Početkom februara pao je snijeg i činilo se kao da ćemo na jedan dan pobjeći iz vlastitog života. Buljuci djece do podne su dizali dreku da bi pred suton, suznih očiju, obraze pripili prozorskim oknima. Bilo je nečega, kao iz vlastitog djetinjstva, preslikanog u tom prizoru.
Dopadala mi se ta iznenadna otuđenost kojom me snijeg oslobodio od svakodnevnice, taj osjećaj nemoranja kojem se mogu prepustiti. Dopadalo mi se razmišljati o drugim stvarima, recimo, o Nervalu; da li bi pjesnik potaknut idiličnim pejzažom, konačno uspio svladati melanholiju?
Za sedam-osam dana, koliko je snijeg padao, grad su zadesile četiri smrti. Previše, čak i za mnogo veće sredine u kojima ljudi imaju privilegiju ne poznavati tuđe nesreće.
Između sporova koje stariji vode oko toga kako ovakav snijeg nije padao još od Šotrinog filma, ispraćam dženazu. Spuštam ruku na neznančevo rame i kažem: “Ne pamtim da sam ovo doživio ni onda kad sam sa Hemingwayem pohodio vrhove Kilimandžara”. Gledam kako se prema meni okreću dva naborana staračka lica. U njihovim očima nazirem sasvim izražajnu prisutnost sućuti. Sa glava smiču francuske kape i puštaju pogled niz kolonu. Preko usana, jedva čujno, prevaljuju: “Šteta… A takomlad čovjek”. Mladić, kome sam pokušao dočarati ljepotu jutros pročitane knjige, pažljivo, uz zbunjen osmijeh, skida moju ruku sa svog ramena. Zatim pruža korak i nestaje u gomili. Katkad se okrene da bi, širom razrogačenih očiju, potražio luđaka u meni.
2.
Gužvamo se ispred kamena mejtaša. Ravnamo safove. Sanduk, prekriven zelenom čohom, leži ispred naših pogleda.
Hodža posreduje između nas i Boga. Kaže: “Ovaj snijeg samo je kušnja na koju nas Svevišnji stavlja”. Ispred mene, u drugom safu, stoji čovjek. Gledam ravno u njegov potiljak. On se na hodžine riječi premeće s jedne noge na drugu, kao da će svakog trena izgubiti abdest.
Ljudi iza mene zanemaruju pravilo o skrušenosti, koje se podrazumijeva u ovakvim prilikama, i romore. Spominju malj kojim će ukućani, kad za to dođe vrijeme, lokalne trgovce udarati direktno u čelo. Jer drukčije, vele, neće ispustiti dušu.
Hodža podiže ruku; autoritetom svoje figure opominje na šutnju. Tri puta se kolektivno glasamo združeni u nakani da halalimo mrtvacu. Pogledom klizimo, prvo po desnom, potom po lijevom ramenu. Zatim se kolona povlači prema haremu. U kabur spuštamo sanduk. Klečimo. Dugo klečimo. Smrznutim dlanovima umivamo lice. Ponavljamo rituale iz prethodnih dana.
3.
Putem kojim smo došli do harema ne preporučuje se vraćati kući. To je zbog toga da ne bismo repove smrti pustili među ukućane. Oni koji Knjigu poznaju bolje od mene takve teze nazivaju gatkama.
Svejedno. Koračam prema polumraku obližnjeg bifea. Tri dana nemamo struju. Svijeće, raspoređene u četiri ugla, neodoljivo podsjećaju na rat. Često razmišljam o ratu. O tome kako smo tada svi podjednako bili isti. Umjereniji. Da rat za posljedicu ne nosi nepodnošljiv broj smrtnosti, i danas bih potpisao da živim u njemu. Sklon sam se zapitati da li je ta ratna posljedičnost do brutalnosti dovela naš osjećaj za žaljenjem.
Naslonjen na izlizanu plohu šanka, gledam djevojku koja na otvorenom dlanu drži tacnu. Obrisi njenih grudi naziru se ispod majice s pogužvanim likom Evite Peron. Noć grize u pladanj s preostalim ostacima dana.
4.
Sinoć je ovdje, lakat do moga, sjedio Abdel Keskin. Razgovarali smo o Mirku Kovaču. Još mogu razabrati riječi koje mu drhte na usnama. Jednu na drugu, on pripaljuje novu cigaretu, potpuno začuđen nad mrakom koji se sliježe iznad nas i kaže: “Jadan je ovaj grad“.
U radijskoj kutiji spiker zapomaže kako struje neće biti ni narednih dana. Apelira na one koji su u mogućnosti pružiti pomoć selu, koje zapomaže gore, odsječeno od ostatka svijeta. Nemaju hrane. Abdel primijeti: “Jebeš selo u kojem je sramota stvarati zalihe u hrani!”
Koliko samo istine stane u jednu rečenicu!
Danas smo u smrznutu raku položili Abdelovo tijelo.
5.
Poznavao sam ga godinama. Tu i tamo, našli bismo se za istim stolom, svako za sebe prisutan u šutnji. Baš kao i mene, opčinjavala ga je samoća. Ljudski život, na moje čuđenje, volio je porediti sa biljkama – ne uspijeva svaka na istom mjestu. Bio je strastveni zaljubljenik u književnost; štošta korisnog naučio sam od njega. U posljednje vrijeme ponovo je otkrivao Kovača. Sviđao mu se, u odnosu na mlade piščeve dane, taj zaokret u stilu, ta vratolomija prisutna u rečenici. Nebrojeno puta do u detalje mi je prepričavao njegov posljednji roman: zamišljenu sliku Dubrovnika koji drhti pod jarom, dok se junakovo lice zrcali u ogledalu, onaj čujan šum talasa prije nego se razbije o hrid, stotinu puta opisan Jozipin lik i priznanje da bi mu se dolje, u gaćama, uvijek nešto propinjalo kad bi zamišljao kako Jozipa, ta seoska učiteljica, sa glave smiče periku…
Gajio je iluziju kako će se jednom, kad za to dođe vrijeme, preseliti u Rovinj i u tiha predvečerja ispraćati slapove sunčevih zraka koji se gase na zvoniku crkve sv. Eufemije.
Mjesto gdje bi u konačnici bio sretan nikad nije pronašao. Nikad nije dočekao da dođe njegovo vrijeme. Da kao biljka uspije makar na jednom mjestu. Čak ni rat nije uspio razbuditi sanjara u njemu. Naprotiv, postao je melanholik, nevješti vojnik koji je imao nesreću jednom odlutati iza linija. Rovinj nikad nije vidio. U poraću se dogodilo da mu se svijet okrene naopačke, da Sanja nije mogla razumjeti ono što su psihijatri složili u skraćenicu PTSP; jednog jutra sa stola je podigao ceduljicu:“Mala je sa mnom. Ne traži nas.” Skoro pa neprimjetno, u njegov pogled uselila se tuga.
Pola godine kasnije Upravni odbor škole u kojoj je (više nego poletno) predavao književnost pronašao mu je zamjenu po nalogu nabusitog stranačkog kadra koji se busa u svoja gajretska prsa, a ustvari je samo licemjer koji je ovdašnji pokolj pratio zavaljen iz fotelje nekakve bjelosvjetske vukojebine, a danas, nakinđuren lažnim patriotizmom, poslove dijeli po logici podobnosti.
U bescjenje je dao svu imovinu; kuću, polovni auto i cijelu biblioteku. Zakoračivši u život iz nekoć pročitanih knjiga, drijemao je po straćarama, potpuno poistovijećen s polusvijetom o kojem je toliko toga znao… Ordinirao je prometnim gradskim raskršćima, na opće čuđenje svijeta, vječno nasmijan i sanjiv. A onda je čuđenje progutala ravnodušnost. Djeca su pronašla novu zabavu i prestala grabiti za njim. Ništa od prijašnjeg Abdela u toj figuri nije ostalo; ispod tamnog samtnog kačketa izraslo je cijelo busenje kose, pantalone se sijale od iznošenosti, sako svakim danom postajao širi, pod nokte se naseljavalo svo crnilo bijede… Samo je učtivost u njegovom glasu ostala jednaka. Knjiška.
6.
Za šezdeset minuta može se popiti desetak piva. Možda i više, premda je neumjesno hvalisati se takvim podvizima. Konobarica je naslonjena na vrata i odsutno zuri u noć. Djevojci koja prilazi šanku kako bi usne ponudila plamenu svijeće kažem: “Nemoj to činiti. Možda ne znaš, ali ako to učiniš, jedan moreplovac na pučini ovog će trena izgubiti život.”
“Ti zaista vjeruješ u to?”
“A, zašto ne bih vjerovao?”
Ona na usnama nosi nepripaljenu cigaretu i nestaje u tami.
7.
Ponekad bi se desilo da Abdel izađe iz svoje anonimnosti. Viđao bih ga kako stoji na raskršću sa dlanom ispruženim prema prolaznicima. Često bih i sam gutao knedle tiskajući kovanice u njegove ruke. Učtivo zahvalivši, zamolio bi me da sačekam časak, pod uslovom da ne žurim.
Katkad uistinu ne bih žurio. Dopadalo mi se dokoličariti uokolo, umišljati kako poput Victora Hugoa tumaram gradom, pogledom prateći prolaznike, njihova lica i pokrete, uobražavajući sebi da tako stvaram profil nekog novog Quasimoda.
Sjećam se tog vrelog ljetnog podneva, te opipljive jare u zraku… Stajao sam tamo, ispred matičnog ureda, kad se jedan auto naglo zaustavio. Imao je zatamnjena stakla koja se spuštaju pritiskom na dugme da bi na dnevno svjetlo provirila ruka. Na dugačkim prstima koji stišću cijeli svežanj novčanica vidio sam crvenim lakom obojene nokte. Zatim se ruka povukla unutra, na semaforu se upalilo zeleno i auto je, kao u filmskom kadru, nestao iz našeg pogleda. Kasnije, dok smo sjedili u restoranskoj bašti, udišući miris što ga je iznad nas prosipala lipa, profesor se namah prenu. S njegovih usana kao da se otkinu tek jedna riječ.
Sanja!
U pozadini njegovog osmijeha još neko vrijeme titrao je ushit, a onda je opet postao onaj stari, meni dragi šutljivac. Onda je ponovo postao Sokrat.
Otada je, primijetio sam, sve manje pohodio ulicu ili makar nije ona raskršća kojima sam ja u žurbi prolazio. Kasnije su se dovukle kiše i vjetrovi sa zvucima melanholičnih prizvuka. Na mjestu gdje sam ga jednom čekao, više ga nije bilo.
Kod jednog, za mene značajnog pisca, postoje sljedeće riječi: “Nekako je nepristojno umrijeti u jesen. Kič je umirati u jesen, kad i sve drugo. S lišćem.”
Abdel Keskin umro je sredinom februara, u zimu, onda kad je snijeg narastao do kolektivnog očajanja. Momci iz Gorske službe spašavanja pronašli su nečije tijelo dok su se pokušavali probiti do sela o kojem smo prethodne noći zajedno slušali. Pored njega, odbačene, ležale su dvije kese s namirnicama.
8.
Snijeg ima ulogu optičke varke. Stvara privid kako smo kolektivno postali bolji ljudi. Pod nepogodom, kakvu ni najstariji u ovom gradu ne pamte, pekari besplatno dijele hljeb od jučer, za Cigančad iz ruševina našlo se mjesta u kolektivnom centru, jedan je gazda naložio konobarima da nakon fajronta ne zaključavaju vrata lokala kako bi beskućnici imali gdje prenoćiti…
A onda je u radioaparatu nestalo baterije.
Nudim se da skočim u noć. Otvaram vrata trgovine. Cijene u rafovima stoje ovako:
svijeća, komad – 5 maraka
lopata za grtanje snijega – 40 maraka
jaje, komad – 1 marka.
Trgovac stoji za pultom. Podiže pogled sa dnevnog izdanja novina i kaže:
“Izvoli?”
Namah prepoznah čovjeka u čiji sam potiljak danas gledao. I sînū mi; kad je u gradu posljednji put padao snijeg vrijedan pamćenja, ja sam tad bio 20-godišnjak. Zaklonjen iza svoje mladosti, u to vrijeme mogao sam se oholiti i reći trgovcu kako bih želio kupiti malj i pokloniti ga njegovim ukućanima. On bi, nevješto skrivajući nelagodu, progutao moju drskost i već sutra, uzgred budi rečeno, na kafu pozvao mog oca.
Ali noćas, dok preko pulta gledam njegov besraman izraz lica, ja imam više od trideset. Još sam mlad da bih imao želje. Ali ipak…
Baterije nisam kupio. Otvorio sam vrata i sjurio se u noć, potpuno svjestan činjenice kako sam upravo stvorio lik Quasimoda. Napolju, snijeg je padao jednakom žestinom.
9.
Dok nemoćan ležim u krevetu, zagledan u nebo koje ne obećava, iz nekog neobjašnjivog razloga stanem razmišljati o početku priče Konjušnica Vitomira Lukića: Noću čujem kako me sa dna nekog laganog svemira gdje se zameće san, dohvati nejak razlog i moja svijest mutna, teška plovi, plovi, razdanjiva se. Vraćajući se nečemu od čega se ranije otkinula, ona povećava napetost iz koje se odjednom rodi stvarni trenutak. Tako dalek.
10.
Jutros sam od svoje majke čuo kako je prestalo kucati srce u tijelu našega komšije Jasmina. Po starom dobrokomšijskom običaju, pomagao sam kopati mezar. Kasnije sam uzeo abdest, stao ispred kamena mejtaša i pitao se: čiju ću nesreću danas prepoznati? Na čiji ću potiljak nasloniti pogled?
Snijeg
1.
Početkom februara pao je snijeg i činilo se kao da ćemo na jedan dan pobjeći iz vlastitog života. Buljuci djece do podne su dizali dreku da bi pred suton, suznih očiju, obraze pripili prozorskim oknima. Bilo je nečega, kao iz vlastitog djetinjstva, preslikanog u tom prizoru.
Dopadala mi se ta iznenadna otuđenost kojom me snijeg oslobodio od svakodnevnice, taj osjećaj nemoranja kojem se mogu prepustiti. Dopadalo mi se razmišljati o drugim stvarima, recimo, o Nervalu; da li bi pjesnik potaknut idiličnim pejzažom, konačno uspio svladati melanholiju?
Za sedam-osam dana, koliko je snijeg padao, grad su zadesile četiri smrti. Previše, čak i za mnogo veće sredine u kojima ljudi imaju privilegiju ne poznavati tuđe nesreće.
Između sporova koje stariji vode oko toga kako ovakav snijeg nije padao još od Šotrinog filma, ispraćam dženazu. Spuštam ruku na neznančevo rame i kažem: “Ne pamtim da sam ovo doživio ni onda kad sam sa Hemingwayem pohodio vrhove Kilimandžara”. Gledam kako se prema meni okreću dva naborana staračka lica. U njihovim očima nazirem sasvim izražajnu prisutnost sućuti. Sa glava smiču francuske kape i puštaju pogled niz kolonu. Preko usana, jedva čujno, prevaljuju: “Šteta… A tako mlad čovjek”. Mladić, kome sam pokušao dočarati ljepotu jutros pročitane knjige, pažljivo, uz zbunjen osmijeh, skida moju ruku sa svog ramena. Zatim pruža korak i nestaje u gomili. Katkad se okrene da bi, širom razrogačenih očiju, potražio luđaka u meni.
2.
Gužvamo se ispred kamena mejtaša. Ravnamo safove. Sanduk, prekriven zelenom čohom, leži ispred naših pogleda.
Hodža posreduje između nas i Boga. Kaže: “Ovaj snijeg samo je kušnja na koju nas Svevišnji stavlja”. Ispred mene, u drugom safu, stoji čovjek. Gledam ravno u njegov potiljak. On se na hodžine riječi premeće s jedne noge na drugu, kao da će svakog trena izgubiti abdest.
Ljudi iza mene zanemaruju pravilo o skrušenosti, koje se podrazumijeva u ovakvim prilikama, i romore. Spominju malj kojim će ukućani, kad za to dođe vrijeme, lokalne trgovce udarati direktno u čelo. Jer drukčije, vele, neće ispustiti dušu.
Hodža podiže ruku; autoritetom svoje figure opominje na šutnju. Tri puta se kolektivno glasamo združeni u nakani da halalimo mrtvacu. Pogledom klizimo, prvo po desnom, potom po lijevom ramenu. Zatim se kolona povlači prema haremu. U kabur spuštamo sanduk. Klečimo. Dugo klečimo. Smrznutim dlanovima umivamo lice. Ponavljamo rituale iz prethodnih dana.
3.
Putem kojim smo došli do harema ne preporučuje se vraćati kući. To je zbog toga da ne bismo repove smrti pustili među ukućane. Oni koji Knjigu poznaju bolje od mene takve teze nazivaju gatkama.
Svejedno. Koračam prema polumraku obližnjeg bifea. Tri dana nemamo struju. Svijeće, raspoređene u četiri ugla, neodoljivo podsjećaju na rat. Često razmišljam o ratu. O tome kako smo tada svi podjednako bili isti. Umjereniji. Da rat za posljedicu ne nosi nepodnošljiv broj smrtnosti, i danas bih potpisao da živim u njemu. Sklon sam se zapitati da li je ta ratna posljedičnost do brutalnosti dovela naš osjećaj za žaljenjem.
Naslonjen na izlizanu plohu šanka, gledam djevojku koja na otvorenom dlanu drži tacnu. Obrisi njenih grudi naziru se ispod majice s pogužvanim likom Evite Peron. Noć grize u pladanj s preostalim ostacima dana.
4.
Sinoć je ovdje, lakat do moga, sjedio Abdel Keskin. Razgovarali smo o Mirku Kovaču. Još mogu razabrati riječi koje mu drhte na usnama. Jednu na drugu, on pripaljuje novu cigaretu, potpuno začuđen nad mrakom koji se sliježe iznad nas i kaže: “Jadan je ovaj grad“.
U radijskoj kutiji spiker zapomaže kako struje neće biti ni narednih dana. Apelira na one koji su u mogućnosti pružiti pomoć selu, koje zapomaže gore, odsječeno od ostatka svijeta. Nemaju hrane. Abdel primijeti: “Jebeš selo u kojem je sramota stvarati zalihe u hrani!”
Koliko samo istine stane u jednu rečenicu!
Danas smo u smrznutu raku položili Abdelovo tijelo.
5.
Poznavao sam ga godinama. Tu i tamo, našli bismo se za istim stolom, svako za sebe prisutan u šutnji. Baš kao i mene, opčinjavala ga je samoća. Ljudski život, na moje čuđenje, volio je porediti sa biljkama – ne uspijeva svaka na istom mjestu. Bio je strastveni zaljubljenik u književnost; štošta korisnog naučio sam od njega. U posljednje vrijeme ponovo je otkrivao Kovača. Sviđao mu se, u odnosu na mlade piščeve dane, taj zaokret u stilu, ta vratolomija prisutna u rečenici. Nebrojeno puta do u detalje mi je prepričavao njegov posljednji roman: zamišljenu sliku Dubrovnika koji drhti pod jarom, dok se junakovo lice zrcali u ogledalu, onaj čujan šum talasa prije nego se razbije o hrid, stotinu puta opisan Jozipin lik i priznanje da bi mu se dolje, u gaćama, uvijek nešto propinjalo kad bi zamišljao kako Jozipa, ta seoska učiteljica, sa glave smiče periku…
Gajio je iluziju kako će se jednom, kad za to dođe vrijeme, preseliti u Rovinj i u tiha predvečerja ispraćati slapove sunčevih zraka koji se gase na zvoniku crkve sv. Eufemije.
Mjesto gdje bi u konačnici bio sretan nikad nije pronašao. Nikad nije dočekao da dođe njegovo vrijeme. Da kao biljka uspije makar na jednom mjestu. Čak ni rat nije uspio razbuditi sanjara u njemu. Naprotiv, postao je melanholik, nevješti vojnik koji je imao nesreću jednom odlutati iza linija. Rovinj nikad nije vidio. U poraću se dogodilo da mu se svijet okrene naopačke, da Sanja nije mogla razumjeti ono što su psihijatri složili u skraćenicu PTSP; jednog jutra sa stola je podigao ceduljicu: “Mala je sa mnom. Ne traži nas.” Skoro pa neprimjetno, u njegov pogled uselila se tuga.
Pola godine kasnije Upravni odbor škole u kojoj je (više nego poletno) predavao književnost pronašao mu je zamjenu po nalogu nabusitog stranačkog kadra koji se busa u svoja gajretska prsa, a ustvari je samo licemjer koji je ovdašnji pokolj pratio zavaljen iz fotelje nekakve bjelosvjetske vukojebine, a danas, nakinđuren lažnim patriotizmom, poslove dijeli po logici podobnosti.
U bescjenje je dao svu imovinu; kuću, polovni auto i cijelu biblioteku. Zakoračivši u život iz nekoć pročitanih knjiga, drijemao je po straćarama, potpuno poistovijećen s polusvijetom o kojem je toliko toga znao… Ordinirao je prometnim gradskim raskršćima, na opće čuđenje svijeta, vječno nasmijan i sanjiv. A onda je čuđenje progutala ravnodušnost. Djeca su pronašla novu zabavu i prestala grabiti za njim. Ništa od prijašnjeg Abdela u toj figuri nije ostalo; ispod tamnog samtnog kačketa izraslo je cijelo busenje kose, pantalone se sijale od iznošenosti, sako svakim danom postajao širi, pod nokte se naseljavalo svo crnilo bijede… Samo je učtivost u njegovom glasu ostala jednaka. Knjiška.
6.
Za šezdeset minuta može se popiti desetak piva. Možda i više, premda je neumjesno hvalisati se takvim podvizima. Konobarica je naslonjena na vrata i odsutno zuri u noć. Djevojci koja prilazi šanku kako bi usne ponudila plamenu svijeće kažem: “Nemoj to činiti. Možda ne znaš, ali ako to učiniš, jedan moreplovac na pučini ovog će trena izgubiti život.”
“Ti zaista vjeruješ u to?”
“A, zašto ne bih vjerovao?”
Ona na usnama nosi nepripaljenu cigaretu i nestaje u tami.
7.
Ponekad bi se desilo da Abdel izađe iz svoje anonimnosti. Viđao bih ga kako stoji na raskršću sa dlanom ispruženim prema prolaznicima. Često bih i sam gutao knedle tiskajući kovanice u njegove ruke. Učtivo zahvalivši, zamolio bi me da sačekam časak, pod uslovom da ne žurim.
Katkad uistinu ne bih žurio. Dopadalo mi se dokoličariti uokolo, umišljati kako poput Victora Hugoa tumaram gradom, pogledom prateći prolaznike, njihova lica i pokrete, uobražavajući sebi da tako stvaram profil nekog novog Quasimoda.
Sjećam se tog vrelog ljetnog podneva, te opipljive jare u zraku… Stajao sam tamo, ispred matičnog ureda, kad se jedan auto naglo zaustavio. Imao je zatamnjena stakla koja se spuštaju pritiskom na dugme da bi na dnevno svjetlo provirila ruka. Na dugačkim prstima koji stišću cijeli svežanj novčanica vidio sam crvenim lakom obojene nokte. Zatim se ruka povukla unutra, na semaforu se upalilo zeleno i auto je, kao u filmskom kadru, nestao iz našeg pogleda. Kasnije, dok smo sjedili u restoranskoj bašti, udišući miris što ga je iznad nas prosipala lipa, profesor se namah prenu. S njegovih usana kao da se otkinu tek jedna riječ.
Sanja!
U pozadini njegovog osmijeha još neko vrijeme titrao je ushit, a onda je opet postao onaj stari, meni dragi šutljivac. Onda je ponovo postao Sokrat.
Otada je, primijetio sam, sve manje pohodio ulicu ili makar nije ona raskršća kojima sam ja u žurbi prolazio. Kasnije su se dovukle kiše i vjetrovi sa zvucima melanholičnih prizvuka. Na mjestu gdje sam ga jednom čekao, više ga nije bilo.
Kod jednog, za mene značajnog pisca, postoje sljedeće riječi: “Nekako je nepristojno umrijeti u jesen. Kič je umirati u jesen, kad i sve drugo. S lišćem.”
Abdel Keskin umro je sredinom februara, u zimu, onda kad je snijeg narastao do kolektivnog očajanja. Momci iz Gorske službe spašavanja pronašli su nečije tijelo dok su se pokušavali probiti do sela o kojem smo prethodne noći zajedno slušali. Pored njega, odbačene, ležale su dvije kese s namirnicama.
8.
Snijeg ima ulogu optičke varke. Stvara privid kako smo kolektivno postali bolji ljudi. Pod nepogodom, kakvu ni najstariji u ovom gradu ne pamte, pekari besplatno dijele hljeb od jučer, za Cigančad iz ruševina našlo se mjesta u kolektivnom centru, jedan je gazda naložio konobarima da nakon fajronta ne zaključavaju vrata lokala kako bi beskućnici imali gdje prenoćiti…
A onda je u radioaparatu nestalo baterije.
Nudim se da skočim u noć. Otvaram vrata trgovine. Cijene u rafovima stoje ovako:
svijeća, komad – 5 maraka
lopata za grtanje snijega – 40 maraka
jaje, komad – 1 marka.
Trgovac stoji za pultom. Podiže pogled sa dnevnog izdanja novina i kaže:
“Izvoli?”
Namah prepoznah čovjeka u čiji sam potiljak danas gledao. I sînū mi; kad je u gradu posljednji put padao snijeg vrijedan pamćenja, ja sam tad bio 20-godišnjak. Zaklonjen iza svoje mladosti, u to vrijeme mogao sam se oholiti i reći trgovcu kako bih želio kupiti malj i pokloniti ga njegovim ukućanima. On bi, nevješto skrivajući nelagodu, progutao moju drskost i već sutra, uzgred budi rečeno, na kafu pozvao mog oca.
Ali noćas, dok preko pulta gledam njegov besraman izraz lica, ja imam više od trideset. Još sam mlad da bih imao želje. Ali ipak…
Baterije nisam kupio. Otvorio sam vrata i sjurio se u noć, potpuno svjestan činjenice kako sam upravo stvorio lik Quasimoda. Napolju, snijeg je padao jednakom žestinom.
9.
Dok nemoćan ležim u krevetu, zagledan u nebo koje ne obećava, iz nekog neobjašnjivog razloga stanem razmišljati o početku priče Konjušnica Vitomira Lukića: Noću čujem kako me sa dna nekog laganog svemira gdje se zameće san, dohvati nejak razlog i moja svijest mutna, teška plovi, plovi, razdanjiva se. Vraćajući se nečemu od čega se ranije otkinula, ona povećava napetost iz koje se odjednom rodi stvarni trenutak. Tako dalek.
10.
Jutros sam od svoje majke čuo kako je prestalo kucati srce u tijelu našega komšije Jasmina. Po starom dobrokomšijskom običaju, pomagao sam kopati mezar. Kasnije sam uzeo abdest, stao ispred kamena mejtaša i pitao se: čiju ću nesreću danas prepoznati? Na čiji ću potiljak nasloniti pogled?