Spomenik Običnom Čovjeku

Kada su došli po komuniste, šutio sam; nisam ja komunist. 

Kada su došli po socijaldemokrate, šutio sam; ipak nisam socijaldemokrat. 

Kad su oni lovili članove sindikata, šutio sam; nisam bio u sindikatu. 

Kada su došli po Židove, šutio sam; nisam ja Židov. 

Kada su došli po homoseksualce i lezbijke, šutio sam; heteroseksualan sam i zastupam tradicionalne vrijednosti. 

Kada su došli po bjeloruskojezične, šutio sam; kod nas je dvojezičnost i uopće. 

A kad su onda došli po ruskojezične, ja … Pa, šutio sam; Bjelorusija mora biti bjeloruska. 

Kada su došli po anarhiste, šutio sam; ja sam za jaku državu i red. 

Kada su došli po imigrante, šutio sam; ovdje sam rođen. 

Kada su došli po feministkinje, šutio sam; kod nas je ionako matrijarhat, šta im još fali. 

Kada su došli po besposličare, šutio sam; radio sam, za razliku od svog tog ološa. 

Kada su došli po pjesnike, šutio sam; volio sam samo knjige o samopomoći. 

Kad su došli po one koji čitaju knjige o samopomoći, pokazivao sam im člansku iskaznicu Saveza pjesnika.                                                                                     

Oni su sve dolazili i dolazili kod mojih susjeda. Čekao sam. Noću sam čuo štropot njihovih čizama na stubištu. Šutio sam. Bio sam strpljiv. Zar je malo u svijetu diskriminiranih skupina? Zar je malo u njemu potištenih manjina, zar je malo u njemu hrabrih, pametnih, značajnih, istaknutih lidera, zar je malo u njemu samopožrtvovanih vođa i progresivnih ideja? Svake godine sve novi i novi ljudi sijevaju na vijestima, oni žele biti heroji i promijeniti svijet. K vragu! Dok dođu do svih njih, ostarjet ću i umrijeti, mislio sam.

Tako je prolazila godina za godinom. Oni su sve dolazili: s dugim listama, psima, kamionima, kamerama, lisicama. Uvijek kod susjeda, ali kod mene nikad. Umorio sam se od čekanja, kada će doći red na moju skromnu osobu. I kad je kod mene već u dubokoj starosti svratila Smrt, rekao sam:

“Pa, ​​konačno, barem je netko primijetio moje neslaganje.”

“Ma kakvo neslaganje?” – upitala je smrt.

“Šutio sam, jer sam uvijek bio protiv svih. Proživio sam život, ali nikad nisam sreo one, s kojima bih se mogao složiti. Pušio sam svoju lulu i pisao noćima knjige na tajnom jeziku, koje nikome nikad nisam pokazivao. U tim je knjigama cijela istina. Očekivao sam da će doći i po mene, ali nijedan put mi nije pokucala na vrata šaka državnog ubojice.”

Ali smrt me nije slušala.

Tako sam i umro, tiho i dostojanstveno, među mnogo djece i unuka, u svojoj kući, na svojoj zemlji. Djeca su spalila moje knjige, unuci su izbacili moje lule. A svi oni, po koje su dolazili po noći, lupajući čizmama, oni koji su preživjeli preslušavanja i zatvore, oni, za koje se skupljalo potpise pod peticijama, rekli su u jedan glas na mom grobu:

“Ovdje počiva on, običan i pošten čovjek, koji je proživio svoj život dostojanstveno, a nije se okaljao niti doušništvom, niti kukavičlukom, niti krvlju sebi sličnih. Mudar i pošten, marljiv i sretan, nesretan i bezimen, na ništa nije pretendirao, nije imao ambicije, bio je talac Epohe. Eto za koga smo išli na mučenja, eto za koga nismo šutjeli nego platili svojom slobodom!”

I podigli su mi spomenik. Spomenik Običnom Čovjeku. Čovjeku Uopće.

I sada, kada u mom gradu, kao i prije, dolaze po komuniste, socijaldemokrate, imigrante, homoseksualce, Židove, pjesnike, anarhiste itd, ja opet šutim. Moja šutnja je brončana i nepokolebljiva, ona je veličanstvena i višeznačna. Nitko joj se neće odupirati.

Pa da, ponekad dolaze i po spomenike. Jednom u stoljeću. Stiže bager i… Ali nijednoj vladi neće pasti na pamet srušiti spomenik onome, koji je šutio. Čovjeku Uopće. Tome, po koga su, možda, čak i htijeli doći.

Ali nisu stigli.