U povodu 110. godišnjice lista, objavljeno u beogradskoj Politici
*
U subotu, 5. aprila 1941, na desetoj stranici novina, u rubrici “Poslednje vesti”, objavljen je nepotpisani članak pod naslovom “Duševno poremećen privatan činovnik otrovao se i obesio u svojoj sobi”. Uz njega je i jedina fotografija na ovoj stranici: proćelav, sredovječan muškarac u dnevnom odijelu, s prugastom košuljom i kravatom, zagledan negdje mimo objektiva. Ovakve su se slike između dva rata koristile za izradu službenog dokumenta, kojim se dokazivao činovnički identitet. Članak počinje lijepom, uredno skladanom rečenicom, kojom bi mogao započeti i dobar detektivski roman: “Jedan policijski agent zakucao je sinoć na vrata Hinka Ajzlera, privatnog činovnika, na petom spratu zgrade u Kosmajskoj ulici, broj 30. Ali iz sobe se niko nije javljao.” Naravno, na stepeništu se našao i radoznali susjed, “prišao je agentu i objasnio mu da su ta vrata već dva dana zaključana i da se činovniku moralo nešto dogoditi”. Na to je agent, čije ime u skladu s našim balkanskih shvaćanjem policijske konspiracije nećemo saznati, obavijestio dežurnog pisara Drugog kvarta gospodina Dušana Markovića, koji je iz istih stopa došao u Kosmajsku ulicu, da zapisnički isprati i ovjeri policijski ulazak u stan Hinka Ajzlera, za koga su prethodno već svi ispravno pretpostavili da je mrtav.
Našli su ga na krevetu, s konopcem stegnutim oko vrata, a pored kreveta i na stolu bilo je razbacano nekoliko bočica luminala. (Luminal je vrlo stari medicinski preparat, koji pod nepromijenjenim imenom postoji stotinjak godina, kao kulturni artefakt javlja se već u nijemim filmovima i u lakoj literaturi tokom tridesetih, kada su se ljubavnici slomljenih srca ubijali predoziranjem luminalom. U to vrijeme bio je to najrašireniji neuroleptik, korišten i kao tableta za spavanje. Danas se luminal koristi pri organskoj epilepsiji.) Hinko Ajzler najprije se pokušao objesiti o prozor svoje sobe, pa se obeznanio luminalima i davio se konopcem u postelji, sve dok konačno nije ispustio dušu.
Policijski agent pretresao je pokojniku džepove, i nakon premetačine stana i provjere Ajzlerovih papira zaključio da se radi o duševno poremećenoj osobi. Ustvari, to je pisalo na pronađenim medicinskim uvjerenjima i otpusnim pismima. Hinko Ajzler proveo je neko vrijeme u duševnoj bolnici (ne piše kojoj), a “lekari pišu da je patio od uobraženja da mu se svak na ulici smeje”. Da bi stvar bila žurnalistički zapečaćena, a policijski slučaj za sva vremena riješen, piše i da su neki bliski Ajzlerovi rođaci skončali samoubojstvom.
Tog dana, Politika je zabilježila još dvije vijesti iz beogradske crne hronike. U prvoj piše da je na uglu ulica Palmotićeve i Kneza Pavla šofer Đorđe Mihailović svojim taksijem broj 1764 naletio na radnicu Tobdžić. “Radnica je pozleđena po celom telu i u nesvesti je prenesena u bolnicu. Da bi što pre dovezao neke putnike na stanicu Dunav, šofer je vozio svoja kola velikom brzinom i tako je došlo do nesreće.”
U drugoj vijesti opisano je stradanje zemljoradnika Trifuna Sekašana iz Alibunara. Njemu se usred grada preplašio konj, propeo se i udario Trifuna, “i bacio ga na automobil 1056, koji je svojina arhitekte g. Staševskog. Razbijeno automobilsko staklo poseklo je zemljoradnika na licu i preseklo mu vene na rukama”.
Sva tri nesretna događaja, samoubojstvo, saobraćajna nesreća i nesnalaženje životinje u gradu, zanimljivi su zbog datuma na zaglavlju novina: subota, 5. april 1941, posljednji je dan mira, u kojem će se prelomiti epoha, i drugim će tokovima poteći sve naše privatne i nacionalne historije. Politika će, istina, izaći i sutra, bit će odštampan nedjeljni broj, ali neće više biti čitalaca. Osim što će biti zabavljeni svojom mukom, i spašavanjem glave pred naletima njemačkih bombardera, između njihovih života i sudbina, i novina koje su odštampane samo dva-tri sata ranije, nastupit će nepremostiva razlika, stvorit će se procjep u vremenu, koji više nikada i ničim ne može biti zatrpan.
No, dok će novine od 6. aprila 1941. ostati zauvijek nepročitane, one koje su izašle dan ranije, kao i svi prethodni brojevi te zime i ranoga proljeća, promijenit će svoj kontekst. Naknadno saznanje o onome što se događalo nakon njihova izlaska pružit će im neki gotovo magičan, vrlo literaran smisao. Svaki članak iz Politike bit će poput fikcionalnoga književnog djela, ispunen sadržajem i smislom mnogo trajnijim i sudbonosnijim od svakoga dnevnog žurnalizma, pun intertekstualnih referenca, i onoga što postoji samo u aluziji i stalno razigrava čitalačku maštu. Novine su se pretvorile u roman, koji započinje sa zaglavljem lista i teče sve do dna posljednje novinske stranice. Poput romana-leksikona, romana-rječnika, romana-ukrštenih riječi, može postojati, i postoji, roman u formi dnevnih novina, u formi Politike.
Godinama sam, ali i usputno i bez dovoljno mara i upornosti, pokušavao više saznati o Hinku Ajzleru, rođenom u Našicama, bogatom i starom slavonskom gradu, koji je imao i svoje grofove, velikaše i intelektualce, ali i svoju sirotinju. Našičanka je i Dora Pejačević, hrvatska kompozitorka, koja je prvu muzičku poduku dobila od slavnoga madžarskog orguljaša Karolya Noszede. On bi ljetovao u Našicama, i nije mu bilo mrsko podučavati mladu barunesu, kćerku hrvatskoga bana i madžarske barunice. Ajzleri, međutim, nisu pripadali tom svijetu. Bili su sirotinja, i to ona pismena, jevrejska sirotinja, kakve je bilo po svim većim i bogatijim južnoslavenskim varošima, i koja će biti zbrisana sa lica zemlje u zločinu Holokausta. U Našicama nakon Drugoga svjetskog rata više nije bilo Ajzlera, i više nije bilo Jevreja.
Kako je Hinko Ajzler došao u Beograd? Seleći se u veći grad, mogao se preseliti u Osijek. I tamo je postojala vrlo snažna i brojna jevrejska zajednica. Možda ga je vukla veličina i vreva prijestolnice, ili se, ipak, selio po nekoj logici porodičnih migracija, za stricem, ujakom, rođakom? Činjenica da je živio u Kosmajskoj, sugerira da je vjerojatno održavao vezu s jevrejskom zajednicom. U toj je ulici sinagoga, oko koje su se, po okolnim zgradama, naseljavali Izraelićani, pogotovo nižeg staleža ili pridošlice u grad, stvarajući tako svoj mali, neformalni geto. Kada su u manjini, ljudi imaju potrebu biti blizu jedni drugima. A Jevreji su uvijek i svuda bili u manjini, čak i tamo gdje bi ih bilo više nego onih drugih. To je čudo evropske matematike, to da su Jevreji uvijek manjina…
Kosmajska ulica još uvijek nosi ime maršala Birjuzova. Drugi su sovjetski maršali tokom devedestih, ili koju godinu kasnije, po Beogradu gubili ulice, dok je Birjuzovu njegova ostala. Riječ je o jednoj od sjenovitijih ulica u centru, koju sunce kao da nikad ne obasja, u kojoj je uvijek malo vlažno, i koja djeluje nekako skrajnuto, bez obzira na to što se njome često prolazi, jer je tu velika javna garaža. Ulicom maršala Birjuzova po nekoliko puta prošpartam kad god sam u Beogradu (a to je prilično često, u svakom godišnjem dobu barem jednom-dvaput), s prozora Hotela Majestic često gledam na tu ulicu, gledam sinagogu, opasanu visokim zidovima, koju danonoćno, kao i većinu evropskih sinagoga, čuva policija, i ne prestajem misliti o Hinku Ajzleru, koji je stanovao tu, na broju trideset. U svom mobitelu imam fotografije njegove zgrade, i prozora iza kojih je živio. (Potvrdili su mi da zgrada na broju trideset nije od 1941. mijenjala numeraciju.) Vjerujem da bi vrijedilo uložiti godine u knjigu o Hinku Ajzleru, istražiti beogradske duševne bolnice iz međuratnih vremena, medicinske i policijske arhive, ako takvi postoje, raspitati se u Našicama o porodici Ajzler… Vjerujem da je tako, ali teško da ću to i učiniti.
Hinko Azler jedan je od likova iz tog jugoslavenskog samrtnog proljeća sa stranica Politike. Godinama već, kad god imam vremena, listam te novine, dostupne u digitalnoj formi, na internetskom portalu Narodne biblioteke Srbije. U njima nalazim najbolje napisanu društvenu i kulturnu povijest, kao i povijest svakodnevice zemlje koje više nema. Stara je, olinjala fraza da dnevne novine žive samo jedan dan. Sutra se pretvaraju u stari papir, ili u najbolje sredstvo za pranje prozora. Politika iz 1941, ili iz 1928. i atentata u Skupštini, ili iz 1934. i kraljevog sudbonosnog putovanja u Francusku, trajala je, također, samo jedan dan, ali nije se sutradan pretvarala u stari papir, nego se transformirala u živu i vjerodostojnu historiju, u hroniku vremena i epohe. Jesu li i druge dnevne novine imale takvu sudbinu? E pa, na žalost, baš i nisu. Druge su novine poslužile za pranje prozora. Dnevne novine bi trebale imati tu transformativnu moć kakvu je imala onodobna Politika. Važno je to našim jezicima i kulturama, a možda i našim malim, porodičnim i privatnim životima.
Politici mogu samo poželjeti da svakoga dana bude kao što je bila u subotu, 5. aprila 1941.
Slučaj Hinka Ajzlera
U povodu 110. godišnjice lista, objavljeno u beogradskoj Politici
*
U subotu, 5. aprila 1941, na desetoj stranici novina, u rubrici “Poslednje vesti”, objavljen je nepotpisani članak pod naslovom “Duševno poremećen privatan činovnik otrovao se i obesio u svojoj sobi”. Uz njega je i jedina fotografija na ovoj stranici: proćelav, sredovječan muškarac u dnevnom odijelu, s prugastom košuljom i kravatom, zagledan negdje mimo objektiva. Ovakve su se slike između dva rata koristile za izradu službenog dokumenta, kojim se dokazivao činovnički identitet. Članak počinje lijepom, uredno skladanom rečenicom, kojom bi mogao započeti i dobar detektivski roman: “Jedan policijski agent zakucao je sinoć na vrata Hinka Ajzlera, privatnog činovnika, na petom spratu zgrade u Kosmajskoj ulici, broj 30. Ali iz sobe se niko nije javljao.” Naravno, na stepeništu se našao i radoznali susjed, “prišao je agentu i objasnio mu da su ta vrata već dva dana zaključana i da se činovniku moralo nešto dogoditi”. Na to je agent, čije ime u skladu s našim balkanskih shvaćanjem policijske konspiracije nećemo saznati, obavijestio dežurnog pisara Drugog kvarta gospodina Dušana Markovića, koji je iz istih stopa došao u Kosmajsku ulicu, da zapisnički isprati i ovjeri policijski ulazak u stan Hinka Ajzlera, za koga su prethodno već svi ispravno pretpostavili da je mrtav.
Našli su ga na krevetu, s konopcem stegnutim oko vrata, a pored kreveta i na stolu bilo je razbacano nekoliko bočica luminala. (Luminal je vrlo stari medicinski preparat, koji pod nepromijenjenim imenom postoji stotinjak godina, kao kulturni artefakt javlja se već u nijemim filmovima i u lakoj literaturi tokom tridesetih, kada su se ljubavnici slomljenih srca ubijali predoziranjem luminalom. U to vrijeme bio je to najrašireniji neuroleptik, korišten i kao tableta za spavanje. Danas se luminal koristi pri organskoj epilepsiji.) Hinko Ajzler najprije se pokušao objesiti o prozor svoje sobe, pa se obeznanio luminalima i davio se konopcem u postelji, sve dok konačno nije ispustio dušu.
Policijski agent pretresao je pokojniku džepove, i nakon premetačine stana i provjere Ajzlerovih papira zaključio da se radi o duševno poremećenoj osobi. Ustvari, to je pisalo na pronađenim medicinskim uvjerenjima i otpusnim pismima. Hinko Ajzler proveo je neko vrijeme u duševnoj bolnici (ne piše kojoj), a “lekari pišu da je patio od uobraženja da mu se svak na ulici smeje”. Da bi stvar bila žurnalistički zapečaćena, a policijski slučaj za sva vremena riješen, piše i da su neki bliski Ajzlerovi rođaci skončali samoubojstvom.
Tog dana, Politika je zabilježila još dvije vijesti iz beogradske crne hronike. U prvoj piše da je na uglu ulica Palmotićeve i Kneza Pavla šofer Đorđe Mihailović svojim taksijem broj 1764 naletio na radnicu Tobdžić. “Radnica je pozleđena po celom telu i u nesvesti je prenesena u bolnicu. Da bi što pre dovezao neke putnike na stanicu Dunav, šofer je vozio svoja kola velikom brzinom i tako je došlo do nesreće.”
U drugoj vijesti opisano je stradanje zemljoradnika Trifuna Sekašana iz Alibunara. Njemu se usred grada preplašio konj, propeo se i udario Trifuna, “i bacio ga na automobil 1056, koji je svojina arhitekte g. Staševskog. Razbijeno automobilsko staklo poseklo je zemljoradnika na licu i preseklo mu vene na rukama”.
Sva tri nesretna događaja, samoubojstvo, saobraćajna nesreća i nesnalaženje životinje u gradu, zanimljivi su zbog datuma na zaglavlju novina: subota, 5. april 1941, posljednji je dan mira, u kojem će se prelomiti epoha, i drugim će tokovima poteći sve naše privatne i nacionalne historije. Politika će, istina, izaći i sutra, bit će odštampan nedjeljni broj, ali neće više biti čitalaca. Osim što će biti zabavljeni svojom mukom, i spašavanjem glave pred naletima njemačkih bombardera, između njihovih života i sudbina, i novina koje su odštampane samo dva-tri sata ranije, nastupit će nepremostiva razlika, stvorit će se procjep u vremenu, koji više nikada i ničim ne može biti zatrpan.
No, dok će novine od 6. aprila 1941. ostati zauvijek nepročitane, one koje su izašle dan ranije, kao i svi prethodni brojevi te zime i ranoga proljeća, promijenit će svoj kontekst. Naknadno saznanje o onome što se događalo nakon njihova izlaska pružit će im neki gotovo magičan, vrlo literaran smisao. Svaki članak iz Politike bit će poput fikcionalnoga književnog djela, ispunen sadržajem i smislom mnogo trajnijim i sudbonosnijim od svakoga dnevnog žurnalizma, pun intertekstualnih referenca, i onoga što postoji samo u aluziji i stalno razigrava čitalačku maštu. Novine su se pretvorile u roman, koji započinje sa zaglavljem lista i teče sve do dna posljednje novinske stranice. Poput romana-leksikona, romana-rječnika, romana-ukrštenih riječi, može postojati, i postoji, roman u formi dnevnih novina, u formi Politike.
Godinama sam, ali i usputno i bez dovoljno mara i upornosti, pokušavao više saznati o Hinku Ajzleru, rođenom u Našicama, bogatom i starom slavonskom gradu, koji je imao i svoje grofove, velikaše i intelektualce, ali i svoju sirotinju. Našičanka je i Dora Pejačević, hrvatska kompozitorka, koja je prvu muzičku poduku dobila od slavnoga madžarskog orguljaša Karolya Noszede. On bi ljetovao u Našicama, i nije mu bilo mrsko podučavati mladu barunesu, kćerku hrvatskoga bana i madžarske barunice. Ajzleri, međutim, nisu pripadali tom svijetu. Bili su sirotinja, i to ona pismena, jevrejska sirotinja, kakve je bilo po svim većim i bogatijim južnoslavenskim varošima, i koja će biti zbrisana sa lica zemlje u zločinu Holokausta. U Našicama nakon Drugoga svjetskog rata više nije bilo Ajzlera, i više nije bilo Jevreja.
Kako je Hinko Ajzler došao u Beograd? Seleći se u veći grad, mogao se preseliti u Osijek. I tamo je postojala vrlo snažna i brojna jevrejska zajednica. Možda ga je vukla veličina i vreva prijestolnice, ili se, ipak, selio po nekoj logici porodičnih migracija, za stricem, ujakom, rođakom? Činjenica da je živio u Kosmajskoj, sugerira da je vjerojatno održavao vezu s jevrejskom zajednicom. U toj je ulici sinagoga, oko koje su se, po okolnim zgradama, naseljavali Izraelićani, pogotovo nižeg staleža ili pridošlice u grad, stvarajući tako svoj mali, neformalni geto. Kada su u manjini, ljudi imaju potrebu biti blizu jedni drugima. A Jevreji su uvijek i svuda bili u manjini, čak i tamo gdje bi ih bilo više nego onih drugih. To je čudo evropske matematike, to da su Jevreji uvijek manjina…
Kosmajska ulica još uvijek nosi ime maršala Birjuzova. Drugi su sovjetski maršali tokom devedestih, ili koju godinu kasnije, po Beogradu gubili ulice, dok je Birjuzovu njegova ostala. Riječ je o jednoj od sjenovitijih ulica u centru, koju sunce kao da nikad ne obasja, u kojoj je uvijek malo vlažno, i koja djeluje nekako skrajnuto, bez obzira na to što se njome često prolazi, jer je tu velika javna garaža. Ulicom maršala Birjuzova po nekoliko puta prošpartam kad god sam u Beogradu (a to je prilično često, u svakom godišnjem dobu barem jednom-dvaput), s prozora Hotela Majestic često gledam na tu ulicu, gledam sinagogu, opasanu visokim zidovima, koju danonoćno, kao i većinu evropskih sinagoga, čuva policija, i ne prestajem misliti o Hinku Ajzleru, koji je stanovao tu, na broju trideset. U svom mobitelu imam fotografije njegove zgrade, i prozora iza kojih je živio. (Potvrdili su mi da zgrada na broju trideset nije od 1941. mijenjala numeraciju.) Vjerujem da bi vrijedilo uložiti godine u knjigu o Hinku Ajzleru, istražiti beogradske duševne bolnice iz međuratnih vremena, medicinske i policijske arhive, ako takvi postoje, raspitati se u Našicama o porodici Ajzler… Vjerujem da je tako, ali teško da ću to i učiniti.
Hinko Azler jedan je od likova iz tog jugoslavenskog samrtnog proljeća sa stranica Politike. Godinama već, kad god imam vremena, listam te novine, dostupne u digitalnoj formi, na internetskom portalu Narodne biblioteke Srbije. U njima nalazim najbolje napisanu društvenu i kulturnu povijest, kao i povijest svakodnevice zemlje koje više nema. Stara je, olinjala fraza da dnevne novine žive samo jedan dan. Sutra se pretvaraju u stari papir, ili u najbolje sredstvo za pranje prozora. Politika iz 1941, ili iz 1928. i atentata u Skupštini, ili iz 1934. i kraljevog sudbonosnog putovanja u Francusku, trajala je, također, samo jedan dan, ali nije se sutradan pretvarala u stari papir, nego se transformirala u živu i vjerodostojnu historiju, u hroniku vremena i epohe. Jesu li i druge dnevne novine imale takvu sudbinu? E pa, na žalost, baš i nisu. Druge su novine poslužile za pranje prozora. Dnevne novine bi trebale imati tu transformativnu moć kakvu je imala onodobna Politika. Važno je to našim jezicima i kulturama, a možda i našim malim, porodičnim i privatnim životima.
Politici mogu samo poželjeti da svakoga dana bude kao što je bila u subotu, 5. aprila 1941.