Sluz i žuč

Boja zemlje: novo poglavlje

 

Deda. Riđan 

Četiri su mi, možda pet godina. Koračam iza dede koji, gazeći bos po suhim, tamnocrvenim naorima naše njive u Crnićima, drži plug i povremeno razgovara s Riđanom. Kaže mu, naprimjer, hiiiijja ili eeehaaa ili hoooo, što mene neobično veseli, pa te riječi, koje na konjskom jeziku znače hajde i stani, ponavljam za njim. Zapravo, ne vesele me riječi same po sebi, nego efekat koji imaju na životinju. Ponekad se usudim da ih samostalno testiram, pa kažem eeeehaaaa i Riđan se odmah zaustavi; tada me deda pošalje u vražju mater i zaprijeti mi da će mi svezat jednu preko ušiju ako to ponovo uradim.  

Totmast na žlijebu plužnog točka već se izlizala zbog čega njegovo okretanje uhu postaje sve neugodnije. Doba je dana kada jutro prelazi u podne, zrak se polako zagrijava i kolut znoja na leđima dedine košulje biva sve veći. Taj znoj, čiji miris osjetim u nozdrvama, uzdiže ga iznad zemlje koju ore i, istovremeno, čini ga njoj ravnim. Kasnije, kada sjednemo u dubov hlad, deda iz plavog lanenog cegera vadi bijelu kanticu na čijoj izlizanoj etiketi prepoznajem slovo B i svoje tanke, bezbojne usne umače u mlaćanicu. Dlanom briše bijeli trag oko usta, pa onda dlan tare o crne samtne pantale, zakrpljene na lijevom koljenu. Dok puši, sa mnom ne priča, već gleda u visoki obzor, potiskujući zijevanje. Umoran je, ali to je ona vrsta umora koja brzo prolazi, pa još ne razmišlja da batali oranje. 

Tako dedu vidi moje sjećanje: kao da je svaka njegova kretnja dio nečega velikog i neponovljivog; kao da je sve ono što radi samo način da mi prenese svoje znanje o sebi i svijetu koji nastanjuje, a da time ne naruši sklad koji je Bog stvorio. 

Ni on ni ja tada ne znamo da će od te slike nastati moj život, da će ta slika stajati na početku moga sjećanja kao što na početku svakog života stoji rađanje. 

Riđan pije ustajalu kišnicu iz širokog limenog kotla, od sebe repom tjerajući obade. Sjenka šume čini njegovu dlaku tamnijom, mekšom, a njegova izvitoperena leđa, pravilnima i čvršćima nego uistinu jesu. Kada odmakne glavu, deda mu prilazi, natiče vrećicu sa zobi oko njegovog vrata, tapše ga po sapima i vraća se svome kratkom odmoru. Poslije otvara poklopac na žutoj kutiji, gura kvrgavi kažiprst u totmast i smirenim kretnjama nanosi je na žlijeb plužnog točka. E saćemo viđet hoš li ušutit, kaže mu. Onda ustane, skine vrećicu s Riđanove glave, vikne hijjjjaaaa, i naćuli uši, čekajući da mu točak odgovori. 

 

Mama će se kao, eto, udati…

Ljeto 1986. godine proveo sam kod dede, u Crnićima, nedaleko od Stoca, igrajući fudbal s vršnjacima iz sela i pišući ljubavna pisma jednoj djevojčici iz razreda, koja joj nikada neću poslati. Jednoga dana pored livade na kojoj smo igrali fudbal pojavila se moja majka i zamolila me da je otpratim do autobuske stanice na Kasarni. 

Išli smo cestom koja je vijugala između uređenih dvorišta, zasijanih njiva i dubovih šumaraka, spajajući seoce s magistralnim putem Stolac – Čapljina. U blizini starog katoličkog groblja, u vjekovnoj tišini zatravljenih grobova o čijem su postojanju svjedočili tek vrhovi kosih i od vremena posivjelih kamenih krstova, majka je izgovorila riječi koje nikada nisam zaboravio: „Znaš, Mito će doći da živi s nama… Mama će se, kao eto, udati za Mitu…“ 

Bio sam iznenađen. Moja mama da se uda? I to za Mitu? 

Bila je to, međutim, ljubav koja se, najvjerovatnije, začela te zime, a o kojoj ja, samo trenutak prije nego mi je majka saopštila da ću krajem avgusta, kada se raspust primakne kraju i ja se vratim u Mostar, u našem malom jednosobnom stanu na Aveniji zateći susjeda s četvrtoga sprata kojeg sam vidio svega nekoliko puta u životu, nisam imao pojma. Ili, možda, nisam želio da imam pojma. Ono, pak, što sam u tom trenutku znao, iako toga nisam bio svjestan, bilo je da mi uz dedu i daidže otac, koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći kada sam imao sedam mjeseci, uopće nije nedostajao, kao što, opet, nisam znao, niti sam uopće mogao to da naslutim, da će mi otac početi nedostajati onoga časa kada se u naš avenijski život useli moj budući očuh, a možda čak i odmah nakon što mi majka saopšti da će se za njega kao eto udati

Trideset godina nakon te šetnje, ovako sam, u jednoj svojoj knjizi, opisao taj događaj: „Ne znam kroz šta je sve majka prolazila nakon očeve smrti, teško mi je i da zamislim. U vrijeme kada se vjenčala s Mitom, mojim očuhom, bila je u ranim tridesetim: toliko toga je još bilo pred njom. Kao jedanaestogodišnji klinac pitao sam se kako se uspjela zaljubiti u drugog čovjeka. Šta je bilo s mojim ocem? Zar ga više ne voliš? Šta će biti sa mnom?, to su bila pitanja koja sam joj htio postaviti onog julskog dana kada mi je – dok smo hodali prema autobuskoj stanici nedaleko od Crnića, njenog rodnog sela na Dubravskoj visoravni – stidljivo saopštila da će Mito doći da živi s nama. Ta pitanja nikada nisam prevalio preko usana, jer sam predosjećao da bi nas mogla zauvijek razdvojiti. Sve što sam rekao bilo je: „Meni neće smetati, mama.“ 

Nepune četiri godine nakon što je knjiga objavljena, sjetit ću se tog davnog ljetnog dana i svega što o njemu tada nisam napisao. Iz tog, naknadnog sjećanja, nasatala je priča koja slijedi. 

Njene prve redove napisao sam krajem 2019. godine, u vrijeme kada je moj život, nakon nekoliko uspona i padova, bio ušao u jednu sasvim nezanimljivu kolotečinu i kada sam pomislio da će mi pisanje pomoći da se iznesem s bjesomučnim ponavljanjem istoga – dana i noći, spavanja i buđenja, odlazaka na posao i povrataka kući,

Mjesec dana ranije, bio sam navršio četrdeset treću godinu života i nisam više osjećao nikakvu radost, niti sam uspijevao pronaći zadovoljstvo u samom svom postojanju: u činjenici da sam se rodio, da živim, udišem zrak i bez problema obavljam sve biološke funkcije; naprotiv, život je za mene sve više postajao dug prema drugima, nužnost na koju sam bio osuđen nedostatkom realne alternative. Prestao sam da gajim velika očekivanja od godina koje su bile preda mnom; sve ono važno što mi se trebalo desiti ionako je već bilo iza mene – preostalo je još samo da potrošim vrijeme koje sam imao na raspolaganju.  

  Istina je, dakle, bila takva da sam proživljavao trenutke vrlo živog beznađa: osjećao sam se potrošenim i izgubljenim u gradu koji je isto tako bio potrošen i izgubljen u meni, u mom sjećanju, u mojim knjigama. Sve je to počelo, mislim, tamo negdje sredinom ljeta, nakon prijetnji smrću kojem sam primio na društvenim mrežama, kada se u mene bila uvukla duboka praznina, onaj osjećaj da sa životom više ništa korisno ne može da se učini i da je sve što čovjek radi samo puko produžavanje agonije, nastavak kretanja ka neizbježnom kraju, ka smrti.

Tog decembra 2019., učinilo mi se da sam nakon mjeseci klonulosti i letargije, najzad pronašao minimum volje da zaronim u sebe, iako ni sam možda nisam do kraja shvatao zašto bih, nakon dva objavljena romana – Ništa lakše od umiranja i, pogotovo, Boja zemlje – to uopće trebalo da uradim. Također, osjećao sam da me obuzima zamor u vezi s onim o čemu sam tih dana intenzivno razmišljao – o iznenadnoj prilici da na dvije godine otputujem u Krakow – mada mi je još od prvog trenutka bilo jasno da sam se zaglavio u vlastitom životu, da sam ostao bez volje i snage da sa sobom učinim bilo šta osim da ostanem tu gdje jesam i dopustim ljubavi onih s kojima sam živio da me uguši.  S pisanjem je, kao i s pravim životom, mislio sam, bilo svršeno, jer niti je više imalo šta da se kaže, niti zašto da se živi. Piscu je, valjda, tako suđeno: kada nestane onoga o čemu može da se piše, tada nestaje i razloga za život.

A onda sam jednoga jutra, prije nego sam se odvezao na posao, sjeo u bar na benzinskoj pumpi u predgrađu. Bilo je vedro i hladno jutro, vjetar je jurio magistralom, testirajući izdržljivost reklamnih konstrukcija i mlateći poderanim zastavama na visokim jarbolima. Naručio sam dupli esspresso i dugo posmatrao kružni tok, na kojem su se formirale prve kolone automobila. Mislio sam o tome kako je preda mnom bio još jedan prazan dan, sati i sati ničega koje je trebalo izdržati. U tom trenutku, na jednoj od dvije benzinske platforme zaustavio se bijeli Ford Focus; iz njega je izašla žena u tridesetim godinama, crnokosa, punašna, u jednostavnoj odjeći i s crtama lica koje su odavale nešto nesigurno i suštinski tužno. Za njom je, lupivši stražnjim vratima, krenuo dječak od nekih deset, možda jedanaest godina. Bio je kratko ošišan, žgoljav i izgledao je kao da je još pod dojmom svađe koja se upravo okonačala. 

Ušavši u dragstor, žena je stala pored police s grickalicama, a dječak, vjerovatno njen sin, produžio je dalje. Đe ćeš, upitala ga je. Idem u vece, odgovorio je. Glas mu je bio drzak, nabrekao od uzavrelih hormona i nabijen emocijama kao puška barutom; njen, opet: vrlo nizak, skoro nazalan i, istovremeno, i pažljiv i autoritativan. 

I tada se desilo: ta slika počela je sama od sebe da se pretače u sliku iz moga djetinjstva: mama i ja koračamo prema autobuskoj stanici u Crnćima, u ljeto 1986. Skrenuvši pogled unutra, u vlastitu dušu, počeo sam da mjerim tih davno prohujalih dvadeset minuta i zamišljam odjek naše šutnje u dubovim krošnjama uz cestu. Danima poslije, osjećao sam da se moja prošlost probudila: dolazila mi je pred oči i odražavala se u stvarnosti, tražeći načine da me usmjeri ka sebi. Danas znam da je pokušavala da mi kaže da je ovo kopanje po mrtvom vremenu, ovo poniranje u pukotine između sjećanja i zaborava koje upravo započinjem, jedini način da spasem i sebe i nju. 

 

Imaginarni sin

Prvi put od roditelja majka se odvojila 1975., u svojoj devetnaestoj godini, kada se bez ikakve najave udala za mog oca, kojeg je upoznala svega nekoliko mjeseci ranije na narodnom veselju, organiziranom u povodu Prvoga maja, u mjestu Buna, nedaleko od Mostara. Bio je to, bez sumnje, veliki trenutak u njenom životu – apsolutna manifestacija lične slobode u onoj mjeri koju do tada, sasvim sigurno, nije bila osjetila i, ujedno, odraz bezrezervne ljubavi prema osam godina starijem šoferu Autoprevozove teretne špedicije – ali je, istovremeno, moralo biti i veliki šok za njene roditelje. Odgojena u duhu narodskih i vjerskih običaja, bila je nježno, stidljivo i poslušno dijete, a kasnije i djevojka kojoj je svaki oblik buntovništva bio potpuno stran. 

Šta ju je onda potaklo da na takav način napusti roditelje? Čega se rješavala odlazeći tako, bez ikakvog pozdrava? Ili se, možda, nije rješavala ničeg, nego ju je, jednostavno, bilo stid pogledati roditeljima i braći u oči kao odrasla, već stasala žena, kojoj je, eto, došlo vrijeme za udaju? Da li se bojala da bi je deda i nena mogli odgovoriti od odluke koju je njeno srce već bilo donijelo? Ili je, jednostavno, samo slijedila pomodnost i djevojačke običaje tog vremena? 

Nikada o tome nisam pričao s majkom, niti bi, čak i danas, kada je od njene udaje za moga oca prošlo toliko vremena, među nama bilo načina da se to pita i na to pitanje odgovori. Oduvijek sam pred njom šutio o onome o čemu sam bez problema mogao da govorim s drugima, kao što je i ona s drugima pričala o onome o čemu je jedino preda mnom mogla da šuti. Šutnja je bila način da se iz našeg odnosa isključi sve ono što ga je moglo opteretiti ili, ne daj Bože, trajno pokvariti. Ako bismo o nečemu šutjeli, bilo je kao da to i ne postoji.  

Pisao sam o tom našem odnosu u Boji zemlje: oduvijek je postojala granica privatnosti koju nismo prelazili, a čim bi jedno osjetilo da se ono drugo toj granici približava, odmah bi postajalo zatvorenije, nepristupačnije, nervoznije, šutljivije. Naš je odnos crpio snagu iz naših tragedija i nesreća, zbog čega nikada nisam ni pomislio da se od nje odselim. Davao sam se dugo tom odnosu, nastojao biti sin po njenoj mjeri, svim silama se trudio da je učinim ponosnom, da joj dam razloga da misli kako je zbog onoga što sam postao vrijedilo izdržati sve ono što je izdržala, a opet često sam imao osjećaj da to nije bilo dovoljno, da je slika koju je imala o meni, ona imaginarna, neostvarena, zamišljena, ona u koju je godinama unosila sve svoje majčinske nade, snove i želje, bila znatno drukčija od moje stvarne slike.

A ko je, ustvari, bio taj njen imaginarni Elvedin Nezirović? 

Iako je bila stalno prisutna u našem odnosu, majka je činila sve ne bi li me uvjerila da jedna takva osoba ne postoji, prije svega jer je znala da sam ljude poput njega – konformiste, kolektiviste, elitiste, riječju: sav šljam koji je proizvod vjersko-etničke industrije ovoga vremena – zdušno prezirao i grozio se svake pomisli da s njim imam bilo kakav zajednički element baš kao što bi i on, da je situacija obrnuta, mrzio sve što ima veze sa mnom ovakvim kakav već jesam. Takav bi jedan Elvedin Nezirović možda mogao biti dvadeset pet godina starija verzija onoga mladića koji u praskozorje rata, s očuhom, majkom i bratom putuje u Crniće na bajramski ručak kod dede i nene, ali sve ono što mu je sudbina dodijelila poslije tog putovanja trajno je onemogućilo maminu namjeru da ga oživi s ove strane realnosti. 

Otada se taj nestvarni čovjek pojavljuje u našim razgovorima i šutnjama kao neka daleka, neizrečena slutnja, kao neostvarena, nikada naglas izrečena roditeljska nada, kao žal, kao neko čije je postojanje ili sama pomisao na postojanje neoboriv argument da je onaj koji ispisuje ove redove mogao i morao biti bolja osoba.

Postojale su, istina, konkretne životne situacije kada bi se te dvije slike spojile u jednu, kada bi se, dakle, u tijelu maminog stvarnog sina iznenada pojavio njen zamišljeni i toliko žuđeni sin, ali to na nju ni izbliza nije ostavljalo tako dubok utisak kao što su ga ostavljali svi oni trenuci u kojima bi te slike bile nespojive: kao da se moje prilagođavanje toj njenoj fantazmi podrazumijevalo samom prirodom našeg odnosa, kao da se tu radilo o ispunjavanju neke obaveze koju sam preuzeo samim svojim rođenjem. 

Mami, naprimjer, nikada nisam rekao za prijetnje smrću koje sam primio u ljeto 2019. godine, zbog jedne izjave Federalnom radiju, ne samo zbog toga što takvo što ne bi bilo uobičajeno u našem odnosu, niti zato što njenim strahovima nisam htio da dajem konkretno značenje, nego, prije svega, zato što joj nikada ne bih mogao objasniti zašto radim to što radim, zašto govorim i pišem to što govorim i pišem. Jer kako sam mogao da joj objasnim da su mi vlastita uvjerenja važnija i od vjere i od nacije i da više držim do onoga šta će o meni misliti ljudi koje će, možda, za sto godina zanimati moji tekstovi i knjige od onoga šta o meni misle ljudi s kojima živim i među kojima se krećem? 

Kako sam mogao da joj objasnim da ja ovdje ne pripadam, da ovo nije moje svijet, niti moj grad, niti je ovo moja država, niti su ovo moji ljudi, niti je ovo moj život, i da je jedini način da komuniciram s društvom taj da mu otvoreno, u tekstovima i knjigama, saspem u lice sve ono što ga sleduje? Kako sam mogao da joj objasnim da pisanje nije samo zgubidan, kako je oduvijek mislila, već prije svega, način da preživim ovo vrijeme, da opstanem, i u toj borbi za goli opstanak, stvorim sebi iluziju da sam slobodan čovjek? I da bez te iluzije, ja ne bih mogao da živim ni jednog jedinog dana? 

Konstataciju da mi je neko prijetio smrću majka ne bi mogla prihvatiti na način na koji bi bi je prihvatila da su mi, naprimjer, umjesto bošnjačkih, prijetili srpski ili hrvatski nacionalisti. Kao deklarirana Bošnjakinja, muslimanka, i sama bi se osjećala krivom za te prijetnje, pa bi tu krivicu nastojala minimizirati, neutralizirati, prebaciti je, dijelom, i na mene, na moj dugi i otrovni jezik. Ja bih, ipak, trebao paziti šta pričam, mislila bi, javna sam ličnost, a vrijeme je kada takvi svoga mišljenja nemaju niti ga smiju imati, za njih, kao i za sve druge, postoji samo mišljenje većine, njega trebam usvojiti, njime trebam promišljati sebe i svijet, uostalom, zašto bi neko, pa taman to bilo i njeno rođeno dijete, nakon svega što se ovom jadnom narodu desilo govorio stvari koje taj isti narod i njegova politička elita ne žele da čuju. 

Čak i ako bih pokušao da joj objasnim svoje motive i razloge, ona to ne bi razumjela; bila bi uvjerena da sam pogriješio, da sam, u najmanju ruku, trebao da držim jezik za zubima, da sam u izjavi koju sam dao trebao da govorim ono što je slijepo uho bošnjačke većine željelo da čuje, jer, ako već ne želim aktivno pripadati postojećoj društvenoj eliti, onda barem treba da budem njena tiha, nečujna sjenka; treba, zapravo, da budem replika njenog imaginarnog sina. 

Ako joj je deda Bećir šta i zamjerio zbog njene udaje za moga oca, bit će da joj je brzo halalio: nikada se, barem ne u domašaju moga radoznalog uha, taj stasiti dubravski seljak nije požalio na svoju kćer, kao što se, uostalom, nije žalio ni na jedno od svoje troje djece. Po ljubavi koju mi je pružio, a koja me, na neki neobjašnjiv način, iz duboke crnićke zemlje i sada grije, pretpostavljam da je za njega mamin postupak bio zauvijek iskupljen mojim rođenjem, a potom i mukom kroz koju je prošla nakon očeve smrti, u junu 1977. No, kada se majka ponovo uda, za dedu više neće biti ničega što će je u njegovim očima moći iskupiti. 

 

Baklava, prvi dio

Otvorim oči i ugledam očuhov potiljak, njegovu crnu natapiranu kosu i lapte peruti na kragni njegovog jedinog odijela. Stojadin, koji je tog jutra posudio od Fahre, svog najboljeg prijatelja, na jedvite jade se vuče po pustoj, vijugavoj cesti, između palisada drače i rastinja, proizvodeći užasnu buku. Na butini osjećam vlažnu toplinu bratovog lica: on spava, ošamućen vrućicom koju je tog jutra dobio. Majka nervozno gleda u cestu, na filteru cigarete što joj dogorijeva između kažiprsta i srednjaka, vidim tragove karmina, ozbiljna je, niti priča, niti se svađa s očuhom, samo snažno povlači dimove i otpuhuje ih, čas u njedra, čas u krilo, gdje drži tepsiju s baklavom, umotanu u celofan.

Tu i tamo zaobiđemo poneki autobus, uglavnom prazan, ili se mimoiđemo s vojnim vozilom na čijoj karoseriji sjede naoružani i raspojasani vojnici, mašući nam s tri podignuta prsta. Očuh, tada, uzdahne, izbaci vršak jezika i lizne znoj s orošenih usana, a majka se okrene, provuče svoju tanku ruku između siceva, potapše me po koljenu i kaže nešto što nema veze ni s vojnicima, ni s našim putovanjem. Po tome znam da se oko nas događa nešto važno i veliko, nešto što je povezano s glasinama o kojima smo tih dana u školi mnogo diskutovali: nakon što prethodnog vikenda Radnički iz Niša nije došao u Mostar da odigra prvenstvenu utakmicu s Veležom, upitno je hoće li i Velež ovoga vikenda putovati u Suboticu.

Iza jedne šikane, u naselju Pijesci, nailazimo na spuštenu rampu. 

Očuh gleda u majku i šutke zaustavlja kola. Prilazi nam vojnik u maslinastoj uniformi, duge, valovite kose i zapuštenog lica, obraslog gustom, čekinjastom bradom. Očuh otvara prozor i uz ljubazan osmijeh mu predaje dokumente. Gledam u kalašnjikov koji mu visi o ramenu: prvi put, tako izbliza, vidim pušku.

„Kuda putujete?“, pita. Iako mu se usta smiješe, u očima mu se ogleda nešto mračno i divlje, a dah, na momente hroptav i ubrzan, bazdi na alkohol.

„U Crniće. Kod punca i punice“, ljubazno odgovara očuh. Potom dodaje, kao da se pravda: „Znate kako je… Bajram je.“

Drugi vojnik stoji u drvenoj stražari, uz samu cestu. Visok je, krupan i nosi nehajno nakrivljenu kapu s petokrakom. U ruci drži cigaretu i ritmično mijenja ravnotežu, oslanjajući se čas na jednu, čas na drugu nogu. Osmijeh mu je krut i pomalo podrugljiv. Iza njega, u ceradom natkrivenom prostoru, ograđenom vrećama s pijeskom, nazirem nekoliko raščupanih glava, čujem smijeh, galamu i povremenu pjesmu.

„Kaeš Bajram, a?“

Očuh i majka klimaju glavama. Na licima im se pojavljuju široki osmijesi.

„A šta ti je to u krilu?“

„Baklava“, odgovara majka, podižući tepsiju uvis. „Hoćete li da vam izvadim malo?“

„More, more…“, kaže vojnik, listajući očuhove dokumente.

Majka drhtavim prstima iz tepsije vadi kolače i slaže ih u celofan, sladunjavi miris agde u trenu ispuni unutrašnjost automobila, Mito gricka gornju usnu i povremeno zaškripi zubima, brat se budi, sneno odmjerava majčine nervozne kretnje, onda vraća glavu na moju butinu i nastavlja da spava. Ja ponovo zatvaram oči i zamišljam: finale je Kupa šampiona, Velež igra protiv Milana, tribine su prepune, zadnja je minuta, dočekujem loptu na vrhu šesnaesterca, primam je na grudi, lažnjakom izbacujem Baresija i Costacurtu i onda šutiram u rašlje Antoniolijevog gola, potom u deliriju sprintam prema tribini s Veležovim navijačima isto onako kako je u finalu Svjetskog prvenstva 1982., nakon postignutog gola, sprintao Marco Tardelli. Velež je prvak Evrope!, vrišti u direktnom televizijskom prijenosu Vladanko Stojaković. Kakav uspeh za ovaj mali radnički klub iz srca Hercegovine i kakav gol mladoga Nezirovića, koji nema još ni osmanaest godina! Kakva rutina u kretnjama i kakva drskost u šesnaestercu! 

„Imaš li šta u gepeku?“

„Samo rezervnu gumu“, odgovara očuh. „Ako treba, otvoriću.“

„Nemaš…“, tu vojnik malo zastane, obori pogled prema vozačkoj dozvoli koju drži u ruci, pa se onda opet zapilji u očuha. „…Mithate, nikakvo oružje ili nešto tome slično?“

„Ma kakvo oružje, druže“, klikne očuh i nabaci onaj svoj teleći osmijeh kojim se služio kada bi na Tržnici, gdje je cijeloga života prodavao orahovu jezgru, nastojao uvjeriti mušteriju da je roba na njegovom stolu najbolja na pijaci. „’Taće mi to?! Okle mene s tim.“

„Uzmite vako, nemam drugog načina.“

Majka pruža vojniku celofan u koji je nespretno zamotala četiri baklave. Kristali u njenim minđušama zatrepere i zaljuljaju se. Jedna kap agde iscuri iz celofana i kane na Mitine pantalone.

„Nema veze, nema veze“, upadne on, mahne rukom po pantalonama i doda, uz osmijeh: „opraće se, jebaji ih.“

Vojnik uzme zamotuljak, još jednom odmjeri svakoga od nas ponaosob, vrati očuhu dokumente i da znak kolegi da podigne rampu.

„Sretan Bajram!“, kaže i kažiprstom slobodne ruke dodirne obrvu, u znak pozdrava.

Kad malo odmaknemo, majka ispusti uzdah olakšanja. Dok joj glava počiva na naslonjaču, posmatram njeno lice, sada sasvim opušteno, savršeno mirne kapke na zatvorenim očima i nos koji se lagano širi i skuplja.

„Koji nas tento na ovo natenta?!“ progovara ona umornim glasom.

„Crkla bi da nismo pošli!“, otrese očuh, silovito. „Ćemo glavu izgubit radi tebe, u vražju mater i ti i Bajram, i Crnići!“

„Sto sam ti puta rekla da ne suješ pred đecom! Moreš li ti išta na ovom svijetu reć a da ne sastaviš je i be?!“

Mito naglo zine, ali od količine bijesa koji ga prožima ne može da kaže ništa; nekoliko sekundi gleda čas u majku, čas u cestu ispred sebe i trepće, a onda počinje da se smije, nazor i izvještačeno, kao da joj se ruga. Majka uzima kutiju Partnera s instrument table, vadi cigaretu i gura je među zube. U njenom krilu podrhtava tepsija s baklavom, sada bez celofana, i jedna muha, koja se tu stvorila ko zna kako, počinje da kruži iznad smeđe, hrskave kore.

 

Elvedin Nezirović 06. 04. 2020.