U Ramu sam krenuo loše raspoložen. Da sam znao da ću prethodne večeri kod vidovnjaka Martina, zvanog Marti Čarolija, ostati čitava četiri sata i čuti ono što sam čuo, nikad mu ne bih otišao. „Ti si zdrav, ali si već trebao biti mrtav, samo da znaš…“, rekao je i upro prstom negdje između mog pupka i srca. Zastao je kao da će još nešto dodati, ali me samo pogledao, oštro, gotovo prijeteći. Pozdravili smo se na pragu, srdačno koliko je bilo moguće, ali je neugodan osjećaj ostao, mada je Marti Čarolija više puta naglasio da mi želi samo dobro. „Mogao sam ja tebi još štošta reći, ali neka, vidjet ćeš ti to već…“ Mora da sam to umislio, ali mi je, kad sam, već na cesti, bacio posljednji pogled prema njemu, na tren izgledalo da me gleda gotovo sažaljivo. Već je polako padao mrak pa nisam mogao biti siguran. A i zašto bi? Liječnici su mi prije par dana, na sistematskom pregledu, rekli su da je moje zdravlje gotovo besprijekorno.
Dok sam vozio vijugavom cestom iz Jablanice, izgledalo mi je kao da se ondje kamo je naciljao njegov prst dešava nešto između tihog probadanja i neugodnog škakljanja. I čitavo tijelo me je boljelo, mada to nije bila prava bol već više neka nelagoda ili tjeskoba, praćena potmulom škripom kostiju koju, istina, nisam čuo, ali osjećao itekako jesam.
Nastojao sam ukloniti loše misli. Uostalom, posao me čeka, nemam kad misliti na takve sitnice kao što je škripa kostiju koju ni ne čujem. Urednik Petar Pršlja, već mjesecima neprestano živčan jer ga je supruga ostavila i na sudu se izborila da stan koji su zajednički dobili pripadne njoj, očekivao je da će moj prilog o starim grobljima do sutrašnjeg podneva biti na njegovom stolu.
U Rami nisam bio nikad prije. Kad sam jednog davnog popodneva, ima tome i dvadeset godina, mladalački ambiciozno popisao mjesta i područja u BiH koja bih želio posjetiti, sjećam se da je na popisu bila i Rama. Povod bih već našao, a glavni motiv bilo je to što su moji, barem po onom što su stariji pričali, doselili upravo iz ramskog kraja, iz sela kojega nije bilo na popisu sadašnjih naseljenih mjesta na području općine Prozor-Rama. Ali su planovi jedno, a stvarnost drugo. Prije nekih desetak godina, onda kad sam, još kao honorarac, počeo raditi za TV kao video-novinar, došao sam na ideju snimiti priču o ljudima koji su mnogo godina prije iseljeni radi gradnje akumulacijskog jezera, ali su iz komiteta, zadnje njegove postave prije raspada partije i zemlje, stopirali realizaciju, a mene „naribali“, mada mi je ostalo pomalo nejasno što je bilo loše u tome što sam htio.
Ta moja emisija o povijesti naših krajeva nije, na kraju, ni predstavljala važan dio programa, više je postojala i opstajala da se, između vječite priče o politici, može ubaciti i nešto što je, kako mi je jednom rekao urednik Pršlja, nalik muškoj sisi. „Takva je ta tvoja emisija, od nje ni štete ni koristi,“ rekao je. Pola godine kasnije sam, u vrijeme žestokih političkih lomova koji će, pokazalo se, zauvijek promijeniti ovaj dio svijeta, trebao snimiti prilog o nekom fratru iz Rame, sa Šćita, koji je bio otvoreni simpatizer tadašnjeg socijalističkog samoupravnog sustava, čak sam sve bio telefonski dogovorio. To je trebalo značiti da su ostali na suprotnoj strani ili barem da im je svejedno, ali se o tome šutjelo. Kako god, fratar je – ime sam mu zaboravio – iznenada, ne stigavši se ni razboljeti kako Bog zapovijeda, umro dan prije nego smo trebali snimiti razgovor. Uglavnom, nije mi se dalo, ali sad ću konačno i u tu Ramu, da vidim odakle su mi korijeni.
(Najradije bih prešutio, ali… Priča o našem podrijetlu, toliko nesigurna i puna inačica koje su često bile međusobno suprotstavljene, sadržavala je i detalje na koje baš i nisam mogao biti ponosan, koja god od inačica bila prava, ako je u svemu uopće bilo istine. Naime, moje Nove pratila je priča o crkvenom prokletstvu. Navodno je neki moj predak, nakon što je u ramski kraj došao takoreći niotkud i stekao povjerenje fratara koji su ga primili u službu, ukrao neki novac iz samostanske kase. Priče su išle dotle da je ubio fratra koji je slučajno otkrio krađu ili sakriveni novac, a u nekim inačicama taj fratar je bio glavom gvardijan.
Da se moglo doznati kad se to navodno desilo, možda bi neke stvari bile jasnije, ovako je to bila samo glasina, jedna od bezbroj priča koje su se vjekovima ispredale o pojedinim porodicama. Jedini potencijalni trag bio je zapis fra Dominika Varešanina pod nazivom Protocol rodova naših i Otacah manastira, pisan po Božjem pripušćenju Ožujka misecah 1769., po fra Dominiku, Definituru Actualnom i Meštru od Novicah, koji se čuvao u našem samostanskom arhivu. Po bibliotečkoj signaturi bilo je vidljivo da je pisan bosančicom pa sam se podobro namučio dok sam uopće stekao uvjete da ga mogu zatražiti i pročitati. Najprije sam morao naučiti slova bosančice pa sam tim pismom, da bih, kad jednom počnem istraživati, bio siguran, vježbajući ispisao dvije teke, uglavnom tadašnjih glazbenih hitova koje sam znao napamet.
Stari knjižničar koji se brinuo i za samostanski arhiv nepovjerljivo me je pogledao kad sam došao i zamolio svezak pod signaturom 7-IV-27. Iako me je znao, mada više po novinarskom poslu nego uživo, sve vrijeme dok sam svojim „nikonom“ snimao požutjele stranice nije napuštao sobu s arhivom, kandžijajući me pogledima i ne skrivajući nepovjerenje, a na trenutke, izgledalo mi je, i neku vrstu odvratnosti prema svemu što sam bio. Zna on, izgleda mi, i bosančicu, i što je zapisano o Novama, a možda, onakav podmuklo urokljiv, zna i moju sudbinu.
Nije to bio bog zna kako obiman spis – sedamnaest stranica, s tim što je jedna dvolisnica, malo iza početne, iz nekog razloga bila preskočena. Na prvoj stranici nalazio se nevješto nacrtan lik franjevca iz kojeg je izbijala nekakva zloća koju nisam uspijevao racionalno objasniti: njegov pogled bio je upozoravajući, gotovo prijeteći, a istodobno i, na neki način, sažaljiv. Kao da mi se cerio u lice, meni i svakome ko je ikad izvadio prašnjavi spis iz kartonske kutije. Fotografirao sam stranicu s crtežom i nastavio dalje, ali mi se pogled urezao u neki djelić podsvijesti pa sam neznanog fratra, vjerojatno istog fra Dominika, sljedeće noći sanjao: gnjevno mi je, mašući kažiprstom, a usput i čitavom rukom, govorio nešto od čega nisam razumio ni riječi. Znam da sam se probudio sav mokar i pun osjećaja bolne krivnje koje se, iako ne znajući što sam skrivio niti kome bih se zbog toga trebao pravdati ili pokušati ispričati, nisam uspio otarasiti sve dok san nije potpuno nestao iz misli, tiho i neprimjetno kao razbojnik koji je nepažnjom zalutao u pogrešnu bajku.
Snimajući sam prepoznavao pojedina slova bosančice, ali nije bilo potrebe za žurbom: sve ću to lijepo prenijeti na računalo, obraditi u photoshopu, uvećati te lijepo transkribirati i prevesti u naš jezik. Kad sam se napokon našao pred računalom sa stranicama fra Dominikova zapisa na monitoru, uzbuđenje koje sam osjećao ne bi se dalo izmjeriti nikakvim instrumentom. Prvobitno sam mislio čitati i prepisivati redom, ali sam uskoro promijenio plan i počeo tražiti svoje Nove, ne bih li napokon vidio što je to tako ružno uradio moj neznani predak. Bio sam svjestan da je to što ću napokon nešto doznati dvosjekli mač, ali su me nerijetka, uvijek kao u šali izrečena zadirkivanja sugrađana, naprosto tjerala na to.
Na kraju sam se pitao jesam li uopće trebao roviti po arhivu. Dok je o nekim drugim rodovima bilo ispisano i po pola stranice, uglavnom hvalospjeva, o Novama je to bio štur i nadasve negativan zapis: Došlaci. Prokleti s Oltara svetog, tako svit uvik pričo, jer njiov neki ukrade mlogo grošah fratrim siromašnim u Rami dok je hrgatovo kod nji i u arč i golemi dade. Oklen su starinom prie Rame nezna se. Ni šta su morda su bili umeta Muhamedova, a morda i Čifuti što su Spasitelja našeg razapeli i to se priča. I da sed hic non morietur1 vego će u Rami skončat u mukama.)
Teška popudbina, ali od posjeta Rami nisam odustao. Znam da sam razmišljao o tome kako sam još uvijek pomalo ljut i na fra Dominika i na fratra s kojim sam trebao snimati razgovor kad me je ondje gdje je sinoć ciljao Martinov prst žestoko zaboljelo. U sekundi sam zaboravio i fratra i ljutnju što mu je palo na um umrijeti kad je meni najmanje odgovaralo, jer me zaboljelo i drugi put, još jače, pa sam prikočio i stao na prvom proširenju.
Ne znam ništa o tome kako sam dospio do prozorskog doma zdravlja (uvijek sam se čudio zašto te ružne sive zgrade, umjesto domovima bolesti, zovu domovima zdravlja!), ali mi je zabrinuti pogled sjedobradog liječnika govorio mnogo više od riječi koje su iz njegovih usta izlazile škrtije nego novčići iz bogataševa džepa. Usto je među tim riječima bilo i previše nekih stranih izraza, bit će latinskih, mada u stanju u kakvom sam se nalazio nisam baš najbolje razumio ni ostale. Ukratko: bit će najbolje da odmah nađem nekoga tko će me odvesti u bolnicu u Mostar. Oni nemaju kola hitne pomoći, već su na terenu, „a sad je to i inače tako“ – raširio je ruke kao da mi se pravda iako nije ni najmanje kriv – „država je…“ I tu je stao. I u njegovim očima vidio sam sažaljenje, i to u trenutku dok mi je pokušavao objasniti da se ovakav napad, „i to s posljedicama koje ne bismo smjeli podcijeniti“, tako je rekao, može ponoviti. „A onda…“ Pa je opet stao. Zašto li samo ne kaže do kraja, pitao sam se? „Moguće su svakakve popratne pojave, nije to nešto što se dade ispričati jednostavno, u par riječi. I medicina se, službena, znate, baš i ne slaže oko… khmmm“, opet je zastao, „i uzroka, i posljedica, i terapije…“
Pokušao sam objasniti kako sam tu slučajno i da nemam nikoga koga bih mogao zvati, ali od moje priče nije bilo velike koristi. Liječnik je samo kazao da je on uradio što je mogao i još mi je, prije nego što ga je pozvao bolničar nakićen lažnim osmijehom, stavio na dlan kutijicu s nekim tabletama, kazavši kako sad mora ići, da ja još malo odmorim te da je uputstvo u kutijici.
Da, kad mi je bilo možda trinaest godina, desilo se nešto slično, ali je doktor Telićbegović mojim roditeljima rekao da će problemi nestati s pubertetom. I nestali su, nikad ništa, pa sam taj detalj, kako su godine prolazile, potpuno zaboravio.
Nakon što sam se malo povratio, iz kutijice s tabletama izvadio sam uputstvo, ali kako se baš i nisam snalazio, ljubazna sestra mi je u nekoliko rečenica ispričala sve o tabletama, kazavši mi da ih sad ne trebam piti nego samo u slučaju ponovnog sličnog napada.
Čim sam izašao na zrak, u glavi mi se razbistrilo, a zamalo je sve nestalo. Desi se, mislio sam, nema potrebe brinuti se. A kad sam već tu, što drugo nego krenuti uraditi prilog zbog kojeg sam došao. Moj auto je bio ispred zgrade, pored njega policajac, s kojim sam nešto i pričao, želeći što prije završiti razgovor, te potpisao neki papir ne gledajući što na njemu piše, pa sam krenuo, redom, kako sam zapisao u svom planu.
Najprije sam se obreo u obližnjem selu Ometala. Tu negdje se nalazilo židovsko groblje. Židova u Rami odavno nema, ali je groblje još tu. Ali gdje? Kuća nema mnogo, ispred njih nigdje nikoga. Dijete koje se igralo hulahopom nije znalo ništa ni o kakvom groblju pa sam mogao samo ostati na proširenju pored puta i čekati da se neko pojavi.
– Aaaa, Regani, pa što odma’ ne kažeš?! – čudio se postariji domaćin koji je uskoro naišao traktorom. – Tako ti se to zove, Čifuti su tu zakopani. Eno, kroz onaj gustiš, nizastrmo je malo, al’ može se. I pazi, momak, ima potok, pazi da ne upadneš unutra.
Htio sam ga priupitati za koji detalj o groblju, ali je, pozdravljajući me s osmijehom, samo kazao da nema kad dangubiti i da pitam ženskadiju, stisnuo papučicu gasa i krenuo.
Gotovo da nisam imao što snimiti. U malom zadžepku uvale spomenici su bili jedva vidljivi, a sve oko njih zaraslo. Nalikovali su Mojsijevim pločama s božjim zapovijedima sa ilustracija iz katekizma za niže razrede osnovne škole iz kojeg sam nekad učio osnove kršćanske vjere. Ponadao sam se da ću na nekom od njih naći neki zapis na našem jeziku, ali je bilo uzalud, i ono malo što se vidjelo bilo je napisano hebrejskim alefbetom. Načas sam se zapitao sanjaju li pokojnici i ako sanjaju, ima li svakakvih snova, onih zemaljskih, o stvarima i ljudima iz vremena dok su bili živi? Ili sanjaju samo uskrsnuće? A ovi ovdje, Židovi, hm… Vjeruju li oni u uskrsnuće? Sanja li tijelo ili sanja duh? Možda neko od njih danas ima rođendan. Stoti ili tristoti, svejedno on je riješio sve svoje brige i sigurno ga opušteno slavi. I taman kad sam mislio krenuti, posnimavši sve što se moglo iz raznih kutova, jedan spomenik, najveći od svih, s treskom mi pade pravo pred noge i razleti se u bezbroj komadića. Mora da mu je malo nedostajalo, a ja ga prije zakačio granom ili se naslonio u prolazu. Nisam stigao ni odskočiti; sreća da sam ipak bio dovoljno udaljen, inače sam u istom danu mogao doživjeti dvije nezgode.
Nekako sam se iskobeljao iz dola u kojem se groblje nalazilo i vratio na cestu pa produžio pravo, prema Varvari. Po karti sam znao gdje bi se selo trebalo nalaziti, a u njemu sam trebao naći kameno turbe bega Kopčića. Selo sam našao lako, ali kamenog turbeta nije bilo nigdje. Tek kad sam priupitao nanu u šarenim dimijama, doznah da se kameno turbe davno urušilo i da je napravljeno novo, betonsko, pored kojeg sam već nekoliko puta prošao ni ne pomišljajući da je to mjesto koje tražim.
Na četverostranoj kućici s turbanom na sredini krova vrata s rijetkom rešetkom i još jednom gustom preko nje. Kadar kroz rešetku odličan – uzglavni i nožni nišan od mramora, prvi završava stiliziranim turbanom, drugi ima oblik piramide. Iznutra bije hladnoća; načas mi izgleda kako je čitav svijet premrežen dvostrukim četverokutim rešetkama i da će iz pijeska kojim je posut grob izroniti prijeteći pogled bega Kopčića, a potom… Ili će se prolomiti njiska njegovog ata koji je, prema legendama u koje sam se uputio prije dolaska, također sahranjen tu, s njim.
Iz Varvare se penjem natrag, na glavnu cestu, pa ću prema Lapsunju. Tamo, na lokalitetu Borak, ima nekih zanimljivih spomenika; jesu stećci, ali baš kao što ta riječ kaže – ne leže, kao što je drugdje, nego su uspravni. Stoje
ci. Barem tako piše u knjigama. Ali je problem isti kao i u Ometalima – ono malo ljudi koje susrećem pojma nemaju gdje je Borak. Tek kad počnem opisivati spomenike kakve sam ih vidio na fotografijama, razjašnjava se:
– Pa to ti je Tetino groblje, sinko, šta Borak…! Al’ nemoj tamo, niko ti tamo ne ide, ima duhova, neke vatre tamo gore u noći… – izustila je tajnovito starica ogrnuta ćurdijom. – Ne igraj se, nisu stari ljudi bili ludi – dodala je, pokazujući mi glavicu na kojoj su se, pošto je bila vrlo šiljata, već izdaleka vidjela dva vitka i visoka spomenika, nalik zvonicima katedrale zabodenim u meki stomak neba.
Naravno da se ne obazirem na legende, a ionako je dan, nego nabrzinu pozdravljam staricu i polazim ka glavici. Nisam pretplaćen ni na kakva čuda niti vjerujem u njih, a ako mi se i posreći pa se neko desi, novinar sam, kamera je već upaljena, valjda ga snimim.
Stećaka ima desetak, s oštrim rubovima, a i zaobljenih. Nepravilno su razbacani po ledini i među rijetkim stablima kao policijski žbiri po kavanama bosanske kasabe. Na spomenicima isklesani masivni križevi nalik sabljama sječivom okrenutim prema zemlji.
Zastajem pred najvišim, tek desetak centimetara nižim od mene: zaobljen, s ispupčenjem oko gornjeg ruba koje nalikuje osmijehu dobrodošlice. Malo nakon što sam počeo snimati, iza stećka se u trenu ukaza kukuljica fratarskog habita. I nestade. Bit će da mi se učinilo pa nakon sekunde zastoja nastavljam. Tako bî i s rukom: ukaza se s desne strane stećka i kao da pomilova vrh križa pa je nestade. Opet zastadoh, prekinuh snimanje i krenuh ka stećku, vidjeti što se događa. Ako se neko igra sa mnom…
U trenu kad sam došao na metar od spomenika, iza njega se ukaza luđački nacereno lice fratra, onog s prve stranice prašnjavog spisa iz samostanskog arhiva sa signaturom 7-IV-27. Iz očiju mu je sijevala vatra. Ukočio sam se i nisam mogao nikud, osjetivši samo okus krvi na jeziku i kako mi se utroba uz jezivu škripu dijeli nadvoje. Njegova ruka opet pomilova križ, a onda ga lagano odlijepi od spomenika, podiže i zamahnu…
Ipak mi Nove nismo ni Muhamedove ni židovske vjere, sinu mi, dok mi se kamena sablja zadijevala negdje između pupka i srca. Vego će u Rami… skončat… u mukama. To je bilo posljednje što sam pomislio prije nego je u pol bijela dana na Tetinom groblju nastupio potpuni mrak.
Smrt po protokolu iz 1769.
U Ramu sam krenuo loše raspoložen. Da sam znao da ću prethodne večeri kod vidovnjaka Martina, zvanog Marti Čarolija, ostati čitava četiri sata i čuti ono što sam čuo, nikad mu ne bih otišao. „Ti si zdrav, ali si već trebao biti mrtav, samo da znaš…“, rekao je i upro prstom negdje između mog pupka i srca. Zastao je kao da će još nešto dodati, ali me samo pogledao, oštro, gotovo prijeteći. Pozdravili smo se na pragu, srdačno koliko je bilo moguće, ali je neugodan osjećaj ostao, mada je Marti Čarolija više puta naglasio da mi želi samo dobro. „Mogao sam ja tebi još štošta reći, ali neka, vidjet ćeš ti to već…“ Mora da sam to umislio, ali mi je, kad sam, već na cesti, bacio posljednji pogled prema njemu, na tren izgledalo da me gleda gotovo sažaljivo. Već je polako padao mrak pa nisam mogao biti siguran. A i zašto bi? Liječnici su mi prije par dana, na sistematskom pregledu, rekli su da je moje zdravlje gotovo besprijekorno.
Dok sam vozio vijugavom cestom iz Jablanice, izgledalo mi je kao da se ondje kamo je naciljao njegov prst dešava nešto između tihog probadanja i neugodnog škakljanja. I čitavo tijelo me je boljelo, mada to nije bila prava bol već više neka nelagoda ili tjeskoba, praćena potmulom škripom kostiju koju, istina, nisam čuo, ali osjećao itekako jesam.
Nastojao sam ukloniti loše misli. Uostalom, posao me čeka, nemam kad misliti na takve sitnice kao što je škripa kostiju koju ni ne čujem. Urednik Petar Pršlja, već mjesecima neprestano živčan jer ga je supruga ostavila i na sudu se izborila da stan koji su zajednički dobili pripadne njoj, očekivao je da će moj prilog o starim grobljima do sutrašnjeg podneva biti na njegovom stolu.
U Rami nisam bio nikad prije. Kad sam jednog davnog popodneva, ima tome i dvadeset godina, mladalački ambiciozno popisao mjesta i područja u BiH koja bih želio posjetiti, sjećam se da je na popisu bila i Rama. Povod bih već našao, a glavni motiv bilo je to što su moji, barem po onom što su stariji pričali, doselili upravo iz ramskog kraja, iz sela kojega nije bilo na popisu sadašnjih naseljenih mjesta na području općine Prozor-Rama. Ali su planovi jedno, a stvarnost drugo. Prije nekih desetak godina, onda kad sam, još kao honorarac, počeo raditi za TV kao video-novinar, došao sam na ideju snimiti priču o ljudima koji su mnogo godina prije iseljeni radi gradnje akumulacijskog jezera, ali su iz komiteta, zadnje njegove postave prije raspada partije i zemlje, stopirali realizaciju, a mene „naribali“, mada mi je ostalo pomalo nejasno što je bilo loše u tome što sam htio.
Ta moja emisija o povijesti naših krajeva nije, na kraju, ni predstavljala važan dio programa, više je postojala i opstajala da se, između vječite priče o politici, može ubaciti i nešto što je, kako mi je jednom rekao urednik Pršlja, nalik muškoj sisi. „Takva je ta tvoja emisija, od nje ni štete ni koristi,“ rekao je. Pola godine kasnije sam, u vrijeme žestokih političkih lomova koji će, pokazalo se, zauvijek promijeniti ovaj dio svijeta, trebao snimiti prilog o nekom fratru iz Rame, sa Šćita, koji je bio otvoreni simpatizer tadašnjeg socijalističkog samoupravnog sustava, čak sam sve bio telefonski dogovorio. To je trebalo značiti da su ostali na suprotnoj strani ili barem da im je svejedno, ali se o tome šutjelo. Kako god, fratar je – ime sam mu zaboravio – iznenada, ne stigavši se ni razboljeti kako Bog zapovijeda, umro dan prije nego smo trebali snimiti razgovor. Uglavnom, nije mi se dalo, ali sad ću konačno i u tu Ramu, da vidim odakle su mi korijeni.
(Najradije bih prešutio, ali… Priča o našem podrijetlu, toliko nesigurna i puna inačica koje su često bile međusobno suprotstavljene, sadržavala je i detalje na koje baš i nisam mogao biti ponosan, koja god od inačica bila prava, ako je u svemu uopće bilo istine. Naime, moje Nove pratila je priča o crkvenom prokletstvu. Navodno je neki moj predak, nakon što je u ramski kraj došao takoreći niotkud i stekao povjerenje fratara koji su ga primili u službu, ukrao neki novac iz samostanske kase. Priče su išle dotle da je ubio fratra koji je slučajno otkrio krađu ili sakriveni novac, a u nekim inačicama taj fratar je bio glavom gvardijan.
Da se moglo doznati kad se to navodno desilo, možda bi neke stvari bile jasnije, ovako je to bila samo glasina, jedna od bezbroj priča koje su se vjekovima ispredale o pojedinim porodicama. Jedini potencijalni trag bio je zapis fra Dominika Varešanina pod nazivom Protocol rodova naših i Otacah manastira, pisan po Božjem pripušćenju Ožujka misecah 1769., po fra Dominiku, Definituru Actualnom i Meštru od Novicah, koji se čuvao u našem samostanskom arhivu. Po bibliotečkoj signaturi bilo je vidljivo da je pisan bosančicom pa sam se podobro namučio dok sam uopće stekao uvjete da ga mogu zatražiti i pročitati. Najprije sam morao naučiti slova bosančice pa sam tim pismom, da bih, kad jednom počnem istraživati, bio siguran, vježbajući ispisao dvije teke, uglavnom tadašnjih glazbenih hitova koje sam znao napamet.
Stari knjižničar koji se brinuo i za samostanski arhiv nepovjerljivo me je pogledao kad sam došao i zamolio svezak pod signaturom 7-IV-27. Iako me je znao, mada više po novinarskom poslu nego uživo, sve vrijeme dok sam svojim „nikonom“ snimao požutjele stranice nije napuštao sobu s arhivom, kandžijajući me pogledima i ne skrivajući nepovjerenje, a na trenutke, izgledalo mi je, i neku vrstu odvratnosti prema svemu što sam bio. Zna on, izgleda mi, i bosančicu, i što je zapisano o Novama, a možda, onakav podmuklo urokljiv, zna i moju sudbinu.
Nije to bio bog zna kako obiman spis – sedamnaest stranica, s tim što je jedna dvolisnica, malo iza početne, iz nekog razloga bila preskočena. Na prvoj stranici nalazio se nevješto nacrtan lik franjevca iz kojeg je izbijala nekakva zloća koju nisam uspijevao racionalno objasniti: njegov pogled bio je upozoravajući, gotovo prijeteći, a istodobno i, na neki način, sažaljiv. Kao da mi se cerio u lice, meni i svakome ko je ikad izvadio prašnjavi spis iz kartonske kutije. Fotografirao sam stranicu s crtežom i nastavio dalje, ali mi se pogled urezao u neki djelić podsvijesti pa sam neznanog fratra, vjerojatno istog fra Dominika, sljedeće noći sanjao: gnjevno mi je, mašući kažiprstom, a usput i čitavom rukom, govorio nešto od čega nisam razumio ni riječi. Znam da sam se probudio sav mokar i pun osjećaja bolne krivnje koje se, iako ne znajući što sam skrivio niti kome bih se zbog toga trebao pravdati ili pokušati ispričati, nisam uspio otarasiti sve dok san nije potpuno nestao iz misli, tiho i neprimjetno kao razbojnik koji je nepažnjom zalutao u pogrešnu bajku.
Snimajući sam prepoznavao pojedina slova bosančice, ali nije bilo potrebe za žurbom: sve ću to lijepo prenijeti na računalo, obraditi u photoshopu, uvećati te lijepo transkribirati i prevesti u naš jezik. Kad sam se napokon našao pred računalom sa stranicama fra Dominikova zapisa na monitoru, uzbuđenje koje sam osjećao ne bi se dalo izmjeriti nikakvim instrumentom. Prvobitno sam mislio čitati i prepisivati redom, ali sam uskoro promijenio plan i počeo tražiti svoje Nove, ne bih li napokon vidio što je to tako ružno uradio moj neznani predak. Bio sam svjestan da je to što ću napokon nešto doznati dvosjekli mač, ali su me nerijetka, uvijek kao u šali izrečena zadirkivanja sugrađana, naprosto tjerala na to.
Na kraju sam se pitao jesam li uopće trebao roviti po arhivu. Dok je o nekim drugim rodovima bilo ispisano i po pola stranice, uglavnom hvalospjeva, o Novama je to bio štur i nadasve negativan zapis: Došlaci. Prokleti s Oltara svetog, tako svit uvik pričo, jer njiov neki ukrade mlogo grošah fratrim siromašnim u Rami dok je hrgatovo kod nji i u arč i golemi dade. Oklen su starinom prie Rame nezna se. Ni šta su morda su bili umeta Muhamedova, a morda i Čifuti što su Spasitelja našeg razapeli i to se priča. I da sed hic non morietur1 vego će u Rami skončat u mukama.)
Teška popudbina, ali od posjeta Rami nisam odustao. Znam da sam razmišljao o tome kako sam još uvijek pomalo ljut i na fra Dominika i na fratra s kojim sam trebao snimati razgovor kad me je ondje gdje je sinoć ciljao Martinov prst žestoko zaboljelo. U sekundi sam zaboravio i fratra i ljutnju što mu je palo na um umrijeti kad je meni najmanje odgovaralo, jer me zaboljelo i drugi put, još jače, pa sam prikočio i stao na prvom proširenju.
Ne znam ništa o tome kako sam dospio do prozorskog doma zdravlja (uvijek sam se čudio zašto te ružne sive zgrade, umjesto domovima bolesti, zovu domovima zdravlja!), ali mi je zabrinuti pogled sjedobradog liječnika govorio mnogo više od riječi koje su iz njegovih usta izlazile škrtije nego novčići iz bogataševa džepa. Usto je među tim riječima bilo i previše nekih stranih izraza, bit će latinskih, mada u stanju u kakvom sam se nalazio nisam baš najbolje razumio ni ostale. Ukratko: bit će najbolje da odmah nađem nekoga tko će me odvesti u bolnicu u Mostar. Oni nemaju kola hitne pomoći, već su na terenu, „a sad je to i inače tako“ – raširio je ruke kao da mi se pravda iako nije ni najmanje kriv – „država je…“ I tu je stao. I u njegovim očima vidio sam sažaljenje, i to u trenutku dok mi je pokušavao objasniti da se ovakav napad, „i to s posljedicama koje ne bismo smjeli podcijeniti“, tako je rekao, može ponoviti. „A onda…“ Pa je opet stao. Zašto li samo ne kaže do kraja, pitao sam se? „Moguće su svakakve popratne pojave, nije to nešto što se dade ispričati jednostavno, u par riječi. I medicina se, službena, znate, baš i ne slaže oko… khmmm“, opet je zastao, „i uzroka, i posljedica, i terapije…“
Pokušao sam objasniti kako sam tu slučajno i da nemam nikoga koga bih mogao zvati, ali od moje priče nije bilo velike koristi. Liječnik je samo kazao da je on uradio što je mogao i još mi je, prije nego što ga je pozvao bolničar nakićen lažnim osmijehom, stavio na dlan kutijicu s nekim tabletama, kazavši kako sad mora ići, da ja još malo odmorim te da je uputstvo u kutijici.
Da, kad mi je bilo možda trinaest godina, desilo se nešto slično, ali je doktor Telićbegović mojim roditeljima rekao da će problemi nestati s pubertetom. I nestali su, nikad ništa, pa sam taj detalj, kako su godine prolazile, potpuno zaboravio.
Nakon što sam se malo povratio, iz kutijice s tabletama izvadio sam uputstvo, ali kako se baš i nisam snalazio, ljubazna sestra mi je u nekoliko rečenica ispričala sve o tabletama, kazavši mi da ih sad ne trebam piti nego samo u slučaju ponovnog sličnog napada.
Čim sam izašao na zrak, u glavi mi se razbistrilo, a zamalo je sve nestalo. Desi se, mislio sam, nema potrebe brinuti se. A kad sam već tu, što drugo nego krenuti uraditi prilog zbog kojeg sam došao. Moj auto je bio ispred zgrade, pored njega policajac, s kojim sam nešto i pričao, želeći što prije završiti razgovor, te potpisao neki papir ne gledajući što na njemu piše, pa sam krenuo, redom, kako sam zapisao u svom planu.
Najprije sam se obreo u obližnjem selu Ometala. Tu negdje se nalazilo židovsko groblje. Židova u Rami odavno nema, ali je groblje još tu. Ali gdje? Kuća nema mnogo, ispred njih nigdje nikoga. Dijete koje se igralo hulahopom nije znalo ništa ni o kakvom groblju pa sam mogao samo ostati na proširenju pored puta i čekati da se neko pojavi.
– Aaaa, Regani, pa što odma’ ne kažeš?! – čudio se postariji domaćin koji je uskoro naišao traktorom. – Tako ti se to zove, Čifuti su tu zakopani. Eno, kroz onaj gustiš, nizastrmo je malo, al’ može se. I pazi, momak, ima potok, pazi da ne upadneš unutra.
Htio sam ga priupitati za koji detalj o groblju, ali je, pozdravljajući me s osmijehom, samo kazao da nema kad dangubiti i da pitam ženskadiju, stisnuo papučicu gasa i krenuo.
Gotovo da nisam imao što snimiti. U malom zadžepku uvale spomenici su bili jedva vidljivi, a sve oko njih zaraslo. Nalikovali su Mojsijevim pločama s božjim zapovijedima sa ilustracija iz katekizma za niže razrede osnovne škole iz kojeg sam nekad učio osnove kršćanske vjere. Ponadao sam se da ću na nekom od njih naći neki zapis na našem jeziku, ali je bilo uzalud, i ono malo što se vidjelo bilo je napisano hebrejskim alefbetom. Načas sam se zapitao sanjaju li pokojnici i ako sanjaju, ima li svakakvih snova, onih zemaljskih, o stvarima i ljudima iz vremena dok su bili živi? Ili sanjaju samo uskrsnuće? A ovi ovdje, Židovi, hm… Vjeruju li oni u uskrsnuće? Sanja li tijelo ili sanja duh? Možda neko od njih danas ima rođendan. Stoti ili tristoti, svejedno on je riješio sve svoje brige i sigurno ga opušteno slavi. I taman kad sam mislio krenuti, posnimavši sve što se moglo iz raznih kutova, jedan spomenik, najveći od svih, s treskom mi pade pravo pred noge i razleti se u bezbroj komadića. Mora da mu je malo nedostajalo, a ja ga prije zakačio granom ili se naslonio u prolazu. Nisam stigao ni odskočiti; sreća da sam ipak bio dovoljno udaljen, inače sam u istom danu mogao doživjeti dvije nezgode.
Nekako sam se iskobeljao iz dola u kojem se groblje nalazilo i vratio na cestu pa produžio pravo, prema Varvari. Po karti sam znao gdje bi se selo trebalo nalaziti, a u njemu sam trebao naći kameno turbe bega Kopčića. Selo sam našao lako, ali kamenog turbeta nije bilo nigdje. Tek kad sam priupitao nanu u šarenim dimijama, doznah da se kameno turbe davno urušilo i da je napravljeno novo, betonsko, pored kojeg sam već nekoliko puta prošao ni ne pomišljajući da je to mjesto koje tražim.
Na četverostranoj kućici s turbanom na sredini krova vrata s rijetkom rešetkom i još jednom gustom preko nje. Kadar kroz rešetku odličan – uzglavni i nožni nišan od mramora, prvi završava stiliziranim turbanom, drugi ima oblik piramide. Iznutra bije hladnoća; načas mi izgleda kako je čitav svijet premrežen dvostrukim četverokutim rešetkama i da će iz pijeska kojim je posut grob izroniti prijeteći pogled bega Kopčića, a potom… Ili će se prolomiti njiska njegovog ata koji je, prema legendama u koje sam se uputio prije dolaska, također sahranjen tu, s njim.
Iz Varvare se penjem natrag, na glavnu cestu, pa ću prema Lapsunju. Tamo, na lokalitetu Borak, ima nekih zanimljivih spomenika; jesu stećci, ali baš kao što ta riječ kaže – ne leže, kao što je drugdje, nego su uspravni. Stoje
ci. Barem tako piše u knjigama. Ali je problem isti kao i u Ometalima – ono malo ljudi koje susrećem pojma nemaju gdje je Borak. Tek kad počnem opisivati spomenike kakve sam ih vidio na fotografijama, razjašnjava se:
– Pa to ti je Tetino groblje, sinko, šta Borak…! Al’ nemoj tamo, niko ti tamo ne ide, ima duhova, neke vatre tamo gore u noći… – izustila je tajnovito starica ogrnuta ćurdijom. – Ne igraj se, nisu stari ljudi bili ludi – dodala je, pokazujući mi glavicu na kojoj su se, pošto je bila vrlo šiljata, već izdaleka vidjela dva vitka i visoka spomenika, nalik zvonicima katedrale zabodenim u meki stomak neba.
Naravno da se ne obazirem na legende, a ionako je dan, nego nabrzinu pozdravljam staricu i polazim ka glavici. Nisam pretplaćen ni na kakva čuda niti vjerujem u njih, a ako mi se i posreći pa se neko desi, novinar sam, kamera je već upaljena, valjda ga snimim.
Stećaka ima desetak, s oštrim rubovima, a i zaobljenih. Nepravilno su razbacani po ledini i među rijetkim stablima kao policijski žbiri po kavanama bosanske kasabe. Na spomenicima isklesani masivni križevi nalik sabljama sječivom okrenutim prema zemlji.
Zastajem pred najvišim, tek desetak centimetara nižim od mene: zaobljen, s ispupčenjem oko gornjeg ruba koje nalikuje osmijehu dobrodošlice. Malo nakon što sam počeo snimati, iza stećka se u trenu ukaza kukuljica fratarskog habita. I nestade. Bit će da mi se učinilo pa nakon sekunde zastoja nastavljam. Tako bî i s rukom: ukaza se s desne strane stećka i kao da pomilova vrh križa pa je nestade. Opet zastadoh, prekinuh snimanje i krenuh ka stećku, vidjeti što se događa. Ako se neko igra sa mnom…
U trenu kad sam došao na metar od spomenika, iza njega se ukaza luđački nacereno lice fratra, onog s prve stranice prašnjavog spisa iz samostanskog arhiva sa signaturom 7-IV-27. Iz očiju mu je sijevala vatra. Ukočio sam se i nisam mogao nikud, osjetivši samo okus krvi na jeziku i kako mi se utroba uz jezivu škripu dijeli nadvoje. Njegova ruka opet pomilova križ, a onda ga lagano odlijepi od spomenika, podiže i zamahnu…
Ipak mi Nove nismo ni Muhamedove ni židovske vjere, sinu mi, dok mi se kamena sablja zadijevala negdje između pupka i srca. Vego će u Rami… skončat… u mukama. To je bilo posljednje što sam pomislio prije nego je u pol bijela dana na Tetinom groblju nastupio potpuni mrak.
1 ali neće umrijeti ovdje