U sklopu ovogodišnjeg Festivala Miroslav Krleža u Zagrebu i Koprivnici otvoren je spomenik Miroslavu Krleži autora Antonija Grgića.
Ovaj spomenik nema svoj centar, nema svoju lokaciju. Spomenik će biti točkasto raširen po nizu lokacija u Europi, postavljanjem kružnih ogledala na mjestima koja su bitna za Krležin životni i kreativni narativ. Ta ogledala će biti postavljena na europskim lokacijama vezanim uz Krležu – u Zagrebu, Budimpešti, Beogradu, Pečuhu – ali i Koprivnici, Varaždinu i Dugoj Rijeki. S time bi se problematizirao odnos centra i periferija, centra i provincije, centra i margine; kako u životu tako i u Krležinom kreativnom radu, posebice njegovom opsesivnom zapisivanju marginalija.
Taj spomenik ne samo da neće imati centra, nego nikada neće biti dovršen, njegovo postavljanje će trajati koliko i oni koji će biti spremni sudjelovati u projektu. Naime, svatko može nadograditi spomenik, postavljenjem svog ogledala na mjesto koje je na neki način povezano s Krležom.
Krleža je na neki način postavio ogledalo našoj društvenoj i osobnoj egzistencijalnoj drami na ovim prostorima. On nas gleda kroz svoje pismo i danas, preispitujemo našu ontološku poziciju na Balkanu iz vizure njegovog pisma. To je jedan od razloga zašto su ogledala odabrana kao materijal ovog spomenika.
Spomenik svojim pluralitetom govori da ne postoji jedan Krleža – kao i svi mi – i Krleža je mijenjao svoju lokaciju, kako onu topografsku tako i onu unutarnju: Krleža između dva svjetska rata koji je uz Gidea jedan od prvih europskih intelektualaca koji je prepoznao malignost totalitarnog sovjetskog projekta i drugi Krleža koji poslije 1945.g. igra šah sa Titom na brodu Galeb.
Igrajući šah sa komunističkim autokratom na njegovoj jahti, Krleža metaforički “dijeli” kabinu sa Dobricom Ćosićom, kojem Danilo Kiš u dalekoj Panoniji piše pjesmu “Pesnik revolucije na predsedničkom brodu” u kojoj daje uputu pjesnicima na brodu da treba citirati Gorkog što više. U slučaju Krleže spominjati Gorkog nije bez razloga; Krleža je kao i Gorki uzeo sebi pravo da bude inžinjer naše duše. Krleža zajedno sa Hegedušićem čini polugu kulturne moći koja je iz svojih svjetonadzorno-ideoloških razloga branila puni prodor moderne u ovaj prostor. Iste godine, 1955.g., kada ULUH želi zabraniti javni rad Putaru i Bašićeviću, Krleža sprečava prikazivanje Beckettova “Godota”. Postoji i taj Krleža, Krleža kao veliki cenzor. Taj “drugi” Krleža je također dio spomenika jer će jedno ogledalo biti na palubi broda Galeb. Pozicija tog ogledala na brodu koji se stalno kreće najviše govori o promjenjivosti pozicije našeg subjektiviteta, kako u unutrašnje-psihološkom tako i u vanjskom registru, koji je obilježen drugim ljudima, mjestima i prostorima u kojima boravimo. Kao i svakog od nas, ni Krležu nije moguće prikazati u jednini – na samo jednom mjestu i u samo jednom trenutku – život je mnogo kompleksniji od tradicionalnog načina spomeničke reprezentacije u obliku kipa na jednoj i unikatnoj lokaciji.
Lacan govori o nepostojanju fiksnog subjekta, Marleau-Ponty definira tu nedefinirajuću subjektivnost kao raspršeni prostor bez centra i čvrstih točaka referencije. Ovaj spomenik prati tu ideju, ne postoji jedan centar tog spomenika i nema čvrste točke. Jer svako ogledalo će zrcaliti svoju okolinu, ono samo poništava samo sebe. Ono što se zove “ja” stalno se kreće unutar nas, ali i u vanjskom prostoru koji definiraju ljudi, mjesta i prostori kojima smo okruženi.
Spomenik Miroslavu Krleži
U sklopu ovogodišnjeg Festivala Miroslav Krleža u Zagrebu i Koprivnici otvoren je spomenik Miroslavu Krleži autora Antonija Grgića.
Ovaj spomenik nema svoj centar, nema svoju lokaciju. Spomenik će biti točkasto raširen po nizu lokacija u Europi, postavljanjem kružnih ogledala na mjestima koja su bitna za Krležin životni i kreativni narativ. Ta ogledala će biti postavljena na europskim lokacijama vezanim uz Krležu – u Zagrebu, Budimpešti, Beogradu, Pečuhu – ali i Koprivnici, Varaždinu i Dugoj Rijeki. S time bi se problematizirao odnos centra i periferija, centra i provincije, centra i margine; kako u životu tako i u Krležinom kreativnom radu, posebice njegovom opsesivnom zapisivanju marginalija.
Taj spomenik ne samo da neće imati centra, nego nikada neće biti dovršen, njegovo postavljanje će trajati koliko i oni koji će biti spremni sudjelovati u projektu. Naime, svatko može nadograditi spomenik, postavljenjem svog ogledala na mjesto koje je na neki način povezano s Krležom.
Krleža je na neki način postavio ogledalo našoj društvenoj i osobnoj egzistencijalnoj drami na ovim prostorima. On nas gleda kroz svoje pismo i danas, preispitujemo našu ontološku poziciju na Balkanu iz vizure njegovog pisma. To je jedan od razloga zašto su ogledala odabrana kao materijal ovog spomenika.
Spomenik svojim pluralitetom govori da ne postoji jedan Krleža – kao i svi mi – i Krleža je mijenjao svoju lokaciju, kako onu topografsku tako i onu unutarnju: Krleža između dva svjetska rata koji je uz Gidea jedan od prvih europskih intelektualaca koji je prepoznao malignost totalitarnog sovjetskog projekta i drugi Krleža koji poslije 1945.g. igra šah sa Titom na brodu Galeb.
Igrajući šah sa komunističkim autokratom na njegovoj jahti, Krleža metaforički “dijeli” kabinu sa Dobricom Ćosićom, kojem Danilo Kiš u dalekoj Panoniji piše pjesmu “Pesnik revolucije na predsedničkom brodu” u kojoj daje uputu pjesnicima na brodu da treba citirati Gorkog što više. U slučaju Krleže spominjati Gorkog nije bez razloga; Krleža je kao i Gorki uzeo sebi pravo da bude inžinjer naše duše. Krleža zajedno sa Hegedušićem čini polugu kulturne moći koja je iz svojih svjetonadzorno-ideoloških razloga branila puni prodor moderne u ovaj prostor. Iste godine, 1955.g., kada ULUH želi zabraniti javni rad Putaru i Bašićeviću, Krleža sprečava prikazivanje Beckettova “Godota”. Postoji i taj Krleža, Krleža kao veliki cenzor. Taj “drugi” Krleža je također dio spomenika jer će jedno ogledalo biti na palubi broda Galeb. Pozicija tog ogledala na brodu koji se stalno kreće najviše govori o promjenjivosti pozicije našeg subjektiviteta, kako u unutrašnje-psihološkom tako i u vanjskom registru, koji je obilježen drugim ljudima, mjestima i prostorima u kojima boravimo. Kao i svakog od nas, ni Krležu nije moguće prikazati u jednini – na samo jednom mjestu i u samo jednom trenutku – život je mnogo kompleksniji od tradicionalnog načina spomeničke reprezentacije u obliku kipa na jednoj i unikatnoj lokaciji.
Lacan govori o nepostojanju fiksnog subjekta, Marleau-Ponty definira tu nedefinirajuću subjektivnost kao raspršeni prostor bez centra i čvrstih točaka referencije. Ovaj spomenik prati tu ideju, ne postoji jedan centar tog spomenika i nema čvrste točke. Jer svako ogledalo će zrcaliti svoju okolinu, ono samo poništava samo sebe. Ono što se zove “ja” stalno se kreće unutar nas, ali i u vanjskom prostoru koji definiraju ljudi, mjesta i prostori kojima smo okruženi.
*
*
*
*