Iako je usirena krv sastrugana s puta, a beton ispran, poslijepodnevni zrak i dalje miriše na željezo. Raznose ga prejedene zunzare, tijela napuhnutih do granice prsnuća. Sudaraju se u zraku, slijeću na cvijeće i trule šljive u travi.
Brat kleči kraj puta i kida žute kadifice iz našeg cvjetnjaka. Tvrde stabljike ostavljaju mu snažan zeleni miris na rukama. Duboko pod polomljenim noktima zavukla se suha zemlja. Buket kadifica je užareno sunce. Iako na površini bijela, izgrebana koža mu je natopljena tuđom krvlju. Stoji nasred puta blijed. Sam. U zjenicama nestaju tanki uvojci dima. Sunce u ruci nije pomirisao.
Iz očevih usta izlaze topli magleni oblaci. Sjedi u hladovini, na stepenicama pred širom otvorenim ulaznim vratima. Gleda kako se beton suši i kako se iz njega isparava vrelina. S ćelave glave mu kapa znoj. Hladniji je od suza. Čikovi zgaženi rebrastim đonom.
Did stoji okrenut leđima ocu. U betonskom koritu je kanta s bunarskom vodom. Rukom zahvaća vodu i polijeva se iza vrata, po leđima. Na kraju opere pazuhe. Voda mu se slijeva niz kožu i upija u maskirne hlače. Čini se da did to ne primjećuje. Umije se i mokrim rukama prođe kroz gustu kosu. Obriše se svojim kiselim peškirom. Ne osjeća mu miris. Naviknuo se na njega kao i na svoju medvjeđu šapu. Obuče košulju i zakopča se. Gornje dugme ostavi nezakopčano.
Nitko ne govori ništa. Prođu pored srebrnih smreka, bodljikave žice i ruža od kojih su ostale trnovite stabljike, između dva čudovišno velika bora i skrenu lijevo prema Spasojinoj kući. Prema izvoru i groblju. Hodaju polako uz vijugavu cestu. Jedan iza drugoga. Brat ide prvi, sunce u rukama gleda prema zemlji.
Kuće su tihe. Dvorišta ponegdje otvorena, pred vratima razbacane gumene papuče i opanci. Bijele plastične kante i sepeti puni natrulog voća. Kapija na Spasojinom dvorištu je zatvorena. Jučerašnji dan i proteklu noć proveo je u sjeniku. Izašao je u zoru kad je sve utihnulo. Stoji na dvorištu i gleda na cestu. Kimnu glavama u znak pozdrava. Spasoje skine šubaru i stane uz kapiju. Gleda kako zamiču iza zavoja. Prekrsti se.
Cvjetovi zove kraj sjenika pretvoreni u crne sočne bobice.
Groblje je na brežuljku. Iz šume se vidi kao na dlanu. Zato su raku iskopali u podnožju groblja, u sjeni visokih hrastovih stabala. Tamo sunce nikad ne dopire. Iskopali su je vojnici. Krampovima. Nema razlike između kopanja rova i kopanja groba. Čizme su im blatnjave jer je zemlja tamo vlažna. Voda nadire odasvud.
Dovezli su me u starom bijelom kombiju. Debela užad. Priviknuta na teške drvene sanduke. Nose me na ramenima. Otac, brat, did i Dunjin otac. On je došao u kombiju s vozačem. Sanduk je lagan, ali im se na leđa sručila sva težina vedrog neba.
Svećenikove su ruke raširene. Bijela krila. Koža meka i čista. S obje strane krila stoje umorne noge. Klecava koljena i blatnjave čizme. Svećenikov glas ujednačen je i mek. Sanduk padne u blatnjavu kaljužu. Zvuk je obespokojavajući. Poput udarca čekića u glavu eksera. Blatnjava užad izvučena i smotana u zmijsko leglo. Grude zemlje u ruci su hladne. Takva je bila studen u babinom jorgovanu. Grude udaraju o poklopac sanduka. Prljavi prsti trljaju se o tkaninu na hlačama. Muški plač je nijem.
Ispod križa s mojim imenom brat spusti sunce. Po zemlji kapa žuti vosak majčine marinske svijeće.
Sprovod
Ulomak iz neobjavljenog romana “Huk”
Iako je usirena krv sastrugana s puta, a beton ispran, poslijepodnevni zrak i dalje miriše na željezo. Raznose ga prejedene zunzare, tijela napuhnutih do granice prsnuća. Sudaraju se u zraku, slijeću na cvijeće i trule šljive u travi.
Brat kleči kraj puta i kida žute kadifice iz našeg cvjetnjaka. Tvrde stabljike ostavljaju mu snažan zeleni miris na rukama. Duboko pod polomljenim noktima zavukla se suha zemlja. Buket kadifica je užareno sunce. Iako na površini bijela, izgrebana koža mu je natopljena tuđom krvlju. Stoji nasred puta blijed. Sam. U zjenicama nestaju tanki uvojci dima. Sunce u ruci nije pomirisao.
Iz očevih usta izlaze topli magleni oblaci. Sjedi u hladovini, na stepenicama pred širom otvorenim ulaznim vratima. Gleda kako se beton suši i kako se iz njega isparava vrelina. S ćelave glave mu kapa znoj. Hladniji je od suza. Čikovi zgaženi rebrastim đonom.
Did stoji okrenut leđima ocu. U betonskom koritu je kanta s bunarskom vodom. Rukom zahvaća vodu i polijeva se iza vrata, po leđima. Na kraju opere pazuhe. Voda mu se slijeva niz kožu i upija u maskirne hlače. Čini se da did to ne primjećuje. Umije se i mokrim rukama prođe kroz gustu kosu. Obriše se svojim kiselim peškirom. Ne osjeća mu miris. Naviknuo se na njega kao i na svoju medvjeđu šapu. Obuče košulju i zakopča se. Gornje dugme ostavi nezakopčano.
Nitko ne govori ništa. Prođu pored srebrnih smreka, bodljikave žice i ruža od kojih su ostale trnovite stabljike, između dva čudovišno velika bora i skrenu lijevo prema Spasojinoj kući. Prema izvoru i groblju. Hodaju polako uz vijugavu cestu. Jedan iza drugoga. Brat ide prvi, sunce u rukama gleda prema zemlji.
Kuće su tihe. Dvorišta ponegdje otvorena, pred vratima razbacane gumene papuče i opanci. Bijele plastične kante i sepeti puni natrulog voća. Kapija na Spasojinom dvorištu je zatvorena. Jučerašnji dan i proteklu noć proveo je u sjeniku. Izašao je u zoru kad je sve utihnulo. Stoji na dvorištu i gleda na cestu. Kimnu glavama u znak pozdrava. Spasoje skine šubaru i stane uz kapiju. Gleda kako zamiču iza zavoja. Prekrsti se.
Cvjetovi zove kraj sjenika pretvoreni u crne sočne bobice.
Groblje je na brežuljku. Iz šume se vidi kao na dlanu. Zato su raku iskopali u podnožju groblja, u sjeni visokih hrastovih stabala. Tamo sunce nikad ne dopire. Iskopali su je vojnici. Krampovima. Nema razlike između kopanja rova i kopanja groba. Čizme su im blatnjave jer je zemlja tamo vlažna. Voda nadire odasvud.
Dovezli su me u starom bijelom kombiju. Debela užad. Priviknuta na teške drvene sanduke. Nose me na ramenima. Otac, brat, did i Dunjin otac. On je došao u kombiju s vozačem. Sanduk je lagan, ali im se na leđa sručila sva težina vedrog neba.
Svećenikove su ruke raširene. Bijela krila. Koža meka i čista. S obje strane krila stoje umorne noge. Klecava koljena i blatnjave čizme. Svećenikov glas ujednačen je i mek. Sanduk padne u blatnjavu kaljužu. Zvuk je obespokojavajući. Poput udarca čekića u glavu eksera. Blatnjava užad izvučena i smotana u zmijsko leglo. Grude zemlje u ruci su hladne. Takva je bila studen u babinom jorgovanu. Grude udaraju o poklopac sanduka. Prljavi prsti trljaju se o tkaninu na hlačama. Muški plač je nijem.
Ispod križa s mojim imenom brat spusti sunce. Po zemlji kapa žuti vosak majčine marinske svijeće.