Nosila je ljepotu k’o prokletstvo. Snjeguljica. Rano je ostala bez roditelja i živjela u dvorcu s maćehom i njezinim dvorjanima. A maćeha je bila lijepa i tašta. Jedini njezin strah bio je od prolaska vremena. Svakoga bi se jutra pogledala u zrcalo, pametno zrcalo, i pitala ga tko je najljepši na svijetu. Zrcalo bi joj odgovorilo, i ona bi bila mirna, uvjerena da vrijeme stoji i da se ništa ne mijenja.
Snjeguljica je tu kolateralna žrtva. Prezrena pastorčica, kakva bez izuzetka jest sva pastorčad u bajkama, ona će postradati kao žrtva svoje ljepote. Iako je nitko nije primjećivao, niti je ikoga bilo briga je li ta cura lijepa ili je ružna, zrcalo je jednoga dana izvijestilo maćehu o novoustanovljenom stanju stvari.
Obično se misli da je tu ženu, oholu i taštu kraljicu, opustošilo to što se na svijetu našao netko tko je od nje ljepši. Ali problem nije bio u tome. Svaka prava ljepota – a maćeha je doista i zapravo bila lijepa – samoj je sebi mjera. Od ljepotice nema ljepše. Tako ni od nje nije bilo ljepše. I nijedna Snjeguljica nije mogla zamračiti njezinu krasotu.
Nešto drugo je zrcalo saopćilo kraljici. I to na krajnje delikatan način, tako da je sasvim ne opustoši i ne porazi. Umjesto da joj kaže da njezino vrijeme prolazi, da će uskoro biti ružna ili – još strašnije – da je uskoro neće ni biti, zrcalo je maćehi kazalo da je Snjeguljica najljepša na svijetu.
Otkad je svijeta i života ljudi čine sve da pobijede vrijeme. Bog je zasad najsavršeniji čovjekov način da se pobijedi prolaznost vremena.
Maćeha, kada je čula strašnu vijest, naredila je da se Snjeguljica odvede u šumu i zatuče. Iako svjesna da time neće ništa promijeniti, da vrijeme teče i da će je njegova matica uskoro raznijeti, kraljica je pokušala da jednim iracionalnim postupkom odgodi ono što je neumitno. Ili da se zlom izbori protiv Boga i vremena.
Lovac koji ju je trebao smaknuti sažalio se i ostavio je u dubokoj šumi iz koje, mislio je, nema izlaza. Tumarat će šumom dok ne umre ili dok je ne prožderu šumske zvjeri. Ali njemu neće biti na savjesti. To je još jedno tipično ljudsko razmišljanje.
A ona kakva je, nabasala je na kolibu u kojoj su živjeli patuljci. Upravo su bili na poslu, u rudniku, tako da se Snjeguljica, onako velika i bijela, bacila preko njihovih sedam, devet ili dvanaest postelja. Da se utješi u njihovim jastucima i da se pošteno isplače. Ili da odspava svoje.
Prizor goleme žene kako spava rasprostrta preko sedam kreveta sam je po sebi strašan. I ružan. Krajnje je neuvjerljivo – iako braća Grimm upravo na tome insistiraju – da su se patuljci kolektivno zaljubili u Snjeguljicu i da su je tako izabrali za svoju kraljicu. Ona za njih nikako nije mogla biti lijepa. Nema tog muškarca, makar i patuljka, koji bi se zaljubljivao u golemu, trostruko veću ženu. Prije će biti da su patuljci Snjeguljicu doživjeli kao svoju božicu. Ona će zaustaviti vrijeme da više ne teče.
Ljepota je iluzija u vremenu. Trenutak između dvije pustoši, između dvije ružnoće. Snjeguljičina je ljepota najtužnija među ljepotama. Samo je zrcalu svejedno. Zrcalu vrijeme ne prolazi.
Snjeguljica
Imaginarni prijatelj/86
Nosila je ljepotu k’o prokletstvo. Snjeguljica. Rano je ostala bez roditelja i živjela u dvorcu s maćehom i njezinim dvorjanima. A maćeha je bila lijepa i tašta. Jedini njezin strah bio je od prolaska vremena. Svakoga bi se jutra pogledala u zrcalo, pametno zrcalo, i pitala ga tko je najljepši na svijetu. Zrcalo bi joj odgovorilo, i ona bi bila mirna, uvjerena da vrijeme stoji i da se ništa ne mijenja.
Snjeguljica je tu kolateralna žrtva. Prezrena pastorčica, kakva bez izuzetka jest sva pastorčad u bajkama, ona će postradati kao žrtva svoje ljepote. Iako je nitko nije primjećivao, niti je ikoga bilo briga je li ta cura lijepa ili je ružna, zrcalo je jednoga dana izvijestilo maćehu o novoustanovljenom stanju stvari.
Obično se misli da je tu ženu, oholu i taštu kraljicu, opustošilo to što se na svijetu našao netko tko je od nje ljepši. Ali problem nije bio u tome. Svaka prava ljepota – a maćeha je doista i zapravo bila lijepa – samoj je sebi mjera. Od ljepotice nema ljepše. Tako ni od nje nije bilo ljepše. I nijedna Snjeguljica nije mogla zamračiti njezinu krasotu.
Nešto drugo je zrcalo saopćilo kraljici. I to na krajnje delikatan način, tako da je sasvim ne opustoši i ne porazi. Umjesto da joj kaže da njezino vrijeme prolazi, da će uskoro biti ružna ili – još strašnije – da je uskoro neće ni biti, zrcalo je maćehi kazalo da je Snjeguljica najljepša na svijetu.
Otkad je svijeta i života ljudi čine sve da pobijede vrijeme. Bog je zasad najsavršeniji čovjekov način da se pobijedi prolaznost vremena.
Maćeha, kada je čula strašnu vijest, naredila je da se Snjeguljica odvede u šumu i zatuče. Iako svjesna da time neće ništa promijeniti, da vrijeme teče i da će je njegova matica uskoro raznijeti, kraljica je pokušala da jednim iracionalnim postupkom odgodi ono što je neumitno. Ili da se zlom izbori protiv Boga i vremena.
Lovac koji ju je trebao smaknuti sažalio se i ostavio je u dubokoj šumi iz koje, mislio je, nema izlaza. Tumarat će šumom dok ne umre ili dok je ne prožderu šumske zvjeri. Ali njemu neće biti na savjesti. To je još jedno tipično ljudsko razmišljanje.
A ona kakva je, nabasala je na kolibu u kojoj su živjeli patuljci. Upravo su bili na poslu, u rudniku, tako da se Snjeguljica, onako velika i bijela, bacila preko njihovih sedam, devet ili dvanaest postelja. Da se utješi u njihovim jastucima i da se pošteno isplače. Ili da odspava svoje.
Prizor goleme žene kako spava rasprostrta preko sedam kreveta sam je po sebi strašan. I ružan. Krajnje je neuvjerljivo – iako braća Grimm upravo na tome insistiraju – da su se patuljci kolektivno zaljubili u Snjeguljicu i da su je tako izabrali za svoju kraljicu. Ona za njih nikako nije mogla biti lijepa. Nema tog muškarca, makar i patuljka, koji bi se zaljubljivao u golemu, trostruko veću ženu. Prije će biti da su patuljci Snjeguljicu doživjeli kao svoju božicu. Ona će zaustaviti vrijeme da više ne teče.
Ljepota je iluzija u vremenu. Trenutak između dvije pustoši, između dvije ružnoće. Snjeguljičina je ljepota najtužnija među ljepotama. Samo je zrcalu svejedno. Zrcalu vrijeme ne prolazi.