Imam mladog susjeda o kojemu znam da je profesor filozofije u gimnaziji, i koji mi je jednom, kad sam ga sreo na stubištu i obratio mu se banalnim pitanjem „Kako ste, gospodine Stevane“, odgovorio ne baš tako banalno: „Kako sam? Nedovoljno genijalno, na žalost.“ Nasmijao sam se i upitao ga šta to znači, a on mi je rekao: „Život bez genijalnosti biljka je bez cvijeta i ploda, dakle nešto jalovo.“
Često se sretnemo i u kafiću pored ulaza u našu zgradu. Tu ponekad sjednemo za isti stol i pijući kafu pričamo o politici ili književnosti, a njegova su opažanja, ako ne baš genijalna, a ono jamačno zanimljiva i oštroumna. Ali u posljednje vrijeme on u kafić više ne svraća. Sretnemo se samo na stubištu, pozdravimo se, a on mi pritom izgleda neobično ozbiljan i nekako odsutan duhom. Pitao sam se šta se to s njim zbiva, da nije bolestan, sve dok mi jedan poznanik iz zgrade s druge strane ulice nije rekao da je kroz širom otvorene prozore – bila je nesnosna ljetna sparina – vidio mog mladog susjeda Stevana kako slika. Stajao je pred velikim štafelajem sa slikom od koje se moglo vidjeti samo naličje. Nakon što bi je dugo promatrao, prilazio joj je i po njoj kistom povlačio brze poteze, a onda se ponovno udaljavao, ponekad čak u polumračnu dubinu sobe, i odatle proučavao naslikano.
Nije mi bilo poznato da moj susjed Stevan ima umjetničke ambicije. „Gle, gle!“ pomislio sam. „Možda se u njemu odista budi genijalnost, možda je to neki novi Gauguin!“ Zato, kad sam ga sljedeći put sreo, nisam mogao odoljeti znatiželji. „Dragi moj susjede“, rekao sam, „nešto vas dugo nisam vidio u kafiću, i priznajem da mi nedostaju lijepi razgovori s vama. Šta kažete, da svratimo na kaficu?“
Potvrdno je kimnuo glavom.
A ja, pošto smo sjeli, nisam okolišao: „Oprostite mi ako ću možda biti indiskretan, ali jedan moj poznanik s druge strane ulice vidio vas je, kroz otvoren prozor, kako slikate. Pošto mene umjetnost veoma zanima, ne mogu odoljeti a da vas o tome ne upitam, iako mi sami niste ništa rekli.“
Na Stevanovom licu vidio se izraz zatečenosti, ali i ljutnje.
„Eh, ti ljudi što uživaju zagledati kroz tuđe prozore!“
Šutio je nekoliko trenutaka, a onda dodao:
„Da, ja slikam.“
„Znači, zbilja odoste u umjetnike! Pripremate izložbu?“
„Ne, to mi ne pada na pamet.“
„Još nemate dovoljno slika?“
„Slikam jednu jedinu sliku.“
„Kako, jednu jedinu? Ne namjeravate slikati i druge?“
„Ne. Jedna je dovoljna.“
„Zanimljivo. Imao sam nekoliko puta prigodu vidjeti izložbu s jednom jedinom slikom…“
„Ali mene uopće ne zanima nikakva izložba!“
„Šta! Ne namjeravate izložiti svoje djelo?“
„Ne.“
„Shvaćam. Sliku ćete pokazivati samo uskom krugu zainteresiranih, a svakako, i svojim najboljim prijateljima.“
„Ne. Nikome je neću pokazivati.“
Sad sam ja bio zatečen.
„Kako, nikome je nećete pokazivati? Zašto onda slikate? Znači li to da ne vjerujete u vrijednost onoga što radite?“
„Naprotiv. Smatram da ta slika treba da nadilazi sva do danas poznata vrijednosna mjerila u teoriji umjetnosti i umjetničkoj kritici. To će biti, siguran sam u to, jedna od onih slika što u sebi sažimaju epohe. Ja je zovem: slika za vječnost.“
Lecnuo sam se, pomislivši: Ohoho! Čudovišna neskromnost, štoviše, manija veličine, tako karakteristična za naše podneblje!
Jamačno videći kako su me se njegove riječi dojmile, moj mladi susjed se nasmiješio i pokušao mi pružiti objašnjenje, ali njegov osmijeh, njegov izraz, njegov ton, bili su takvi da sam se našao u nedoumici: da li je preda mnom poremećena, bolesno ambiciozna osoba, ili odista genij?
„Ne mislite valjda“ – rekao je – „da sam voljan izložiti svoje djelo komentarima praznoglavih kritičara, kako bi ga mogli svrstati u ovu ili onu kategoriju (a ono je van svih njihovih kategorija), ili pak pogledima neupućene svjetine, kako bi ga odmjeravala po cijeni koju bi ono, iako je neprocjenjivo, moglo postići na nekakvim aukcijama, na nečemu što tako besmisleno, tako dostojno prezira zovu ‚tržištem‛, kao da je riječ o pijacama ili burzama a ne o umjetnosti. A kad kažem da je moja slika neprocjenjiva, ne mislim, razumije se, na novac. Ja slikam s jedinom namjerom koja može biti motiv pravom slikaru: da njegovo djelo bude prepoznato u vječnosti.“
„Zaista“, rekoh, „to je najuzvišeniji mogući motiv jednog umjetnika. No da li to znači da vašu sliku nitko neće vidjeti?“
„Neće. Nitko.“
„Ako je tako, što ćete sa slikom? Zakopati je? Ostaviti je da je otkriju neka buduća pokoljenja?“
„Kad budem sasvim siguran da ona jeste ono što treba da bude, uništit ću je.“
„Uništiti?… Pa kakvog će smisla imati njeno postojanje, ako od nje neće ostati ni traga?“
„Tko kaže da neće ostati? Ostat će. U mom duhu. Ako je moj duh vječan, vječno će postojati i ona. A ako on nije vječan, ako ljudski duh uopće uzev nije vječan, onda ona i njeno kratkotrajno postojanje ni ne mogu imati nikakvog smisla.“
Dok smo se poslije tog razgovora rastajali, imao sam dojam da u onome što sam čuo ima neke čudnovate logike. A u jednom trenutku učinilo mi se da mi se pred unutarnjim pogledom ukazuje jedna slika puna savršene, još neviđene, neopisive ljepote. Slika za vječnost.
Slika za vječnost
Imam mladog susjeda o kojemu znam da je profesor filozofije u gimnaziji, i koji mi je jednom, kad sam ga sreo na stubištu i obratio mu se banalnim pitanjem „Kako ste, gospodine Stevane“, odgovorio ne baš tako banalno: „Kako sam? Nedovoljno genijalno, na žalost.“ Nasmijao sam se i upitao ga šta to znači, a on mi je rekao: „Život bez genijalnosti biljka je bez cvijeta i ploda, dakle nešto jalovo.“
Često se sretnemo i u kafiću pored ulaza u našu zgradu. Tu ponekad sjednemo za isti stol i pijući kafu pričamo o politici ili književnosti, a njegova su opažanja, ako ne baš genijalna, a ono jamačno zanimljiva i oštroumna. Ali u posljednje vrijeme on u kafić više ne svraća. Sretnemo se samo na stubištu, pozdravimo se, a on mi pritom izgleda neobično ozbiljan i nekako odsutan duhom. Pitao sam se šta se to s njim zbiva, da nije bolestan, sve dok mi jedan poznanik iz zgrade s druge strane ulice nije rekao da je kroz širom otvorene prozore – bila je nesnosna ljetna sparina – vidio mog mladog susjeda Stevana kako slika. Stajao je pred velikim štafelajem sa slikom od koje se moglo vidjeti samo naličje. Nakon što bi je dugo promatrao, prilazio joj je i po njoj kistom povlačio brze poteze, a onda se ponovno udaljavao, ponekad čak u polumračnu dubinu sobe, i odatle proučavao naslikano.
Nije mi bilo poznato da moj susjed Stevan ima umjetničke ambicije. „Gle, gle!“ pomislio sam. „Možda se u njemu odista budi genijalnost, možda je to neki novi Gauguin!“ Zato, kad sam ga sljedeći put sreo, nisam mogao odoljeti znatiželji. „Dragi moj susjede“, rekao sam, „nešto vas dugo nisam vidio u kafiću, i priznajem da mi nedostaju lijepi razgovori s vama. Šta kažete, da svratimo na kaficu?“
Potvrdno je kimnuo glavom.
A ja, pošto smo sjeli, nisam okolišao: „Oprostite mi ako ću možda biti indiskretan, ali jedan moj poznanik s druge strane ulice vidio vas je, kroz otvoren prozor, kako slikate. Pošto mene umjetnost veoma zanima, ne mogu odoljeti a da vas o tome ne upitam, iako mi sami niste ništa rekli.“
Na Stevanovom licu vidio se izraz zatečenosti, ali i ljutnje.
„Eh, ti ljudi što uživaju zagledati kroz tuđe prozore!“
Šutio je nekoliko trenutaka, a onda dodao:
„Da, ja slikam.“
„Znači, zbilja odoste u umjetnike! Pripremate izložbu?“
„Ne, to mi ne pada na pamet.“
„Još nemate dovoljno slika?“
„Slikam jednu jedinu sliku.“
„Kako, jednu jedinu? Ne namjeravate slikati i druge?“
„Ne. Jedna je dovoljna.“
„Zanimljivo. Imao sam nekoliko puta prigodu vidjeti izložbu s jednom jedinom slikom…“
„Ali mene uopće ne zanima nikakva izložba!“
„Šta! Ne namjeravate izložiti svoje djelo?“
„Ne.“
„Shvaćam. Sliku ćete pokazivati samo uskom krugu zainteresiranih, a svakako, i svojim najboljim prijateljima.“
„Ne. Nikome je neću pokazivati.“
Sad sam ja bio zatečen.
„Kako, nikome je nećete pokazivati? Zašto onda slikate? Znači li to da ne vjerujete u vrijednost onoga što radite?“
„Naprotiv. Smatram da ta slika treba da nadilazi sva do danas poznata vrijednosna mjerila u teoriji umjetnosti i umjetničkoj kritici. To će biti, siguran sam u to, jedna od onih slika što u sebi sažimaju epohe. Ja je zovem: slika za vječnost.“
Lecnuo sam se, pomislivši: Ohoho! Čudovišna neskromnost, štoviše, manija veličine, tako karakteristična za naše podneblje!
Jamačno videći kako su me se njegove riječi dojmile, moj mladi susjed se nasmiješio i pokušao mi pružiti objašnjenje, ali njegov osmijeh, njegov izraz, njegov ton, bili su takvi da sam se našao u nedoumici: da li je preda mnom poremećena, bolesno ambiciozna osoba, ili odista genij?
„Ne mislite valjda“ – rekao je – „da sam voljan izložiti svoje djelo komentarima praznoglavih kritičara, kako bi ga mogli svrstati u ovu ili onu kategoriju (a ono je van svih njihovih kategorija), ili pak pogledima neupućene svjetine, kako bi ga odmjeravala po cijeni koju bi ono, iako je neprocjenjivo, moglo postići na nekakvim aukcijama, na nečemu što tako besmisleno, tako dostojno prezira zovu ‚tržištem‛, kao da je riječ o pijacama ili burzama a ne o umjetnosti. A kad kažem da je moja slika neprocjenjiva, ne mislim, razumije se, na novac. Ja slikam s jedinom namjerom koja može biti motiv pravom slikaru: da njegovo djelo bude prepoznato u vječnosti.“
„Zaista“, rekoh, „to je najuzvišeniji mogući motiv jednog umjetnika. No da li to znači da vašu sliku nitko neće vidjeti?“
„Neće. Nitko.“
„Ako je tako, što ćete sa slikom? Zakopati je? Ostaviti je da je otkriju neka buduća pokoljenja?“
„Kad budem sasvim siguran da ona jeste ono što treba da bude, uništit ću je.“
„Uništiti?… Pa kakvog će smisla imati njeno postojanje, ako od nje neće ostati ni traga?“
„Tko kaže da neće ostati? Ostat će. U mom duhu. Ako je moj duh vječan, vječno će postojati i ona. A ako on nije vječan, ako ljudski duh uopće uzev nije vječan, onda ona i njeno kratkotrajno postojanje ni ne mogu imati nikakvog smisla.“
Dok smo se poslije tog razgovora rastajali, imao sam dojam da u onome što sam čuo ima neke čudnovate logike. A u jednom trenutku učinilo mi se da mi se pred unutarnjim pogledom ukazuje jedna slika puna savršene, još neviđene, neopisive ljepote. Slika za vječnost.