U ličnoj ispravi Slobodana Šnajdera piše da je on novinar i književnik. Ove dvije aktivnosti nisu svodive na istoznačni kvalitet, ali imaju mnogo dodirnih tačaka. Deset godina provedenih na mjestu kolumniste riječkog Novog lista upozorile su da se od žurnaliste zahtijeva stalni aktivizam, dar zapažanja, selekcionisanje materijala i umijeće komponovanja tako da se u prvi plan istakne ono najbitnije, da se poštuje individualni ugao procjene, ali ostaje u prostoru autentičnog svjedočenja.
Kao pisac pak, Šnajder je pokazao značajnu širinu interesovanja, ali i talenat da sva svoja interesovanja izrazi umjetnički upečatljivom formom. Najuvjerljiviji je kao dramski pisac, ali osvjedočio se i kao romansijer širokog epskog registra i posebnog obasjanja događaja i psiholoških posebnosti junaka.
Posljednji Šnajderov roman “Doba mjedi” (Tim press, Zagreb, 2015) sobom potvrđuje davno izrečenu maksimu da za pisanje nije dovoljno samo znanje (ono je tek gradivo) nego treba posjedovati erudiciju, maštu, senzibilitet, dakle vezivo što će djelu dati punoću, bogatstvo i upečatljivost umjetničke ekspresije.
“Doba mjedi” sasvim je neobično djelo. Čak i u današnjem vremenu kada se mnogo traži i eksperimentiše, kada svaka umjetnina može da računa na trajnost jedino ako pred čitaoce iznosi ne znake ponovljivosti, pripadanja jednoj školi ili stvaralačkom klišeu, nego se odlikuje upravo svježinom, novinom, ličnim nervom oblikovanja materije i jezika, kada pisati znači biti svoj i djelom prodrijeti do “samog jezgra ljudskog nukleusa”.
Roman je velika epska forma. On obuhvata čitav život, stvarnost i maštanje, intelektualno i emocionalno, lirsko, epsko i dramsko, predstavlja i, istakli su teoretičari, “anticipaciju budućeg razvoja cjelokupne književnosti”. Na prvi pogled “Doba” podsjeća na moćni tok rijeke dalekog izvorišta čiji talasi nose sve pred sobom, valjaju drvlje i kamenje, odnose vijekove i pokoljenja, primajući neprestano nove dotoke, šireći i produbljujući svoje gotovo zastrašujuće korito pred kojim je čovjek beznačajna, jedva vidljiva kap osuđena na uzaludnost i tragizam.
Radnja romana započinje krajem XVIII vijeka kada je Vat stvorio parnu lokomotivu koja je počela da proždire kilometre i primiče udaljenosti. U nekoj od sjevernih njemačkih pokrajina opet vlada glad, a ljudima kojima je kupus glavna hrana, čini se, od silnog kupusa rastu uši kao u zečeva.
Centralna vlast na čelu sa prosvećenom vladarkom Marijom Terezijom radi na racionalnijem razmiještanju stanovništva i korisnijem načinu eksploatacije zemlje kao temeljnog prirodnog resursa. Sela obilaze nepoznati stranci i nagovaraju seljake da napuste svoja vjekovna ognjišta i krenu u nepoznato, u Transilvaniju, ali strah pred neizvjesnošću suviše je velik i poziv na daleko putovanje ostaje bez odjeka.
Iz sela sam odlazi mladi Georg Kempf, ali ne stiže u zemlju Drakule i vukodlaka, nego u Slavoniju na čijim plodnim oranicama živi etnički izmiješano stanovništvo: Hrvati, doseljeni Nijemci, folksdojčeri, Jevreji i drugi koje su surovi istorijski vjetrovi na granici svjetova, između Istoka i Zapada, oduvali u ovaj predio – bogat, ali čudan u kojem se dešavaju, svjedoče poznavaoci stvari, neke posve nevjerovatne stvari, da rijeka Bosud, s vremena na vrijeme, poteče od ušća prema izvoru.
Marljiv i promoćuran, njemački pedantan i strog taj davni Kempf pametno je iskoristio ukazane mogućnosti i za nekoliko decenija se srodio s novom domovinom i stekao priličan imetak.
U Nuštru i okolini ljudi gledaju svoja posla neopterećeni razmišljanjem o vjerskim razlikama i nacionalnom porijeklu. Tek nakon velikog rata koji nije nosio numeričku odrednicu 1. jer se tada još nije znalo da će nakon ovog uskoro nastupiti i drugi čin svjetskog klanja, osjećaju se dubinski potresi. U Njemačkoj fašizam uzima sve više maha. Patuljasti, histerični firer podjaruje ideju o njemačkim nadljudima, o superiornosti arijevske rase koja je stvorena da vlada svijetom i da uništi sve one koji joj ne pripadaju. Na crnoj listi za definitivno uništenje su Jevreji, ali i Sloveni, Cigani…
Hipnotisana masa frenetično kliče svome vođi. Približava se novi sudar, zemlja se ugiba kao pred vulkansku erupciju. U Nuštru prvi put je aktuelizovano pitanje: Nijemci ili ne-Nijemci? Prirodom same stvari folksdojčeri izbijaju u prvi plan kao dio sile koja će vrlo brzo zagospodariti svijetom, a čiji su oni organski, živi dio. Progoni i neobjašnjiva mržnja prema Jevrejima uzima maha, niču koncentracioni logori, veliki bogovi sklapaju svoje vjerolomne sporazume i samo je pitanje trenutka kada će odjeknuti prasak eksplozije sveopšte kataklizme.
U Nuštru svoje momačke dane provodi jedan novi Kempf koji je najprije bio Georg, pa Jurij, a sada je Đuka. To je zdrava momčina koja voli da cugne, zabavi se sa snašama i maklja s pijanom bratijom. Inače, on je počeo da studira medicinu. U mnogo čemu je bio neodlučan, ali je jedno znao: ljude nije dijelio i nije se plašio da i pred gomilom zaštiti slabijeg od sebe.
Godine koje su ubrzo nahrupile, donijele su rat i dotad nezapamćeno krvoproliće. Kao folksdojčer, Đuka je bio mobilisan i kao SS prebačen na istočni front u Poljsku. Hitler je već doživio svoj poraz kod Staljingrada, ali o tome se nije govorilo. Vladalo je neko zloslutno iščekivanje ispunjeno pripremama za definitivni obračun.
Đuka je nosio oznaku SS, bio pod oružjem, ali ga nikad nije upotrijebio. Iskoristio je svoje minimalno znanje iz medicine da bi se spasio prve borbene linije i zadržao negdje oko saniteta. Ranjen, upoznaje lijepu poljsku bolničarku koja mu daje ideju da napusti jedinicu. Slijedi mučno, opasno lutanje po Poljskoj, zemlji duboko podijeljenoj, kako unutar samih Poljaka, tako i između simpatizera kukastog krsta i crvene petokrake. Gdje god bi stigao, nailazio bi na zgarišta, zvjerstva i krvoločnu netrpeljivost prema Židovima koji su, kao etnička grupa, u cjelosti bili osuđeni na iščeznuće. Bilo je naravno i onih koji su u opštoj nesigurnosti pružali i utočište progonjenom narodu, ali to je bilo doba kada je svako nosio glavu u torbi i osjećao ledeni dah smrti.
Zahvaljujući pribranosti, sreći i nekim povoljnim okolnostima, do kraja rata najmlađi Kempf se našao u zemlji koju je smatrao svojom, ali je i tu bilo sve drugačije nego kada ga je ratni talas povukao za sobom. U životu je susreo mladu ilegalku koja je svoj patriotizam i ljudsku ispravnost potvrdila tamnovanjem u ustaškom logoru Stara Gradiška, a zatim kada je, što rijetko biva, spasena zamjenom zarobljenika, aktivno učestvovala u oslobodilačkom pokretu, kao kurir pod konspirativnim imenom – Zaba!
Ostavši bez žena koje su ga istinski privlačile i koje su odnijeli mutni ratni talasi, Đuka je osjetio naklonost prema maloj ilegalki, oženio se njome, ali su uskoro shvatili da su toliko različiti da bi zajednički život bio samo mučenje pa su obostrano odlučili da se razvedu.
Život je dalje tekao svojim tokovima, a jedina dobrobit tog neuspjelog susreta bilo je rođenje najmlađeg Kempfa koji je ostao s majkom, nekako jednako ravnodušan prema svojim roditeljima koji mu nisu pružili ljubav.
Vrijeme je odnijelo i Đuku i Vjeru. Sada već vremešan, njihov sin obilazi Mirogojsko groblje koje se pojavljuje kao tačka na kraju životne rečenice ljudi, bez obzira da li su bili sveci ili grešnici, da li su svoje zemaljsko trajanje ispunili dobročinstvima i ljubavlju prema bližnjem ili sebičnošću i zločinom.
Ogromnu materiju, događaje evropske istorije u posljednja dva vijeka, Šnajder je sažeo i pregledno iskazao prikazujući istoriju – kolektivno dešavanje kao subjektivni doživljaj nekoliko generacija članova porodice Kempf.
I Andrić je govorio da se pravo lice istorije vidi, čita u licu pojedinca koji opšti košmar doživljava kao najintimnije lično dešavanje. Šnajder zna da je priča važna, ali da ipak nije presudna. On je na svakoj stranici želio da bude nov, drugačiji, da svim raspoloživim sredstvima: kompozicijom, jezikom, ali i grafičkom organizacijom teksta pruži iznenađenje. Interesantno je njegovo kombinovanje uobičajenog tipa slova kojim se ispisuje tekst svakodnevne upotrebljivosti, ali i velikih slova koja podsjećaju na kamenje koje se upravo stropoštavalo sa gromade njegovog sna čiji temelji zadiru u dubine podsvjesnog. Interesantna su i “pisma” koja najmlađi K. iz svog nestvarnog svijeta “piše” svojim roditeljima uplašen da do njihovog sudbinskog susreta neće doći i da se njemu neće pružiti prilika da se rodi.
“Doba mjedi” Slobodana Šnajdera je knjiga u kojoj mogu uživati svi: učeni knjigoljupci visokih estetskih kriterijuma, ali i prosječni čitaoci koje će privući toplina i humanost, obaviještenost, ali i zanimljivost kazivanja.
Ima puno razloga da se na popisu savremenih bestselera ukaže ime „Doba mjedi“ Slobodana Šnajdera. Knjiga će svakako potrajati.
Šnajderova epopeja porodice Kempf
U ličnoj ispravi Slobodana Šnajdera piše da je on novinar i književnik. Ove dvije aktivnosti nisu svodive na istoznačni kvalitet, ali imaju mnogo dodirnih tačaka. Deset godina provedenih na mjestu kolumniste riječkog Novog lista upozorile su da se od žurnaliste zahtijeva stalni aktivizam, dar zapažanja, selekcionisanje materijala i umijeće komponovanja tako da se u prvi plan istakne ono najbitnije, da se poštuje individualni ugao procjene, ali ostaje u prostoru autentičnog svjedočenja.
Kao pisac pak, Šnajder je pokazao značajnu širinu interesovanja, ali i talenat da sva svoja interesovanja izrazi umjetnički upečatljivom formom. Najuvjerljiviji je kao dramski pisac, ali osvjedočio se i kao romansijer širokog epskog registra i posebnog obasjanja događaja i psiholoških posebnosti junaka.
Posljednji Šnajderov roman “Doba mjedi” (Tim press, Zagreb, 2015) sobom potvrđuje davno izrečenu maksimu da za pisanje nije dovoljno samo znanje (ono je tek gradivo) nego treba posjedovati erudiciju, maštu, senzibilitet, dakle vezivo što će djelu dati punoću, bogatstvo i upečatljivost umjetničke ekspresije.
“Doba mjedi” sasvim je neobično djelo. Čak i u današnjem vremenu kada se mnogo traži i eksperimentiše, kada svaka umjetnina može da računa na trajnost jedino ako pred čitaoce iznosi ne znake ponovljivosti, pripadanja jednoj školi ili stvaralačkom klišeu, nego se odlikuje upravo svježinom, novinom, ličnim nervom oblikovanja materije i jezika, kada pisati znači biti svoj i djelom prodrijeti do “samog jezgra ljudskog nukleusa”.
Roman je velika epska forma. On obuhvata čitav život, stvarnost i maštanje, intelektualno i emocionalno, lirsko, epsko i dramsko, predstavlja i, istakli su teoretičari, “anticipaciju budućeg razvoja cjelokupne književnosti”. Na prvi pogled “Doba” podsjeća na moćni tok rijeke dalekog izvorišta čiji talasi nose sve pred sobom, valjaju drvlje i kamenje, odnose vijekove i pokoljenja, primajući neprestano nove dotoke, šireći i produbljujući svoje gotovo zastrašujuće korito pred kojim je čovjek beznačajna, jedva vidljiva kap osuđena na uzaludnost i tragizam.
Radnja romana započinje krajem XVIII vijeka kada je Vat stvorio parnu lokomotivu koja je počela da proždire kilometre i primiče udaljenosti. U nekoj od sjevernih njemačkih pokrajina opet vlada glad, a ljudima kojima je kupus glavna hrana, čini se, od silnog kupusa rastu uši kao u zečeva.
Centralna vlast na čelu sa prosvećenom vladarkom Marijom Terezijom radi na racionalnijem razmiještanju stanovništva i korisnijem načinu eksploatacije zemlje kao temeljnog prirodnog resursa. Sela obilaze nepoznati stranci i nagovaraju seljake da napuste svoja vjekovna ognjišta i krenu u nepoznato, u Transilvaniju, ali strah pred neizvjesnošću suviše je velik i poziv na daleko putovanje ostaje bez odjeka.
Iz sela sam odlazi mladi Georg Kempf, ali ne stiže u zemlju Drakule i vukodlaka, nego u Slavoniju na čijim plodnim oranicama živi etnički izmiješano stanovništvo: Hrvati, doseljeni Nijemci, folksdojčeri, Jevreji i drugi koje su surovi istorijski vjetrovi na granici svjetova, između Istoka i Zapada, oduvali u ovaj predio – bogat, ali čudan u kojem se dešavaju, svjedoče poznavaoci stvari, neke posve nevjerovatne stvari, da rijeka Bosud, s vremena na vrijeme, poteče od ušća prema izvoru.
Marljiv i promoćuran, njemački pedantan i strog taj davni Kempf pametno je iskoristio ukazane mogućnosti i za nekoliko decenija se srodio s novom domovinom i stekao priličan imetak.
U Nuštru i okolini ljudi gledaju svoja posla neopterećeni razmišljanjem o vjerskim razlikama i nacionalnom porijeklu. Tek nakon velikog rata koji nije nosio numeričku odrednicu 1. jer se tada još nije znalo da će nakon ovog uskoro nastupiti i drugi čin svjetskog klanja, osjećaju se dubinski potresi. U Njemačkoj fašizam uzima sve više maha. Patuljasti, histerični firer podjaruje ideju o njemačkim nadljudima, o superiornosti arijevske rase koja je stvorena da vlada svijetom i da uništi sve one koji joj ne pripadaju. Na crnoj listi za definitivno uništenje su Jevreji, ali i Sloveni, Cigani…
Hipnotisana masa frenetično kliče svome vođi. Približava se novi sudar, zemlja se ugiba kao pred vulkansku erupciju. U Nuštru prvi put je aktuelizovano pitanje: Nijemci ili ne-Nijemci? Prirodom same stvari folksdojčeri izbijaju u prvi plan kao dio sile koja će vrlo brzo zagospodariti svijetom, a čiji su oni organski, živi dio. Progoni i neobjašnjiva mržnja prema Jevrejima uzima maha, niču koncentracioni logori, veliki bogovi sklapaju svoje vjerolomne sporazume i samo je pitanje trenutka kada će odjeknuti prasak eksplozije sveopšte kataklizme.
U Nuštru svoje momačke dane provodi jedan novi Kempf koji je najprije bio Georg, pa Jurij, a sada je Đuka. To je zdrava momčina koja voli da cugne, zabavi se sa snašama i maklja s pijanom bratijom. Inače, on je počeo da studira medicinu. U mnogo čemu je bio neodlučan, ali je jedno znao: ljude nije dijelio i nije se plašio da i pred gomilom zaštiti slabijeg od sebe.
Godine koje su ubrzo nahrupile, donijele su rat i dotad nezapamćeno krvoproliće. Kao folksdojčer, Đuka je bio mobilisan i kao SS prebačen na istočni front u Poljsku. Hitler je već doživio svoj poraz kod Staljingrada, ali o tome se nije govorilo. Vladalo je neko zloslutno iščekivanje ispunjeno pripremama za definitivni obračun.
Đuka je nosio oznaku SS, bio pod oružjem, ali ga nikad nije upotrijebio. Iskoristio je svoje minimalno znanje iz medicine da bi se spasio prve borbene linije i zadržao negdje oko saniteta. Ranjen, upoznaje lijepu poljsku bolničarku koja mu daje ideju da napusti jedinicu. Slijedi mučno, opasno lutanje po Poljskoj, zemlji duboko podijeljenoj, kako unutar samih Poljaka, tako i između simpatizera kukastog krsta i crvene petokrake. Gdje god bi stigao, nailazio bi na zgarišta, zvjerstva i krvoločnu netrpeljivost prema Židovima koji su, kao etnička grupa, u cjelosti bili osuđeni na iščeznuće. Bilo je naravno i onih koji su u opštoj nesigurnosti pružali i utočište progonjenom narodu, ali to je bilo doba kada je svako nosio glavu u torbi i osjećao ledeni dah smrti.
Zahvaljujući pribranosti, sreći i nekim povoljnim okolnostima, do kraja rata najmlađi Kempf se našao u zemlji koju je smatrao svojom, ali je i tu bilo sve drugačije nego kada ga je ratni talas povukao za sobom. U životu je susreo mladu ilegalku koja je svoj patriotizam i ljudsku ispravnost potvrdila tamnovanjem u ustaškom logoru Stara Gradiška, a zatim kada je, što rijetko biva, spasena zamjenom zarobljenika, aktivno učestvovala u oslobodilačkom pokretu, kao kurir pod konspirativnim imenom – Zaba!
Ostavši bez žena koje su ga istinski privlačile i koje su odnijeli mutni ratni talasi, Đuka je osjetio naklonost prema maloj ilegalki, oženio se njome, ali su uskoro shvatili da su toliko različiti da bi zajednički život bio samo mučenje pa su obostrano odlučili da se razvedu.
Život je dalje tekao svojim tokovima, a jedina dobrobit tog neuspjelog susreta bilo je rođenje najmlađeg Kempfa koji je ostao s majkom, nekako jednako ravnodušan prema svojim roditeljima koji mu nisu pružili ljubav.
Vrijeme je odnijelo i Đuku i Vjeru. Sada već vremešan, njihov sin obilazi Mirogojsko groblje koje se pojavljuje kao tačka na kraju životne rečenice ljudi, bez obzira da li su bili sveci ili grešnici, da li su svoje zemaljsko trajanje ispunili dobročinstvima i ljubavlju prema bližnjem ili sebičnošću i zločinom.
Ogromnu materiju, događaje evropske istorije u posljednja dva vijeka, Šnajder je sažeo i pregledno iskazao prikazujući istoriju – kolektivno dešavanje kao subjektivni doživljaj nekoliko generacija članova porodice Kempf.
I Andrić je govorio da se pravo lice istorije vidi, čita u licu pojedinca koji opšti košmar doživljava kao najintimnije lično dešavanje. Šnajder zna da je priča važna, ali da ipak nije presudna. On je na svakoj stranici želio da bude nov, drugačiji, da svim raspoloživim sredstvima: kompozicijom, jezikom, ali i grafičkom organizacijom teksta pruži iznenađenje. Interesantno je njegovo kombinovanje uobičajenog tipa slova kojim se ispisuje tekst svakodnevne upotrebljivosti, ali i velikih slova koja podsjećaju na kamenje koje se upravo stropoštavalo sa gromade njegovog sna čiji temelji zadiru u dubine podsvjesnog. Interesantna su i “pisma” koja najmlađi K. iz svog nestvarnog svijeta “piše” svojim roditeljima uplašen da do njihovog sudbinskog susreta neće doći i da se njemu neće pružiti prilika da se rodi.
“Doba mjedi” Slobodana Šnajdera je knjiga u kojoj mogu uživati svi: učeni knjigoljupci visokih estetskih kriterijuma, ali i prosječni čitaoci koje će privući toplina i humanost, obaviještenost, ali i zanimljivost kazivanja.
Ima puno razloga da se na popisu savremenih bestselera ukaže ime „Doba mjedi“ Slobodana Šnajdera. Knjiga će svakako potrajati.