Prvo poglavlje romana u nastajanju “Uskrsnuće živih”
Na krevetu, u spavaćoj sobi, Mariju Magdalenu popodnevni odmor već je bio odvojio od stvarnosti, ja sam u svojoj, radnoj, plovio njezinim najopasnijim vodama. Datoteka u kojoj je bila spremljena priča Adne Batić o smrti njezina muža epidemiologa, s čijim sam je sadržajem ukratko upoznao, nije mi nikako dala da joj se pridružim. Premda je sadržaj te priče bio podaleko od moga Alipašina polja, on se još u mojoj glavi obnavljao od početka do kraja, bio sam i dalje u njegovom vrtlogu.
Visoka temperatura pržila je tijelo oboljelog u njegovom stanu u Novom Sarajevu, odakle je Adna za svog muža telefonom tražila pomoć od stručnih ljudi Doma zdravlja u Vrazovoj. Bila je subota, pandemija je i u Sarajevu već imala svoje brojne žrtve. Drama supružnika Batić i svih njihovih bližnjih bila je žestoka, ja sam o njoj sve znao zahvaljujući jednom portalu čijem je novinaru gospođa Adna detaljno opisala sve njezine faze nakon što je tragično završena. Od tada sam joj se vraćao kad god sam bio u svojoj radnoj sobi ispred monitora, u spomenutoj datoteci u svom računalu imao sam i njezin početak i njezin kraj. Dugo sam izbjegavao da njezinim sadržajem koji je svjedočio stvarnost kao fantastiku ne uznemiravam i svoju Mariju Magdalenu, s kojom sam preživio pune četiri godine rata s fatalnim posljedicama za njezino zdravlje. Svih njezinih birokratskih turbulencija oslobađao sam se sâm, ipak, to sam prekršio rigoroznim sažetkom od dvije-tri riječi. Svoje obećanje da ću je isprintati i cijelu pripremiti za čitanje stalno sam odgađao.
U mojoj glavi strahote te priče stalno su se širile, proizvodile su u meni nemir, umnožavale ga i kad nisam bio ispred računala, u društvu njezinoga filea. Njezin sadržaj me je plašio, strah je bio krivac i za moja dva „biblijska“ sna, prvi nekoliko dana nakon proglašenja lockdowna i u našem gradu, drugi slijedeće noći, oba su bili uznemirujući i za moju Mariju Magdalenu. Iako sam znao svaki detalj i početka i kraja priče u koju vas uvodim, neke činjenice njezina sadržaja, međutim, moj mozak je stalno odbijao, ni sada ne može da ih prihvati opravdanim i ljudskim. To se prije svega odnosi na oboljelog epidemiologa i na one čija je dužnost bila da ga spašavaju bez oklijevanja, pa i po cijenu da i spasitelji stradaju zajedno s njim.
Visoka temperatura epidemiologa Batića u njegovom stanu te subote nije se smanjivala, takva je bila i svih narednih dana. Njegova je supruga od tada u panici, sve je nemirnija i sve zabrinutija. Poziva Dom zdravlja u Vrazovoj, gdje su oboje prijavljeni za liječenje, iako im je boravišna adresa u Novom Sarajevu, osobu na telefonu detaljno obavještava o stanju oboljelog epidemiologa. Ona joj predlaže da mu da bilo koji antibiotik, možda Klacid; Adna je začuđena: Zar bez pregleda? Moli da netko do bolesnika čim prije dođe, da ga pregleda i testira, dobiva odgovor da nemaju zaštitnu opremu za izlazak izvan Doma zdravlja, a nemaju ni briseva, trebalo bi zvati Hitnu. Adna još uvijek ima kontrolu nad svojim živcima, ratom nagriženim, mirno vaga je li to njezina dužnost ili Doma zdravlja, ipak zove Hitnu, službena osoba je upućuje na Porodičnu medicinu koja je također u Vrazovoj. Ondje joj kažu da ni oni nemaju zaštitne opreme za izlazak izvan Doma, to „vozikanje“ Adnu već izbacuje iz kontroliranog stanja, preneražena je odgovorima koje dobiva od lica ustanova čija je dužnost spašavati oboljele i nemoćne.
U traženju pomoći u stanu joj se priključuje i oboljeli suprug. Počeo je uzimati antibiotik Klacid, zove kolege i prijatelje. Dok iščekuje pomoć od pozvanih medicinskih stručnjaka, visoke temperature se nikako ne oslobađa. Adna je već sasvim iscrpljena, vrti se u krugu, pomoć suprugu je od nje sve dalja. Prinuđena je ponovno zvati Dom zdravlja u Vrazovoj, usmjeravaju je na Dom zdravlja Omer Maslić. Bolesnik ne pripada njima, ustanovili su da mu prebivalište nije u Centru grada nego u Novom Sarajevu. Psihički je blizu kolapsa, na rubu strpljenja, svoje hladnokrvne preusmjerivače upozorava da tijelo pacijenta četvrti dan gori. Pita ih zar je baš toliko važno gdje je mjesto prebivališta Batićevih, upitani šute. Očajna je, ipak popušta, obraća se Domu zdravlja Omer Maslić. Liječnica s kojom razgovara budi u njoj nadu da će pomoć koju traži konačno biti i dobivena. U nesreći sreća! Ta osoba je prijateljica dr. Batića, ona u Adni napokon oživljava već ugašenu nadu, ali… Supruga oboljelog mora odmah zvati Epidemiološku službu! U njezinoj su nadležnosti svi slični slučajevi, a slučaj Batić, nažalost, nije jedini. Prijavljuju ih iz svih dijelova grada, svi bi odmah, bez propisane procedure. Novo razočarenje: i ondje je uvjeravaju da dr. Batića ne mogu doći pregledati, mogu mu samo uzeti bris, a za to je također propisana stroga procedura. Uzgred provjeravaju je li dr. Batić već imao kontakt s nekim tko je zaražen, je li negdje putovao i slično. Nije. Iz Adninog grla samo što se nije oglasio plač, preklinje svog sugovornika da im u stan netko napokon dođe, da se uvjeri da antibiotik Klacid ne djeluje, temperatura njezinog muža ždere. Muk. Nikakvog obećanja. U Adni se gasi i posljednja nada, njezino mjesto zauzima novi očaj.
Hrabri samu sebe, ne smije odustati sve dok je služe glas i ruka čiji prsti u stanu ponovno okreću brojeve telefona. Malo kasnije ponovno zove Dom zdravlja Omer Maslić, dobiva odgovor da ni oni nemaju zaštitnu opremu za dolazak kući, bez nje to ne smiju raditi, a ne znaju ni je li pacijent zaražen. Zbunjena je, otkad joj je u kući ozbiljan bolesnik, vrijeme je u njezinoj glavi kao zgužvano, sve je u njemu ispreturano, jedva u sjećanje vraća prethodni dan te prijeteće zbrke. Dugo u sebi provjerava, da, netko je jučer iz Doma zdravlja Omer Maslić privatnu firmu Batić u vlasništvu njezinom i oboljelog supruga, sad je u to posve sigurna, zvao i molio za posudbu zaštitnih odijela, bar jednokratno. U redu, odgovorila je, darovat će im ta odijela, samo neka dođu, tijelo njezina muža je u plamenu. Žuri da na tu odluku podsjeti Dom zdravlja Omer Maslić i preklinje ih da njihova osoba čim prije konačno navrati u njezinu privatnu firmu po obećana zaštitna odijela. Dolazi im u stan liječnica iz tog doma zdravlja, bez zaštitnog je odijela, samo s maskom i rukavicama. Napominje da to čini isključivo zato što joj je dr. Batić kolega i prijatelj. Slušalicama utvrđuje da bolesnik nema nikakve upale pluća, daje Adni uputnicu da uradi laboratorijske nalaze, ali ne u Domu zdravlja Omer Maslić nego u Vrazovoj. Bila je to subota navečer, mora otpisati neradnu nedjelju, sačekati ponedjeljak. Ali, nikoga ni u ponedjeljak da preuzme darovana zaštitna odijela iz privatne firme Batić.
U ponedjeljak Adna opet zove Vrazovu, upućuju je u Omer Maslić. Liječnik joj se pravda da nemaju zaštitne opreme za dolazak u stan, a problem je i to što ne znaju je li pacijent zaražen. Adna ih pita mogu li javiti Epidemiološkoj službi da dođu i suprugu uzmu bris. Ni može ni ne može. Svi naredni dani prolaze u istim razgovorima, dr. Batić propada a nitko ništa ne poduzima.
Koliko može, dr. Batić i dalje pomaže supruzi. Obraća se prijateljima specijalistima, među kojima su liječnici različitih specijalnosti, oni ne rade na KCUS-u. I jedna vrhunska stručnjakinja mu ponavlja da on nije jedini slučaj na čekanju odgovarajuće medicinske skrbi, zovu je i drugi pacijenti kojima nije pružena takva pomoć. Razapeti su i konsternirani, stanje je šokantno, sve službe nisu za njega pripremljene. Iz Zavoda za javno zdravstvo potvrđuju mu da je njegov nalaz na koronavirus negativan. Dodatno je privatno uradio kompletnu krvnu sliku iz koje je vidljivo da je anemičan, njegov je organizam ostao s minimumom životne energije.
Adna ondje odlazi s privatnim nalazom da im dokaže da je nastupila i anemija. Ako je nalaz negativan, pita osoblje, kako njezin suprug i dalje ima temperaturu, a odnedavno ga razdire i kašalj, iako još uvijek pije antibiotik. Predlažu joj da suprugu nabavi cveklu i špinat, njima se vrlo učinkovito poboljšava krvna slika! Začuđena je, ali zamalo da prasne i u smijeh. Željezo mu je na brojci 3, bilo bi normalno da je između 15 i 30. Adnina začuđenost prerasta u ogorčenost: Znaju li konačno točnu dijagnozu za njezina supruga? Sliježu ramenima. Moli uputnicu za Podhrastove Kliničkog centra, upućuju je opet na dvije stare adrese: Dom zdravlja Omer Maslić i Dom zdravlja u Vrazovoj. Adna sve to odbija, zahtijeva uputnicu za Klinički centar Univerziteta Sarajevo bez obzira na to što je nalaz negativan, da se u okviru njega urade sve analize, na temelju njih potom da se napiše i uputnica za Podhrastove.
Do odlaska na Podhrastove, s mužem u privatnoj klinici dodatno radi još jednu krvnu sliku, CT pluća i ultrazvuk abdomena. Nalaz pokazuje da su oba plućna krila dr. Batića upaljena i da mu je krvna slika mnogo gora. Vraća se s njim u stan, on sve teže diše. Zove Hitnu pomoć da ga s uputnicom prevezu na Podhrastove, njoj to nije dozvoljeno osobnim autom jer nije službeno lice. Dva sata čekaju Hitnu, dva sata Dom zdravlja u Vrazovoj i Dom zdravlja Omer Maslić svađaju se tko će doći po pacijenta zato što je uputnica za Podhrastove. Adna je u panici, zove neke kolege svog muža, moli ih da riješe tu apsurdnu situaciju ili da dopuste da ga ona vozi, vrijeme ističe. Nakon dva sata ipak stiže Hitna pomoć, medicinski tehničar sjeda s vozačem naprijed, ostavlja pacijenta nazad samog.
Na Podhrastovima traže retestiranje na koronavirus. Pacijent je negativan, iscrpljen, sjedi u čekaonici, gdje je izolatorij, od 5 popodne do 12 navečer čeka nalaz trećeg testa da na osnovu njega odluče hoće li ga smjestiti s pacijentima koji su negativni ili s onim pozitivnim na koronavirus. Na stolici se jedva održava, klati se, sve teže diše, čeka rezultate, na koncu je u bolesničkoj sobi. Adna u čekaonici ostaje sama, u glavi joj ne prestaju odjekivati riječi jednog uposlenika da je njezin suprug zalutao na Kliniku za plućne bolesti Podhrastovi. Na upit dr. Batića zašto je tu zalutao, uposlenik mu odgovara da njegova pluća nisu toliko ugrožena i da mu je test negativan. On je tu samo zato što je liječnik. Rezultati trećeg testa ujutro sve to negiraju: dr Batić prema njima bio je pozitivan na koronavirus.
Bez terapije i kisika je puna 24 sata. Adna ih preklinje da mu konačno uključe terapiju, transfuzijom da ga malo ojačaju, iscrpljen je. Odgovaraju joj da im se ne miješa u posao, ona ne odustaje, uporna je. Oko 16 sati njenom suprugu ipak uključuju terapiju, daju mu i kisik. Stanje je sve gore i naredna dva dana, terapija ne djeluje.
Kao zdravstvena radnica, Adna se i danas pita jesu li pogriješili s terapijom i jesu li svi urađeni testovi bili točni? Vraća se u stan, muž joj se s Podhrastova javlja, ima i dalje temperaturu, na paracetamol čeka i po tri sata. Ona odmah zove i pita zašto tako dugo čeka na paracetamol, pravdaju se da zbog nedostatka opreme ne mogu često ulaziti niti kod jednog pacijenata! Podsjeća ih na donaciju svoje privatne firme od nekoliko stotina zaštitnih odijela, dar po koji još nitko ne dolazi, ne samo za svog supruga, nego za sve pacijente. Odgovaraju joj da to treba odobriti njihov šef za donacije, kad će, još se ne zna.
I sutradan Adna zove Podhrastove i pita zašto njezinom suprugu četiri dana nitko nije uradio nalaze krvi i uključio transfuziju? Još nije vrijeme za transfuziju, odgovaraju joj, molimo vas, nemojte se više miješati u naš posao. Opominje ih: Ako njezin muž ide na respirator, mora prvo primiti anesteziju, a ona se ne može primati bez ranije urađenih nalaza. Zašto još nisu urađeni nalazi prije anestezije? Molimo vas, nemojte nam se miješati u posao!
Oko 16 sati obitelji stiže obavijest da dr. Batića uključuju na respirator. Punih 17 sati njegova Adna čeka da netko obitelji javi jesu li obavljeni anestezija, intubiranje i stavljanje na respirator. Telefonom to provjerava više puta, na drugoj strani je muk. U 18 sati šokantna službena obavijest: njezin muž je „preselio“.
Nema glasa, nema u glavi nikakve misli, nema snage ni za krik. Nekim poluglasom kasnije ih pita kako je preminuo, odgovaraju joj da je preminuo nakon što su mu dali anesteziju, nisu ga ni stavili na respirator. Kazali su joj da ne mogu vaditi nalaze na tom odjeljenju, a ona ih je tog jutra opominjala da mu urade nalaze i krvnu sliku. I priznali su joj: I hitnu medicinsku pomoć i hitne medicinske timove domova zdravlja pandemija je zbunila, ne mogu joj efikasno odgovoriti, još nisu spremni. A gdje i mogu? Pandemija je svjetska napast, demon, beštija kakva dosad nije zabilježena. Izbezumila je cijeli svijet, ne samo njih.
U svom krevetu, u spavaćoj sobi, moja je Marija Magdalena i dalje isključena iz stvarnosti koja je progutala život dr. Batića. Ja sam i dalje budan, ispred monitora računala, s otvorenim fileom o njegovoj smrti. Zbunjen i izgubljen. Ne mogu da joj se pridružim, strahujem za oboje od nečega sličnog i pitam se je li to pošast iz Kine stigla da ugasi stari svijet da bi na Zemlji započeo novi? Kako ću se s tolikim teretom u danima koji dolaze isključiti iz tog starog svijeta, hoću li se već sutradan probuditi u drugom, nepoznatom, još opasnijem za čovjeka? Ako ne budem morao, neću s tim svojim brigama opterećivati i svoju Mariju Magdalenu, neka bar ona mirno spava, u sva naredna iskušenja krenut ću bez nje. Ja sam i dalje budan, i sleđen, u drami epidemiologa Batića, od nje se trese svaki moj živac, u moje pamćenje urezano je svako njezino slovo već zapisano u datoteci, u posebnom fileu.
Smrt epidemiologa Bakira Batića
Prvo poglavlje romana u nastajanju “Uskrsnuće živih”
Na krevetu, u spavaćoj sobi, Mariju Magdalenu popodnevni odmor već je bio odvojio od stvarnosti, ja sam u svojoj, radnoj, plovio njezinim najopasnijim vodama. Datoteka u kojoj je bila spremljena priča Adne Batić o smrti njezina muža epidemiologa, s čijim sam je sadržajem ukratko upoznao, nije mi nikako dala da joj se pridružim. Premda je sadržaj te priče bio podaleko od moga Alipašina polja, on se još u mojoj glavi obnavljao od početka do kraja, bio sam i dalje u njegovom vrtlogu.
Visoka temperatura pržila je tijelo oboljelog u njegovom stanu u Novom Sarajevu, odakle je Adna za svog muža telefonom tražila pomoć od stručnih ljudi Doma zdravlja u Vrazovoj. Bila je subota, pandemija je i u Sarajevu već imala svoje brojne žrtve. Drama supružnika Batić i svih njihovih bližnjih bila je žestoka, ja sam o njoj sve znao zahvaljujući jednom portalu čijem je novinaru gospođa Adna detaljno opisala sve njezine faze nakon što je tragično završena. Od tada sam joj se vraćao kad god sam bio u svojoj radnoj sobi ispred monitora, u spomenutoj datoteci u svom računalu imao sam i njezin početak i njezin kraj. Dugo sam izbjegavao da njezinim sadržajem koji je svjedočio stvarnost kao fantastiku ne uznemiravam i svoju Mariju Magdalenu, s kojom sam preživio pune četiri godine rata s fatalnim posljedicama za njezino zdravlje. Svih njezinih birokratskih turbulencija oslobađao sam se sâm, ipak, to sam prekršio rigoroznim sažetkom od dvije-tri riječi. Svoje obećanje da ću je isprintati i cijelu pripremiti za čitanje stalno sam odgađao.
U mojoj glavi strahote te priče stalno su se širile, proizvodile su u meni nemir, umnožavale ga i kad nisam bio ispred računala, u društvu njezinoga filea. Njezin sadržaj me je plašio, strah je bio krivac i za moja dva „biblijska“ sna, prvi nekoliko dana nakon proglašenja lockdowna i u našem gradu, drugi slijedeće noći, oba su bili uznemirujući i za moju Mariju Magdalenu. Iako sam znao svaki detalj i početka i kraja priče u koju vas uvodim, neke činjenice njezina sadržaja, međutim, moj mozak je stalno odbijao, ni sada ne može da ih prihvati opravdanim i ljudskim. To se prije svega odnosi na oboljelog epidemiologa i na one čija je dužnost bila da ga spašavaju bez oklijevanja, pa i po cijenu da i spasitelji stradaju zajedno s njim.
Visoka temperatura epidemiologa Batića u njegovom stanu te subote nije se smanjivala, takva je bila i svih narednih dana. Njegova je supruga od tada u panici, sve je nemirnija i sve zabrinutija. Poziva Dom zdravlja u Vrazovoj, gdje su oboje prijavljeni za liječenje, iako im je boravišna adresa u Novom Sarajevu, osobu na telefonu detaljno obavještava o stanju oboljelog epidemiologa. Ona joj predlaže da mu da bilo koji antibiotik, možda Klacid; Adna je začuđena: Zar bez pregleda? Moli da netko do bolesnika čim prije dođe, da ga pregleda i testira, dobiva odgovor da nemaju zaštitnu opremu za izlazak izvan Doma zdravlja, a nemaju ni briseva, trebalo bi zvati Hitnu. Adna još uvijek ima kontrolu nad svojim živcima, ratom nagriženim, mirno vaga je li to njezina dužnost ili Doma zdravlja, ipak zove Hitnu, službena osoba je upućuje na Porodičnu medicinu koja je također u Vrazovoj. Ondje joj kažu da ni oni nemaju zaštitne opreme za izlazak izvan Doma, to „vozikanje“ Adnu već izbacuje iz kontroliranog stanja, preneražena je odgovorima koje dobiva od lica ustanova čija je dužnost spašavati oboljele i nemoćne.
U traženju pomoći u stanu joj se priključuje i oboljeli suprug. Počeo je uzimati antibiotik Klacid, zove kolege i prijatelje. Dok iščekuje pomoć od pozvanih medicinskih stručnjaka, visoke temperature se nikako ne oslobađa. Adna je već sasvim iscrpljena, vrti se u krugu, pomoć suprugu je od nje sve dalja. Prinuđena je ponovno zvati Dom zdravlja u Vrazovoj, usmjeravaju je na Dom zdravlja Omer Maslić. Bolesnik ne pripada njima, ustanovili su da mu prebivalište nije u Centru grada nego u Novom Sarajevu. Psihički je blizu kolapsa, na rubu strpljenja, svoje hladnokrvne preusmjerivače upozorava da tijelo pacijenta četvrti dan gori. Pita ih zar je baš toliko važno gdje je mjesto prebivališta Batićevih, upitani šute. Očajna je, ipak popušta, obraća se Domu zdravlja Omer Maslić. Liječnica s kojom razgovara budi u njoj nadu da će pomoć koju traži konačno biti i dobivena. U nesreći sreća! Ta osoba je prijateljica dr. Batića, ona u Adni napokon oživljava već ugašenu nadu, ali… Supruga oboljelog mora odmah zvati Epidemiološku službu! U njezinoj su nadležnosti svi slični slučajevi, a slučaj Batić, nažalost, nije jedini. Prijavljuju ih iz svih dijelova grada, svi bi odmah, bez propisane procedure. Novo razočarenje: i ondje je uvjeravaju da dr. Batića ne mogu doći pregledati, mogu mu samo uzeti bris, a za to je također propisana stroga procedura. Uzgred provjeravaju je li dr. Batić već imao kontakt s nekim tko je zaražen, je li negdje putovao i slično. Nije. Iz Adninog grla samo što se nije oglasio plač, preklinje svog sugovornika da im u stan netko napokon dođe, da se uvjeri da antibiotik Klacid ne djeluje, temperatura njezinog muža ždere. Muk. Nikakvog obećanja. U Adni se gasi i posljednja nada, njezino mjesto zauzima novi očaj.
Hrabri samu sebe, ne smije odustati sve dok je služe glas i ruka čiji prsti u stanu ponovno okreću brojeve telefona. Malo kasnije ponovno zove Dom zdravlja Omer Maslić, dobiva odgovor da ni oni nemaju zaštitnu opremu za dolazak kući, bez nje to ne smiju raditi, a ne znaju ni je li pacijent zaražen. Zbunjena je, otkad joj je u kući ozbiljan bolesnik, vrijeme je u njezinoj glavi kao zgužvano, sve je u njemu ispreturano, jedva u sjećanje vraća prethodni dan te prijeteće zbrke. Dugo u sebi provjerava, da, netko je jučer iz Doma zdravlja Omer Maslić privatnu firmu Batić u vlasništvu njezinom i oboljelog supruga, sad je u to posve sigurna, zvao i molio za posudbu zaštitnih odijela, bar jednokratno. U redu, odgovorila je, darovat će im ta odijela, samo neka dođu, tijelo njezina muža je u plamenu. Žuri da na tu odluku podsjeti Dom zdravlja Omer Maslić i preklinje ih da njihova osoba čim prije konačno navrati u njezinu privatnu firmu po obećana zaštitna odijela. Dolazi im u stan liječnica iz tog doma zdravlja, bez zaštitnog je odijela, samo s maskom i rukavicama. Napominje da to čini isključivo zato što joj je dr. Batić kolega i prijatelj. Slušalicama utvrđuje da bolesnik nema nikakve upale pluća, daje Adni uputnicu da uradi laboratorijske nalaze, ali ne u Domu zdravlja Omer Maslić nego u Vrazovoj. Bila je to subota navečer, mora otpisati neradnu nedjelju, sačekati ponedjeljak. Ali, nikoga ni u ponedjeljak da preuzme darovana zaštitna odijela iz privatne firme Batić.
U ponedjeljak Adna opet zove Vrazovu, upućuju je u Omer Maslić. Liječnik joj se pravda da nemaju zaštitne opreme za dolazak u stan, a problem je i to što ne znaju je li pacijent zaražen. Adna ih pita mogu li javiti Epidemiološkoj službi da dođu i suprugu uzmu bris. Ni može ni ne može. Svi naredni dani prolaze u istim razgovorima, dr. Batić propada a nitko ništa ne poduzima.
Koliko može, dr. Batić i dalje pomaže supruzi. Obraća se prijateljima specijalistima, među kojima su liječnici različitih specijalnosti, oni ne rade na KCUS-u. I jedna vrhunska stručnjakinja mu ponavlja da on nije jedini slučaj na čekanju odgovarajuće medicinske skrbi, zovu je i drugi pacijenti kojima nije pružena takva pomoć. Razapeti su i konsternirani, stanje je šokantno, sve službe nisu za njega pripremljene. Iz Zavoda za javno zdravstvo potvrđuju mu da je njegov nalaz na koronavirus negativan. Dodatno je privatno uradio kompletnu krvnu sliku iz koje je vidljivo da je anemičan, njegov je organizam ostao s minimumom životne energije.
Adna ondje odlazi s privatnim nalazom da im dokaže da je nastupila i anemija. Ako je nalaz negativan, pita osoblje, kako njezin suprug i dalje ima temperaturu, a odnedavno ga razdire i kašalj, iako još uvijek pije antibiotik. Predlažu joj da suprugu nabavi cveklu i špinat, njima se vrlo učinkovito poboljšava krvna slika! Začuđena je, ali zamalo da prasne i u smijeh. Željezo mu je na brojci 3, bilo bi normalno da je između 15 i 30. Adnina začuđenost prerasta u ogorčenost: Znaju li konačno točnu dijagnozu za njezina supruga? Sliježu ramenima. Moli uputnicu za Podhrastove Kliničkog centra, upućuju je opet na dvije stare adrese: Dom zdravlja Omer Maslić i Dom zdravlja u Vrazovoj. Adna sve to odbija, zahtijeva uputnicu za Klinički centar Univerziteta Sarajevo bez obzira na to što je nalaz negativan, da se u okviru njega urade sve analize, na temelju njih potom da se napiše i uputnica za Podhrastove.
Do odlaska na Podhrastove, s mužem u privatnoj klinici dodatno radi još jednu krvnu sliku, CT pluća i ultrazvuk abdomena. Nalaz pokazuje da su oba plućna krila dr. Batića upaljena i da mu je krvna slika mnogo gora. Vraća se s njim u stan, on sve teže diše. Zove Hitnu pomoć da ga s uputnicom prevezu na Podhrastove, njoj to nije dozvoljeno osobnim autom jer nije službeno lice. Dva sata čekaju Hitnu, dva sata Dom zdravlja u Vrazovoj i Dom zdravlja Omer Maslić svađaju se tko će doći po pacijenta zato što je uputnica za Podhrastove. Adna je u panici, zove neke kolege svog muža, moli ih da riješe tu apsurdnu situaciju ili da dopuste da ga ona vozi, vrijeme ističe. Nakon dva sata ipak stiže Hitna pomoć, medicinski tehničar sjeda s vozačem naprijed, ostavlja pacijenta nazad samog.
Na Podhrastovima traže retestiranje na koronavirus. Pacijent je negativan, iscrpljen, sjedi u čekaonici, gdje je izolatorij, od 5 popodne do 12 navečer čeka nalaz trećeg testa da na osnovu njega odluče hoće li ga smjestiti s pacijentima koji su negativni ili s onim pozitivnim na koronavirus. Na stolici se jedva održava, klati se, sve teže diše, čeka rezultate, na koncu je u bolesničkoj sobi. Adna u čekaonici ostaje sama, u glavi joj ne prestaju odjekivati riječi jednog uposlenika da je njezin suprug zalutao na Kliniku za plućne bolesti Podhrastovi. Na upit dr. Batića zašto je tu zalutao, uposlenik mu odgovara da njegova pluća nisu toliko ugrožena i da mu je test negativan. On je tu samo zato što je liječnik. Rezultati trećeg testa ujutro sve to negiraju: dr Batić prema njima bio je pozitivan na koronavirus.
Bez terapije i kisika je puna 24 sata. Adna ih preklinje da mu konačno uključe terapiju, transfuzijom da ga malo ojačaju, iscrpljen je. Odgovaraju joj da im se ne miješa u posao, ona ne odustaje, uporna je. Oko 16 sati njenom suprugu ipak uključuju terapiju, daju mu i kisik. Stanje je sve gore i naredna dva dana, terapija ne djeluje.
Kao zdravstvena radnica, Adna se i danas pita jesu li pogriješili s terapijom i jesu li svi urađeni testovi bili točni? Vraća se u stan, muž joj se s Podhrastova javlja, ima i dalje temperaturu, na paracetamol čeka i po tri sata. Ona odmah zove i pita zašto tako dugo čeka na paracetamol, pravdaju se da zbog nedostatka opreme ne mogu često ulaziti niti kod jednog pacijenata! Podsjeća ih na donaciju svoje privatne firme od nekoliko stotina zaštitnih odijela, dar po koji još nitko ne dolazi, ne samo za svog supruga, nego za sve pacijente. Odgovaraju joj da to treba odobriti njihov šef za donacije, kad će, još se ne zna.
I sutradan Adna zove Podhrastove i pita zašto njezinom suprugu četiri dana nitko nije uradio nalaze krvi i uključio transfuziju? Još nije vrijeme za transfuziju, odgovaraju joj, molimo vas, nemojte se više miješati u naš posao. Opominje ih: Ako njezin muž ide na respirator, mora prvo primiti anesteziju, a ona se ne može primati bez ranije urađenih nalaza. Zašto još nisu urađeni nalazi prije anestezije? Molimo vas, nemojte nam se miješati u posao!
Oko 16 sati obitelji stiže obavijest da dr. Batića uključuju na respirator. Punih 17 sati njegova Adna čeka da netko obitelji javi jesu li obavljeni anestezija, intubiranje i stavljanje na respirator. Telefonom to provjerava više puta, na drugoj strani je muk. U 18 sati šokantna službena obavijest: njezin muž je „preselio“.
Nema glasa, nema u glavi nikakve misli, nema snage ni za krik. Nekim poluglasom kasnije ih pita kako je preminuo, odgovaraju joj da je preminuo nakon što su mu dali anesteziju, nisu ga ni stavili na respirator. Kazali su joj da ne mogu vaditi nalaze na tom odjeljenju, a ona ih je tog jutra opominjala da mu urade nalaze i krvnu sliku. I priznali su joj: I hitnu medicinsku pomoć i hitne medicinske timove domova zdravlja pandemija je zbunila, ne mogu joj efikasno odgovoriti, još nisu spremni. A gdje i mogu? Pandemija je svjetska napast, demon, beštija kakva dosad nije zabilježena. Izbezumila je cijeli svijet, ne samo njih.
U svom krevetu, u spavaćoj sobi, moja je Marija Magdalena i dalje isključena iz stvarnosti koja je progutala život dr. Batića. Ja sam i dalje budan, ispred monitora računala, s otvorenim fileom o njegovoj smrti. Zbunjen i izgubljen. Ne mogu da joj se pridružim, strahujem za oboje od nečega sličnog i pitam se je li to pošast iz Kine stigla da ugasi stari svijet da bi na Zemlji započeo novi? Kako ću se s tolikim teretom u danima koji dolaze isključiti iz tog starog svijeta, hoću li se već sutradan probuditi u drugom, nepoznatom, još opasnijem za čovjeka? Ako ne budem morao, neću s tim svojim brigama opterećivati i svoju Mariju Magdalenu, neka bar ona mirno spava, u sva naredna iskušenja krenut ću bez nje. Ja sam i dalje budan, i sleđen, u drami epidemiologa Batića, od nje se trese svaki moj živac, u moje pamćenje urezano je svako njezino slovo već zapisano u datoteci, u posebnom fileu.