Jesen je na pomolu, sunce se smanjilo i stidljivo izviruje iza jednog sivog oblaka. Lišće sve češće skupljam i uredno odlažem u zelenu kantu za recikliranje.
Kada pogledate ljude oko sebe, vidjećete da imaju različito držanje: neki su upravni s izbačenim grudnim košem – te smo zvali jalijaši, neki savijeni u leđima ili možda pogrbljeni, to su hašišari. Sve te varijacije su prihvatljive, sve dok se ne pojavi nelagoda u leđima. Vidio sam u udžbeniku da naša kičma iz profila izgleda kao neka blaga krivina. Ta krivina je nešto poput amortizera u autu. Ako tokom vožnje po neravnom terenu osjetite prekomjerno ljuljanje ili truckanje, putovanje više neće biti ugodno ni sigurno. To je znak da treba promijeniti amortizere.
E, ako se ta naša linija kičme iskrivi više nego što treba, nastaje problem koji je imao moj prijatelj Darko. Sjedili smo zajedno u zadnjoj klupi u redu do prozora. Da bi izbjegao ozbiljne bolove, Darko je morao nositi aparat za ispravljanje kičme. Djelovao je poput robota jer je mogao mrdati samo rukama i očima. U našoj školi nastavnici su, čast izuzecima, bili skorojevići. Lebdjeli su između sela iz kojeg su došli i grada u koji su se skoro doselili. Već nakon prvih riječi, nastavnik SH je ostavio odvratan dojam na nas. Na tablu je najčešće prozivao učenice s velikim grudima, a najviše od svih je odgovarala Suada. Ona je već u šestom razredu osnovne imala dobro zaobljeno tijelo s istaknutim prsima. Olinjao, s okruglim cvikerima na vrhu nosa, podsjećao me na ljigavog morskog muzgavca dok je buljio u njene grudi. Nas muškarce je prezirao i dijelio uvredljive i omalovažavajuće epitete poput tikvane, mamlaze i slično. Meni je rekao da mi je glava prevelika pa bi bilo najbolje da se ošišam.
Sad mi je baš krivo što ne mogu da se sjetim kako se zvao jedan jaran iz razreda s permanentnim blagim osmijehom na licu. Prošlo je dosta vremena, nove informacije potiskuju stare. Al’ ipak ,kažem sam sebi, treb’o bi imati neki filter. Pa gdje to da zaboravim. Osmijeh je, to svi znamo, nešto što stičemo rođenjem, nešto predviđeno prirodom. Ljigavi čangrizavac mu nije dao mira.
“Bolje bi ti bilo da pročitaš neko štivo umjesto što se sve vrijeme kleberiš i ometaš nastavu.”
“Ali ja se nikad ne kleberim, druže nastavniče”, odgovarao je tihim glasom, pognute glave.
“Nasmijani” nije znao šta da radi sa sopstvenim osmijehom. Neki su mu, poput Bate, predlagali da na času srpskohrvatskog jezika zamisli da mu je umrla majka. Nije išlo.
Stari muzgavac je čak raširio priču po cijeloj zbornici, tako da su i drugi nastavnici vrlo brzo uočili nešto podrugljivo u njegovom osmijehu. Počeo je dobivati ukore i bio izložen svakodnevnom šikaniranju.
Odguram polako kantu iza šupe, njegovo ime mi na vrh jezika… Baš mi krivo!
Naša škola je bila tek sagrađena. Dvorište uređeno, sve je odisalo čistoćom i nekim redom. Rijetko bi se ko provukao bez kecelje ili, ne daj bože, ušao u školu blatnjavih cipela jer je za održavanje reda i čistoće bio zadužen domar Nerko.
Kako je u to vrijeme na televiziji bila emitovana serija “U registraturi”, Nerko je zbog svog nakaradnog izgleda dobio nadimak Ferkonja. Obrve crne, jedna viša od druge, jedno oko manje i na koje nije baš dobro vidio, pa je konstantno žmirkao i škiljio kako bi bolje fokusirao stvari.
Ekstremni primjer neuračunljivog prosvjetnog radnika bio je Miloš Bojanić, nastavnik likovne kulture. On je bio naš Viktor Igo, a mi smo bili njegovi “jadnici”. Od petog do osmog smo na časovima likovnog oslikali sve ofanzive iz NOB-a. Bio je luckast, često dolazio u konflikt s učenicima, a nerijetko i s njihovim roditeljima. Posljedice takvog ponašanja trpjele su najviše gume na njegovom žutom “opel kadetu”. Niko od nas ne bi ni pomislio da taj čovjek ima ikakve veze sa likovnom kulturom da nije jednog dana zgnječio žutu kokoš od plastelina koju je napravio Dokara, zatim rukama podignutim iznad glave počeo mijesiti tu kokoš i nakon dvanaest sekundi, na zaprepaštenje svih nas, stavio savršeno oblikovanog žutog konja na katedru ispred sebe i rekao: Ovako se to radi, jadniče moj.
Kao kakva divlja zvijer, zapjenio bi od bijesa kad bi nekog uhvatio da drži vodu za miješanje boja u tegli od vegete, onoj s plavim poklopcem. Zaurlao bi na prestravljenog učenika iz sveg glasa:
Jadničeeeeeeeee, nosi mi tu vegetu ispred očiju, inače ću ti zaključiti keca za kraj godine.
Jednom smo crtali scene iz filma Bitka na Neretvi. Tad sam otkrio Darkov talenat… Onako ukočen, kao robot, pomjerao je svoje velike plave oči, čas prema dolje, čas lijevo, zavisno od kista koji je plesao po bijelom akvarel papiru. Izranjale su slike četnika opasanih redenicima, dugačkih crnih brada, s kokardama s lobanjom i kostima. Jedan od njih je podsjećao na Orsona Velsa. Bilo je tu svakakvog naoružanja, od papovke do puškomitraljeza, gorjeli su neprijateljski tenkovi… U desnom uglu se pojavio komadić Neretve i razrušeni most. Kad je crtao brežuljke u daljini, koristio je svjetlije tonove koji su slici davali posebnu dubinu. Bio sam fasciniran njegovim darom.
Na kraju je dodao jedan visoki bor ispod kojeg je bolničarka previjala glavu ranjenog partizana. Prvi put sam osjetio sklad i dinamiku na nekoj slici. U jednom trenutku mi se učinilo čak da čujem huk Neretve.
Moja slika nije imala nikakvu dubinu, više je ličila na crtež petogodišnjeg djeteta. Kružna linija u kojoj su smještene oči, nos i usta… Na kružnici ispod usta je jedna tanka okomita linija koja predstavlja trup i dvije sa strane koje čine ruke, zatim ispod dvije najjednostavnije linije koje predstavljaju noge. Na tu kružnicu bih dodao kapu sa crvenom petokrakom, odnosno šubaru, ovisno o kojoj se vojsci radi. Ali što jest jest, bilo je tih čovječuljaka na stotine. To se možda i svidjelo ludom Milošu. Oduševljen mojom škrabotinom, u desnom uglu, gdje obično stoji potpis umjetnika, crvenim flomasterom je upisao peticu koju je zaokružio dva puta.
Onda se desilo nešto strašno. Uzeo je Darkovo remek-djelo, razrogačio oči kao da vidi ispred sebe nosoroga, propeo se na zadnje noge i uzviknuo: “Šta ti je ovo, jado-jadniče!?” Jednom rukom je, na moje zaprepaštenje, zgužvao Darkovu sliku i bacio je u kantu za smeće. Ja sam od stida pokrio oči dlanovima. Osjetio sam sramotu kao nikad ranije, ali ne zbog svoje lažne petice, nego zbog ovog neotesanog divljaka koji je, vjerovali ili ne, predavao likovno. Darko je samo uzdahnuo i na tren zatvorio oči. Da je kojim slučajem bilo drukčije, da je Miloš dao taj crtež na uramljivanje, potom ga okačio na zid zbornice, mislim da bi ovaj svijet bio malčice bolji. Možda bi kojim čudom i nastavnici počeli osmijeh doživljavati kao nešto utisnuto u ljudsku prirodu, nešto što pokazuje našu sklonost ka dobroti. Kad sam ostao sam u učionici, izvadio sam iz kante zgužvanu loptu od akvarel papira. Nisam ništa mogao učiniti. Boje su se prelile jedna preko druge, nestali su i četnici i partizani, most je skroz potonuo u ledenu rijeku. Sad je sve to skupa izgledalo kao neko apstraktno slikarstvo, nešto kao Pollock, al’ si još uvijek mogao čuti kako huči Neretva. To sigurno.
Slika
Jesen je na pomolu, sunce se smanjilo i stidljivo izviruje iza jednog sivog oblaka. Lišće sve češće skupljam i uredno odlažem u zelenu kantu za recikliranje.
Kada pogledate ljude oko sebe, vidjećete da imaju različito držanje: neki su upravni s izbačenim grudnim košem – te smo zvali jalijaši, neki savijeni u leđima ili možda pogrbljeni, to su hašišari. Sve te varijacije su prihvatljive, sve dok se ne pojavi nelagoda u leđima. Vidio sam u udžbeniku da naša kičma iz profila izgleda kao neka blaga krivina. Ta krivina je nešto poput amortizera u autu. Ako tokom vožnje po neravnom terenu osjetite prekomjerno ljuljanje ili truckanje, putovanje više neće biti ugodno ni sigurno. To je znak da treba promijeniti amortizere.
E, ako se ta naša linija kičme iskrivi više nego što treba, nastaje problem koji je imao moj prijatelj Darko. Sjedili smo zajedno u zadnjoj klupi u redu do prozora. Da bi izbjegao ozbiljne bolove, Darko je morao nositi aparat za ispravljanje kičme. Djelovao je poput robota jer je mogao mrdati samo rukama i očima. U našoj školi nastavnici su, čast izuzecima, bili skorojevići. Lebdjeli su između sela iz kojeg su došli i grada u koji su se skoro doselili. Već nakon prvih riječi, nastavnik SH je ostavio odvratan dojam na nas. Na tablu je najčešće prozivao učenice s velikim grudima, a najviše od svih je odgovarala Suada. Ona je već u šestom razredu osnovne imala dobro zaobljeno tijelo s istaknutim prsima. Olinjao, s okruglim cvikerima na vrhu nosa, podsjećao me na ljigavog morskog muzgavca dok je buljio u njene grudi. Nas muškarce je prezirao i dijelio uvredljive i omalovažavajuće epitete poput tikvane, mamlaze i slično. Meni je rekao da mi je glava prevelika pa bi bilo najbolje da se ošišam.
Sad mi je baš krivo što ne mogu da se sjetim kako se zvao jedan jaran iz razreda s permanentnim blagim osmijehom na licu. Prošlo je dosta vremena, nove informacije potiskuju stare. Al’ ipak ,kažem sam sebi, treb’o bi imati neki filter. Pa gdje to da zaboravim. Osmijeh je, to svi znamo, nešto što stičemo rođenjem, nešto predviđeno prirodom. Ljigavi čangrizavac mu nije dao mira.
“Bolje bi ti bilo da pročitaš neko štivo umjesto što se sve vrijeme kleberiš i ometaš nastavu.”
“Ali ja se nikad ne kleberim, druže nastavniče”, odgovarao je tihim glasom, pognute glave.
“Nasmijani” nije znao šta da radi sa sopstvenim osmijehom. Neki su mu, poput Bate, predlagali da na času srpskohrvatskog jezika zamisli da mu je umrla majka. Nije išlo.
Stari muzgavac je čak raširio priču po cijeloj zbornici, tako da su i drugi nastavnici vrlo brzo uočili nešto podrugljivo u njegovom osmijehu. Počeo je dobivati ukore i bio izložen svakodnevnom šikaniranju.
Odguram polako kantu iza šupe, njegovo ime mi na vrh jezika… Baš mi krivo!
Naša škola je bila tek sagrađena. Dvorište uređeno, sve je odisalo čistoćom i nekim redom. Rijetko bi se ko provukao bez kecelje ili, ne daj bože, ušao u školu blatnjavih cipela jer je za održavanje reda i čistoće bio zadužen domar Nerko.
Kako je u to vrijeme na televiziji bila emitovana serija “U registraturi”, Nerko je zbog svog nakaradnog izgleda dobio nadimak Ferkonja. Obrve crne, jedna viša od druge, jedno oko manje i na koje nije baš dobro vidio, pa je konstantno žmirkao i škiljio kako bi bolje fokusirao stvari.
Ekstremni primjer neuračunljivog prosvjetnog radnika bio je Miloš Bojanić, nastavnik likovne kulture. On je bio naš Viktor Igo, a mi smo bili njegovi “jadnici”. Od petog do osmog smo na časovima likovnog oslikali sve ofanzive iz NOB-a. Bio je luckast, često dolazio u konflikt s učenicima, a nerijetko i s njihovim roditeljima. Posljedice takvog ponašanja trpjele su najviše gume na njegovom žutom “opel kadetu”. Niko od nas ne bi ni pomislio da taj čovjek ima ikakve veze sa likovnom kulturom da nije jednog dana zgnječio žutu kokoš od plastelina koju je napravio Dokara, zatim rukama podignutim iznad glave počeo mijesiti tu kokoš i nakon dvanaest sekundi, na zaprepaštenje svih nas, stavio savršeno oblikovanog žutog konja na katedru ispred sebe i rekao: Ovako se to radi, jadniče moj.
Kao kakva divlja zvijer, zapjenio bi od bijesa kad bi nekog uhvatio da drži vodu za miješanje boja u tegli od vegete, onoj s plavim poklopcem. Zaurlao bi na prestravljenog učenika iz sveg glasa:
Jadničeeeeeeeee, nosi mi tu vegetu ispred očiju, inače ću ti zaključiti keca za kraj godine.
Jednom smo crtali scene iz filma Bitka na Neretvi. Tad sam otkrio Darkov talenat… Onako ukočen, kao robot, pomjerao je svoje velike plave oči, čas prema dolje, čas lijevo, zavisno od kista koji je plesao po bijelom akvarel papiru. Izranjale su slike četnika opasanih redenicima, dugačkih crnih brada, s kokardama s lobanjom i kostima. Jedan od njih je podsjećao na Orsona Velsa. Bilo je tu svakakvog naoružanja, od papovke do puškomitraljeza, gorjeli su neprijateljski tenkovi… U desnom uglu se pojavio komadić Neretve i razrušeni most. Kad je crtao brežuljke u daljini, koristio je svjetlije tonove koji su slici davali posebnu dubinu. Bio sam fasciniran njegovim darom.
Na kraju je dodao jedan visoki bor ispod kojeg je bolničarka previjala glavu ranjenog partizana. Prvi put sam osjetio sklad i dinamiku na nekoj slici. U jednom trenutku mi se učinilo čak da čujem huk Neretve.
Moja slika nije imala nikakvu dubinu, više je ličila na crtež petogodišnjeg djeteta. Kružna linija u kojoj su smještene oči, nos i usta… Na kružnici ispod usta je jedna tanka okomita linija koja predstavlja trup i dvije sa strane koje čine ruke, zatim ispod dvije najjednostavnije linije koje predstavljaju noge. Na tu kružnicu bih dodao kapu sa crvenom petokrakom, odnosno šubaru, ovisno o kojoj se vojsci radi. Ali što jest jest, bilo je tih čovječuljaka na stotine. To se možda i svidjelo ludom Milošu. Oduševljen mojom škrabotinom, u desnom uglu, gdje obično stoji potpis umjetnika, crvenim flomasterom je upisao peticu koju je zaokružio dva puta.
Onda se desilo nešto strašno. Uzeo je Darkovo remek-djelo, razrogačio oči kao da vidi ispred sebe nosoroga, propeo se na zadnje noge i uzviknuo: “Šta ti je ovo, jado-jadniče!?” Jednom rukom je, na moje zaprepaštenje, zgužvao Darkovu sliku i bacio je u kantu za smeće. Ja sam od stida pokrio oči dlanovima. Osjetio sam sramotu kao nikad ranije, ali ne zbog svoje lažne petice, nego zbog ovog neotesanog divljaka koji je, vjerovali ili ne, predavao likovno. Darko je samo uzdahnuo i na tren zatvorio oči. Da je kojim slučajem bilo drukčije, da je Miloš dao taj crtež na uramljivanje, potom ga okačio na zid zbornice, mislim da bi ovaj svijet bio malčice bolji. Možda bi kojim čudom i nastavnici počeli osmijeh doživljavati kao nešto utisnuto u ljudsku prirodu, nešto što pokazuje našu sklonost ka dobroti. Kad sam ostao sam u učionici, izvadio sam iz kante zgužvanu loptu od akvarel papira. Nisam ništa mogao učiniti. Boje su se prelile jedna preko druge, nestali su i četnici i partizani, most je skroz potonuo u ledenu rijeku. Sad je sve to skupa izgledalo kao neko apstraktno slikarstvo, nešto kao Pollock, al’ si još uvijek mogao čuti kako huči Neretva. To sigurno.