Rijetko pamtim snove; obično, poslije prve jutarnje kafe – odlaze u zaborav. No, jedan od prije desetak godina, koji sam odsanjao ono isto veče kada se oženio moj sin – nikako ne blijedi. Urezao se u sjećanje, i kao da čeka da se ostvari. Ne poznajem ni jednoga tumača snova u Luksemburgu, te sam ujutru, sjedeći na krevetu, pokušao sam da rastumačim ono što usnih te noći.
Prvo, sjećam se, sanjao sam stvarne scene: oženio se moj sin m Muamer, kćerka Jasmina se udala – situirala se djeca, a ja, sa svojom suprugom, vratio u svoj rodni grad – Bijelo Polje, kupili stan u blizini hotela “Sandžak” (koji je to ime, zapravo, nosio u vrijeme mog djetinjstva), i jednog septembarskog predvečerja šetamo gradom i na svakom koraku susrećemo poznata i vesela lica. Sjećam se – bio sam u plavoj košulji kratkih rukava, a supruga u plavoj haljini. Sretni i veseli šetamo našim gradom i pozdravljamo sa nama dragim ljudima. Pa ko bi zaboravio takav san!?
Dakle, nisam sanjao da se vraćam u Sarajevo, grad u koji sam doselio vrlo mlad – sanjao sam Bijelo Polje u kojem sam završio prve tri godine srednje škole i podobro se kao dijete napatio, ponajviše nemaštinom. Djetetu školarcu svašta ustreba, a malo čega ima… Nisam za to krivio nikoga; pa ni druga djeca nisu imala mnogo više… Tako se tada živjelo. E, jesam se ponekad ljutio na oca, zašto je krajem pedesetih prošloga vijeka napustio fabriku “Klinčaru” na Alipašinom Polju u Sarajevu i vratio se u Bihor, da obrađuje zemlju i bavi stočarstvom. On nije priznavao svoju grešku a mi smo, kako majka tako i mi djeca, ostali pri tvrdnji da je napravio životnu grešku mijenjajući Sarajevo za bihorske obrdine. Vjerovali smo da bi u Sarajevu imali mnogo sretnije djetinjstvo.
I nije da taj san koji sam usnio one noći kada se oženio moj sin, nije imao osnova, i nije da često nisam sanjario o povratku u zavičaj, ali svaki put se isprsi ono prokleto – ali, koje nas baca u dilemu, jer – pored mukotrpnog djetinjstva u Bijelom Polju – u nekoliko navrata su me čak i napastovale nekakve grupice obijesne dječurlije iz padinskih mahala grada, a pamtim i neke zastrašujuće priče. Tada se, ranih sedamdesetih, pričalo kako je u Bijelom Polju palo još jedno, trinaesto po redu ubistvo, za samo nekoliko godina – tih dana neko je ubio taksistu Šušu, koji je svojom “volgom” vozio one kojima se hitalo. Ni jedno nije otkriveno. Misterija zvana “Neotkriveno ubistvo” širila se gradom i okolinom kao kuga. Znalo se o tome i pričalo i mnogo dalje od okvira ove opštine, pa je u Nikšiću i tadašnjem Titogradu bila uobičajena uzrečica:
“Jebi mi oca ako te ne ubijem i pobjegnem u Bijelo Polje – tamo me niko neće naći!” I dobro su govorili: “Tamo me niko neće naći”, dakle – neće, a ne – ne može. Jer ima i jedna starija sintagma: “Sve se može kad se hoće!” Svakako da to nije u potpunosti tačno, ali, složićemo se, mnogošta će se završiti kad se ima dobra namjera i plan, pa i otkrivanje ubica i koljača nedužnih ljudi kao što je bio stari taksista Šuša, porijeklom Nijemac, ili ona djevojka koja je zaklana blizu Vunarskog kombinata i ubica joj, tako su pričali – iskopao oči i bacio u Lim. Jer, navodno, u očima žrtve – može ostati zaleđen lik ubice.
Pričali su kako je ubica profesionalac! I plašio sam se mraka i u našoj kućici u Rasovu, koju je otac kupio od dobrog čovjeka Isa Grbovića kada smo sestra i ja krenuli u srednjn školu u Bijelom Polju; odmah po zalasku sunca prislanjao sam na ulazna vrata što teže stvari, potkočivao držalicom od sjekire, a jednom sam dogurao i nekakvu kacu koja je bila puna kupusa. Sve u strahu od strašnog ubice koji neprimijećeno sije smrt po mom rodnom i voljenom gradu – Bijelom Polju.
I tako, dok budan sanjam zavičaj, ne mogu da se ne sjetim i 1976. godine kada je u bjelopoljskoj bolnici preminuo moj bližnji rođak, veliki šeret i veseljak – Adem Softić. Danima su ga u bjelopoljskoj bolnici liječili od nečeg drugog, a jedino što su trebali – nisu učinili, da ga stave na rendgen i tako vide da je u njegovom stomaku puko čir. Nisu to učinili, nisu ga operisali, nastupila je sepsa i Adem je izdahnuo. Iza njega je ostala supruga i četiri kćerkice, od kojih je najstarijoj bilo tek šest godina, a najmlađa bila još u majčinom stomaku.. Ah, te tuge, Bože moj premili i jedini!
Godinu dana kasnije bio sam na odsluženju vojnog roka u Prištini. Služio sam u istoj četi sa Miljanom Cakovićem iz sela Čokrlije kod Bijelog Polja. Bio je dobar vojnik i još bolji drug. Često je pjevao: “Čokrlije, da vas nije, sve bi bilo poštenije.” Jednoga dana stigao je telegram na njegovu adresu i on je hitno otputovao u naše crno Bijelo Polje, a kada se vratio – pričao mi je kako je njegova sestra, djevojka od nepunih osamnaest godina, umrla u bjelopoljskoj bolnici, i to greškom ljekara.
Pričao mi je kako se snebivao da se pomoli ispod brda odakle se vidjela njegova kuća, jer – tamo je sve gorjelo od bola i tuge… Bili smo vojnici, ali smo obojica plakali.
Neko mi, lanjske godine u Bijelom Polju reče kako su danas dvojica njegovih sinova ljekari u Bijelom Polju. Duboko vjerujem da savjesno obavljaju svoj posao i da ne griješe na štetu bolesnih.
Priznajem, ima toga i u drugim mjestima i drugim državama, ali mislim da je u Bijelom Polju – prevršila dara mjeru.
Najnoviji slučaj, sa zaraženim novorođenčadima koja su prošle godine pri samom dolasku na svijet “počašćena” smrtonosnim bakterijama, daje mi za pravo da se upitam – da li je Bijelo Polje tamni vilajet u Crnoj Gori? I opet, dok ispisujem ove redove, nova vijest: greškom hirurga Miladinovića – u Bjelopoljskoj bolnici preminula Remka Ćorović. Slomiše se tražeći diplomu i sertifikate koji dokazuju stručnost hirurga Miladinovića, ali – što ih više traže – sve ih više nema.
Otkud na mjestu hirurga – tice mu ga znale. Sve, izgleda, može u crnom Bijelom Polju. Sve! Pa tako se u Crnoj Gori i otpozdravljaju – na pitanje kako si – većina odgovara – može!
Ovo je samo dio onoga što je upakovano u onom famoznom “ali” kada mi – nostalgičari zavičaja željni, razmišljamo da se vratimo i još koju godinu proživimo na izvoru svoga života.
Rijetko pamtim snove; obično, poslije prve jutarnje kafe – odlaze u zaborav. Ali neki, ipak, unatoč svemu, ostaju duboko urezani u sjećanju, poput onoga koji sam usnio one večeri kada se oženio moj sin Muamer.
Smrt i snovi
Rijetko pamtim snove; obično, poslije prve jutarnje kafe – odlaze u zaborav. No, jedan od prije desetak godina, koji sam odsanjao ono isto veče kada se oženio moj sin – nikako ne blijedi. Urezao se u sjećanje, i kao da čeka da se ostvari. Ne poznajem ni jednoga tumača snova u Luksemburgu, te sam ujutru, sjedeći na krevetu, pokušao sam da rastumačim ono što usnih te noći.
Prvo, sjećam se, sanjao sam stvarne scene: oženio se moj sin m Muamer, kćerka Jasmina se udala – situirala se djeca, a ja, sa svojom suprugom, vratio u svoj rodni grad – Bijelo Polje, kupili stan u blizini hotela “Sandžak” (koji je to ime, zapravo, nosio u vrijeme mog djetinjstva), i jednog septembarskog predvečerja šetamo gradom i na svakom koraku susrećemo poznata i vesela lica. Sjećam se – bio sam u plavoj košulji kratkih rukava, a supruga u plavoj haljini. Sretni i veseli šetamo našim gradom i pozdravljamo sa nama dragim ljudima. Pa ko bi zaboravio takav san!?
Dakle, nisam sanjao da se vraćam u Sarajevo, grad u koji sam doselio vrlo mlad – sanjao sam Bijelo Polje u kojem sam završio prve tri godine srednje škole i podobro se kao dijete napatio, ponajviše nemaštinom. Djetetu školarcu svašta ustreba, a malo čega ima… Nisam za to krivio nikoga; pa ni druga djeca nisu imala mnogo više… Tako se tada živjelo. E, jesam se ponekad ljutio na oca, zašto je krajem pedesetih prošloga vijeka napustio fabriku “Klinčaru” na Alipašinom Polju u Sarajevu i vratio se u Bihor, da obrađuje zemlju i bavi stočarstvom. On nije priznavao svoju grešku a mi smo, kako majka tako i mi djeca, ostali pri tvrdnji da je napravio životnu grešku mijenjajući Sarajevo za bihorske obrdine. Vjerovali smo da bi u Sarajevu imali mnogo sretnije djetinjstvo.
I nije da taj san koji sam usnio one noći kada se oženio moj sin, nije imao osnova, i nije da često nisam sanjario o povratku u zavičaj, ali svaki put se isprsi ono prokleto – ali, koje nas baca u dilemu, jer – pored mukotrpnog djetinjstva u Bijelom Polju – u nekoliko navrata su me čak i napastovale nekakve grupice obijesne dječurlije iz padinskih mahala grada, a pamtim i neke zastrašujuće priče. Tada se, ranih sedamdesetih, pričalo kako je u Bijelom Polju palo još jedno, trinaesto po redu ubistvo, za samo nekoliko godina – tih dana neko je ubio taksistu Šušu, koji je svojom “volgom” vozio one kojima se hitalo. Ni jedno nije otkriveno. Misterija zvana “Neotkriveno ubistvo” širila se gradom i okolinom kao kuga. Znalo se o tome i pričalo i mnogo dalje od okvira ove opštine, pa je u Nikšiću i tadašnjem Titogradu bila uobičajena uzrečica:
“Jebi mi oca ako te ne ubijem i pobjegnem u Bijelo Polje – tamo me niko neće naći!” I dobro su govorili: “Tamo me niko neće naći”, dakle – neće, a ne – ne može. Jer ima i jedna starija sintagma: “Sve se može kad se hoće!” Svakako da to nije u potpunosti tačno, ali, složićemo se, mnogošta će se završiti kad se ima dobra namjera i plan, pa i otkrivanje ubica i koljača nedužnih ljudi kao što je bio stari taksista Šuša, porijeklom Nijemac, ili ona djevojka koja je zaklana blizu Vunarskog kombinata i ubica joj, tako su pričali – iskopao oči i bacio u Lim. Jer, navodno, u očima žrtve – može ostati zaleđen lik ubice.
Pričali su kako je ubica profesionalac! I plašio sam se mraka i u našoj kućici u Rasovu, koju je otac kupio od dobrog čovjeka Isa Grbovića kada smo sestra i ja krenuli u srednjn školu u Bijelom Polju; odmah po zalasku sunca prislanjao sam na ulazna vrata što teže stvari, potkočivao držalicom od sjekire, a jednom sam dogurao i nekakvu kacu koja je bila puna kupusa. Sve u strahu od strašnog ubice koji neprimijećeno sije smrt po mom rodnom i voljenom gradu – Bijelom Polju.
I tako, dok budan sanjam zavičaj, ne mogu da se ne sjetim i 1976. godine kada je u bjelopoljskoj bolnici preminuo moj bližnji rođak, veliki šeret i veseljak – Adem Softić. Danima su ga u bjelopoljskoj bolnici liječili od nečeg drugog, a jedino što su trebali – nisu učinili, da ga stave na rendgen i tako vide da je u njegovom stomaku puko čir. Nisu to učinili, nisu ga operisali, nastupila je sepsa i Adem je izdahnuo. Iza njega je ostala supruga i četiri kćerkice, od kojih je najstarijoj bilo tek šest godina, a najmlađa bila još u majčinom stomaku.. Ah, te tuge, Bože moj premili i jedini!
Godinu dana kasnije bio sam na odsluženju vojnog roka u Prištini. Služio sam u istoj četi sa Miljanom Cakovićem iz sela Čokrlije kod Bijelog Polja. Bio je dobar vojnik i još bolji drug. Često je pjevao: “Čokrlije, da vas nije, sve bi bilo poštenije.” Jednoga dana stigao je telegram na njegovu adresu i on je hitno otputovao u naše crno Bijelo Polje, a kada se vratio – pričao mi je kako je njegova sestra, djevojka od nepunih osamnaest godina, umrla u bjelopoljskoj bolnici, i to greškom ljekara.
Pričao mi je kako se snebivao da se pomoli ispod brda odakle se vidjela njegova kuća, jer – tamo je sve gorjelo od bola i tuge… Bili smo vojnici, ali smo obojica plakali.
Neko mi, lanjske godine u Bijelom Polju reče kako su danas dvojica njegovih sinova ljekari u Bijelom Polju. Duboko vjerujem da savjesno obavljaju svoj posao i da ne griješe na štetu bolesnih.
Priznajem, ima toga i u drugim mjestima i drugim državama, ali mislim da je u Bijelom Polju – prevršila dara mjeru.
Najnoviji slučaj, sa zaraženim novorođenčadima koja su prošle godine pri samom dolasku na svijet “počašćena” smrtonosnim bakterijama, daje mi za pravo da se upitam – da li je Bijelo Polje tamni vilajet u Crnoj Gori? I opet, dok ispisujem ove redove, nova vijest: greškom hirurga Miladinovića – u Bjelopoljskoj bolnici preminula Remka Ćorović. Slomiše se tražeći diplomu i sertifikate koji dokazuju stručnost hirurga Miladinovića, ali – što ih više traže – sve ih više nema.
Otkud na mjestu hirurga – tice mu ga znale. Sve, izgleda, može u crnom Bijelom Polju. Sve! Pa tako se u Crnoj Gori i otpozdravljaju – na pitanje kako si – većina odgovara – može!
Ovo je samo dio onoga što je upakovano u onom famoznom “ali” kada mi – nostalgičari zavičaja željni, razmišljamo da se vratimo i još koju godinu proživimo na izvoru svoga života.
Rijetko pamtim snove; obično, poslije prve jutarnje kafe – odlaze u zaborav. Ali neki, ipak, unatoč svemu, ostaju duboko urezani u sjećanju, poput onoga koji sam usnio one večeri kada se oženio moj sin Muamer.