Zgrada nekadašnje osnovne škole u Doboju kod Kaknja izvučena je izvan gusto naseljenog dijela naselja i nalazi se u sjevero-zapadnom kvadrantu raskrsnice ulica 25. Novembar i Hrasnički put. Ako putuješ auto-putem A1 iz Sarajeva prema Zenici ta školska zgrada će ti, nakon što prođeš naviši dimnjak kakanjske termoelektrane, zatim odmorište “Kameni dvorac” i konačno prođeš ispod pasarele (uski pješački most preko auto-puta), ostati sa lijeve strane udaljena oko 250 metara vazdušne linije od auto-puta. Zgradu nekadašnje škole nećeš moći vidjeti jer je trasa auto-puta na tom dijelu u dubokom usjeku. A možda je i bolje da tu zgradu ne vidiš jer je ona sada u jadnom stanju, stara, oronula, zapuštena, neugledna. A nekada je bila mlada, zgodna, lijepa, zanosna, baš kao i djevojka Hanka iz narodne pjesme “Kad sretneš Hanku,” za koju pjesnik kaže da je bila vila i da hvališe ljudi ljepotu njenu i pjesnici za nju znaše. Zgrada je sagrađena i osnovna škola je osnovana 1914. godine, u godini početka prvog svjetskog rata, na samrti Austro-ugarske monarhije, tako da bi se za ovu školsku zgradu, da je ona kojim slučajem živi stvor, moglo reći da joj je mati (Monarhija) umrla brzo nakon njenog rođenja. Nastava se u ovoj zgradi održavala sve do sredine šezdesetihgodina prošlog vijeka kada je premještena u zgradu bivše rudarske škole.
Ona, ta školska zgrada, je bila već u zrelim godinama, imala je četrdeset tri, kad sam prvi put u nju ušao. Znali smo mi (ona i ja) jedno za drugo duže vrijeme, ali nikakvog kontakta nismo imali. Često sam, kao dijete, prolazio putem pored nje kad bih išao u Potoke prevrtati, rastresati i kupiti sijeno ili kad bih išao na Hurije da usiječem drenov štap za luk moje ubojite dječije strijele. Tada bih sa velikom znatiželjom i istim tolikim strahom ispod oka pogledao prema školi i gledao njenih osam ogromnih prozora koji su bili veći od najvećih vrata bilo koje od naših seoskih kuća. Pitao sam se tada šta li se događa tamo iza tih prozora i zašto je tamo uvijek tako mirno i tiho. Ti neobični, simetrično raspoređeni prozori, po četiri sa obe strane velikih i teških ulaznih vrata, zračili su nekom nejasnom i neodređenom tajanstvenošću i u meni su izazivali istovremeno i privlačnost i odbojnost. Činilo mi se da prozori bulje su u mene i prate svaki moj korak sve dok, hodajući uz strmi Hrasnički put, ne zamaknem iza drvoreda stabala šljiva i iza kuće koja se tu nalazila. Činilo mi se da svi ti prozori stoje mirno kao vojnici u stroju i sve dok sam im u vidokrugu, zlurado mi ponavljajući poručuju: Čekamo te. Nećeš ti jošdugo dangubiti! Doći ćeš ti nama uskoro!
I došao sam. Već sljedeće 1957. godine upisan sam u prvi razred osnovne škole i u toj školskoj zgradi sam završio četiri razreda, a početkom školske 1961/62 godine naša generacija je krenula u peti razred u novootvorenu školu “Ivo Lola Ribar”(sada Hamdija Kreševljaković) u Kaknju.
#
I evo me sada ponovo u mom rodnom mjestu u Doboju kod Kaknja nakon svih tih dugih godina. Sve je odmaknuto daleko od početka. Sada je godina 2024 i ja stojim u dvorištu ispred zgrade moje nekadašnje škole koja će ove godine napuniti sto- deset godina. Prošlo je šezdeset-sedam godina od dana kada sam prvi put kročio u ovo dvorište. Ispred mene je sada stara zgrada sa oronulim zidovima različitih boja koje se miješaju, od prljavo žute, svjetlo i tamno crvene do prljavo bijele. Građevina je potpuno dotrajala, malter se na više mjesta potpuno oljuštio. Od prozora nekadašnjih učionica ostali su samo drveni, natruhli okvirovi, njihova okna su tamna i slijepa. Nekada crveni crijepovi krova sada su crni, razbijeni, otkinuti. Metalni oluk na lijevom dijelu zgrade i na sredini krova iznad ulaznih vrata je odvaljen i crni tragovi decenijskog slijevanja nebeskih suza i otopljenog snijega pomiješanih sa misterioznim i navodno demagoški bezopasnim nusproduktima iz tvornice cementa, termoelektrane, separacije i rudnika – cementnom i ugljenom prašinom. Krenuo sam prema ulaznim vratima ispred kojih je bio niski izlizani betonski stepenik potpuno zarastao u trnje i travu tako da je taj ulaz bio nepristupačan kao što je bio i improvizovani ulaz napravljen nekad naknadno na mjestu gdje se nalazio treći prozor lijeve polovine zgrade. Tada mi se ukazala slika od prije šezdeset-sedam godina: prvi je dan škole, prvi školski odmor, na tom prozoru stoji čovjek pedesetih godina, puši cigaru na ćibuk i gleda prema dvorištu gdje se učenici igraju. Među tim učenicima sam i ja. Bio sam na drugom kraju dvorišta na travnatom uzvišenju gdje se nalazilo nekoliko stabala šljiva, pentrao se i ljuljao na grani jednog od tih stabala. Upravitelj Zvizdić je to vidio i poslao jednog dječaka da me zovne. Kad sam pogledao u pravcu prozora vidio sam upravitelja kako me kažiprstom ispružene desne ruke usmjerene prema meni poziva da dođem bliže njemu. Došao sam i stao ispod prozora, ispred upravitelja. Bio je to čovjek visokog čela, smeđe kose koja je iznad čela formirala oblik lastavice u letu, a sa strana je bila sijeda. Uski brkovı, bijela košulja, tamno odijelo i tamno-plava kravata činili su njegovo ozbiljno lice još ozbiljnijim i strožijim. Upitao me je čiji sam. Kad sam mu odgovorio rekao mi je da se ne penjem na stabla šljiva, a onda mi je dao zadatak da pazim da niko od djece to ne radi. Još mnogo godina od tada, skoro cijeli svoj radni vijek, Malik Zvizdić je bio učitelj i upravitelj u toj školi i brojne generacije mladih koje su rasute po cijelom svijetu se sjećaju ovog skromnog, čestitog i dobrog čovjeka koji je te svoje vrijednosti nesebično dijelio sa drugima. On je nakon završetka učiteljske škole u Mostaru radio u školi u rodnom mjestu Gacko, a zatim je po završetku drugog svjetskog rata po dekretu tadašnjeg državnog režima raspoređen na rad u Kakanj gdje je ostao sve do penzionisanja 1975. godine. Prvi učitelji nakon osnivanja škole bili su Ivan Mišić, Husein Efendić, a nakon prvog svjetskog rata pridružio im se i učiteljViktor Rupčić. U Kakanj je iz Tbilisija u Gruziji, (sadašnja Džordžia – Georgia) došao dvadesetsedmogodišnji Mihailo Hovanski. On je bio carski vojni oficir na službi u ruskoj ambasadi neke od evropskih zemalja i nakon ruske oktobarske revolucije je, bojeći se odmazde nove boljševičke vlasti, zajedno sa suprugom Barbaron, emigrirao i 1925. godine našao se u splitskoj luci, odakle je došao u Kakanj i počeo raditi kao učitelj u područnoj školi u Doboju, a zatim kao sekretar škole u Kaknju. Kratko vrijeme učitelj Hovanski me učio Ruski jezik. Od brojnih učitelja i učiteljica u sjećanju mi je ostala jedino učiteljica Branka Kikaš koja me učila u drugom razredu. Učiteljice Branke se sjećam iz razloga što je ona bila najmlađa učiteljica i nekako je lako uspostavljala neposredan i blizak kontakt sa učenicima. Na završetku drugog razreda bili smo na izletu u prirodi, u obližnjim Potocima, i tada je učiteljica Branka odabrala devet najboljih učenika (sedam djevojčica i dva dječaka) i slikala se sa nama. Slikati se sa učiteljicom u to vrijemebila je čast i ponos svakog učenika.
#
Jadno stanje zgrade moje nekadašnje škole me rastužilo i uznemirilo. “Gdje ide ovaj svijet?” pitao sam se. Obuzeo me osjećaj da ovaj današnji svijet namjerno dopušta da mu stoljetne školske zgrade propadaju pokazujući novim generacijama da mu nije stalo do vrijednosti koje škola, kao institucija, ima u životu svakog pojedinca, a time i u društvu. Isti ili sličan osjećej opsjeda mnoge ljude. Jedan od takvih ljudi je Ed Tom Bell, lik u filmu “Nema zemlje za starce” (No Country for Old Men), koji kao hroničar svoga vremena uočava da u današnjem svijetu stvari nisu u skladu, odnosno da su ravnoteža, harmonija i koherentnost nestali sa zemlje i iz ljudi. Jedna od tema ovog filma je tenzija između sudbine i samoodređenja. Likovi u filmu su rastrgani između osjećaja neizbježnosti, “da svijet ide svojim putem i da nema mnogo veze sa ljudskim željama i brigama,” i ideje da je naša budućnost povezana sa našim prošlim i sadašnjim djelovanjima. Nema zemlje za stare ljude koji cijene pravdu, moral i zakonitost uprkos svijetu u kojem nove generacije djeluju po vlastitim kodovima inspirisani novom tehnologijom, vještačkom inteligencijom i potrošačkom euforijom. Isti osjećaj povezuje ovaj film sa poemom “Plovidba za Vizantiju” irskog pjesnika Vilijema Batlera Jetsa (William Butler Yeats). U prvom stihu poeme, koji je uzet za naslov filma, Jets konstatuje se da na zemlji nema mjesta za stare i u nastavku u prvoj strofi konstatuje da je ovaj svijet za mlade koji su, nesvjesni vlastite smrtnosti, zaokupljeni samo sadašnjim trenutkom i ne obraćaju pažnji na stvari koje bi moglenadživjeti tijelo:
To nije zemlja za starce. Mladi/Jedno drugom u naručju, ptice na drveću/Te generacije koje umiru uz njihovu pjesmu,/Slapovi lososa, mora prepuna skuše,/ Riba, meso ili živina preporučuju se cijelo ljeto/Šta god se začne, rodi se i umire/Uhvaćeni u toj senzualnoj muzici svi zanemaruju/Spomenike intelekta koji ne stare.
Lamentiranje nad stanjem u društvu zbog disproporcije moralnog, religioznog, estetskog i praktičnog života pokazuje da više ne pripadamo zemlji mladih. To je i jadikovanje zbog načina na koji mladi ignorišu mudrost prošlosti, a ujedno i starih te se sa razlogom pitamo: Šta se dešava sa društvom kada sjećanja istisnu misli?
Ima li tada nade za održivu budućnost?
Ovo je posmrtno slovo jednoj školskoj zgradi koja je nastala prije stodeset godina, prošla dva svjetska rata i jedan regionalni, promijenila četiri državna režima, više od četrdeset hiljada dana časno služila svoju svrhu: obrazovala, vaspitavala i upućivala u život hiljade mladih ljudi. Ovo je nekrolog njenim zidovima, prozorima, njenom krovu. Ovo je nekrolog njenom dvorištu iz kojeg su dječija vika, cika, plač i smijeh svjedočili da se ovdje uči i voli život. Ovo je nekrolog njenim umrlim đacima, učiteljima i upraviteljia koji su svojim znanjem, dobrotom i svojom čestitošću pronijeli ime škole po svijetu. Ovo je nekrolog jednom spomeniku intelekta.
Spomenik intelekta: Nekrolog jednoj školskoj zgradi
Zgrada nekadašnje osnovne škole u Doboju kod Kaknja izvučena je izvan gusto naseljenog dijela naselja i nalazi se u sjevero-zapadnom kvadrantu raskrsnice ulica 25. Novembar i Hrasnički put. Ako putuješ auto-putem A1 iz Sarajeva prema Zenici ta školska zgrada će ti, nakon što prođeš naviši dimnjak kakanjske termoelektrane, zatim odmorište “Kameni dvorac” i konačno prođeš ispod pasarele (uski pješački most preko auto-puta), ostati sa lijeve strane udaljena oko 250 metara vazdušne linije od auto-puta. Zgradu nekadašnje škole nećeš moći vidjeti jer je trasa auto-puta na tom dijelu u dubokom usjeku. A možda je i bolje da tu zgradu ne vidiš jer je ona sada u jadnom stanju, stara, oronula, zapuštena, neugledna. A nekada je bila mlada, zgodna, lijepa, zanosna, baš kao i djevojka Hanka iz narodne pjesme “Kad sretneš Hanku,” za koju pjesnik kaže da je bila vila i da hvališe ljudi ljepotu njenu i pjesnici za nju znaše. Zgrada je sagrađena i osnovna škola je osnovana 1914. godine, u godini početka prvog svjetskog rata, na samrti Austro-ugarske monarhije, tako da bi se za ovu školsku zgradu, da je ona kojim slučajem živi stvor, moglo reći da joj je mati (Monarhija) umrla brzo nakon njenog rođenja. Nastava se u ovoj zgradi održavala sve do sredine šezdesetih godina prošlog vijeka kada je premještena u zgradu bivše rudarske škole.
Ona, ta školska zgrada, je bila već u zrelim godinama, imala je četrdeset tri, kad sam prvi put u nju ušao. Znali smo mi (ona i ja) jedno za drugo duže vrijeme, ali nikakvog kontakta nismo imali. Često sam, kao dijete, prolazio putem pored nje kad bih išao u Potoke prevrtati, rastresati i kupiti sijeno ili kad bih išao na Hurije da usiječem drenov štap za luk moje ubojite dječije strijele. Tada bih sa velikom znatiželjom i istim tolikim strahom ispod oka pogledao prema školi i gledao njenih osam ogromnih prozora koji su bili veći od najvećih vrata bilo koje od naših seoskih kuća. Pitao sam se tada šta li se događa tamo iza tih prozora i zašto je tamo uvijek tako mirno i tiho. Ti neobični, simetrično raspoređeni prozori, po četiri sa obe strane velikih i teških ulaznih vrata, zračili su nekom nejasnom i neodređenom tajanstvenošću i u meni su izazivali istovremeno i privlačnost i odbojnost. Činilo mi se da prozori bulje su u mene i prate svaki moj korak sve dok, hodajući uz strmi Hrasnički put, ne zamaknem iza drvoreda stabala šljiva i iza kuće koja se tu nalazila. Činilo mi se da svi ti prozori stoje mirno kao vojnici u stroju i sve dok sam im u vidokrugu, zlurado mi ponavljajući poručuju: Čekamo te. Nećeš ti još dugo dangubiti! Doći ćeš ti nama uskoro!
I došao sam. Već sljedeće 1957. godine upisan sam u prvi razred osnovne škole i u toj školskoj zgradi sam završio četiri razreda, a početkom školske 1961/62 godine naša generacija je krenula u peti razred u novootvorenu školu “Ivo Lola Ribar” (sada Hamdija Kreševljaković) u Kaknju.
#
I evo me sada ponovo u mom rodnom mjestu u Doboju kod Kaknja nakon svih tih dugih godina. Sve je odmaknuto daleko od početka. Sada je godina 2024 i ja stojim u dvorištu ispred zgrade moje nekadašnje škole koja će ove godine napuniti sto- deset godina. Prošlo je šezdeset-sedam godina od dana kada sam prvi put kročio u ovo dvorište. Ispred mene je sada stara zgrada sa oronulim zidovima različitih boja koje se miješaju, od prljavo žute, svjetlo i tamno crvene do prljavo bijele. Građevina je potpuno dotrajala, malter se na više mjesta potpuno oljuštio. Od prozora nekadašnjih učionica ostali su samo drveni, natruhli okvirovi, njihova okna su tamna i slijepa. Nekada crveni crijepovi krova sada su crni, razbijeni, otkinuti. Metalni oluk na lijevom dijelu zgrade i na sredini krova iznad ulaznih vrata je odvaljen i crni tragovi decenijskog slijevanja nebeskih suza i otopljenog snijega pomiješanih sa misterioznim i navodno demagoški bezopasnim nusproduktima iz tvornice cementa, termoelektrane, separacije i rudnika – cementnom i ugljenom prašinom. Krenuo sam prema ulaznim vratima ispred kojih je bio niski izlizani betonski stepenik potpuno zarastao u trnje i travu tako da je taj ulaz bio nepristupačan kao što je bio i improvizovani ulaz napravljen nekad naknadno na mjestu gdje se nalazio treći prozor lijeve polovine zgrade. Tada mi se ukazala slika od prije šezdeset-sedam godina: prvi je dan škole, prvi školski odmor, na tom prozoru stoji čovjek pedesetih godina, puši cigaru na ćibuk i gleda prema dvorištu gdje se učenici igraju. Među tim učenicima sam i ja. Bio sam na drugom kraju dvorišta na travnatom uzvišenju gdje se nalazilo nekoliko stabala šljiva, pentrao se i ljuljao na grani jednog od tih stabala. Upravitelj Zvizdić je to vidio i poslao jednog dječaka da me zovne. Kad sam pogledao u pravcu prozora vidio sam upravitelja kako me kažiprstom ispružene desne ruke usmjerene prema meni poziva da dođem bliže njemu. Došao sam i stao ispod prozora, ispred upravitelja. Bio je to čovjek visokog čela, smeđe kose koja je iznad čela formirala oblik lastavice u letu, a sa strana je bila sijeda. Uski brkovı, bijela košulja, tamno odijelo i tamno-plava kravata činili su njegovo ozbiljno lice još ozbiljnijim i strožijim. Upitao me je čiji sam. Kad sam mu odgovorio rekao mi je da se ne penjem na stabla šljiva, a onda mi je dao zadatak da pazim da niko od djece to ne radi. Još mnogo godina od tada, skoro cijeli svoj radni vijek, Malik Zvizdić je bio učitelj i upravitelj u toj školi i brojne generacije mladih koje su rasute po cijelom svijetu se sjećaju ovog skromnog, čestitog i dobrog čovjeka koji je te svoje vrijednosti nesebično dijelio sa drugima. On je nakon završetka učiteljske škole u Mostaru radio u školi u rodnom mjestu Gacko, a zatim je po završetku drugog svjetskog rata po dekretu tadašnjeg državnog režima raspoređen na rad u Kakanj gdje je ostao sve do penzionisanja 1975. godine. Prvi učitelji nakon osnivanja škole bili su Ivan Mišić, Husein Efendić, a nakon prvog svjetskog rata pridružio im se i učitelj Viktor Rupčić. U Kakanj je iz Tbilisija u Gruziji, (sadašnja Džordžia – Georgia) došao dvadesetsedmogodišnji Mihailo Hovanski. On je bio carski vojni oficir na službi u ruskoj ambasadi neke od evropskih zemalja i nakon ruske oktobarske revolucije je, bojeći se odmazde nove boljševičke vlasti, zajedno sa suprugom Barbaron, emigrirao i 1925. godine našao se u splitskoj luci, odakle je došao u Kakanj i počeo raditi kao učitelj u područnoj školi u Doboju, a zatim kao sekretar škole u Kaknju. Kratko vrijeme učitelj Hovanski me učio Ruski jezik. Od brojnih učitelja i učiteljica u sjećanju mi je ostala jedino učiteljica Branka Kikaš koja me učila u drugom razredu. Učiteljice Branke se sjećam iz razloga što je ona bila najmlađa učiteljica i nekako je lako uspostavljala neposredan i blizak kontakt sa učenicima. Na završetku drugog razreda bili smo na izletu u prirodi, u obližnjim Potocima, i tada je učiteljica Branka odabrala devet najboljih učenika (sedam djevojčica i dva dječaka) i slikala se sa nama. Slikati se sa učiteljicom u to vrijeme bila je čast i ponos svakog učenika.
#
Jadno stanje zgrade moje nekadašnje škole me rastužilo i uznemirilo. “Gdje ide ovaj svijet?” pitao sam se. Obuzeo me osjećaj da ovaj današnji svijet namjerno dopušta da mu stoljetne školske zgrade propadaju pokazujući novim generacijama da mu nije stalo do vrijednosti koje škola, kao institucija, ima u životu svakog pojedinca, a time i u društvu. Isti ili sličan osjećej opsjeda mnoge ljude. Jedan od takvih ljudi je Ed Tom Bell, lik u filmu “Nema zemlje za starce” (No Country for Old Men), koji kao hroničar svoga vremena uočava da u današnjem svijetu stvari nisu u skladu, odnosno da su ravnoteža, harmonija i koherentnost nestali sa zemlje i iz ljudi. Jedna od tema ovog filma je tenzija između sudbine i samoodređenja. Likovi u filmu su rastrgani između osjećaja neizbježnosti, “da svijet ide svojim putem i da nema mnogo veze sa ljudskim željama i brigama,” i ideje da je naša budućnost povezana sa našim prošlim i sadašnjim djelovanjima. Nema zemlje za stare ljude koji cijene pravdu, moral i zakonitost uprkos svijetu u kojem nove generacije djeluju po vlastitim kodovima inspirisani novom tehnologijom, vještačkom inteligencijom i potrošačkom euforijom. Isti osjećaj povezuje ovaj film sa poemom “Plovidba za Vizantiju” irskog pjesnika Vilijema Batlera Jetsa (William Butler Yeats). U prvom stihu poeme, koji je uzet za naslov filma, Jets konstatuje se da na zemlji nema mjesta za stare i u nastavku u prvoj strofi konstatuje da je ovaj svijet za mlade koji su, nesvjesni vlastite smrtnosti, zaokupljeni samo sadašnjim trenutkom i ne obraćaju pažnji na stvari koje bi mogle nadživjeti tijelo:
To nije zemlja za starce. Mladi/Jedno drugom u naručju, ptice na drveću/Te generacije koje umiru uz njihovu pjesmu,/Slapovi lososa, mora prepuna skuše,/ Riba, meso ili živina preporučuju se cijelo ljeto/Šta god se začne, rodi se i umire/Uhvaćeni u toj senzualnoj muzici svi zanemaruju/Spomenike intelekta koji ne stare.
Lamentiranje nad stanjem u društvu zbog disproporcije moralnog, religioznog, estetskog i praktičnog života pokazuje da više ne pripadamo zemlji mladih. To je i jadikovanje zbog načina na koji mladi ignorišu mudrost prošlosti, a ujedno i starih te se sa razlogom pitamo: Šta se dešava sa društvom kada sjećanja istisnu misli?
Ima li tada nade za održivu budućnost?
Ovo je posmrtno slovo jednoj školskoj zgradi koja je nastala prije stodeset godina, prošla dva svjetska rata i jedan regionalni, promijenila četiri državna režima, više od četrdeset hiljada dana časno služila svoju svrhu: obrazovala, vaspitavala i upućivala u život hiljade mladih ljudi. Ovo je nekrolog njenim zidovima, prozorima, njenom krovu. Ovo je nekrolog njenom dvorištu iz kojeg su dječija vika, cika, plač i smijeh svjedočili da se ovdje uči i voli život. Ovo je nekrolog njenim umrlim đacima, učiteljima i upraviteljia koji su svojim znanjem, dobrotom i svojom čestitošću pronijeli ime škole po svijetu. Ovo je nekrolog jednom spomeniku intelekta.
05.02.2024.