Imao sam pet godina kad mi je doktorica Julijana u domu zdravlja na Malti preporučila operaciju krajnika. Debeljuškasta ženica sa pokislom frizurom – takozvani mini-val ili trajna, polako je, nekim otmenim glasom kakav samo imaju doktori, objašnjavala mojim roditeljima važnost hirurške intervencije!
Da nije jedan zeleni tramvaj zazvonio, moji roditelji bi i dalje stajali na pješačkom ispred „Omera Maslića“, zaleđeni od traume koju su doživjeli kad im je dr. Julijana ispričala kakve sve zdravstvene probleme može izazvati upaljeni treći krajnik.
RiječO P E R A C I J A zvuči strašno, možda je uz riječ VJEŠTICA najstrašnija koju sam čuo.
Odvešće me u neku sivu zgradu isprane fasade, na mjesto koje se zove „Koševo“, odvojiti od roditelja. Spavaću u tuđem krevetu 15 dana, u ružnoj uštirkanoj pidžami na okomite pruge. Bio sam na ivici plača. Stegnuo sam jako njegovu ruku i tiho cvileći rekao: „Ne daj me, tata!“
Svi smo bili saglasni da 15 dana zvuči kao 15 godina i da to ne dolazi u obzir. Onda je moj stari našao štelu u Vojnoj bolnici: „Doktor je pukovnik po činu, izlaziš za šest dana“, rekao je pun oduševljenja. Ovaj put su svi bili saglasni osim mene, a nakon što su obećali autiće na daljinski koji jure po crnoj trkaćoj stazi u obliku osmice, ja sam, a šta sam drugo mogao, ipak pristao.
Možemo mi pričati šta hoćemo, kaže Mićo, onaj moj drug koji sve zna, ali zdravstvo u socijalizmu je bilo prva liga. Ako si bolestan, odeš u dom zdravlja, sjedneš i čekaš da te prozovu.
Sad je moderno doba, moraš zakazati termin ko da ideš na frizuru.
I u Kanadi je teško vidjeti doktora kad si bolestan. Dok dođe red na tebe, ili si ozdravio ili si, što kaže Isli, Allahimanet, Sabaha.
Eh, zato postoje walk-in clinics, to je neka primitivna verzija doma zdravlja. Dođeš, uzmeš broj i čekaš. To sam uradio neki dan. Izvukao sam broj 36. Sjedio malo i dosadilo mi, ustanem i odem. Proveo sam par sati u shoppingu, vratio se kući, istušir’o se, napravio espreso i sjeo na terasu. Onda mi Tanja kaže da je nestalo hrane za cuku. Odem ponovo u grad, kupim hranu i kako sam prolazio pored klinike, sjetim se da sam htio vidjeti doktora. Nešto mi se vrti u glavi u posljednje vrijeme.
Parkiram auto, uđem u čekaonicu i čujem glas službenice iza šaltera: broj 36, molim.
Noć prije mog odlaska u bolnicu gledali smo „Naše malo misto“. Obožavao sam Belinu, to je škotski ovčar doktora Luiđija. Tata je najviše volio kraj svake epizode jer bi Luiđi po ko zna koji put odbio Bepininu molbu da je vjenča, a mama je govorila da je doktor baš bezobrazan.
Poslije serije su me dobro istrljali šamponom, okupali i stavili u krevet. Jutro sam dočekao budan, umoran i uplašen.
Soba u Vojnoj bolnici je bila velika i pusta. Četiri kreveta prazna, pa moj krevet, pa Sokolov.
Soko je Albanac iz Prizrena. Stasit, visok momak, sa smeđim benom na obrazu kakav ima De Niro. Kosa mu porasla previše za nekog ko je na odsluženju vojnog roka, ali mjesec dana bolnice učinilo je svoje. Zavolio sam ga. Bio je tu pored mene, pričao mi dogodovštine sa Kosova. Stao bi mirno, onako kako se stoji na jutarnjoj smotri: „Druže Zoki, ja sam Soko iz Prizrena. Pravim najbolja šampita na Kosovo! Pored najbolja šampita na Kosovo, pravim sočne tuljumbe i bakljave.”
Namjerno je ubacivao to „lj“ kako bi me nasmijao. Bakljava, tuljumba, ljimunada… Ja sam ga uz smijeh uporno ispravljao, a on se pravio kao da ne razumije šta mu govorim. Pomogle su mi te njegove Lj-priče da bar malo zaboravim na svoju muku i na strašnu operaciju koja me čeka.
Kad su došli po mene, nije bilo ni mame ni tate. Položili su me na neki krevet s točkovima i izgurali iz sobe. Soko je stajao na vratima i pratio nas pogledom. Kako smo odmicali niz hodnik, bivao je sve manji, a onda je potpuno iščezao kad smo zamakli u drugi dio bolničke zgrade.
Pukovnik Riđanović je imao zelenu masku na licu. Na moje veliko razočarenje, nije uopšte ličio na doktora Luiđija.
Prišao mi je i rekao da brojim do 100, a zatim mi nabio na nos i usta nešto što je ličilo na one vakuum gume za odčepljavanje lavaboa. Brojao sam: 1, 2, 3 i padao s neke visine u duboki bunar ispunjen tamnozelenom svjetlošću. Zveckala su hirurška kliješta, makaze, pincete.
Tup, tup, tup, čuo sam kako moji upaljeni krajnici padaju na dno metalne hirurške posude. Pred očima mi Belina. Tonem u dubok san.
Nakon operacije sam povratio neku zelenu tečnost. Soko mi je vlažnom maramicom brisao oznojeno čelo i rekao da je to dobar znak i da će sve biti u redu. Presvukao mi je pidžamu i ja sam od umora ponovo zaspao.
Osvanulo je vedro jutro u Sarajevu. Jesenje sunčevo svjetlo bacalo je sjene na lica mojih posjetilaca. Sjedili su mirno na krevetu prekoputa sve dok nisam otvorio oči. Tata je, kao što je i obećao, donio „osmicu“ – stazu za autiće.
Druga kutija je bila već raspakovana. Strikin poklon – lokomotiva u koju se stavi šest debelih baterija od 1,5 V i onda bez problema vuče dva ljubičasta teretna vagona.
Plitki, duboki i mali tanjiri, komplet stonog posuđa za djecu, sa crvenim bubamarama – poklon od strine. Mama je držala tanjir sa zeljanicom na krilu i pitala se da li je dovoljno mekana za moje mlado tek operisano grlo.
„Dajte mu sladoljed“, viknu Soko, i svi se slatko nasmijasmo.
I dr Riđanović se osmijehnuo, rekao da sve ide svojim tokom, pomilovao me po glavi i dodao da već sutra mogu kući. Oduševljenje je preplavilo sivilo bolničke sobe.
Baš tog trenutka su ušli čika Petko i teta Rada. Petko se predstavio doktoru kao potpukovnik u penziji. Rada je rekla: „Bože, kao da je to sad bitno.“ Onda sam primijetio da tata i Soko nisu više u sobi.
„Što ti je divan taj kostim“, rekla je strina teta Radi.
„O hvala, Zoro, to je poklon od Dane, znaš nju, uvijek ima viška garderobe pa na kraju završi kod mene.“
Dana je inače teta Radina sestra i ona ima butik na Skenderiji.
„Ova me tvoja lokomotiva“, kaže striko, „podsjeća na ‘Ćiru’, što je nekad preko Komara išao u Bugojno. Imao je samo dva vagona, baš kao ova tvoja“, smije se i, poput otpravnika vozova, kucka hemijskom olovkom po kotačima i provjerava ispravnost.
Poslije ću saznati da je tata posudio Sokolu novac jer je bio u dugovima. Prokockao je, kaže, i ono što nije imao pa je ostao dužan pećkim trgovcima.
„Vlado“, govorio je, „radi se o opasnim ljudima. Zato sam i pobjegao u vojsku. Sad je kraj, vrijeme za skidanje. Kunem se, vratiću vam svaki dinar. Samo me spasite.“
Mama je pocrvenjela od bijesa.
„Jesi li normalan, ko je vidio posuđivati novac kockarima. Možda je cijelu priču izmislio samo da te iskoristi. Naš’o tebe budalu.“
Znao je to stari, ali on mu je pripazio sina. Nije to mala stvar.
U Kanadi mi često padnu na pamet Vojna bolnica, pukovnik Riđanović, strikina lokomotiva za zlatnim kotačima i tanjiri sa bubamarama.
Od svih ljudi koji su bili tog dana u mojoj sobi, još smo živi samo mama i ja. Striko je umro na radnom mjestu, u bijeloj „ladi“, čekajući delegate Socijalističkog saveza da završe sjednicu. Strina za njim od samoće. Čika Petko je, kao što se i može očekivati od vojnika, bio zdrav do posljednjeg dana. Još niko ne vjeruje da je umro. Teta Rada takođe više nije imala valjan razlog da živi. Moj stari je sahranjen uz sporadičnu pucnjavu s Jevrejskog groblja.
Možda je Soko živ. Često mi padne na pamet. Neka se javi ako pročita ovu priču, bez obzira na dug koji nije vratio. Halalio je to moj stari.
„Odoh ja izvesti cuku“, kaže Tanja, „pa ćemo onda piti kafu. Je l’ to OK?“
Soko
Imao sam pet godina kad mi je doktorica Julijana u domu zdravlja na Malti preporučila operaciju krajnika. Debeljuškasta ženica sa pokislom frizurom – takozvani mini-val ili trajna, polako je, nekim otmenim glasom kakav samo imaju doktori, objašnjavala mojim roditeljima važnost hirurške intervencije!
Da nije jedan zeleni tramvaj zazvonio, moji roditelji bi i dalje stajali na pješačkom ispred „Omera Maslića“, zaleđeni od traume koju su doživjeli kad im je dr. Julijana ispričala kakve sve zdravstvene probleme može izazvati upaljeni treći krajnik.
Riječ O P E R A C I J A zvuči strašno, možda je uz riječ VJEŠTICA najstrašnija koju sam čuo.
Odvešće me u neku sivu zgradu isprane fasade, na mjesto koje se zove „Koševo“, odvojiti od roditelja. Spavaću u tuđem krevetu 15 dana, u ružnoj uštirkanoj pidžami na okomite pruge. Bio sam na ivici plača. Stegnuo sam jako njegovu ruku i tiho cvileći rekao: „Ne daj me, tata!“
Svi smo bili saglasni da 15 dana zvuči kao 15 godina i da to ne dolazi u obzir. Onda je moj stari našao štelu u Vojnoj bolnici: „Doktor je pukovnik po činu, izlaziš za šest dana“, rekao je pun oduševljenja. Ovaj put su svi bili saglasni osim mene, a nakon što su obećali autiće na daljinski koji jure po crnoj trkaćoj stazi u obliku osmice, ja sam, a šta sam drugo mogao, ipak pristao.
Možemo mi pričati šta hoćemo, kaže Mićo, onaj moj drug koji sve zna, ali zdravstvo u socijalizmu je bilo prva liga. Ako si bolestan, odeš u dom zdravlja, sjedneš i čekaš da te prozovu.
Sad je moderno doba, moraš zakazati termin ko da ideš na frizuru.
I u Kanadi je teško vidjeti doktora kad si bolestan. Dok dođe red na tebe, ili si ozdravio ili si, što kaže Isli, Allahimanet, Sabaha.
Eh, zato postoje walk-in clinics, to je neka primitivna verzija doma zdravlja. Dođeš, uzmeš broj i čekaš. To sam uradio neki dan. Izvukao sam broj 36. Sjedio malo i dosadilo mi, ustanem i odem. Proveo sam par sati u shoppingu, vratio se kući, istušir’o se, napravio espreso i sjeo na terasu. Onda mi Tanja kaže da je nestalo hrane za cuku. Odem ponovo u grad, kupim hranu i kako sam prolazio pored klinike, sjetim se da sam htio vidjeti doktora. Nešto mi se vrti u glavi u posljednje vrijeme.
Parkiram auto, uđem u čekaonicu i čujem glas službenice iza šaltera: broj 36, molim.
Noć prije mog odlaska u bolnicu gledali smo „Naše malo misto“. Obožavao sam Belinu, to je škotski ovčar doktora Luiđija. Tata je najviše volio kraj svake epizode jer bi Luiđi po ko zna koji put odbio Bepininu molbu da je vjenča, a mama je govorila da je doktor baš bezobrazan.
Poslije serije su me dobro istrljali šamponom, okupali i stavili u krevet. Jutro sam dočekao budan, umoran i uplašen.
Soba u Vojnoj bolnici je bila velika i pusta. Četiri kreveta prazna, pa moj krevet, pa Sokolov.
Soko je Albanac iz Prizrena. Stasit, visok momak, sa smeđim benom na obrazu kakav ima De Niro. Kosa mu porasla previše za nekog ko je na odsluženju vojnog roka, ali mjesec dana bolnice učinilo je svoje. Zavolio sam ga. Bio je tu pored mene, pričao mi dogodovštine sa Kosova. Stao bi mirno, onako kako se stoji na jutarnjoj smotri: „Druže Zoki, ja sam Soko iz Prizrena. Pravim najbolja šampita na Kosovo! Pored najbolja šampita na Kosovo, pravim sočne tuljumbe i bakljave.”
Namjerno je ubacivao to „lj“ kako bi me nasmijao. Bakljava, tuljumba, ljimunada… Ja sam ga uz smijeh uporno ispravljao, a on se pravio kao da ne razumije šta mu govorim. Pomogle su mi te njegove Lj-priče da bar malo zaboravim na svoju muku i na strašnu operaciju koja me čeka.
Kad su došli po mene, nije bilo ni mame ni tate. Položili su me na neki krevet s točkovima i izgurali iz sobe. Soko je stajao na vratima i pratio nas pogledom. Kako smo odmicali niz hodnik, bivao je sve manji, a onda je potpuno iščezao kad smo zamakli u drugi dio bolničke zgrade.
Pukovnik Riđanović je imao zelenu masku na licu. Na moje veliko razočarenje, nije uopšte ličio na doktora Luiđija.
Prišao mi je i rekao da brojim do 100, a zatim mi nabio na nos i usta nešto što je ličilo na one vakuum gume za odčepljavanje lavaboa. Brojao sam: 1, 2, 3 i padao s neke visine u duboki bunar ispunjen tamnozelenom svjetlošću. Zveckala su hirurška kliješta, makaze, pincete.
Tup, tup, tup, čuo sam kako moji upaljeni krajnici padaju na dno metalne hirurške posude. Pred očima mi Belina. Tonem u dubok san.
Nakon operacije sam povratio neku zelenu tečnost. Soko mi je vlažnom maramicom brisao oznojeno čelo i rekao da je to dobar znak i da će sve biti u redu. Presvukao mi je pidžamu i ja sam od umora ponovo zaspao.
Osvanulo je vedro jutro u Sarajevu. Jesenje sunčevo svjetlo bacalo je sjene na lica mojih posjetilaca. Sjedili su mirno na krevetu prekoputa sve dok nisam otvorio oči. Tata je, kao što je i obećao, donio „osmicu“ – stazu za autiće.
Druga kutija je bila već raspakovana. Strikin poklon – lokomotiva u koju se stavi šest debelih baterija od 1,5 V i onda bez problema vuče dva ljubičasta teretna vagona.
Plitki, duboki i mali tanjiri, komplet stonog posuđa za djecu, sa crvenim bubamarama – poklon od strine. Mama je držala tanjir sa zeljanicom na krilu i pitala se da li je dovoljno mekana za moje mlado tek operisano grlo.
„Dajte mu sladoljed“, viknu Soko, i svi se slatko nasmijasmo.
I dr Riđanović se osmijehnuo, rekao da sve ide svojim tokom, pomilovao me po glavi i dodao da već sutra mogu kući. Oduševljenje je preplavilo sivilo bolničke sobe.
Baš tog trenutka su ušli čika Petko i teta Rada. Petko se predstavio doktoru kao potpukovnik u penziji. Rada je rekla: „Bože, kao da je to sad bitno.“ Onda sam primijetio da tata i Soko nisu više u sobi.
„Što ti je divan taj kostim“, rekla je strina teta Radi.
„O hvala, Zoro, to je poklon od Dane, znaš nju, uvijek ima viška garderobe pa na kraju završi kod mene.“
Dana je inače teta Radina sestra i ona ima butik na Skenderiji.
„Ova me tvoja lokomotiva“, kaže striko, „podsjeća na ‘Ćiru’, što je nekad preko Komara išao u Bugojno. Imao je samo dva vagona, baš kao ova tvoja“, smije se i, poput otpravnika vozova, kucka hemijskom olovkom po kotačima i provjerava ispravnost.
Poslije ću saznati da je tata posudio Sokolu novac jer je bio u dugovima. Prokockao je, kaže, i ono što nije imao pa je ostao dužan pećkim trgovcima.
„Vlado“, govorio je, „radi se o opasnim ljudima. Zato sam i pobjegao u vojsku. Sad je kraj, vrijeme za skidanje. Kunem se, vratiću vam svaki dinar. Samo me spasite.“
Mama je pocrvenjela od bijesa.
„Jesi li normalan, ko je vidio posuđivati novac kockarima. Možda je cijelu priču izmislio samo da te iskoristi. Naš’o tebe budalu.“
Znao je to stari, ali on mu je pripazio sina. Nije to mala stvar.
U Kanadi mi često padnu na pamet Vojna bolnica, pukovnik Riđanović, strikina lokomotiva za zlatnim kotačima i tanjiri sa bubamarama.
Od svih ljudi koji su bili tog dana u mojoj sobi, još smo živi samo mama i ja. Striko je umro na radnom mjestu, u bijeloj „ladi“, čekajući delegate Socijalističkog saveza da završe sjednicu. Strina za njim od samoće. Čika Petko je, kao što se i može očekivati od vojnika, bio zdrav do posljednjeg dana. Još niko ne vjeruje da je umro. Teta Rada takođe više nije imala valjan razlog da živi. Moj stari je sahranjen uz sporadičnu pucnjavu s Jevrejskog groblja.
Možda je Soko živ. Često mi padne na pamet. Neka se javi ako pročita ovu priču, bez obzira na dug koji nije vratio. Halalio je to moj stari.
„Odoh ja izvesti cuku“, kaže Tanja, „pa ćemo onda piti kafu. Je l’ to OK?“