Samo onaj koji odolijeva bipolarnim šemama objašnjenja ostat će imun na političku instrumentalizaciju odvratnog nasilja u Kölnu.
Nije prošlo 20 godina otkad je tri brata iz južne Donje Austrije, nakon višestrukog silovanja žene, oslobodionjima poznati sudac. Žrtva, pisalo je u presudi, izazovnim je ponašanjem provocirala obljubu.
U Austriji silovanje u braku nije bilo kazneno djelo do 1989., u Njemačkoj do 1997. Začuđujuće je koliko su ta sramotno kasna dostignuća brzo ušla u krajnje fleksibilni i manipulativni sistem koji zovemo “naše vrijednosti”. Ova fundamentalna prava, doduše, nisu izborena od notornog osoblja muških birtijskih feminista, koje sada od Bozena do Rostocka skandira “Kraj multikultiju!” – nego protiv njih. I u viteškoj naklonosti desnih muškaraca prema poniženim ženama lako će se prepoznati šovinistično naslijeđe. Oni se ne solidariziraju sa ženama kao subjektom, nego ih žele kao kolektivno domovinsko meso zaštititi od strane deprecijacije – i na taj način pretvoriti ih još jednom u objekte. Ne moraju se strancu osvetiti zbog vrijeđanja žena, nego zbog povrijeđene vlastite (njemačke) muškosti.
Nije lako sačuvati bistru glavu s obzirom na događaje u Kölnu.
Jer, nužna ljutnja, na žalost, paralizira mišljenje, i svako diferenciranje stvari spremno denuncira kao relativiziranje zlodjela. Ideološka zlouporaba događaja uspijeva obezglaviti emancipatorski pokret i stvoriti razdor unutar njega, recimo između antirasizma i feminizma. Ukoliko taj program uspije interpretaciju kölnskih ekscesa usmjeriti na kulturne vrijednosti, na polarizaciju između pluralističkih “mi” i homogenih “vi”, ostvarit će važnu pobjedu. I u tome ih svim sredstvima treba spriječiti. Ta s pravom kritizirana naivnost prepoznavanja boljih ljudi u žrtvama rata i progonstva pretvara se u svoju suprotnost čim se neki od njih ne pokažu kao pojave vrijedne majčinske brige, za koje se isplatiti angažirati. Već izostajanje osmijeha zahvalnosti pri predaji mineralne vode dovelo je do prve nelagode. Antirasizam tada se pretvara u prisilno mišljenje, koje samo čeka na neki događaj poput ovog u Kölnu, kako bi razbudilo duboke resantimane protiv onog istočnjačkog, onog “muškarca sjeveroafričkog izgleda”, kojeg su svjedoci s izvanrednim znanjem iz nauke o rasama znali identificirati, i s time će u zaključivanju a contrario od sada svaki muškarac sjeveroafričkog izgleda tek trebati dokazati da nije pipkaroš ili silovatelj. Drugi svjedoci su tvrdili da su delinkventi “arapskog izgleda”, a s time zajedničko obilježje u njihovim licima očito nije samo lingvističke prirode nego rasistički obuhvaća i geografski prostor od Rabata do Mardina, i od Zanzibara do Alepa, koji udomaćuje više fizičkih fenotipa nego područje između Dublina i Atene. To nije važan detalj nego primjer hotimične esencijalizacije na djelu, koja u podsvijesti stapa različite ljude u clustere izgleda, kultura i krivog ponašanja, i to tamo gdje se više ne mogu kemijski razdvojiti.
Da se razumijemo, nijedna ruka, bila njemačkog, švedskog ili arapskog izgleda, ne smije dirati ljude bez njihovog odobrenja. Etnološke ekspertize, međutim, o različitim kulturama pipanja nisu od velike pomoći, jer ne računaju s aktualnim faktorima kao što su državni raspad, brutalizacija i trauma među počiniteljima i žrtvama, nešto o čemu bi preživjeli iz manje patrijarhalnih kultura, kakva je bila Treći Reich, trebali nešto više znati. Takva pitanja i takvo znanje poslužilo bi manje pri isprici a više pri razumijevanju. Moralizacija i kulturalizacija diskusije o izbjeglicama, koje slijede nakon ekscesa kakav je onaj u Kölnu, pretvorit će sustavno garantirano pravo na azil, koje ne smije imati gornju granicu, u čin milosti koji će moralno bolje društvo dopustiti pojedinačnim izabranicima iz barbarske kulture. Još jednom će bivši kolonizator biti u pravu prema bivšem kolonijaliziranom koji sa svojim arhaičnim prezirom prema ženama, sa svojom životinjskim oslobađanjem od stege i svojim fundamentalizmom u rulji uvijek ponovno potvrđuje The burden of the white man (kojem se odnedavno može pridružiti i woman), koji ga želi civilizirati ili ga odmah između Djerbe i Malte baciti s palube. Naša politička i ekonomska suodgovornost za destabilizaciju, iskorištavanje i rat u zemljama kao što su Libija i Sirija, koja mlade muškarce ponekad i nakon njihovog bijega od islamizma pretvara u agresivne parodije protumuslimanskih stereotipa, nestaje iza prividne debate o vrijednostima. Neka se ono što je nekoliko mladih napravilo u Kölnu prema zakonu žestoko kažnjava, ali podmetanje toga kao prirode svih muškaraca arapskog i sjeveroafričkog izgleda mora se jednako žestoko kažnjavati, i to po kritici koja ne dozvoljava pipkanje feminizma od strane rasizma. Emancipatorski prevrati, poput ženskih prava, pripadaju onima koji su se borili za njih i onima za koje su izboreni; nisu folklor niti kolektivna vrijednost, i nikako muzealni artefakti jednog već završenog razvoja. A obični pipkaroš ih najmanje smije zloupotrebljavati kao oružje protiv Orijenta.
Razjašnjenje bi u ovom slučaju značilo da samoizborena civilizacijska prava žrtava, kao što je to i seksualno samoopredjeljenje, ne mogu biti predmet debate o vrijednostima niti sudbine. Ona ne smiju postati kulturna žbuka za konstrukciju homogenih kolektiva iz kojih se kao dijapozitiv izvode manje vrijedni protukolektivi. Jednako bi bilo kao da kažemo da sjeveroafrički, arapski i drugi muškarci, koji neprijateljski djeluju prema ženama, to čine da bi pobjegli pred vlastitim patrijarhalnim prisilama. Iako im to možda ovdje ne uspijeva, naslijedit će ih u najmanju ruku njihove borbene kćeri, te odlučne kritičarke društava njihovih starih i novih domovina, čija lažna samoprojekcija kao feminističnu nirvanu treba idealnu božanstvenu državu kao što budala treba totalnu budalu.
Slučaj Köln, između feminizma i rasizma
Samo onaj koji odolijeva bipolarnim šemama objašnjenja ostat će imun na političku instrumentalizaciju odvratnog nasilja u Kölnu.
Nije prošlo 20 godina otkad je tri brata iz južne Donje Austrije, nakon višestrukog silovanja žene, oslobodio njima poznati sudac. Žrtva, pisalo je u presudi, izazovnim je ponašanjem provocirala obljubu.
U Austriji silovanje u braku nije bilo kazneno djelo do 1989., u Njemačkoj do 1997. Začuđujuće je koliko su ta sramotno kasna dostignuća brzo ušla u krajnje fleksibilni i manipulativni sistem koji zovemo “naše vrijednosti”. Ova fundamentalna prava, doduše, nisu izborena od notornog osoblja muških birtijskih feminista, koje sada od Bozena do Rostocka skandira “Kraj multikultiju!” – nego protiv njih. I u viteškoj naklonosti desnih muškaraca prema poniženim ženama lako će se prepoznati šovinistično naslijeđe. Oni se ne solidariziraju sa ženama kao subjektom, nego ih žele kao kolektivno domovinsko meso zaštititi od strane deprecijacije – i na taj način pretvoriti ih još jednom u objekte. Ne moraju se strancu osvetiti zbog vrijeđanja žena, nego zbog povrijeđene vlastite (njemačke) muškosti.
Nije lako sačuvati bistru glavu s obzirom na događaje u Kölnu.
Jer, nužna ljutnja, na žalost, paralizira mišljenje, i svako diferenciranje stvari spremno denuncira kao relativiziranje zlodjela. Ideološka zlouporaba događaja uspijeva obezglaviti emancipatorski pokret i stvoriti razdor unutar njega, recimo između antirasizma i feminizma. Ukoliko taj program uspije interpretaciju kölnskih ekscesa usmjeriti na kulturne vrijednosti, na polarizaciju između pluralističkih “mi” i homogenih “vi”, ostvarit će važnu pobjedu. I u tome ih svim sredstvima treba spriječiti. Ta s pravom kritizirana naivnost prepoznavanja boljih ljudi u žrtvama rata i progonstva pretvara se u svoju suprotnost čim se neki od njih ne pokažu kao pojave vrijedne majčinske brige, za koje se isplatiti angažirati. Već izostajanje osmijeha zahvalnosti pri predaji mineralne vode dovelo je do prve nelagode. Antirasizam tada se pretvara u prisilno mišljenje, koje samo čeka na neki događaj poput ovog u Kölnu, kako bi razbudilo duboke resantimane protiv onog istočnjačkog, onog “muškarca sjeveroafričkog izgleda”, kojeg su svjedoci s izvanrednim znanjem iz nauke o rasama znali identificirati, i s time će u zaključivanju a contrario od sada svaki muškarac sjeveroafričkog izgleda tek trebati dokazati da nije pipkaroš ili silovatelj. Drugi svjedoci su tvrdili da su delinkventi “arapskog izgleda”, a s time zajedničko obilježje u njihovim licima očito nije samo lingvističke prirode nego rasistički obuhvaća i geografski prostor od Rabata do Mardina, i od Zanzibara do Alepa, koji udomaćuje više fizičkih fenotipa nego područje između Dublina i Atene. To nije važan detalj nego primjer hotimične esencijalizacije na djelu, koja u podsvijesti stapa različite ljude u clustere izgleda, kultura i krivog ponašanja, i to tamo gdje se više ne mogu kemijski razdvojiti.
Da se razumijemo, nijedna ruka, bila njemačkog, švedskog ili arapskog izgleda, ne smije dirati ljude bez njihovog odobrenja. Etnološke ekspertize, međutim, o različitim kulturama pipanja nisu od velike pomoći, jer ne računaju s aktualnim faktorima kao što su državni raspad, brutalizacija i trauma među počiniteljima i žrtvama, nešto o čemu bi preživjeli iz manje patrijarhalnih kultura, kakva je bila Treći Reich, trebali nešto više znati. Takva pitanja i takvo znanje poslužilo bi manje pri isprici a više pri razumijevanju. Moralizacija i kulturalizacija diskusije o izbjeglicama, koje slijede nakon ekscesa kakav je onaj u Kölnu, pretvorit će sustavno garantirano pravo na azil, koje ne smije imati gornju granicu, u čin milosti koji će moralno bolje društvo dopustiti pojedinačnim izabranicima iz barbarske kulture. Još jednom će bivši kolonizator biti u pravu prema bivšem kolonijaliziranom koji sa svojim arhaičnim prezirom prema ženama, sa svojom životinjskim oslobađanjem od stege i svojim fundamentalizmom u rulji uvijek ponovno potvrđuje The burden of the white man (kojem se odnedavno može pridružiti i woman), koji ga želi civilizirati ili ga odmah između Djerbe i Malte baciti s palube. Naša politička i ekonomska suodgovornost za destabilizaciju, iskorištavanje i rat u zemljama kao što su Libija i Sirija, koja mlade muškarce ponekad i nakon njihovog bijega od islamizma pretvara u agresivne parodije protumuslimanskih stereotipa, nestaje iza prividne debate o vrijednostima. Neka se ono što je nekoliko mladih napravilo u Kölnu prema zakonu žestoko kažnjava, ali podmetanje toga kao prirode svih muškaraca arapskog i sjeveroafričkog izgleda mora se jednako žestoko kažnjavati, i to po kritici koja ne dozvoljava pipkanje feminizma od strane rasizma. Emancipatorski prevrati, poput ženskih prava, pripadaju onima koji su se borili za njih i onima za koje su izboreni; nisu folklor niti kolektivna vrijednost, i nikako muzealni artefakti jednog već završenog razvoja. A obični pipkaroš ih najmanje smije zloupotrebljavati kao oružje protiv Orijenta.
Razjašnjenje bi u ovom slučaju značilo da samoizborena civilizacijska prava žrtava, kao što je to i seksualno samoopredjeljenje, ne mogu biti predmet debate o vrijednostima niti sudbine. Ona ne smiju postati kulturna žbuka za konstrukciju homogenih kolektiva iz kojih se kao dijapozitiv izvode manje vrijedni protukolektivi. Jednako bi bilo kao da kažemo da sjeveroafrički, arapski i drugi muškarci, koji neprijateljski djeluju prema ženama, to čine da bi pobjegli pred vlastitim patrijarhalnim prisilama. Iako im to možda ovdje ne uspijeva, naslijedit će ih u najmanju ruku njihove borbene kćeri, te odlučne kritičarke društava njihovih starih i novih domovina, čija lažna samoprojekcija kao feminističnu nirvanu treba idealnu božanstvenu državu kao što budala treba totalnu budalu.
S njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec