Tekst koji ću analizirati objavljen je 1991. godine. Za pretpostaviti je da je pisan godinu ili dvije ranije, što znači u vrijeme izdvajanja Slovenije iz druge Jugoslavije, i proglašenja njene nezavisnosti. Kao što će čitalac vidjeti, tekst je doista prigodan. Zaslužuje pažnju zato što je pisan u etnonacionalističkom duhu, i u tom smislu pripada tekstovima doktora medicine i psihijatara iz različitih krajeva druge Jugoslavije, koji su se oglasili ranih devedesetih, nastojeći da pokažu da se pripadnici pojedinih etnonacionalnih grupa psihički toliko razlikuju da se ne može naći ni jedna karakteristika koju dijele. I ne samo da se psihički razlikuju nego su im psihičke karakteristike takve da je bolje da svaka etnonacionalna grupa odnosno narod živi odvojeno, u posebnoj državi. Prvenstveno, sebe radi.
Tekst o kome je riječ naslovljen je “Auto destruktivni oblici ponašanja Slovenaca: hipoteza o akulturacionom stresu”. Objavljen je na engleskom u časopisu “Socijalna psihijatrija”, koji izlazi u Zagrebu. Tekstopisac je Dušan Nolimal, doctor medicine, iz Instituta za javno zdravstvo, u Ljubljani.
Polazna tačka Nolimalovih razmišljanja su podaci po kojima Slovenci piju alkoholna pića znatno više nego stanovnici mnogih drugih zemalja, uključujući žitelje ostalih krajeva Jugoslavije. Mada se za samoubistva, pokušana i uspjela, najviše optužuje depresija, i alkoholizam je udružen sa samoubistvom. Naime, sa alkoholizmom povezana depresija nije rijetka pojava. I stopa samoubistava je u Sloveniji vrlo visoka, među najvišim u Evropi, pa i svijetu. Pošto se alkoholizam može smatrati nekom vrstom samodestruktivnog ponašanja, a samoubistvo je naprosto uništavanje vlastitog života, postavlja se pitanje zašto su Slovenci ponašaju, blago rečeno, tako loše prema samim sebi, zašto sami sebe uništavaju što pićem što dizanjem ruke na sebe.
Nolimal odgovor na ovo pitanje nalazi u osobenosti Slovenaca u odnosu na ostale narode Jugoslavije i u tome kako su se Slovenci osjećali kada su bili dio Austro-Ugarske, posebno kako su se osjećali u jugoslovenskoj zajednici poslije Drugog svjetskog rata.
Pođimo redom. Opšte je mjesto da konzumiranje alkohola može da smanji neprijatnost stresa. Brojni su autori koji smatraju da je, u svim društvima, primarna funkcija alkohola smanjivanje nezadovoljstva izazvanog neispunjenim očekivanjima, napetostima i frustracijama. Nolimal se slaže sa ovakvim mišljenjima On u relaksirajućem djelovanju alkohola nalazi objašnjenje za sklonost Slovenaca da piju “više nego što bi trebalo”. Jedan aspekt obrasca pijenja savremenih Slovenaca, smatra Nolimal, mogao bi biti njihov adaptivni pokušaj da konzumiranjem alkohola ublaže disforiju, to jest osjećanje osujećenosti i nezadovoljstva, pa i srdžbe.
Otkuda u Slovenaca ove negativne i subjektivno vrlo neprijatne emocije? One su posljedica toga što Slovenci ni kada su bili pod Austro-Ugarskom, ni između dva rata ni u Titovoj Jugoslaviji nisu imali “osnovna ljudska i etnička prava”. Tako barem piše Dušan Nolimal. Politički sistem u Titovoj Jugoslaviji – da se zadržim na vremenu koje je većini čitalaca bliže od ranijih vremena – je, prema Nolimalu, lišavao ljude osjećanja samovrijednosti i lične odgovornosti, sa pratećom apatijom i manjkavim izražavanjem lične posebnosti, ali i rastućom anksioznošću. I šta je Slovencima ostalo drugo nego da se napijaju kako bi smanjili anksioznost i jade silnih frustracija izazvane nedostatkom “ljudskih i etničkih prava”. Poznato je da pijan govori ono što trijezan misli, pa su Slovenci, razmišlja Nolimal, i zato pretjerivali sa alkoholom. U alkoholiziranom stanju, kada popuste kočnice, mogli su da izraze nezadovoljstvo političkom situacijom, i šire, političkim sistemom. Autor ne kaže da li su zbog takvih priča u trenucima alkoholom izazavnog opuštanja bili sudski gonjeni, jer, za Tita, nije, najblaže rečeno, bilo uputno govoriti protiv režima i injegovih nosilaca, ali se iz konteksta da zaključiti da nisu. Možda su nosioci režima osjećali da su Slovenci više od drugih naroda frustrirani i ljuti, pa su računali da je bolje da pijani nekažnjeno govore ono što misle kada su trijezni, nego da trijezni bijes – a agresivnost je popratna pojava osjećanja frustriranosti – okrenu prema onom ili onima za koje su vjerovali da su glavni krivci za nedostatak “ljudskih i etničkih prava” Slovenaca.
Citiraću Nolimala da bi čitalac iz prve ruke saznao kako ovaj doktor objašnjava porijeklo osjećanja jada, čemera i bijesa, te posljedičnog alkoholizma i povećane sklonosti samoubistvu Slovenaca. “Akulturacioni stres Slovenaca, i njihova borba da očuvaju i razviju etnički identitet može da doprinose njihovom pretjeranom konzumiranju alkohola i visokoj stopi suicida. Od rađanja njihove nacionalne svijesti Slovenci su patili od osjećanja nemoći sa pratećim osjećanjem bijesa koje nisu usmjeravali na političke sisteme koji su umnogome bili neosjetljivi prema potrebama slovenačkog naroda. Slovenci su bijes pounutrili, što je moglo da izazove depresiju i pojedinaca i cijele etničke grupe. Nesposobnost Slovenaca da agresivnost usmjere tamo gdje je trebalo da je usmjere ishodila je osjećanjem nemoći i bjesa Slovenaca (…) Takođe, Slovenci su opadanje broja Slovenaca u Sloveniji, uslovljeno odlaskom Slovenaca u druge zemlje, i opadanje nataliteta, doživjeli kao prijetnju njihovoj autonomiji i etničkom opstanku. U tome bi moglo biti objašnjenje sklonosti mnogih Slovenaca samo-destruktivnom odgovoru na akulturacioni stres.”
Pojam akulturacije zauzima važno mjesto u citatu. Nolimal piše da akulturacija “uključuje sve fenomene koji su se javili kada su Slovenci, budući manjina, došli u stalan neposredan kontakt sa drugim etničkim grupama”. Za istog autora, akulturacioni stres označava stanje socijalne, interetničke i interkulturne dinamike koja ugrožava kvalitet života i preživljavanje manjine kao etničke grupe i (ili) nacionalnosti.” I dalje, “Vjerujem da je akulturacioni stres Slovenaca, posmatran direktno ili indirektno, komplementaran sa drugim i jači od drugih stresora.” (Autor ne kaže na koje druge stresore misli.) Da bi smanjili stres, a to znači pojačanu anksioznost, uznemirenost, nesanicu, pad raspoloženja, Slovenci su, kako je rečeno, konzumirali alkohol u pretjeranim količinama. Sami sebe liječili na način koji im je bio pristupačan, a, osim toga, ako smijem da primijetim, bio im i mio.
Nolimalova analiza se ovdje ne zaustavlja. U nastavku, objašnjava da se na smanjivanje stresa može da gleda iz ugla dva procesa: izlaganja i vulnerabilnosti. Prema “hipotezi izlaganja” kako je krsti Nolimal, “Slovenci su možda više psihički patili ili bili više stresirani od toga što su bili manjinska grupa a nisu imali značajnu vojnu i političku snagu (Nolima kaže: backbone), jer su i u kvantitavnom i u kvalitativnom smislu, iskušavali više stresora.”
Ispada da Slovenci ne bi bili stresirani da su imali svoju vojsku. I drugi narodi najprije u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a potom u Titovoj Jugoslaviji nisu imali samo svoju vojsku. Kakva bi to bila zajednica ili federacija naroda u kojoj bi svaki narod imao svoju vojsku? Drugo, kojim su stresorima, i u “kvalitativnom i u kvantitavnom pogledu”, Slovenci bili više izloženi nego ostali narodi u drugoj Jugoslaviji? I da li su ostali stresori povezani s tim što Slovenci nisu imali samo svoju vojsku u zajednici naroda koja se zvala Jugoslavija?
Pod “hipotezom o vulnerabnilnosti” Nolimal misli na to da je svijest o etničkoj prijetnji, odnosno ugroženosti Slovenaca bila bitno pojačana njihovim statusom manjine, i time što su bili skloniji akulturacionom stresu, jer je njihov visok stepen frustracije bio uslovljen njihovom željom za većom samoafirmacijom i autonomijom u društvu koje obeshrabruje i samoafirmaciju i autonomiju.
Primijetio bih da manjina, gledajući po broju stanovnika, u drugoj Jugoslaviji nisu bili samo Slovenci, nego i, na primjer, Makedonci i Crnogorci. Zašto se oni nisu osjećali toliko kao Slovenci frustrirani statusom manjine, zašto nisu patili od akulturacionog stresa? A i da jesu, zašto stres nisu smirivali pijenjem alkohola u velikim količinama kao što su to činili Slovenci? Ili su dva pomenuta naroda imali neki drugi lijek za smirivanje akulturacionog stresa, ako su ga uopšte imali? Nolimal je naznačio odgovor na ova pitanja. Ostali narodi, dakle i pomenuti Makedonci i Crnogorci, da ostanem kod mog primera, nisu toliko duševno patili kao Slovenci zato što nisu imali snažnu želju za samo afirmacijom ili autonomijom ili barem ne tako snažnu kao što su je imali Slovenci. Ko im je kriv, rekao bi cinik.
Problem je, smatra Nolimal, u samim Slovencima ili sa Slovencima. Oni se kao etnička ili etnonacionalna grupa ne mogu asimilovati. Oni hoće da po svaku cijenu budu samo svoji na svom, i užasavaju se mješanja sa drugim “etničkim i kulturnim sistemima”. Nažalost, “Slovenci nisu bili imuni na neželjene akulturacione uticaje od strane drugih etničkih kolektiva i kultura. Kao manjina bez vojne i političke moći, nisu imali kud nego da sarađuju sa onima koji su ih fizički ugrožavali.”
Očigledno, jedino rješenje za slovenačke muke sa očuvanjem svoje kulture i etnonacionalnog identiteta jeste da se čuvaju uticaja drugih kultura, jer su ti uticaji, iz slovenačke perspektive, uvijek nepoželjni. Po Nolimalu, tako bi se moglo zaključiti, nema ništa u kulturnom pogledu što bi Slovenci mogli da usvoje od drugih naroda, nešto što bi eventualno moglo da obogati njihovu kulturu. Za Slovence, drugi narodi, druge kulture su izvor opasnosti.
Poznato je da je, Slovenija, kao industrijski i ekonomski najviše razvijena republika u drugoj Jugoslaviji, mnogo izvozila u ostale republike – od namještaja, takozvane bijele tehnike, odjevnih predmeta, do hrane i sportske opreme. Nema sumnje da je od izvoza u ostale republike Slovenija imala velike koristi, i da je, zahvaljujući, između ostalog, upravo izvozu u ostale republike ekonomski više i brže napredovala u odnosu na ostale krajeve Jugoslavije. Za pretpostaviti je da je izvoz slovenačke robe u ostale dijelove druge Jugoslavije uključivao i kontakt slovenačkih privrednika sa kulturom naroda koji su kupovali slovenačku robu? Da da li je ovakav kontakt i posljedični uticaj na slovenačku kulturu mogao da ugrozi slovenačku kulturnu samobitnost? Ili se, kada je materijalna dobit u pitanju, ne postavlja pitanje nepoželjnih kulturnih uticaja drugih naroda? Ili je možda za Slovence bilo bolje da ekonomski, posebno trgovinski nisu sarađivali sa ostalim narodima druge Jugoslavije, jer je takva saradnja, da ne kažem prodaja slovenačke robe, bila neminovno praćena i makoliko malim uticajem “stranih kultura” na slovenačku, i time ugrožavala identitet i afirmaciju slovenačke kulture?
Konačno, koji su narodi u drugoj Jugoslaviji fizički ugrožavali Slovence? Ako se zna da je Slovenija bila u etnonacionalnom pogledu najhomogenija od svih ostalih republika – etnički Slovenci su činili oko 90 posto stanovništva Slovenije – ko je i kako fizički ugrožavao Slovence? Ako se pod fizičkim ugrožavanjem u širem smislu misli na prisustvo drugih naroda i narodnosti, odnosno etničkim i etnonacionalnih manjina u okviru jedne države, onda su, u drugoj Jugoslaviji, od Slovenaca daleko više bili ugroženi Makedonci, pa i Crnogorci. Koliko su tek bili i još uvijek su, i sve će više biti ugroženi “čistokrvni” Englezi u Engleskoj i Nijemci u Njemačkoj.
No, trebalo bi imati razumijevanja za slovenačke akulturacione muke. Slovenija je, piše Nolimal, jedinstvena (unique) (i) po tome što su Slovenci koji su odgojeni – vjerujem da se i danas odgajaju – u “razvijenoj kulturi Zapada” morali da se “akulturišu” na “nerazvijenu kulturu Balkana”, što su Slovenci, razumljivo, doživljavali kao korak nazad. Problem je, međutim, u tome – o čemu Nolimal ne vodi računa – što akulturacija i na “razvijene kulture” – a kulture se, dodao bih, ne mogu dijeliti na razvijene i nerazvijene – koja bi trebalo da znači korak naprijed, takođe nosi rizik gubljenja ili barem “zagađivanja” čistote nacionalne kulture. Pretpostavljam da su, nakon ulaska u Evropsku uniju, Slovenci, htjeli-ne-htjeli, morali da se “akulturišu” na “razvijene” ili od slovenačke “više razvijene” kulture, odnosno kulturne standarde pojedinih zemalja članica ove velike evopske asocijacije. Bilo bi zanimljivo čuti od Nolimala, koji je, u međuvremenu, postao član različitih evropskih komisija za borbu protiv alkoholizma i ostalih oblika zavisnosti, da li etnonacionalni identitet Slovenaca, njihovu potrebu da budu samo svoji na svom, ugrožava ili je ugrožavala samo akulturacija na “nerazvijene kulture” balkanskih naroda ili isti efekat ima i akulturacija na “razvijene kulture” evropskih naroda. Ili se možda Slovenci nisu i nikada neće akulturirati na Evropu, jer akulturacija podrazumijeva prihvatanje nekih strana kulture ili kultura na koje se akulturiramo, a Slovenci bi da prije svega sačuvaju etnički kulturni identitet u izvornom obliku, u svakom slučaju to, prema Nolimalu, žele više od pripadnika ostalih “jugoslovenskih etničkih grupa”. Nije suvišno podsjetiti da je opšte mjesto u disciplini koja se zove kulturna antropologija da je kultura živa materija, da se kultura svakog naroda vremenom mijenja, prije svega kao rezultat uticaja drugih kultura, i sve većeg miješanja naroda. Kulture koje se ne mijenjaju pretvaraju se brže nego što misle njeni nosioci i ostrašćeni, što će reći nekritični, branioci u eksponate etnografskih muzeja.
Pri kraju teksta, Nolimal, krajnje neočekivano, ispoljava kritičnost, pa i samokritičnost. Maltene pokajnički, piše da je, kada se raspravlja o etničkim i kulturnim crtama pojedinih “jugoslovenskih etničkih grupa” izuzetno teško osloboditi se “vlastitih etnocentričkih predrasuda”. Valja, upozorava Nolimal, imati na umu da on želi da pruži hipoteze a ne ubjedljive dokaze. Bitan dio njegove hipoteze, kaže, počiva na “zapažanju, zdravom razumu i logici”.
Čitalac je iz moga kritičkog osvrta na Nolimalove postavke i pretpostavke, vjerujem, mogao da vidi kakva su Nolimalova zapažanja, na šta liči njegov zdrav razum, i koliko poštuje logiku.
Slovenci: Žrtve svoje jedinstvenosti
Tekst koji ću analizirati objavljen je 1991. godine. Za pretpostaviti je da je pisan godinu ili dvije ranije, što znači u vrijeme izdvajanja Slovenije iz druge Jugoslavije, i proglašenja njene nezavisnosti. Kao što će čitalac vidjeti, tekst je doista prigodan. Zaslužuje pažnju zato što je pisan u etnonacionalističkom duhu, i u tom smislu pripada tekstovima doktora medicine i psihijatara iz različitih krajeva druge Jugoslavije, koji su se oglasili ranih devedesetih, nastojeći da pokažu da se pripadnici pojedinih etnonacionalnih grupa psihički toliko razlikuju da se ne može naći ni jedna karakteristika koju dijele. I ne samo da se psihički razlikuju nego su im psihičke karakteristike takve da je bolje da svaka etnonacionalna grupa odnosno narod živi odvojeno, u posebnoj državi. Prvenstveno, sebe radi.
Tekst o kome je riječ naslovljen je “Auto destruktivni oblici ponašanja Slovenaca: hipoteza o akulturacionom stresu”. Objavljen je na engleskom u časopisu “Socijalna psihijatrija”, koji izlazi u Zagrebu. Tekstopisac je Dušan Nolimal, doctor medicine, iz Instituta za javno zdravstvo, u Ljubljani.
Polazna tačka Nolimalovih razmišljanja su podaci po kojima Slovenci piju alkoholna pića znatno više nego stanovnici mnogih drugih zemalja, uključujući žitelje ostalih krajeva Jugoslavije. Mada se za samoubistva, pokušana i uspjela, najviše optužuje depresija, i alkoholizam je udružen sa samoubistvom. Naime, sa alkoholizmom povezana depresija nije rijetka pojava. I stopa samoubistava je u Sloveniji vrlo visoka, među najvišim u Evropi, pa i svijetu. Pošto se alkoholizam može smatrati nekom vrstom samodestruktivnog ponašanja, a samoubistvo je naprosto uništavanje vlastitog života, postavlja se pitanje zašto su Slovenci ponašaju, blago rečeno, tako loše prema samim sebi, zašto sami sebe uništavaju što pićem što dizanjem ruke na sebe.
Nolimal odgovor na ovo pitanje nalazi u osobenosti Slovenaca u odnosu na ostale narode Jugoslavije i u tome kako su se Slovenci osjećali kada su bili dio Austro-Ugarske, posebno kako su se osjećali u jugoslovenskoj zajednici poslije Drugog svjetskog rata.
Pođimo redom. Opšte je mjesto da konzumiranje alkohola može da smanji neprijatnost stresa. Brojni su autori koji smatraju da je, u svim društvima, primarna funkcija alkohola smanjivanje nezadovoljstva izazvanog neispunjenim očekivanjima, napetostima i frustracijama. Nolimal se slaže sa ovakvim mišljenjima On u relaksirajućem djelovanju alkohola nalazi objašnjenje za sklonost Slovenaca da piju “više nego što bi trebalo”. Jedan aspekt obrasca pijenja savremenih Slovenaca, smatra Nolimal, mogao bi biti njihov adaptivni pokušaj da konzumiranjem alkohola ublaže disforiju, to jest osjećanje osujećenosti i nezadovoljstva, pa i srdžbe.
Otkuda u Slovenaca ove negativne i subjektivno vrlo neprijatne emocije? One su posljedica toga što Slovenci ni kada su bili pod Austro-Ugarskom, ni između dva rata ni u Titovoj Jugoslaviji nisu imali “osnovna ljudska i etnička prava”. Tako barem piše Dušan Nolimal. Politički sistem u Titovoj Jugoslaviji – da se zadržim na vremenu koje je većini čitalaca bliže od ranijih vremena – je, prema Nolimalu, lišavao ljude osjećanja samovrijednosti i lične odgovornosti, sa pratećom apatijom i manjkavim izražavanjem lične posebnosti, ali i rastućom anksioznošću. I šta je Slovencima ostalo drugo nego da se napijaju kako bi smanjili anksioznost i jade silnih frustracija izazvane nedostatkom “ljudskih i etničkih prava”. Poznato je da pijan govori ono što trijezan misli, pa su Slovenci, razmišlja Nolimal, i zato pretjerivali sa alkoholom. U alkoholiziranom stanju, kada popuste kočnice, mogli su da izraze nezadovoljstvo političkom situacijom, i šire, političkim sistemom. Autor ne kaže da li su zbog takvih priča u trenucima alkoholom izazavnog opuštanja bili sudski gonjeni, jer, za Tita, nije, najblaže rečeno, bilo uputno govoriti protiv režima i injegovih nosilaca, ali se iz konteksta da zaključiti da nisu. Možda su nosioci režima osjećali da su Slovenci više od drugih naroda frustrirani i ljuti, pa su računali da je bolje da pijani nekažnjeno govore ono što misle kada su trijezni, nego da trijezni bijes – a agresivnost je popratna pojava osjećanja frustriranosti – okrenu prema onom ili onima za koje su vjerovali da su glavni krivci za nedostatak “ljudskih i etničkih prava” Slovenaca.
Citiraću Nolimala da bi čitalac iz prve ruke saznao kako ovaj doktor objašnjava porijeklo osjećanja jada, čemera i bijesa, te posljedičnog alkoholizma i povećane sklonosti samoubistvu Slovenaca. “Akulturacioni stres Slovenaca, i njihova borba da očuvaju i razviju etnički identitet može da doprinose njihovom pretjeranom konzumiranju alkohola i visokoj stopi suicida. Od rađanja njihove nacionalne svijesti Slovenci su patili od osjećanja nemoći sa pratećim osjećanjem bijesa koje nisu usmjeravali na političke sisteme koji su umnogome bili neosjetljivi prema potrebama slovenačkog naroda. Slovenci su bijes pounutrili, što je moglo da izazove depresiju i pojedinaca i cijele etničke grupe. Nesposobnost Slovenaca da agresivnost usmjere tamo gdje je trebalo da je usmjere ishodila je osjećanjem nemoći i bjesa Slovenaca (…) Takođe, Slovenci su opadanje broja Slovenaca u Sloveniji, uslovljeno odlaskom Slovenaca u druge zemlje, i opadanje nataliteta, doživjeli kao prijetnju njihovoj autonomiji i etničkom opstanku. U tome bi moglo biti objašnjenje sklonosti mnogih Slovenaca samo-destruktivnom odgovoru na akulturacioni stres.”
Pojam akulturacije zauzima važno mjesto u citatu. Nolimal piše da akulturacija “uključuje sve fenomene koji su se javili kada su Slovenci, budući manjina, došli u stalan neposredan kontakt sa drugim etničkim grupama”. Za istog autora, akulturacioni stres označava stanje socijalne, interetničke i interkulturne dinamike koja ugrožava kvalitet života i preživljavanje manjine kao etničke grupe i (ili) nacionalnosti.” I dalje, “Vjerujem da je akulturacioni stres Slovenaca, posmatran direktno ili indirektno, komplementaran sa drugim i jači od drugih stresora.” (Autor ne kaže na koje druge stresore misli.) Da bi smanjili stres, a to znači pojačanu anksioznost, uznemirenost, nesanicu, pad raspoloženja, Slovenci su, kako je rečeno, konzumirali alkohol u pretjeranim količinama. Sami sebe liječili na način koji im je bio pristupačan, a, osim toga, ako smijem da primijetim, bio im i mio.
Nolimalova analiza se ovdje ne zaustavlja. U nastavku, objašnjava da se na smanjivanje stresa može da gleda iz ugla dva procesa: izlaganja i vulnerabilnosti. Prema “hipotezi izlaganja” kako je krsti Nolimal, “Slovenci su možda više psihički patili ili bili više stresirani od toga što su bili manjinska grupa a nisu imali značajnu vojnu i političku snagu (Nolima kaže: backbone), jer su i u kvantitavnom i u kvalitativnom smislu, iskušavali više stresora.”
Ispada da Slovenci ne bi bili stresirani da su imali svoju vojsku. I drugi narodi najprije u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a potom u Titovoj Jugoslaviji nisu imali samo svoju vojsku. Kakva bi to bila zajednica ili federacija naroda u kojoj bi svaki narod imao svoju vojsku? Drugo, kojim su stresorima, i u “kvalitativnom i u kvantitavnom pogledu”, Slovenci bili više izloženi nego ostali narodi u drugoj Jugoslaviji? I da li su ostali stresori povezani s tim što Slovenci nisu imali samo svoju vojsku u zajednici naroda koja se zvala Jugoslavija?
Pod “hipotezom o vulnerabnilnosti” Nolimal misli na to da je svijest o etničkoj prijetnji, odnosno ugroženosti Slovenaca bila bitno pojačana njihovim statusom manjine, i time što su bili skloniji akulturacionom stresu, jer je njihov visok stepen frustracije bio uslovljen njihovom željom za većom samoafirmacijom i autonomijom u društvu koje obeshrabruje i samoafirmaciju i autonomiju.
Primijetio bih da manjina, gledajući po broju stanovnika, u drugoj Jugoslaviji nisu bili samo Slovenci, nego i, na primjer, Makedonci i Crnogorci. Zašto se oni nisu osjećali toliko kao Slovenci frustrirani statusom manjine, zašto nisu patili od akulturacionog stresa? A i da jesu, zašto stres nisu smirivali pijenjem alkohola u velikim količinama kao što su to činili Slovenci? Ili su dva pomenuta naroda imali neki drugi lijek za smirivanje akulturacionog stresa, ako su ga uopšte imali? Nolimal je naznačio odgovor na ova pitanja. Ostali narodi, dakle i pomenuti Makedonci i Crnogorci, da ostanem kod mog primera, nisu toliko duševno patili kao Slovenci zato što nisu imali snažnu želju za samo afirmacijom ili autonomijom ili barem ne tako snažnu kao što su je imali Slovenci. Ko im je kriv, rekao bi cinik.
Problem je, smatra Nolimal, u samim Slovencima ili sa Slovencima. Oni se kao etnička ili etnonacionalna grupa ne mogu asimilovati. Oni hoće da po svaku cijenu budu samo svoji na svom, i užasavaju se mješanja sa drugim “etničkim i kulturnim sistemima”. Nažalost, “Slovenci nisu bili imuni na neželjene akulturacione uticaje od strane drugih etničkih kolektiva i kultura. Kao manjina bez vojne i političke moći, nisu imali kud nego da sarađuju sa onima koji su ih fizički ugrožavali.”
Očigledno, jedino rješenje za slovenačke muke sa očuvanjem svoje kulture i etnonacionalnog identiteta jeste da se čuvaju uticaja drugih kultura, jer su ti uticaji, iz slovenačke perspektive, uvijek nepoželjni. Po Nolimalu, tako bi se moglo zaključiti, nema ništa u kulturnom pogledu što bi Slovenci mogli da usvoje od drugih naroda, nešto što bi eventualno moglo da obogati njihovu kulturu. Za Slovence, drugi narodi, druge kulture su izvor opasnosti.
Poznato je da je, Slovenija, kao industrijski i ekonomski najviše razvijena republika u drugoj Jugoslaviji, mnogo izvozila u ostale republike – od namještaja, takozvane bijele tehnike, odjevnih predmeta, do hrane i sportske opreme. Nema sumnje da je od izvoza u ostale republike Slovenija imala velike koristi, i da je, zahvaljujući, između ostalog, upravo izvozu u ostale republike ekonomski više i brže napredovala u odnosu na ostale krajeve Jugoslavije. Za pretpostaviti je da je izvoz slovenačke robe u ostale dijelove druge Jugoslavije uključivao i kontakt slovenačkih privrednika sa kulturom naroda koji su kupovali slovenačku robu? Da da li je ovakav kontakt i posljedični uticaj na slovenačku kulturu mogao da ugrozi slovenačku kulturnu samobitnost? Ili se, kada je materijalna dobit u pitanju, ne postavlja pitanje nepoželjnih kulturnih uticaja drugih naroda? Ili je možda za Slovence bilo bolje da ekonomski, posebno trgovinski nisu sarađivali sa ostalim narodima druge Jugoslavije, jer je takva saradnja, da ne kažem prodaja slovenačke robe, bila neminovno praćena i makoliko malim uticajem “stranih kultura” na slovenačku, i time ugrožavala identitet i afirmaciju slovenačke kulture?
Konačno, koji su narodi u drugoj Jugoslaviji fizički ugrožavali Slovence? Ako se zna da je Slovenija bila u etnonacionalnom pogledu najhomogenija od svih ostalih republika – etnički Slovenci su činili oko 90 posto stanovništva Slovenije – ko je i kako fizički ugrožavao Slovence? Ako se pod fizičkim ugrožavanjem u širem smislu misli na prisustvo drugih naroda i narodnosti, odnosno etničkim i etnonacionalnih manjina u okviru jedne države, onda su, u drugoj Jugoslaviji, od Slovenaca daleko više bili ugroženi Makedonci, pa i Crnogorci. Koliko su tek bili i još uvijek su, i sve će više biti ugroženi “čistokrvni” Englezi u Engleskoj i Nijemci u Njemačkoj.
No, trebalo bi imati razumijevanja za slovenačke akulturacione muke. Slovenija je, piše Nolimal, jedinstvena (unique) (i) po tome što su Slovenci koji su odgojeni – vjerujem da se i danas odgajaju – u “razvijenoj kulturi Zapada” morali da se “akulturišu” na “nerazvijenu kulturu Balkana”, što su Slovenci, razumljivo, doživljavali kao korak nazad. Problem je, međutim, u tome – o čemu Nolimal ne vodi računa – što akulturacija i na “razvijene kulture” – a kulture se, dodao bih, ne mogu dijeliti na razvijene i nerazvijene – koja bi trebalo da znači korak naprijed, takođe nosi rizik gubljenja ili barem “zagađivanja” čistote nacionalne kulture. Pretpostavljam da su, nakon ulaska u Evropsku uniju, Slovenci, htjeli-ne-htjeli, morali da se “akulturišu” na “razvijene” ili od slovenačke “više razvijene” kulture, odnosno kulturne standarde pojedinih zemalja članica ove velike evopske asocijacije. Bilo bi zanimljivo čuti od Nolimala, koji je, u međuvremenu, postao član različitih evropskih komisija za borbu protiv alkoholizma i ostalih oblika zavisnosti, da li etnonacionalni identitet Slovenaca, njihovu potrebu da budu samo svoji na svom, ugrožava ili je ugrožavala samo akulturacija na “nerazvijene kulture” balkanskih naroda ili isti efekat ima i akulturacija na “razvijene kulture” evropskih naroda. Ili se možda Slovenci nisu i nikada neće akulturirati na Evropu, jer akulturacija podrazumijeva prihvatanje nekih strana kulture ili kultura na koje se akulturiramo, a Slovenci bi da prije svega sačuvaju etnički kulturni identitet u izvornom obliku, u svakom slučaju to, prema Nolimalu, žele više od pripadnika ostalih “jugoslovenskih etničkih grupa”. Nije suvišno podsjetiti da je opšte mjesto u disciplini koja se zove kulturna antropologija da je kultura živa materija, da se kultura svakog naroda vremenom mijenja, prije svega kao rezultat uticaja drugih kultura, i sve većeg miješanja naroda. Kulture koje se ne mijenjaju pretvaraju se brže nego što misle njeni nosioci i ostrašćeni, što će reći nekritični, branioci u eksponate etnografskih muzeja.
Pri kraju teksta, Nolimal, krajnje neočekivano, ispoljava kritičnost, pa i samokritičnost. Maltene pokajnički, piše da je, kada se raspravlja o etničkim i kulturnim crtama pojedinih “jugoslovenskih etničkih grupa” izuzetno teško osloboditi se “vlastitih etnocentričkih predrasuda”. Valja, upozorava Nolimal, imati na umu da on želi da pruži hipoteze a ne ubjedljive dokaze. Bitan dio njegove hipoteze, kaže, počiva na “zapažanju, zdravom razumu i logici”.
Čitalac je iz moga kritičkog osvrta na Nolimalove postavke i pretpostavke, vjerujem, mogao da vidi kakva su Nolimalova zapažanja, na šta liči njegov zdrav razum, i koliko poštuje logiku.