Amblematska scena koja će obilježiti Svjetsko prvenstvo: igrač pobjedničke momčadi obilazi igralište, poput Kosovke djevojke, lijepe Jelice sa slike srpskoga slikara Uroša Predića, tješi poražene popadale po zelenoj travi, traži trojicu svojih, pa zastaje uz junaka Orlovića Pavla, da ga napoji u samrtnom času. A Pavle, u narodnoj pjesmi, ne na slici, Jelici ovako odgovara: „Sestro draga, Kosovko devojko!/ Vidiš, dušo, ona koplja bojna/ Ponajviša a i ponajgušća,/ Onde j’ pala krvca od junaka/. Ta dobrome konju do stremena,/ Do stremena i do uzenđije,/ A junaku do svilena pasa,/ Onde su ti sva tri poginula,/ Već ti idi dvoru bijelome,/ Ne krvavi skuta ni rukava.”
Ono što mi je odvuklo pažnju od nogometa, i te slike kada pobjednički igrači oblilaze zeleno polje da zagrle i utješe protivnike koji su popadali od jada i umora, jer nisu pobijedili, a sve su u to uložili, dva su posljednja stiha, koje volim ponavljati ne bi li ih upamtio: “Već ti idi dvoru bijelome,/ Ne krvavi skuta ni rukava.” Scena u kojoj umirući junak govori djevojci što traži po Kosovu polju svoje da su joj mrtvi, pa neka ne krvavi skute ni rukave svojih haljina, ganutljiva je, jer je istinita i vrlo suvremena. I opet nas vraća nogometu, premda na zelenim ledinama Katara nema, na žalost, ovakvih djevojaka kakva je Jelica.
Dakle, ta scena u kojoj pobjednici tješe poražene proizvod je televizijske režije, potrebe da se simbolički zaraćene ekipe, koje su jedna na drugu udarile barjacima svojim i himnama, u stvarnosti prikažu onakvima kakvima zapravo jesu: prijateljima, dobrim poznanicima, drugovima i kolegama iz istih liga i klubova. U nogometu je toliko novaca da oni u životu nisu neprijatelji, kao što su to, možda, na igralištu. Dramaturški smisao ovakvih slika u tome je da se i publika navede na iste emocije, pa da se vrati u stvarnost u kojoj, doista, navijači dviju reprezentacija nisu krvavi ratni neprijatelji. Jer zemlje u ratu nikada dok traje rat ne igraju međusobne nogometne utakmice.
Međutim, uzalud će to biti. Uzalud će francuski nogometaš, inače musliman, grliti marokanskog igrača, također muslimana, kao što će i francuski izbornik, bivši veliki nogometaš i kapetan reprezentacije, grliti marokanskog izbornika, najelegantnijeg među svim izbornicima u Kataru, također Francuza, jer će samo nekoliko sati kasnije u Francuskoj, naročito u multikulturnim i izmiješanim gradovima i sredinama, tamo gdje se blisko susreću i dodiruju dvije Francuske, ona današnja i ona jučerašnja, nacionalistička i kolonijalna, kršćanska i arapska, francuska i marokanska, započeti krvavi ulični rat. I u tom će ratu, u Montpellieru, pred naletom automobila punog razbješnjelih ljudi smrtno stradati jedan dječak. Iz perspektive tog mrtvog dječaka, njegova propuštena života i neostvarene prilike da u tom životu postane sve ono što je mogao postati, recimo nasilnik i psihopat, čuveni nogometaš ili pisac koji će spašavati svijet tako što će ga pretvarati u priču, bit će zauvijek svejedno zbog čega se poveo, koliko je trajao i kakav je bio taj rat u Montpellieru. Za njega, taj rat prvi je i posljednji.
Uzalud su francuski igrači tješili i grlili marokanske igrače, uzalud je Didier Deschamps svome sunarodniku Walidu Regraguiju nešto prisno govorio, a ovaj mu uz osmijehe odgovarao, kada će nakon svega što se na igralištu zbilo izbiti rat između Arapa i Francuza, Marokanaca i nacionalaca, Francuza i Francuza. Jednom davno započet i nikad završen rat koji su vodili djedovi i pradjedovi ovih ljudi, bit će, ponesen rezultatom nogometne utakmice, nastavljen u prosincu 2022, nakon polufinala Svjetskog prvenstva, koje se igra u kalendarsko i u svako drugo nedoba. Francuska je pobijedila Maroko, i to je razlog da se Francuzi marokanskih i arapskih identiteta osvete Francuzima bez tih identiteta za ono što su im oni učinili u nogometu i izvan nogometa. Da je Maroko pobijedio Francusku, događalo bi se nešto slično. A moglo se dogoditi da Maroko pobijedi Francusku, premda je Francuska bila efikasnija, sigurnija i jača. Teško je mirne duše reći i da je bila bolja, jer bi to onda značilo da je Maroko bio gori. A nije! Jer nogomet se na vrhuncima svoga stilskoga i metafizičkog ostvarenja, u tim najboljim, velikim utakmicama, koje se u sretnim prilikama insceniraju baš na svjetskih prvenstvima, odigrava između dviju momčadi od kojih nijedna nije gora. Štoviše, obje su bolje od protivnika, samo što se njihovi načini da budu bolji fatalno razlikuju. Iza Francuske je u ovoj utakmici, recimo, stajala golema nakupljena moć, stajala je tradicija iz koje je proisteklo uvjerenje u sigurnu pobjedu, stajalo je to što u toj momčadi i njezinoj nogometnoj tradiciji ne postoje više sjećanja na poraze. Iza Maroka je mladost, manjinstvo, duga povijest osujećenosti i osujećivanja, igra usprkos moći marketinga, genijalnost potekla iz predgrađa, kreativna snaga kompliciranih identiteta, te nadahnuće i ponesenost, nemjerljivo snažniji nego u Francuza. Pier Paolo Pasolini, filmski redatelj, pisac i pjesnik, koji bi u ovom nizu nogometnih pripovijesti tek trebao postati jedan od junaka, govorio je da je nogometposljednje sveto prikazanje našega doba, koje zamjenjuje kazalište. Za Pasolinija, darovito desno krilo, nogometno igralište bilo je pozornica. A na toj pozornici, u utakmici Francuske i Maroka, odigravala se jedna već vrlo stara tragedija, koja ne može biti dovršena u jednoj utakmici Svjetskog prvenstva u Kataru. Niti u svim utakmicama koje će se na nogometnom igralištu odigrati. Kao što ne bi bila dovršena ni na kazališnoj sceni, na kojoj bi se pred televizorom, u inscenaciji Bobe Jelčića, gledajući ovu utakmicu našle dvije obitelji: bošnjačka i hrvatska. Smisao kazališta u ovom je slučaju, kao i smisao nogometa, da se ljudima pokaže da tragedija postoji. Neka ne zaborave na nju. Jer ako zaborave, satrat će ih tragedija koje više nisu svjesni. Kao što ih i satire u tom uličnom ratu po francuskim gradovima, gdje se ne sukobljavaju navijači, kao što nam je to u novinama predstavljeno, nego se sukobljavaju ljudi i njihove sudbine. Taj rat supstancijalniji je od rata koji bi poveli Emmanuel Macron i marokanski kralj Muhamed VI. Vodi se oko važnijih i dubljih stvari.
U 27. minuti utakmice polufinala između Francuske i Maroka dogodio se bizaran događaj: Théo Hernandez, Milanov lijevi bek i strijelac vodećeg gola na utakmici, u produženom je klizećem startu u svom kaznenom prostoru uletio u noge Sofianea Boufala, i odnio ga pred sobom. Meksikanski sudac César Arturo Ramos nije sudio jedanaesterac, nego prekršaj za Francuze, a Boufalu je dodijelio žuti karton. Gledao sam tu scenu na televiziji, potom sam je nekoliko puta sam za sebe ponovio na kompjutoru, pokušavajući da shvatim što se dogodilo. Jer sam mislio da se dogodilo nešto što nisam uspio vidjeti. Kao da je ispala neka scena iz predstave, izrezan je, vrlo pažljivo, kadar iz filma. Na koncu, ni Boufal se nije bunio i čudio zbog žutog kartona, nego je nastavio igrati. Ali koliko god da sam gledao, vidio sam jedno isto: Hernandeza kako odnosi Boufala u svom kaznenom prostoru. Vidio sam jedanaesterac koji nije dosuđen, i vidio sam suca koji sudi nešto što se nije dogodilo. Međutim, ono što je bilo čudno, i što će ostati čudno: César Arturo Ramos ni prije ni poslije ovog događaja nije sudio tendenciozno. Ama baš ničim, nijednom gestom ni prosudbom nije ponizio Marokance, niti je pokazao da u Francuzima vidi nekoga boljeg, važnijeg, superiornijeg. Startove na Kylianu Mbappéu, koji je imao jedan od genijalnih nastupa, a na koga su marokanski braniči povremeno išli vrlo tvrdo, na granici igre, jednako je tretirao kao startove na drugim igračima. Sudio je, César Arturo Ramos, pošteno. Ali što se dogodilo u 27. minuti, u francuskome kaznenom prostoru? Nešto što pomalo podsjeća na scene iz Camusova “Stranca”. Samo što je sudac ovdje sudio drukčije nego u “Strancu”. Ovdje je sudac, a ne počinitelj, bio Mersault.
Što bi se dogodilo da je Ramos odsudio ono što smo mi vidjeli? Maroko bi, vjerojatno, izjednačio iz jedanaesterca, te bi u skladu s nogometnom dramaturgijom, koja se po svojoj transformativnosti razlikuje od kazališne dramaturgije, i zapravo je vrlo slična književnosti u trenucima njezina nastajanja, dramaturgija je to koja se rastvara pred piscem koji upravo piše svoje djelo, utakmica potekla po pravilima neke druge pripovijesti. Događalo bi se nešto sasvim drugo od onog što se na kraju dogodilo. Ojađuje li to saznanje tisuće pobunjenih Marokanaca i Arapa po ulicama francuskih gradova? Neke od njih, vjerojatno, ojađuje. Mene, recimo, čije je srce u ovakvim slučajevima obično na strani autsajdera, a za Maroko me, to bi čitatelj već mogao znati, vezuje i koješta drugo, što ima veze s nogometom i kulturom, ali i s mojim pripadnostima, povijestima i povijesnim nevoljama, tako da sam i sam zeru Marokanac, nije naročito ojadio taj nedosuđeni jedanaesterac. Znatiželjan sam kako bi utakmica potekla da je penala bilo, volio bih da to mogu vidjeti, ali prilično sam siguran da bi pobjednik na kraju bio isti. Marokanci su mogli pobijediti Francuze, ali ih pobijedili nisu iz razloga koji nemaju veze s nedosuđenim jedanaestercem. (Ovo kažem premda, doista, postoje utakmice u kojima bi drukčije bilo, i u kojima jedanaesterac odlučuje sve.)
Nitko među nama nije samo ono što jest, nego je i ono što nije. Pogotovu kada je riječ o nama koji smo se po nevolji rađali na granicama svjetova, u prvim komšilucima, kao manjinci u sjenkama tornjeva većinskih hramova. Mi smo uvijek ono što nismo. I to je razlog zbog kojeg su cijele noći ratovali u Francuskoj jedni protiv drugih. Jedni vjeruju da im oni drugi čine nepravdu, pa zato ne žele biti građani zemlje u kojoj žive. Drugi vjeruju da bi im bilo lakše, njihova bi zemlja bila čišća, kada prvih ne bi ni bilo. Pritom, oni misle da u takvo što imaju pravo vjerovati, jer prvi nisu odani građani zemlje u kojoj žive. Na kraju ne znamo, niti trebamo znati, je li mrtvi dječak u Montpellieru bio jedan ili drugi. Sada je mrtav, pa ga nema.
Nikada nismo samo jedno, vazda smo i ono drugo. To pokazuje i slika Uroša Predića “Kosovka djevojka”. Jedan od simboličnih znakova srpske kulture i svakodnevice, prvorazredna identitetska legitimacija, ustvari je Predićeva neskrivena preradba “Kosovke djevojke” hrvatskoga slikara Ferde Kikereca. I kada to ne znamo, naročito kada ne znamo, mi smo oni drugi.
Smrt dječaka u Montpellieru
Amblematska scena koja će obilježiti Svjetsko prvenstvo: igrač pobjedničke momčadi obilazi igralište, poput Kosovke djevojke, lijepe Jelice sa slike srpskoga slikara Uroša Predića, tješi poražene popadale po zelenoj travi, traži trojicu svojih, pa zastaje uz junaka Orlovića Pavla, da ga napoji u samrtnom času. A Pavle, u narodnoj pjesmi, ne na slici, Jelici ovako odgovara: „Sestro draga, Kosovko devojko!/ Vidiš, dušo, ona koplja bojna/ Ponajviša a i ponajgušća,/ Onde j’ pala krvca od junaka/. Ta dobrome konju do stremena,/ Do stremena i do uzenđije,/ A junaku do svilena pasa,/ Onde su ti sva tri poginula,/ Već ti idi dvoru bijelome,/ Ne krvavi skuta ni rukava.”
Ono što mi je odvuklo pažnju od nogometa, i te slike kada pobjednički igrači oblilaze zeleno polje da zagrle i utješe protivnike koji su popadali od jada i umora, jer nisu pobijedili, a sve su u to uložili, dva su posljednja stiha, koje volim ponavljati ne bi li ih upamtio: “Već ti idi dvoru bijelome,/ Ne krvavi skuta ni rukava.” Scena u kojoj umirući junak govori djevojci što traži po Kosovu polju svoje da su joj mrtvi, pa neka ne krvavi skute ni rukave svojih haljina, ganutljiva je, jer je istinita i vrlo suvremena. I opet nas vraća nogometu, premda na zelenim ledinama Katara nema, na žalost, ovakvih djevojaka kakva je Jelica.
Dakle, ta scena u kojoj pobjednici tješe poražene proizvod je televizijske režije, potrebe da se simbolički zaraćene ekipe, koje su jedna na drugu udarile barjacima svojim i himnama, u stvarnosti prikažu onakvima kakvima zapravo jesu: prijateljima, dobrim poznanicima, drugovima i kolegama iz istih liga i klubova. U nogometu je toliko novaca da oni u životu nisu neprijatelji, kao što su to, možda, na igralištu. Dramaturški smisao ovakvih slika u tome je da se i publika navede na iste emocije, pa da se vrati u stvarnost u kojoj, doista, navijači dviju reprezentacija nisu krvavi ratni neprijatelji. Jer zemlje u ratu nikada dok traje rat ne igraju međusobne nogometne utakmice.
Međutim, uzalud će to biti. Uzalud će francuski nogometaš, inače musliman, grliti marokanskog igrača, također muslimana, kao što će i francuski izbornik, bivši veliki nogometaš i kapetan reprezentacije, grliti marokanskog izbornika, najelegantnijeg među svim izbornicima u Kataru, također Francuza, jer će samo nekoliko sati kasnije u Francuskoj, naročito u multikulturnim i izmiješanim gradovima i sredinama, tamo gdje se blisko susreću i dodiruju dvije Francuske, ona današnja i ona jučerašnja, nacionalistička i kolonijalna, kršćanska i arapska, francuska i marokanska, započeti krvavi ulični rat. I u tom će ratu, u Montpellieru, pred naletom automobila punog razbješnjelih ljudi smrtno stradati jedan dječak. Iz perspektive tog mrtvog dječaka, njegova propuštena života i neostvarene prilike da u tom životu postane sve ono što je mogao postati, recimo nasilnik i psihopat, čuveni nogometaš ili pisac koji će spašavati svijet tako što će ga pretvarati u priču, bit će zauvijek svejedno zbog čega se poveo, koliko je trajao i kakav je bio taj rat u Montpellieru. Za njega, taj rat prvi je i posljednji.
Uzalud su francuski igrači tješili i grlili marokanske igrače, uzalud je Didier Deschamps svome sunarodniku Walidu Regraguiju nešto prisno govorio, a ovaj mu uz osmijehe odgovarao, kada će nakon svega što se na igralištu zbilo izbiti rat između Arapa i Francuza, Marokanaca i nacionalaca, Francuza i Francuza. Jednom davno započet i nikad završen rat koji su vodili djedovi i pradjedovi ovih ljudi, bit će, ponesen rezultatom nogometne utakmice, nastavljen u prosincu 2022, nakon polufinala Svjetskog prvenstva, koje se igra u kalendarsko i u svako drugo nedoba. Francuska je pobijedila Maroko, i to je razlog da se Francuzi marokanskih i arapskih identiteta osvete Francuzima bez tih identiteta za ono što su im oni učinili u nogometu i izvan nogometa. Da je Maroko pobijedio Francusku, događalo bi se nešto slično. A moglo se dogoditi da Maroko pobijedi Francusku, premda je Francuska bila efikasnija, sigurnija i jača. Teško je mirne duše reći i da je bila bolja, jer bi to onda značilo da je Maroko bio gori. A nije! Jer nogomet se na vrhuncima svoga stilskoga i metafizičkog ostvarenja, u tim najboljim, velikim utakmicama, koje se u sretnim prilikama insceniraju baš na svjetskih prvenstvima, odigrava između dviju momčadi od kojih nijedna nije gora. Štoviše, obje su bolje od protivnika, samo što se njihovi načini da budu bolji fatalno razlikuju. Iza Francuske je u ovoj utakmici, recimo, stajala golema nakupljena moć, stajala je tradicija iz koje je proisteklo uvjerenje u sigurnu pobjedu, stajalo je to što u toj momčadi i njezinoj nogometnoj tradiciji ne postoje više sjećanja na poraze. Iza Maroka je mladost, manjinstvo, duga povijest osujećenosti i osujećivanja, igra usprkos moći marketinga, genijalnost potekla iz predgrađa, kreativna snaga kompliciranih identiteta, te nadahnuće i ponesenost, nemjerljivo snažniji nego u Francuza. Pier Paolo Pasolini, filmski redatelj, pisac i pjesnik, koji bi u ovom nizu nogometnih pripovijesti tek trebao postati jedan od junaka, govorio je da je nogomet posljednje sveto prikazanje našega doba, koje zamjenjuje kazalište. Za Pasolinija, darovito desno krilo, nogometno igralište bilo je pozornica. A na toj pozornici, u utakmici Francuske i Maroka, odigravala se jedna već vrlo stara tragedija, koja ne može biti dovršena u jednoj utakmici Svjetskog prvenstva u Kataru. Niti u svim utakmicama koje će se na nogometnom igralištu odigrati. Kao što ne bi bila dovršena ni na kazališnoj sceni, na kojoj bi se pred televizorom, u inscenaciji Bobe Jelčića, gledajući ovu utakmicu našle dvije obitelji: bošnjačka i hrvatska. Smisao kazališta u ovom je slučaju, kao i smisao nogometa, da se ljudima pokaže da tragedija postoji. Neka ne zaborave na nju. Jer ako zaborave, satrat će ih tragedija koje više nisu svjesni. Kao što ih i satire u tom uličnom ratu po francuskim gradovima, gdje se ne sukobljavaju navijači, kao što nam je to u novinama predstavljeno, nego se sukobljavaju ljudi i njihove sudbine. Taj rat supstancijalniji je od rata koji bi poveli Emmanuel Macron i marokanski kralj Muhamed VI. Vodi se oko važnijih i dubljih stvari.
U 27. minuti utakmice polufinala između Francuske i Maroka dogodio se bizaran događaj: Théo Hernandez, Milanov lijevi bek i strijelac vodećeg gola na utakmici, u produženom je klizećem startu u svom kaznenom prostoru uletio u noge Sofianea Boufala, i odnio ga pred sobom. Meksikanski sudac César Arturo Ramos nije sudio jedanaesterac, nego prekršaj za Francuze, a Boufalu je dodijelio žuti karton. Gledao sam tu scenu na televiziji, potom sam je nekoliko puta sam za sebe ponovio na kompjutoru, pokušavajući da shvatim što se dogodilo. Jer sam mislio da se dogodilo nešto što nisam uspio vidjeti. Kao da je ispala neka scena iz predstave, izrezan je, vrlo pažljivo, kadar iz filma. Na koncu, ni Boufal se nije bunio i čudio zbog žutog kartona, nego je nastavio igrati. Ali koliko god da sam gledao, vidio sam jedno isto: Hernandeza kako odnosi Boufala u svom kaznenom prostoru. Vidio sam jedanaesterac koji nije dosuđen, i vidio sam suca koji sudi nešto što se nije dogodilo. Međutim, ono što je bilo čudno, i što će ostati čudno: César Arturo Ramos ni prije ni poslije ovog događaja nije sudio tendenciozno. Ama baš ničim, nijednom gestom ni prosudbom nije ponizio Marokance, niti je pokazao da u Francuzima vidi nekoga boljeg, važnijeg, superiornijeg. Startove na Kylianu Mbappéu, koji je imao jedan od genijalnih nastupa, a na koga su marokanski braniči povremeno išli vrlo tvrdo, na granici igre, jednako je tretirao kao startove na drugim igračima. Sudio je, César Arturo Ramos, pošteno. Ali što se dogodilo u 27. minuti, u francuskome kaznenom prostoru? Nešto što pomalo podsjeća na scene iz Camusova “Stranca”. Samo što je sudac ovdje sudio drukčije nego u “Strancu”. Ovdje je sudac, a ne počinitelj, bio Mersault.
Što bi se dogodilo da je Ramos odsudio ono što smo mi vidjeli? Maroko bi, vjerojatno, izjednačio iz jedanaesterca, te bi u skladu s nogometnom dramaturgijom, koja se po svojoj transformativnosti razlikuje od kazališne dramaturgije, i zapravo je vrlo slična književnosti u trenucima njezina nastajanja, dramaturgija je to koja se rastvara pred piscem koji upravo piše svoje djelo, utakmica potekla po pravilima neke druge pripovijesti. Događalo bi se nešto sasvim drugo od onog što se na kraju dogodilo. Ojađuje li to saznanje tisuće pobunjenih Marokanaca i Arapa po ulicama francuskih gradova? Neke od njih, vjerojatno, ojađuje. Mene, recimo, čije je srce u ovakvim slučajevima obično na strani autsajdera, a za Maroko me, to bi čitatelj već mogao znati, vezuje i koješta drugo, što ima veze s nogometom i kulturom, ali i s mojim pripadnostima, povijestima i povijesnim nevoljama, tako da sam i sam zeru Marokanac, nije naročito ojadio taj nedosuđeni jedanaesterac. Znatiželjan sam kako bi utakmica potekla da je penala bilo, volio bih da to mogu vidjeti, ali prilično sam siguran da bi pobjednik na kraju bio isti. Marokanci su mogli pobijediti Francuze, ali ih pobijedili nisu iz razloga koji nemaju veze s nedosuđenim jedanaestercem. (Ovo kažem premda, doista, postoje utakmice u kojima bi drukčije bilo, i u kojima jedanaesterac odlučuje sve.)
Nitko među nama nije samo ono što jest, nego je i ono što nije. Pogotovu kada je riječ o nama koji smo se po nevolji rađali na granicama svjetova, u prvim komšilucima, kao manjinci u sjenkama tornjeva većinskih hramova. Mi smo uvijek ono što nismo. I to je razlog zbog kojeg su cijele noći ratovali u Francuskoj jedni protiv drugih. Jedni vjeruju da im oni drugi čine nepravdu, pa zato ne žele biti građani zemlje u kojoj žive. Drugi vjeruju da bi im bilo lakše, njihova bi zemlja bila čišća, kada prvih ne bi ni bilo. Pritom, oni misle da u takvo što imaju pravo vjerovati, jer prvi nisu odani građani zemlje u kojoj žive. Na kraju ne znamo, niti trebamo znati, je li mrtvi dječak u Montpellieru bio jedan ili drugi. Sada je mrtav, pa ga nema.
Nikada nismo samo jedno, vazda smo i ono drugo. To pokazuje i slika Uroša Predića “Kosovka djevojka”. Jedan od simboličnih znakova srpske kulture i svakodnevice, prvorazredna identitetska legitimacija, ustvari je Predićeva neskrivena preradba “Kosovke djevojke” hrvatskoga slikara Ferde Kikereca. I kada to ne znamo, naročito kada ne znamo, mi smo oni drugi.