Da se razumijemo – Split je jedan od najdugotrajnijih i najstarijih gradova u Europi. Postoji još od 3. – 4. st., kada je car Dioklecijan jednoga dana rekao u sebi: „Pa, zašto se ja ne bih…“ i umirovio se. Bilo mu je 65 godina, a to je dobro vrijeme za umirovljenje careva. Zapravo, teško je to procijeniti, budući da drugih takvih slučajeva nema. Ni u Rimskom, ni u narednim carstvima. Careve obično ubiju prije umirovljeničke dobi. I rekavši to, veliki Dioklecijan stavio je kapu (krunu) na štap i vratio se na selo. Uzeo je komad zemlje pored Jadranskoga mora i počeo graditi kuću. Careva kuća nije poput naših (dvije sobe s kuhinjom, toalet i kupaonica odvojeno), stvar je narasla i nastala je Dioklecijanova palača koju danas nazivamo Split. Tako je to nekada bilo – počneš kuću, dobiješ grad.
Kada su nakon godinu-dvije došli nagovarati Dioklecijana da se vrati u državnu službu kao rimski car (čuvali su mu mjesto), učinio je već drugu stvar koja se nikada prije (a pretpostavljam ni poslije) nije dogodila – odbio je. Prema legendi, rečenica kojom je vratio glasnike bila je sljedeća: „Ma, dajte, ljudi, vidite sada ove paprike i rajčice koje sam posadio, pogledajte ih samo, kako uopće zamišljate da ostavim ovaj vrt ovdje i zbrišem u taj prašnjavi i bučni grad (pun štekćućih vespi). O posljednjoj upadici nema podataka, ali sve drugo je istina, Google mi je svjedok.
Otud dolazi moje divljenje prema Dioklecijanu (samim time i prema Splitu). Napustiti čitavo Rimsko Carstvo zbog nekih nedozrelih i nepostojanih paprika i rajčica. Nije li to prekrasno!
Proveo sam mjesec dana u gradu pod izgovorom da dovršavam roman, a zapravo sam obilazio labirint Dioklecijanove palače, njušeći (doslovno) i zapisujući (još doslovnije, slovima) mirise, sjenke, mačke, popodneva i oblake. Čitavo to carstvo nepostojanoga. Ovo je dio jednog kratkog i nepotpunog kataloga ili kartografije nepostojanog:
Stara peškarija Ovdje je prikupljanje najteže. Uzvici i mirisi su ljepljivi i brzo se mijenjaju. Ali ja ih upravo zato prikupljam. Koji je smisao prikupljati stvari koje su vječne i uvijek će ih biti? Miris ribe ovdje svaki je dan drugačiji. Primjećujem da je jedan za lijepa i mirna vremena, drugi kad zapuše bura, a treći pred kišu. Osim toga, mijenja se i iz sata u sat. Ujutro je još svjež, potom se svakim satom izdajnički pojačava jedva uhvatljiv vonj raspadanja. Pažljivi promatrač otkrit će osobitu vezu između pojačavanja vonja i pada cijene ribe. I uzvici se mijenjaju. U početku, dok je riba svježa, tvrdi su i neumoljivi, nema govora o popustu. Kako se sunce i vonj pojačavaju, krutost se razbija, glasovi postaju umirujući, prelaze u viši raspon. I tako u nekoliko sati vonj, cijena i glas oslikavaju drugačiji raspored dana. Nažalost, u fotografijama koje sam snimio nije ostao nikakav miris. Ali bilježim to na ovoj karti: peškarija u podne.
Veliki Pazar na otvorenom do Sjevernih vrata Pazari su veliki spremnici nepostojanosti, mirisa i oblika. Prije peškarije, najprije dolazim ovdje – kod bakica koje su iz okolnih sela i gradića stigle sa svojim rajčicama i paprikama. Pitam se jesu li od iste sorte koju je Dioklecijan ovdje počeo uzgajati. Dopisujem i dugačke pletenice suhih smokava, raspuknute narove, mandarine s Brača, baku koja svako jutro donosi svježe ispečeni soparnik, miris grožđa s obližnjih otoka, zuj pčela oko njega, vreće badema, pletenice češnjaka koje starice nose za vratom, oštar dah tek ukiseljenog kupusa – prvi miris zime.
Večernja šetnja Rivom uz teški miris algi i joda na točno određenom mjestu na obali, nasuprot luksuzne Marmontove ulice. More je prcnulo, šapuće četverogodišnja Raja.
Dalje niz ulicu – miris kuhanoga kukuruza i pečenog kestenja – znaci kasne jeseni. Iznenadni vjetar koji izlazi i miješa te mirise.
Mačka, carski zavaljena na jednom rimskom zidu. Dosta dugo sam se pitao mogu li je kartografirati kao nešto nepostojano, ne samo zato što ima devet života (a ja samo jedan, kakva nepravda). Gleda me ta mačka ponizno i dokono, kao da je reinkarnirani Dioklecijan, snishodljivo životareći usred te gomile turista i barbara koji se motaju po njegovim vlastitim odajama.
I na kraju – najljepši prizor – bijela plahta, majica, par čarapa, gaće, potkošulja i ručnik obješeni preko rimskog pročelja Palače nad Rivom. Hrabar spoj svakodnevnog i vječnog, postojanog i nepostojanog, kasnog listopadskog popodneva s kasnim Rimskim Carstvom. Tajni grb Splita, slika koju bih prodavao kao magnet za hladnjak.
Jedna žena izlazi na balkon, odakle je zasigurno i stari Dioklecijan promatrao more, i skuplja plahtu. Gesta koja neće ući u povijest, ali upravo zato je vrijedna. I žurim ju zapisati.
Susret u Puli
U prosincu 2008. godine u Puli, na jadranskoj obali, sreo sam jednoga čovjeka čije su mi knjige u kasnim školskim i ranim studentskim godinama bile dio „ekstatičnog čitanja“ (to je njegov izraz). Nedostajala mi je samo jedna od njegovih knjiga prevedenih na bugarski, mala zbirka poezije „Dijamantni put“. Nekoliko sam je puta posuđivao u knjižnici, po listovima se vidjelo da je nitko drugi ne uzima. I jednog sam je dana odlučio otuđiti, u neku ruku legalno. Rekao sam da sam je izgubio, znao sam da je moram platiti trostruko više, novac sam već bio skupio. Mislim da je knjižničarka to shvatila, ali ipak je blagonaklono primila novac.
Pula. Čudesan grad, austro-ugarski, pa do Drugoga svjetskog rata talijanski, potom hrvatski. Ovdje se države mijenjaju takvom brzinom da je naziv regije dosta pouzdaniji znak – Istra. Zvuči daleko drevnije i postojanije. Joyce je navodno živio ovdje nekoliko mjeseci krajem 1904., podučavajući austro-ugarske časnike engleskom. Kuća u kojoj je boravio, do samih Rimskih vrata, još stoji. Iz njegovih pisama jasno je da nije bio jako sretan u ovom gradu.
Kako god, prosinac u Puli posve je drugačije godišnje doba, sunce velikodušno sija, u toku je lokalni sajam knjiga. Upravo sam stigao i prvi čovjek kojeg vidim onaj je s početka priče. Nisam posve siguran, vidio sam ga na nekoliko fotografija, ali jako mu sliči. Keltske crte lica, kovrčava sijeda kosa, stasit, oprljen vjetrom, okretan, nikada mu ne bi dao sedamdeset i kusur godina, koliko nosi. Upoznaju nas, da, to je on, Keneth White. Pisac nomad, rođen u Škotskoj, živio u Francuskoj i Njemačkoj, lutao Québecom. Čovjek Istoka – napisao je šezdesetih „Ne Mao, Tao“ za što je u onom egzaltiranom ljevičarskom svijetu trebalo hrabrosti. Čovjek Thoreaua, ceste i prirode, autor ideje o geopoetici. (Ovdje ću stati, ako ga netko još nije čitao, dostupan je u prijevodu Nikolaja Kančeva). Ispričao sam mu priču o ukradenoj zbirci i složili smo se kako bi u hijerarhiji grijehova krađa omiljene knjige bila među najlakšima.
Sretao sam svakojake pisce, najčešće genije melankolije, oštroumne, mračne, naporne… Keneth White bio je zarazno živahan, otvoren za svijet, pun znatiželje i energije. Govorio je o otporu smijeha, fizičkom intenzivitetu misli… Mislim da smo se zbližili u trenutku kada smo za vrijeme jedne šetnje po gradu s grupom pisaca, gotovo istovremeno izvadili notes i našvrljali nešto u njega. Volim tu gestu, pomalo tajnovotu, zapisati ono što se zapazi po ulicama grada ili mašte.
Ne znam kako smo u jednom trenutku došli do priče o bugarskom slovu er goliam.1 Gotovo sat vremena ispitivao me je o tom slovu, pokušavali smi izgovoriti starobugarski način pisanja i zvučanja tog velikog nazala, morao sam upregnuti čitavo svoje filološko znanje da bih mu odgovorio na pitanja. Možda se sada negdje u Bretanji, za svojih obaveznih dugih šetnji po šumi, putem čuje jedno čudmo starobugarsko-keltsko-fransusko „on“ velikog nazala. Onnnnn… Ommmmm… i druidski smijeh.
1 Slovo „ъ“ (er goliam) je jedan od šest vokala u bugarskom koji se izgovara reducirano (govorni organi se praktički pripreme za izgovor vokala o, no izgovara se a) pa ga pojedini autori smatraju poluvokalom
Split, kartografije netrajnoga/Susret u Puli
Split, kartografije netrajnoga
Da se razumijemo – Split je jedan od najdugotrajnijih i najstarijih gradova u Europi. Postoji još od 3. – 4. st., kada je car Dioklecijan jednoga dana rekao u sebi: „Pa, zašto se ja ne bih…“ i umirovio se. Bilo mu je 65 godina, a to je dobro vrijeme za umirovljenje careva. Zapravo, teško je to procijeniti, budući da drugih takvih slučajeva nema. Ni u Rimskom, ni u narednim carstvima. Careve obično ubiju prije umirovljeničke dobi. I rekavši to, veliki Dioklecijan stavio je kapu (krunu) na štap i vratio se na selo. Uzeo je komad zemlje pored Jadranskoga mora i počeo graditi kuću. Careva kuća nije poput naših (dvije sobe s kuhinjom, toalet i kupaonica odvojeno), stvar je narasla i nastala je Dioklecijanova palača koju danas nazivamo Split. Tako je to nekada bilo – počneš kuću, dobiješ grad.
Kada su nakon godinu-dvije došli nagovarati Dioklecijana da se vrati u državnu službu kao rimski car (čuvali su mu mjesto), učinio je već drugu stvar koja se nikada prije (a pretpostavljam ni poslije) nije dogodila – odbio je. Prema legendi, rečenica kojom je vratio glasnike bila je sljedeća: „Ma, dajte, ljudi, vidite sada ove paprike i rajčice koje sam posadio, pogledajte ih samo, kako uopće zamišljate da ostavim ovaj vrt ovdje i zbrišem u taj prašnjavi i bučni grad (pun štekćućih vespi). O posljednjoj upadici nema podataka, ali sve drugo je istina, Google mi je svjedok.
Otud dolazi moje divljenje prema Dioklecijanu (samim time i prema Splitu). Napustiti čitavo Rimsko Carstvo zbog nekih nedozrelih i nepostojanih paprika i rajčica. Nije li to prekrasno!
Proveo sam mjesec dana u gradu pod izgovorom da dovršavam roman, a zapravo sam obilazio labirint Dioklecijanove palače, njušeći (doslovno) i zapisujući (još doslovnije, slovima) mirise, sjenke, mačke, popodneva i oblake. Čitavo to carstvo nepostojanoga. Ovo je dio jednog kratkog i nepotpunog kataloga ili kartografije nepostojanog:
Stara peškarija Ovdje je prikupljanje najteže. Uzvici i mirisi su ljepljivi i brzo se mijenjaju. Ali ja ih upravo zato prikupljam. Koji je smisao prikupljati stvari koje su vječne i uvijek će ih biti? Miris ribe ovdje svaki je dan drugačiji. Primjećujem da je jedan za lijepa i mirna vremena, drugi kad zapuše bura, a treći pred kišu. Osim toga, mijenja se i iz sata u sat. Ujutro je još svjež, potom se svakim satom izdajnički pojačava jedva uhvatljiv vonj raspadanja. Pažljivi promatrač otkrit će osobitu vezu između pojačavanja vonja i pada cijene ribe. I uzvici se mijenjaju. U početku, dok je riba svježa, tvrdi su i neumoljivi, nema govora o popustu. Kako se sunce i vonj pojačavaju, krutost se razbija, glasovi postaju umirujući, prelaze u viši raspon. I tako u nekoliko sati vonj, cijena i glas oslikavaju drugačiji raspored dana. Nažalost, u fotografijama koje sam snimio nije ostao nikakav miris. Ali bilježim to na ovoj karti: peškarija u podne.
Veliki Pazar na otvorenom do Sjevernih vrata Pazari su veliki spremnici nepostojanosti, mirisa i oblika. Prije peškarije, najprije dolazim ovdje – kod bakica koje su iz okolnih sela i gradića stigle sa svojim rajčicama i paprikama. Pitam se jesu li od iste sorte koju je Dioklecijan ovdje počeo uzgajati. Dopisujem i dugačke pletenice suhih smokava, raspuknute narove, mandarine s Brača, baku koja svako jutro donosi svježe ispečeni soparnik, miris grožđa s obližnjih otoka, zuj pčela oko njega, vreće badema, pletenice češnjaka koje starice nose za vratom, oštar dah tek ukiseljenog kupusa – prvi miris zime.
Večernja šetnja Rivom uz teški miris algi i joda na točno određenom mjestu na obali, nasuprot luksuzne Marmontove ulice. More je prcnulo, šapuće četverogodišnja Raja.
Dalje niz ulicu – miris kuhanoga kukuruza i pečenog kestenja – znaci kasne jeseni. Iznenadni vjetar koji izlazi i miješa te mirise.
Mačka, carski zavaljena na jednom rimskom zidu. Dosta dugo sam se pitao mogu li je kartografirati kao nešto nepostojano, ne samo zato što ima devet života (a ja samo jedan, kakva nepravda). Gleda me ta mačka ponizno i dokono, kao da je reinkarnirani Dioklecijan, snishodljivo životareći usred te gomile turista i barbara koji se motaju po njegovim vlastitim odajama.
I na kraju – najljepši prizor – bijela plahta, majica, par čarapa, gaće, potkošulja i ručnik obješeni preko rimskog pročelja Palače nad Rivom. Hrabar spoj svakodnevnog i vječnog, postojanog i nepostojanog, kasnog listopadskog popodneva s kasnim Rimskim Carstvom. Tajni grb Splita, slika koju bih prodavao kao magnet za hladnjak.
Jedna žena izlazi na balkon, odakle je zasigurno i stari Dioklecijan promatrao more, i skuplja plahtu. Gesta koja neće ući u povijest, ali upravo zato je vrijedna. I žurim ju zapisati.
Susret u Puli
U prosincu 2008. godine u Puli, na jadranskoj obali, sreo sam jednoga čovjeka čije su mi knjige u kasnim školskim i ranim studentskim godinama bile dio „ekstatičnog čitanja“ (to je njegov izraz). Nedostajala mi je samo jedna od njegovih knjiga prevedenih na bugarski, mala zbirka poezije „Dijamantni put“. Nekoliko sam je puta posuđivao u knjižnici, po listovima se vidjelo da je nitko drugi ne uzima. I jednog sam je dana odlučio otuđiti, u neku ruku legalno. Rekao sam da sam je izgubio, znao sam da je moram platiti trostruko više, novac sam već bio skupio. Mislim da je knjižničarka to shvatila, ali ipak je blagonaklono primila novac.
Pula. Čudesan grad, austro-ugarski, pa do Drugoga svjetskog rata talijanski, potom hrvatski. Ovdje se države mijenjaju takvom brzinom da je naziv regije dosta pouzdaniji znak – Istra. Zvuči daleko drevnije i postojanije. Joyce je navodno živio ovdje nekoliko mjeseci krajem 1904., podučavajući austro-ugarske časnike engleskom. Kuća u kojoj je boravio, do samih Rimskih vrata, još stoji. Iz njegovih pisama jasno je da nije bio jako sretan u ovom gradu.
Kako god, prosinac u Puli posve je drugačije godišnje doba, sunce velikodušno sija, u toku je lokalni sajam knjiga. Upravo sam stigao i prvi čovjek kojeg vidim onaj je s početka priče. Nisam posve siguran, vidio sam ga na nekoliko fotografija, ali jako mu sliči. Keltske crte lica, kovrčava sijeda kosa, stasit, oprljen vjetrom, okretan, nikada mu ne bi dao sedamdeset i kusur godina, koliko nosi. Upoznaju nas, da, to je on, Keneth White. Pisac nomad, rođen u Škotskoj, živio u Francuskoj i Njemačkoj, lutao Québecom. Čovjek Istoka – napisao je šezdesetih „Ne Mao, Tao“ za što je u onom egzaltiranom ljevičarskom svijetu trebalo hrabrosti. Čovjek Thoreaua, ceste i prirode, autor ideje o geopoetici. (Ovdje ću stati, ako ga netko još nije čitao, dostupan je u prijevodu Nikolaja Kančeva). Ispričao sam mu priču o ukradenoj zbirci i složili smo se kako bi u hijerarhiji grijehova krađa omiljene knjige bila među najlakšima.
Sretao sam svakojake pisce, najčešće genije melankolije, oštroumne, mračne, naporne… Keneth White bio je zarazno živahan, otvoren za svijet, pun znatiželje i energije. Govorio je o otporu smijeha, fizičkom intenzivitetu misli… Mislim da smo se zbližili u trenutku kada smo za vrijeme jedne šetnje po gradu s grupom pisaca, gotovo istovremeno izvadili notes i našvrljali nešto u njega. Volim tu gestu, pomalo tajnovotu, zapisati ono što se zapazi po ulicama grada ili mašte.
Ne znam kako smo u jednom trenutku došli do priče o bugarskom slovu er goliam.1 Gotovo sat vremena ispitivao me je o tom slovu, pokušavali smi izgovoriti starobugarski način pisanja i zvučanja tog velikog nazala, morao sam upregnuti čitavo svoje filološko znanje da bih mu odgovorio na pitanja. Možda se sada negdje u Bretanji, za svojih obaveznih dugih šetnji po šumi, putem čuje jedno čudmo starobugarsko-keltsko-fransusko „on“ velikog nazala. Onnnnn… Ommmmm… i druidski smijeh.
1 Slovo „ъ“ (er goliam) je jedan od šest vokala u bugarskom koji se izgovara reducirano (govorni organi se praktički pripreme za izgovor vokala o, no izgovara se a) pa ga pojedini autori smatraju poluvokalom
Prevela: Ksenija Banović