Snovi. Gatara

(odlomak)

Dvojica daidža su u logoru, a treći se krije negdje u šumi. Majka se za njega najviše boji. Ne zna puta, stalno ponavlja, nikada nije pješačio, svaki metar je kolima prešao. Njegovu ženu, četvero djece, nenu i dedu, zadržali su također u logoru. Tako ga ucjenjuju. Treća dainica, čiji je muž u logoru sa mužom dainice s kojom živimo u vikendici, negdje je u Blagaju. Ona ima tri kćerke. S njom su još i njeni roditelji. Majka i dainica nastoje stupiti u kontakt sa zatvorenim muževima, pitaju za njih koga god stignu. I ne samo za njih, pitaju za sve ljude koje poznaju. Dainica majku nagovara da idu kod neke gatare, zove se Aiša. Sve zna, uvjerava nas dainica. Majka se dvoumi, u očima joj se vidi strah. Ni meni se to ne sviđa.

Ujutro se prepričavaju snovi. Dainica to radi najbolje, priča kao da se sve stvarno i dogodilo. Mi djeca se budimo da bismo ih slušali; polusneni legnemo iza njihovih leđa i, dok govore, u glavama stvaramo slike. Kafa koju piju zove se ječmena, prave je od žita. Dedo je melje u mlinu nakon što je majka poprži u tepsiji. Majčini snovi su drugačiji od dainicinih, sanja ovce, s njima priča u snu, ali to nisu ovce, najdenom stane i kaže, pa srkne malo kafe. Ti, bogami, ko da si čitala basne, govori joj dainica, smije se i tepa joj: Zelče, Zelče

Majku zovu Zela jer ima zelene oči; nižeg je rasta, kosa joj je polusijeda, boje bronzina. Majka je stroga i stalno se umiva. Boji se da je ne pogodi snajper dok je prljava, pa da je hodža takvu oprema. Više se boji sramote nego smrti. I nas stalno kupa, grije vodu na vatrenom šporetu pa nam dugo trlja kosu. Silno se boji da nas ne napadnu uši. Kad padne mrak, uz šporet nam bišće kosu, prebire po njoj. Ako ipak nađe koju uš, zgnječi je noktima, i tada se začuje kao kad konac pukne. Ima četiri razreda osnovne ali sve zna: da kroji, šije, zašiva, čisti, a fino i kuha.

Majka često sanja ovce, puno njih, čitava stada. Kad priča o tome, moje misli preplavi vuna, bijela. To je pismo, vijest, dedo i dainica tumače, poluglasom, da je ne ometu u pričanju. Ona rukom pridržava fildžan na usnama, zagledana u nešto, važna je. Dedi nedostaje cigareta, pa kafu pije mršteći se. Ruke su mu kao višak, ne zna šta bi s njima. Dainica je vesela, tješi ga da će na poslu od nekoga iskamčiti cigaretu i popola će je popušiti kad dođe. Dedo se na njene riječi samo osmjehne.

Vratili su se od gatare. Majka je vesela, jer daidža koji se krije je živ, tako joj je rekla. Živ je i otac, i druga dvojica daidža, nena i dedo, dainica i njena djeca. Svi su živi. Dainica nas uvjerava da je gatara rekla istinu. Nadaleko je poznata, čak joj je i pjevačica Ceca dolazila prije rata, a na poklon joj je donijela džinovski bijeli grah, zrna ko krtole. U taj grah je i njima gledala. Vidovitost je nasljedila od svog svekra; u noći kad joj je prenosio taj dar, čitav Blagaj se tresao. Tako se priča. Ja gataru zamišljam kao staru ženu s dugom pletenicom čiji kraj stalno viri ispod šala. Pletenica joj je podvezana crvenom gumicom i ta crvena tačka u mojoj mašti pulsira dugo nakon što o njoj prestanem misliti.

Almin Kaplan 13. 10. 2016.