Prošla su dva dana otkako je u Sarajevu, u 83. godini, umro naš pisac Mirko Marjanović. U ova dva dana, osim na Facebook stranici Miljenka Jergovića, i jedne šture objave na Facebooku Matice hrvatske u Sarajevu, koju su, opet, kao vijest prenosili hrvatski portali u BiH, nema teksta o tome ni tko je bio ni što je radio. Njegova smrt nije važna, možda kao što nije bio važan ni njegov život ni sve ono što ga je obilježilo. Kad god umre neki pisac, to nije vijest. Kao što već dugo vremena, u stvarnosti u kojoj živimo, nisu vijest ni knjige, barem ne one koje pišu dobri pisci. Kad umre hrvatski pisac iz Bosne, a nije bolje ni s Hercegovinom, u njihovoj matičnoj domovini nema nikakvih dramatičnih oproštaja književne zajednice s autorom, PEN Centar ne šalje priopćenje, uvažena gospoda nakladnici i književni kritičari ne objavljuju patetične Facebook statuse, nema čak ni službenog izraza sućuti nekog kantonalnog ili federalnog ministra kulture. Jednostavno, s hrvatskim piscima iz BiH nema se više tko oprostiti, ne zato što nemaju čitatelje, nego zato što njihovog naroda nema, a nema ni njihove zemlje.
U Zagrebu je tišina, kao što je bila i kada je recimo umro Anđelko Vuletić koji je, za razliku od Marjanovića, u jednom nevremenu stvarao stranku koja danas odlučuje o našim sudbinama. Nisu ga se ni stranačke kolege sjetile, ni s jedne ni s druge strane granice. I o Vuletiću i Marjanoviću, i živima i mrtvima, pisat će ponovo hrvatski pisci iz BiH koji žive u Zagrebu. Bolna je to spoznaja: čak ni mrtvi nisu važni.
Mirko Marjanović, rođen 1940. godine u Gornjoj Tramošnici, u Bosanskoj Posavini, život je proveo u Sarajevu. U glavnom je gradu BiH proveo rat. Za ova tri desetljeća nakon rata nikad nijedan sarajevski medij nije, recimo, tražio Mirka Marjanovića da govori o tim danima i godinama. Možda i jesu, a on ih odbijao. Bilo kako bilo, nije Marjanović, u poslijeratnom Sarajevu, bio ‘narodni’ i ‘državni’ pisac, nije bio patriota onako kako se to, vjerujem, od njega očekivalo. Ostao je vjeran sebi i književnosti.
Za njegovo rodno selo, Tramošnicu, prvi ću put čuti prije nekoliko godina, kada sam kao mlada novinarka pisala o slučaju u jedinoj školi koja tamo radi po hrvatskom nastavnom planu i programu. Republičkosrpske vlasti odlučile su, preko noći, ukinuti i školu i hrvatski jezik, a roditelji su prosvjedovali i nisu slali djecu u školu dok se stanje nije ‘vratilo’ na staro. Iz tog je sela u Sarajevo došao Mirko Marjanović, potpisnik i jedan od inicijatora Sarajevske deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog jezika u jugoslavenskoj republici BiH, nastalu po uzoru na onu zagrebačku. Ni ta sarajevska deklaracija, ma kako možda danas bila smiješna i bizarna, zagrebačkoj i hrvatskoj javnosti nije važna, a još je manje važna njenim povjesničarima, lingvistima i silnim stručnjacima koji se bave očuvanjem nacionalnog identiteta.
Marjanović je naš, hrvatski identitet u BiH, stvarao i živio. Iza sebe nije ostavio samo romane, pripovijetke, kratke priče, stotine književnih i likovnih kritika, eseja, nego sveukupnost života naših predaka. Bio je glavni urednik edicije “Hrvatska književnost u BiH u 100 knjiga” koje je objavljivala sarajevska Matica hrvatska. Od Matije Divkovića, Ivana Frane Jukića, pa do Jozefine Dautbegović, Ante Neimarevića, Nikole Šopa, Tugomira Alaupovića, Ive Andrića do suvremenih pisaca – Jergovića, Ivankovića, Mlakića, Štiksa. U toj su ediciji stoljeća naše političke, društvene i svake druge prošlosti, naša iseljavanja i naša istrebljenja, pogromi koje smo preživjeli, cijela jedna kolektivna trauma koja se i danas prenosi i kojoj kraja, čini mi se, nema. Da je samo to uradio, a uradio je mnogo, Mirko Marjanović, zadužio je, ne samo cijeli jedan narod, nego cijelu jednu zemlju i njenu kulturu. Spašavajući identitet svijeta i naroda koji je toliko puta iz BiH iščeznuo, spasio je književnost. I kad nas jednog dana više ne bude, kad više ne budemo smetali većini, ostat će njegove knjige i knjige tolikih naših. Velike i snažne poput borovog korijena, korijena koji kuću može srušiti. Temelje joj razoriti.
Smrt hrvatskog pisca u Bosni
Prošla su dva dana otkako je u Sarajevu, u 83. godini, umro naš pisac Mirko Marjanović. U ova dva dana, osim na Facebook stranici Miljenka Jergovića, i jedne šture objave na Facebooku Matice hrvatske u Sarajevu, koju su, opet, kao vijest prenosili hrvatski portali u BiH, nema teksta o tome ni tko je bio ni što je radio. Njegova smrt nije važna, možda kao što nije bio važan ni njegov život ni sve ono što ga je obilježilo. Kad god umre neki pisac, to nije vijest. Kao što već dugo vremena, u stvarnosti u kojoj živimo, nisu vijest ni knjige, barem ne one koje pišu dobri pisci. Kad umre hrvatski pisac iz Bosne, a nije bolje ni s Hercegovinom, u njihovoj matičnoj domovini nema nikakvih dramatičnih oproštaja književne zajednice s autorom, PEN Centar ne šalje priopćenje, uvažena gospoda nakladnici i književni kritičari ne objavljuju patetične Facebook statuse, nema čak ni službenog izraza sućuti nekog kantonalnog ili federalnog ministra kulture. Jednostavno, s hrvatskim piscima iz BiH nema se više tko oprostiti, ne zato što nemaju čitatelje, nego zato što njihovog naroda nema, a nema ni njihove zemlje.
U Zagrebu je tišina, kao što je bila i kada je recimo umro Anđelko Vuletić koji je, za razliku od Marjanovića, u jednom nevremenu stvarao stranku koja danas odlučuje o našim sudbinama. Nisu ga se ni stranačke kolege sjetile, ni s jedne ni s druge strane granice. I o Vuletiću i Marjanoviću, i živima i mrtvima, pisat će ponovo hrvatski pisci iz BiH koji žive u Zagrebu. Bolna je to spoznaja: čak ni mrtvi nisu važni.
Mirko Marjanović, rođen 1940. godine u Gornjoj Tramošnici, u Bosanskoj Posavini, život je proveo u Sarajevu. U glavnom je gradu BiH proveo rat. Za ova tri desetljeća nakon rata nikad nijedan sarajevski medij nije, recimo, tražio Mirka Marjanovića da govori o tim danima i godinama. Možda i jesu, a on ih odbijao. Bilo kako bilo, nije Marjanović, u poslijeratnom Sarajevu, bio ‘narodni’ i ‘državni’ pisac, nije bio patriota onako kako se to, vjerujem, od njega očekivalo. Ostao je vjeran sebi i književnosti.
Za njegovo rodno selo, Tramošnicu, prvi ću put čuti prije nekoliko godina, kada sam kao mlada novinarka pisala o slučaju u jedinoj školi koja tamo radi po hrvatskom nastavnom planu i programu. Republičkosrpske vlasti odlučile su, preko noći, ukinuti i školu i hrvatski jezik, a roditelji su prosvjedovali i nisu slali djecu u školu dok se stanje nije ‘vratilo’ na staro. Iz tog je sela u Sarajevo došao Mirko Marjanović, potpisnik i jedan od inicijatora Sarajevske deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog jezika u jugoslavenskoj republici BiH, nastalu po uzoru na onu zagrebačku. Ni ta sarajevska deklaracija, ma kako možda danas bila smiješna i bizarna, zagrebačkoj i hrvatskoj javnosti nije važna, a još je manje važna njenim povjesničarima, lingvistima i silnim stručnjacima koji se bave očuvanjem nacionalnog identiteta.
Marjanović je naš, hrvatski identitet u BiH, stvarao i živio. Iza sebe nije ostavio samo romane, pripovijetke, kratke priče, stotine književnih i likovnih kritika, eseja, nego sveukupnost života naših predaka. Bio je glavni urednik edicije “Hrvatska književnost u BiH u 100 knjiga” koje je objavljivala sarajevska Matica hrvatska. Od Matije Divkovića, Ivana Frane Jukića, pa do Jozefine Dautbegović, Ante Neimarevića, Nikole Šopa, Tugomira Alaupovića, Ive Andrića do suvremenih pisaca – Jergovića, Ivankovića, Mlakića, Štiksa. U toj su ediciji stoljeća naše političke, društvene i svake druge prošlosti, naša iseljavanja i naša istrebljenja, pogromi koje smo preživjeli, cijela jedna kolektivna trauma koja se i danas prenosi i kojoj kraja, čini mi se, nema. Da je samo to uradio, a uradio je mnogo, Mirko Marjanović, zadužio je, ne samo cijeli jedan narod, nego cijelu jednu zemlju i njenu kulturu. Spašavajući identitet svijeta i naroda koji je toliko puta iz BiH iščeznuo, spasio je književnost. I kad nas jednog dana više ne bude, kad više ne budemo smetali većini, ostat će njegove knjige i knjige tolikih naših. Velike i snažne poput borovog korijena, korijena koji kuću može srušiti. Temelje joj razoriti.