Za šesnaest dana obilježit će se 76. godišnjica oslobođenja Splita. Netko bi mi sada mogao prigovoriti da mi je stil bože oslobodi, jer ovako napisano izgleda kao da godišnjicu nema tko obilježiti, pa se ona, sirota, mora sama pobrinuti za sebe. Ali o tome se zapravo i radi. Dan oslobođenja od nacističkih okupatora već skoro puna tri desetljeća obilježava se preko volje, sotto voce i na brzinu, tek toliko da se odradi ono što se mora, a da se pritom ne uzrujaju tankoćutni tipovi koji i dalje žive u čvrstom uvjerenju kako odlazak posljednjeg naciste iz Splita nikako ne može biti razlog za veselje, nego samo za neutješni plač. Da bi se ugodilo nježnim sentimentima onih koji uzdižu i slave izdajnike, valja se popišati po uspomeni na žene i muškarce koje su ovaj grad (i cijelu zemlju) oslobodile od terora šljama.
Zato se na Pjaci svakog 26. listopada okupi šačica uvijek istih ljudi kojima se, po protokolarnoj sili, pridruži i poneki nezainteresirani čimbenik da skromnom događaju dade institucionalni timbar. Nema nikakve sumnje, tako će biti i ove godine, i još puno sljedećih. Tome se, međutim, ne treba čuditi. Kako će se Grad Split pokloniti uspomeni na svoje osloboditelje, dakle, partizane, kad nije kadar ispraviti nepravdu prema jednoj djevojci koja nije stigla postati ni komunjara ni četnikuša – kako već ustašija titulira antifašistice – naprosto zato jer je premlada umrla. Ubili su je na današnji dan prije 76 godina. Do stratišta je stigla nakon trodnevna mučenja, premlaćena i iščupanih noktiju. Stajala je u košu kamiona s užetom oko vrata, a onda je vozač pritisnuo papučicu gasa. Njezino tijelo zakopali su u plitki grob pokraj puta.
Da ne bi bilo nikakve zabune, egzekutori su bili Nijemci, a djevojka je bila Hrvatica. Zvala se Palmina Piplović, njezino ime nosio je dječji vrtić na Marjanu, izgrađen na parceli koju je njezina obitelj poklonila gradu. Vrijednost toga zemljišta danas je doslovce nemoguće procijeniti. Nitko nije toliko bogat da si može priuštiti tako veliki plac na korak do Vidilice, sa spektakularnim pogledom na grad, more i otoke. Palmina nije bila jedina ratna žrtva u obitelji Piplović. Jednoga brata, Špira, pojeli su vukovi na Zelengori, a drugoga, Karla, nogometaša RNK Split i člana Prvog splitskog partizanskog odreda, Talijani su u zatvoru tako prebili da se više nikad nije oporavio, preminuo je u duševnoj bolnici. Obitelj koja je toliko dala, na koncu je postala žrtvom patriotske iznude. Kad su ondašnje vlasti zakukale da nemaju gdje graditi dječji vrtić, familija je darovala svoju zemlju.
Na lokalitetu koji su stari Splićani zvali Piplovića štale (jer se radilo o mesarskoj obitelji) podignuto je obdanište koje je ponijelo Palminino ime. S dolaskom mlade demokracije heroina je prognana sa starine. Njezina fotografija koja je visjela u hodniku, skinuta je sa zida, baš kao i tabla pred ulazom. Sve do danas vrtić se zove Tamarin, na sramotu svih Splićana s pamćenjem i obrazom. Koji se, sigurno, broje u desecima tisuća, ali što im to vrijedi kad se njihov glas ne čuje.
Palmina Piplović nije bila opasna cura koja je pod kaputom nosila strojnice i bombe. Nacisti su je ubili jer je htjela nagovoriti njemačke vojnike da dezertiraju. Nije imala pojma tko su Mahatma Gandi i Nelson Mandela, ali kao da im je bila sestra. Nije dočekala 23. rođendan. A mi, evo, već 29 godina čekamo da netko utjecajan i častan naloži povratak njezina imena na zid dječjeg vrtića s najljepšim pogledom na svijetu.
Splitska sestra Gandija i Mandele
Za šesnaest dana obilježit će se 76. godišnjica oslobođenja Splita. Netko bi mi sada mogao prigovoriti da mi je stil bože oslobodi, jer ovako napisano izgleda kao da godišnjicu nema tko obilježiti, pa se ona, sirota, mora sama pobrinuti za sebe. Ali o tome se zapravo i radi. Dan oslobođenja od nacističkih okupatora već skoro puna tri desetljeća obilježava se preko volje, sotto voce i na brzinu, tek toliko da se odradi ono što se mora, a da se pritom ne uzrujaju tankoćutni tipovi koji i dalje žive u čvrstom uvjerenju kako odlazak posljednjeg naciste iz Splita nikako ne može biti razlog za veselje, nego samo za neutješni plač. Da bi se ugodilo nježnim sentimentima onih koji uzdižu i slave izdajnike, valja se popišati po uspomeni na žene i muškarce koje su ovaj grad (i cijelu zemlju) oslobodile od terora šljama.
Zato se na Pjaci svakog 26. listopada okupi šačica uvijek istih ljudi kojima se, po protokolarnoj sili, pridruži i poneki nezainteresirani čimbenik da skromnom događaju dade institucionalni timbar. Nema nikakve sumnje, tako će biti i ove godine, i još puno sljedećih. Tome se, međutim, ne treba čuditi. Kako će se Grad Split pokloniti uspomeni na svoje osloboditelje, dakle, partizane, kad nije kadar ispraviti nepravdu prema jednoj djevojci koja nije stigla postati ni komunjara ni četnikuša – kako već ustašija titulira antifašistice – naprosto zato jer je premlada umrla. Ubili su je na današnji dan prije 76 godina. Do stratišta je stigla nakon trodnevna mučenja, premlaćena i iščupanih noktiju. Stajala je u košu kamiona s užetom oko vrata, a onda je vozač pritisnuo papučicu gasa. Njezino tijelo zakopali su u plitki grob pokraj puta.
Da ne bi bilo nikakve zabune, egzekutori su bili Nijemci, a djevojka je bila Hrvatica. Zvala se Palmina Piplović, njezino ime nosio je dječji vrtić na Marjanu, izgrađen na parceli koju je njezina obitelj poklonila gradu. Vrijednost toga zemljišta danas je doslovce nemoguće procijeniti. Nitko nije toliko bogat da si može priuštiti tako veliki plac na korak do Vidilice, sa spektakularnim pogledom na grad, more i otoke. Palmina nije bila jedina ratna žrtva u obitelji Piplović. Jednoga brata, Špira, pojeli su vukovi na Zelengori, a drugoga, Karla, nogometaša RNK Split i člana Prvog splitskog partizanskog odreda, Talijani su u zatvoru tako prebili da se više nikad nije oporavio, preminuo je u duševnoj bolnici. Obitelj koja je toliko dala, na koncu je postala žrtvom patriotske iznude. Kad su ondašnje vlasti zakukale da nemaju gdje graditi dječji vrtić, familija je darovala svoju zemlju.
Na lokalitetu koji su stari Splićani zvali Piplovića štale (jer se radilo o mesarskoj obitelji) podignuto je obdanište koje je ponijelo Palminino ime. S dolaskom mlade demokracije heroina je prognana sa starine. Njezina fotografija koja je visjela u hodniku, skinuta je sa zida, baš kao i tabla pred ulazom. Sve do danas vrtić se zove Tamarin, na sramotu svih Splićana s pamćenjem i obrazom. Koji se, sigurno, broje u desecima tisuća, ali što im to vrijedi kad se njihov glas ne čuje.
Palmina Piplović nije bila opasna cura koja je pod kaputom nosila strojnice i bombe. Nacisti su je ubili jer je htjela nagovoriti njemačke vojnike da dezertiraju. Nije imala pojma tko su Mahatma Gandi i Nelson Mandela, ali kao da im je bila sestra. Nije dočekala 23. rođendan. A mi, evo, već 29 godina čekamo da netko utjecajan i častan naloži povratak njezina imena na zid dječjeg vrtića s najljepšim pogledom na svijetu.