Probudila se s blagom temperaturom. Toplomjer je pokazivao 101 F, što je u celzijusima okruglih 38 stepeni. Nije to ništa, mislila je. Rukom je zatim još jednom dodirnula čelo, umila se, oprala zube i popila gutljaj gorkog sirupa, što je podsjetio na djetinjstvo njenih kćeri. U spavaćoj, muž joj Hamid, k’o zaklan je spavao. Danas mu je slobodan dan, i ona će prije nego ode na posao pripremiti doručak i kahvu, da ima šta pojest, i popit kad’ se probudi. Tako to ona radi, evo već trideset punih godina. Bila bolesna, ne bila. Tako je naučena. Ona ne čeka da muško zapovidi ili još gore, ne daj Bože, gladan i žedan da ostane, pored nje žive. Zna ona šta je reda, i kako treba. Tako je i radila. Ćutke i bez pogovora. On okom, ona skokom. Njegov pogled, pri tome, svakodnevno svrdla njenim vijugama, poput dalekog sjećanja, kojeg se ne može otarasiti. Sramota bi je bilo iz kuće izaći, među svijet, da suprotno uradi.
Kao onomad, kada je kao djevojčurak krenula na igranku i prvi put stavila karmin. Cupkala je pred ogledalom i pućila, usne rumene, poput ašlame. Imati karmin u to vrijeme bilo je isto što imati čokoladu. Ako je neko donio, iz Beograda, Zagreba, il’ Sarajeva, i pojela bi se. Mimo toga, jeo se domaći pekmez i slatko od šljiva, ako je godina bila rodna. A karmin joj donijela drugarica Marica, iz preduzeća, kad’ je bila u posjeti rodbini u Zagrebu.
– Donijela sam ti nešto Minka, da se središ za večeras. Biće finih momaka. Možda te koji i begeniše, haj znaj.
– Možda me koji i begeniše, haj znaj, hrabri se Minka, i pući uzrele usne, grickajući ih zubima, zamišljeno.
Kad’ joj je mati uletjela u sobu, bijeli je rukav, kojim je otrala usta, brže bolje, sakrila za leđa. Na obrazu joj ostao, koliko vršak prsta, trag karmina.
– Minka, šta ti je to u ruci? Minka, govori, udarit ću te, Bogom ti se kunem! Govori odmah!
– Karmin majko, sjeća se Minka da je kroz zube procijedila, jer znala je da će mati karmin baciti u vatru, a njoj oštembiljat crven biljeg na desnom obrazu, svojom težačkom rukom.
– Jel’ te sramota da takva izađeš pred oca? Je li? Sram te bilo i stid! Pameti nemaš ni koliko boba jedna. Hoćeš da i tebe i mene iskandžija, jel’ to hoćeš ? A šta bi tek ljudi pričali! Kuku meni, Minka draga! Živi ne bi ostali, od jezika. Rekli bi odmah, kako ona Mehagina ide u kurvaluk, tobejarabi. Da ti to više nikad nije naumpalo, jel’ jasno!? Dok si pod mojim krovom, tako ti je. Kad’ se udaš, radi šta hoćeš, čuješ li me! Sram te bilo, gusko jedna, dabi li gusko! Bolje ti je idi poradi po kući šta treba. Ocu kafu pristavi, sad će s posla bahnut.
Sjeća se Minka igranke na koju nije otišla, i mirisa karmina, iz šporeta. Sramota je i dan danas, materinog šamara i ugašenih suza.
***
Otići će na posao toga dana, s blagom temperaturom, i grlom koje je škakljalo. Pred sami će ručak počet i kašljucat. Od maske je sigurno!? Ne da čovjeku disat. Nije ni čudo što kašljem, k’o da sam sipljiva, tješi se Minka, dok sluša najnoviji izvještaj CNN-a o broju zaraženih.
– Gluho bilo, i daleko. Ovo je više prevršilo svaku mjeru. Izludit će narod. Trebat će nam svima, ne po jedan, nego po tri dobra psihijatra kad sve ovo prođe, jada se Minka kolegici, koja je kao i ona, prije dvadesetipet godina, došla u tuđu zemlju.
***
Sutra dan, Minki nije bilo nimalo bolje. Hamid je već otišao na posao, a ona je u krevetu čekala drugu smjenu. U leđima je osjećala, kao da joj ne neko givite privezao. Kada se mutna u glavi, slaba u rukama i nogama, nekako pridigla, oteturala se do kuhinje. Ništa joj se pod milim Bogom nije jelo. Kahva što je ispkela nije mirisala. Da joj nije rok istekao, pitala se? Otpila je gutljaj, bljutav i bezukusan. Pripalila je cigaru i krenula raspredati zamršeno klupko misli.
Hoćul’ nazvat bolovanje? Šta ako me pitaju šta ti je? Jesi uradila test? Kako ću Hamidu na oči, majko mila? Ko će mu Bože dragi prinositi da jede i pije ? Djeca će mi se sikirat? Pogotovo Samra, ona je milostivna, na nenu rahmetli. A i ona će zmija svima u firmi i cijelom gradu sve razglasiti. Ne bi to u njoj moglo ostat. Ako ne bi na usta, na guzicu bi joj izašlo! A ko će živ od jezika poslije ostat? Uh, sramota Minka draga, sramota. Gledat će u te k’o u bukaču kad izađeš među njih. K’o u hajvanče kakvo, gluho bilo.
Kahva se ohladila. Pepeljara prepunila, a ona je i dalje dumala, i dumala. Kad’ se već razdanilo, i prikuckalo vrijeme da ide, Minka otresito ustade, zgrabi telefen sa stola, i nazva.
– Dobar dan. Molim Vas, ako možete obavijestiti direktora da danas neću moći na posao, ne osjećam se baš najbolje!
– Može, naravno. Nema problema! A koji je razlog tome gospođo Minka, ako smijem pitati ?
– Temperatura, umor, bol u zglobovima. Izgubila sam čulo okusa i mirisa, ma znate, uobičajeni simptomi. Dišem, uglavnom, bez problema, što je najvažnije. Al’ kašljem zato, grlo svoje poderah. Znam, nije za pohvaliti, ali nije ni za sramote, pa nek’ moj Hamid i narod kažu šta hoće. Hajde, doviđenja, i prijatno! Čuvajte se! Idem ja sada na testiranje, a poslije, možda i na vakcinaciju.
Sramota
Probudila se s blagom temperaturom. Toplomjer je pokazivao 101 F, što je u celzijusima okruglih 38 stepeni. Nije to ništa, mislila je. Rukom je zatim još jednom dodirnula čelo, umila se, oprala zube i popila gutljaj gorkog sirupa, što je podsjetio na djetinjstvo njenih kćeri. U spavaćoj, muž joj Hamid, k’o zaklan je spavao. Danas mu je slobodan dan, i ona će prije nego ode na posao pripremiti doručak i kahvu, da ima šta pojest, i popit kad’ se probudi. Tako to ona radi, evo već trideset punih godina. Bila bolesna, ne bila. Tako je naučena. Ona ne čeka da muško zapovidi ili još gore, ne daj Bože, gladan i žedan da ostane, pored nje žive. Zna ona šta je reda, i kako treba. Tako je i radila. Ćutke i bez pogovora. On okom, ona skokom. Njegov pogled, pri tome, svakodnevno svrdla njenim vijugama, poput dalekog sjećanja, kojeg se ne može otarasiti. Sramota bi je bilo iz kuće izaći, među svijet, da suprotno uradi.
Kao onomad, kada je kao djevojčurak krenula na igranku i prvi put stavila karmin. Cupkala je pred ogledalom i pućila, usne rumene, poput ašlame. Imati karmin u to vrijeme bilo je isto što imati čokoladu. Ako je neko donio, iz Beograda, Zagreba, il’ Sarajeva, i pojela bi se. Mimo toga, jeo se domaći pekmez i slatko od šljiva, ako je godina bila rodna. A karmin joj donijela drugarica Marica, iz preduzeća, kad’ je bila u posjeti rodbini u Zagrebu.
– Donijela sam ti nešto Minka, da se središ za večeras. Biće finih momaka. Možda te koji i begeniše, haj znaj.
– Možda me koji i begeniše, haj znaj, hrabri se Minka, i pući uzrele usne, grickajući ih zubima, zamišljeno.
Kad’ joj je mati uletjela u sobu, bijeli je rukav, kojim je otrala usta, brže bolje, sakrila za leđa. Na obrazu joj ostao, koliko vršak prsta, trag karmina.
– Minka, šta ti je to u ruci? Minka, govori, udarit ću te, Bogom ti se kunem! Govori odmah!
– Karmin majko, sjeća se Minka da je kroz zube procijedila, jer znala je da će mati karmin baciti u vatru, a njoj oštembiljat crven biljeg na desnom obrazu, svojom težačkom rukom.
– Jel’ te sramota da takva izađeš pred oca? Je li? Sram te bilo i stid! Pameti nemaš ni koliko boba jedna. Hoćeš da i tebe i mene iskandžija, jel’ to hoćeš ? A šta bi tek ljudi pričali! Kuku meni, Minka draga! Živi ne bi ostali, od jezika. Rekli bi odmah, kako ona Mehagina ide u kurvaluk, tobejarabi. Da ti to više nikad nije naumpalo, jel’ jasno!? Dok si pod mojim krovom, tako ti je. Kad’ se udaš, radi šta hoćeš, čuješ li me! Sram te bilo, gusko jedna, dabi li gusko! Bolje ti je idi poradi po kući šta treba. Ocu kafu pristavi, sad će s posla bahnut.
Sjeća se Minka igranke na koju nije otišla, i mirisa karmina, iz šporeta. Sramota je i dan danas, materinog šamara i ugašenih suza.
***
Otići će na posao toga dana, s blagom temperaturom, i grlom koje je škakljalo. Pred sami će ručak počet i kašljucat. Od maske je sigurno!? Ne da čovjeku disat. Nije ni čudo što kašljem, k’o da sam sipljiva, tješi se Minka, dok sluša najnoviji izvještaj CNN-a o broju zaraženih.
– Gluho bilo, i daleko. Ovo je više prevršilo svaku mjeru. Izludit će narod. Trebat će nam svima, ne po jedan, nego po tri dobra psihijatra kad sve ovo prođe, jada se Minka kolegici, koja je kao i ona, prije dvadesetipet godina, došla u tuđu zemlju.
***
Sutra dan, Minki nije bilo nimalo bolje. Hamid je već otišao na posao, a ona je u krevetu čekala drugu smjenu. U leđima je osjećala, kao da joj ne neko givite privezao. Kada se mutna u glavi, slaba u rukama i nogama, nekako pridigla, oteturala se do kuhinje. Ništa joj se pod milim Bogom nije jelo. Kahva što je ispkela nije mirisala. Da joj nije rok istekao, pitala se? Otpila je gutljaj, bljutav i bezukusan. Pripalila je cigaru i krenula raspredati zamršeno klupko misli.
Hoćul’ nazvat bolovanje? Šta ako me pitaju šta ti je? Jesi uradila test? Kako ću Hamidu na oči, majko mila? Ko će mu Bože dragi prinositi da jede i pije ? Djeca će mi se sikirat? Pogotovo Samra, ona je milostivna, na nenu rahmetli. A i ona će zmija svima u firmi i cijelom gradu sve razglasiti. Ne bi to u njoj moglo ostat. Ako ne bi na usta, na guzicu bi joj izašlo! A ko će živ od jezika poslije ostat? Uh, sramota Minka draga, sramota. Gledat će u te k’o u bukaču kad izađeš među njih. K’o u hajvanče kakvo, gluho bilo.
Kahva se ohladila. Pepeljara prepunila, a ona je i dalje dumala, i dumala. Kad’ se već razdanilo, i prikuckalo vrijeme da ide, Minka otresito ustade, zgrabi telefen sa stola, i nazva.
– Dobar dan. Molim Vas, ako možete obavijestiti direktora da danas neću moći na posao, ne osjećam se baš najbolje!
– Može, naravno. Nema problema! A koji je razlog tome gospođo Minka, ako smijem pitati ?
– Temperatura, umor, bol u zglobovima. Izgubila sam čulo okusa i mirisa, ma znate, uobičajeni simptomi. Dišem, uglavnom, bez problema, što je najvažnije. Al’ kašljem zato, grlo svoje poderah. Znam, nije za pohvaliti, ali nije ni za sramote, pa nek’ moj Hamid i narod kažu šta hoće. Hajde, doviđenja, i prijatno! Čuvajte se! Idem ja sada na testiranje, a poslije, možda i na vakcinaciju.