Nebo je uvijek isto, trg uvijek drukčiji.
Vječnost je mirna, život je pokret.
Sarajevo je grad koji sam svojedobno dobro poznavao, a ipak nisam znao imena većine ulica. Za mene je, kada bih spominjao neku ulicu, to bila ulica u kojoj stanuje Ferid, ispod pruge, kod škole, nešto je bilo u FIS-u, pored džamije, u Husinoj kafani, u uličici gdje je Amerikanac, blizu Svetog Ante, iznad taksi-štanda na Čaršiji, tamo gdje je bio Paviljona, u Metalcu, u Brankovoj raji, blizu Stare pravoslavne, kod Martinove pekare, iza „cirkus-placa“, iza Filozofskog, na Vidikovcu…, lijevo, desno, pored onoga, dvije ulice dalje, kod parka, malo prije Higijenskog, uz stepenice pored Prvog maja… Oni koji nisu znali o čemu govorim nisu bili Sarajlije.
U mom djetinjstvu u grad su dolazili: mljekarice sa svojim mjericama („Od ovog mlijeka svako ozdravi“), tržni prodavači („Friška roba, jeftino, kako nije…“), na vrata kucao švercer mesom („But, samo za vas, teletina…“), seljanke koje mijenjaju kokoši i jaja za robu (što im nudiš njima, kažu, ništa ne vrijedi, a ni ti o njihovim kokošima ne kazuješ bolje). Sada su se slični ljudi naselili, oni što su kokoši kupovali pomrli ili odselili. Migracije. Jedni nestali, drugi nastali. Mladost zamijenila starost („Ništa nije kao što je bilo…“). Neka je, tako i treba. Radujem se što je bilo onako kako je bilo, radujem se što je bilo, žao mi što više nije, ali je tako kako jest. U mom gradu me sada više ponese susret sa predjelom nego bilo što drugo: to dječak ponovo prelazi drveni most, ide u drugu raju. Mnogo toga je meni još samo sjećanje, a i ono što u mom gradu iz davnih vremena još postoji, postaje mi dokaz iščezlog, izgubljenog, uništenog, ali i nježna uspomena: bilo je, zar nije!?
3.
Kada bih danas opisivao svoj grad, opisivao bih mjesta kojih nema: Stara Istra, Korzo, Samek, Gradina, Bučukova antikvarnica, Dom mladih, Mordina igranka, Umjetnički paviljon, klubovi, od šahovskog do pjesničkog, amaterska društva, izviđači i ferijalci… Kome bih to? Onima koji bi ih se mogli sjetiti. Koji sada jesu, ne bi im to ništa značilo. Grad je drugačiji. Život je drugačiji. A ja ipak mislim da je to isti grad. Donekle sam u pravu. Ne samo zbog imena grada, ni zbog sličnih mjesta, ni istog rasporeda ulica, nego i zato što je to isti grad, samo s drugačijim stanovnicima, u drugačija vremena, pa je, eto, isti, a drugačiji. O tome govori svaka dijalektika promjene, to pokazuju uspoređene slike onoga što je bilo i onoga što je sada.
Kada mislimo prostor, imamo predodžbu o konkretnom prostoru. Grad je za nas neki grad, najčešće onaj koji poznajemo. O njemu imamo iskustvo i određene dojmove. Naš odnos prema prostoru, u ovom slučaju gradu, odnos je prema osjetilnom, a iz percepcije grada izvlačimo neku ideju grada, bit grada, što se jasno osjeti u mišljenju i kazivanju o „duhu grada“. Taj duh tada postaje metafizička oznaka samog grada, konstanta jednog mišljenog i doživljenog prostora. Dojam postaje pojam grada. Otuda je za mnoge koji imaju neposredno iskustvo o nekom gradu uvijek začuđujuća svaka promjena, pa obično bivaju neprijatno iznenađeni što grad nije „ono što je bio“. Svijest o povijesnom karakteru grada (prostora) je suprotna idealiziranoj slici „vječnog postojanja“.
Takvu sliku „vječnog“ stvara sjećanje, koje je osobni imaginarni muzej. U imaginarnom muzeju, muzeju bez zgrade, duhovnom muzeju u kome se okuplja sve što jest umjetnost i kultura, priprema se istinska povijest duhovnog. Ona se priprema u pisanim dokumentima, ali i u onom sjećanju u kojem se čuva i nezabilježeno i ono što nije moglo biti opredmećeno, ono što svoju metafizičku snagu zahvaljuje upravo tome što nikada nije moglo postati objektom. A u tome je sve što uistinu pripada određenoj kulturi, sve što pripada štimungu jednog podneblja, sve što je ostalo anonimno ili nezabilježeno…., ukratko: sve što čini biće jedne duhovnosti, sve što je život te duhovnosti. Onome koji je uistinu vezan za neki grad, sav je grad pun postojećih i nepostojećih spomenika, pun mjesta u koja se smještaju uspomene; onaj koji drži do kulturnih vrijednosti ima i svoj zamišljeni, imaginarni muzej, koji bi trebao biti muzej za sviju, a i onaj intimni, osobni „muzej“, u kome čuva svoje uspomene. U takvim osobnim memorabilijama i pamćenju osoba čuva svoju sliku grada, sliku koja je teško promjenjiva konstanta..
Ova metafizika biti i nepromjenjivosti grada narušena je osobnim svjedočenjima o promjeni, povijesnim događanjima, a ponajviše pod utjecajem politike koja dominira u zemlji i svakom njenom gradu. O tome nam svjedoči povijest grada. Sarajevo je bilo grad u otomanskom carstvu, u Austro-ugarskoj, u kraljevini Jugoslaviji, u socijalističkoj Jugoslaviji, a sada je nominalno glavni grad Bosne i Hercegovine. Sarajevo je bilo i u kulturnom i nacionalnom pogledu različito opisivano, od grada sa najvećom muslimanskom i židovskom populacijom, preko „multikulturnog grada“, do nove slike grada, u kojem sada dominiraju Bošnjaci.
Migracije, prirodne i nasilne, sudbine su svakog grada. Ove promjene stanovništva su uvijek mijenjale i karakter grada, od postojanja kulturnih institucija do svih vrsta običaja. Mijenjao se i pogled na grad. Opisivan je kao spoj orijentalnog i zapada, kao tamni vilajet, kao grad-žrtva, kao simbol otpora, kao oslobođeni i promijenjeni grad. Tako je i sa slikama drugih gradova. Pariz je, recimo, nazivan gradom svjetlosti, slobode, raspuštenosti, kulture, terorizma… Svaki grad se u bitnom smislu mijenjao i prestajao biti onakav kako je označen ili u uspomeni sačuvan. U tome je šok nostalgije: što je nestala zaustavljena slika i na njeno mjesto došla nova. Što je vrijeme izmijenilo prostor. Što se povijest nije zaustavila. Što je ono što pamtimo postalo nešto drugo.
4.
Gledam s prozora trg: tu sam, pored tog trga odrastao. Trg je život, promjena, kazivanje, povijest, slika. Život koji odlazi, život koji dolazi. Mijenjano je ovom trgu ime, uvijek u skladu s vladajućom ideologijom. Ne znam kako se zvao kada je nastao. Vjerojatno po nekom vladaru. U doba moje mladosti zvao se Trg oslobođenja, sada Trg Oslobođenja/Trg Alije Izetbegovića. A zapravo je to uvijek bio park, sa dvije velike parcele ispred Saborne crkve i ravnom, kasnije popločanom površinom, gdje su djeca igrala lopte, svojedobno braća Nikolić bili prava atrakcija u igranju nogometa „na male”, imali toliku publiku da njihove utakmice nisu remetile ni uvijek stroge „snage reda”.
Onaj koji se sjeća zna čega na trgu nema. Trg se promijenio, nije onakav kakav je bio u doba mog djetinjstva. U blizini trga je oduvijek bilo nekoliko škola, oficirski dom, a bio je tu i velik Novi hram, čija je gradnja dovršena 1930., a koji smo mi jednostavno zvali Templ. Sarajevska Jevrejska opština ga je nakon Drugog svjetskog rata poklonila gradu, jer su Židovi tokom rata pobijeni, malo ih je preživjelo, nije im više trebao hram koji je mogao primiti 1.000 vjernika. 1964. je preuređen, postao Radnički univerzitet, ali je s nestankom socijalizma pojam radničke klase potisnut i danas se najčešće veže uz tešku financijsku situaciju radništva, a ne uz kulturu. Od 1993. nekadašnja sinagoga je postala Bosanski kulturni centar. Promjena imena govori o promjeni funkcije građevine, a obavještava nas i o vladajućoj ideologiji. Tako u jednom zdanju postoje njegovi različiti slojevi, u njenoj vidljivoj strani prikrivena njena povijest, u njoj priča o nastanku i transformiranju jedne značajne građevine. Ono što je od nje sačuvano, dobilo je novu funkciju i novi sadržaj. Većina značajnih zgrada koje pamtim i dalje postoje. Tu je Saborna crkva, fakultet, Gradska tržnica, nekoliko glomaznih austrijskih zgrada, u jednoj od njih je ranije bio atelje Maria Mikulića, tu je i zgrada u kojoj sam odrastao, a koja je nazivana Palačom Spas… U crkvi je sada manje vjernika, na tržnici meni neznani prodavači, nema nekih radnji koje pamtim, nema ni Maria Mikulića, ni ja ne stanujem u kući mojeg odrastanja. I trg je drugačiji, na njemu mi nitko poznat. A pamtim ga, kažem, odavno, od djetinjstva.
Na trgu je nekada, prije nego što sam se rodio, bio kip kralja Aleksandra, onda u doba Drugog svjetskog rata njemački orao. Srušen i jedan i drugi. Pored Saborne crkve je bila Bogoslovija, sa neoklasičnim stupovima, koja je kasnije postala Arhitektonski fakultet, a još kasnije je ta lijepa građevina preuređena u kocku Ekonomskog fakulteta. Preko puta Saborne crkve bila je i sada je velika lijepa kuća, u kojoj je svoj atelje imao Vojo Dimitrijević, do nje nekoliko malih jednokatnica, među njima i slastičarna gospodina Pijuka, čiji je sin bio jedan od onih „problematičnih mladića” i poput drugih njemu sličnih odjednom nestao. Bila je tu i mala pijaca. Na tom prostoru izgrađena je Svjetlost, svojedobno jedna od najboljih izdavačkih kuća na prostoru Jugoslavije. Sada su na trgu i kipovi pisaca, od kojih svaki čas neki strada, na što su pisci već za svojih života navikli.
U doba moje mladosti poznavao sam gotovo sve koji su stanovali oko trga. Danas s izuzetkom dvije osobe ne znam nikoga, a ne stanujem tu više ni ja. Još u doba mog djetinjstva za blagdana je tu svirala vojna glazba, svira i danas, samo su druge melodije. Jedno vrijeme je sa strane bio kip majke s djetetom i mala fontana („Nemoj piti vodu, oznojen si”). Poslije su napravljena dva kruga, koji su služili modelarima aero-kluba kao piste za njihove male letjelice. Nedjeljom su ovi modelari zabavljali publiku, dizali u nebo svoje makete jedrilica i malih bučnih aviona, djeca su dolazila u pratnji roditelja od kojih poslije ništa nisu mogla vidjeti. Ničeg više od toga. Danas su tu kiosci, tezge, nakupci, sitni trgovci, ratari, travari, već tko zakupi prostor po danu, sa strane osiromašeni penzioneri igraju šah, po noći mladež. Ne usuđujem se u kasne sate preko trga jer svako jutro vidim naokolo šprice. Zato ja slici dodajem ono što je poslije nestalo. Gledam trg i dodajem mu ono što mu je oduzeto, vidim ga onakvim kakvim je ranije bio. A ono što je bilo još prije toga pokušavao sam zamisliti, pa prestao. Slika onoga što sam ranije vidio čini me svjedokom onoga što više nije.
Nekada, u starom Rimu trg je nazivan forumom, što je kasnije postala riječ za diskusiju o značajnim pitanjima, jer su se različite značajne rasprave u davna vremena vodile baš na trgu, u središtu grada i njegovim institucijama. Toga nije bilo na trgu kojeg ja pamtim. Djeca jesu galamila, stariji potiho razgovarali na klupama o nečemu što ih je zanimalo ili brinulo, no javnih diskusija nije bilo. Ali su promjene na trgu rekle i pokazale sve što je o jednom gradu i jednoj zemlji trebalo biti rečeno. Slika trga koji se mijenjao i još uvijek mijenja govori o promjenama, od promjena životnih navika i sastava stanovništva do promjena znakova i politike koja iza tog znakovlja stoji. A sve te promjene pokazuju i dokazuju da ni nebo pod kojim smo nije kakvo je bilo. Nije ni moglo biti, jer ni ono nije uvijek, nije zapravo nikad isto.
Slika trga
Nebo je uvijek isto, trg uvijek drukčiji.
Vječnost je mirna, život je pokret.
Sarajevo je grad koji sam svojedobno dobro poznavao, a ipak nisam znao imena većine ulica. Za mene je, kada bih spominjao neku ulicu, to bila ulica u kojoj stanuje Ferid, ispod pruge, kod škole, nešto je bilo u FIS-u, pored džamije, u Husinoj kafani, u uličici gdje je Amerikanac, blizu Svetog Ante, iznad taksi-štanda na Čaršiji, tamo gdje je bio Paviljona, u Metalcu, u Brankovoj raji, blizu Stare pravoslavne, kod Martinove pekare, iza „cirkus-placa“, iza Filozofskog, na Vidikovcu…, lijevo, desno, pored onoga, dvije ulice dalje, kod parka, malo prije Higijenskog, uz stepenice pored Prvog maja… Oni koji nisu znali o čemu govorim nisu bili Sarajlije.
U mom djetinjstvu u grad su dolazili: mljekarice sa svojim mjericama („Od ovog mlijeka svako ozdravi“), tržni prodavači („Friška roba, jeftino, kako nije…“), na vrata kucao švercer mesom („But, samo za vas, teletina…“), seljanke koje mijenjaju kokoši i jaja za robu (što im nudiš njima, kažu, ništa ne vrijedi, a ni ti o njihovim kokošima ne kazuješ bolje). Sada su se slični ljudi naselili, oni što su kokoši kupovali pomrli ili odselili. Migracije. Jedni nestali, drugi nastali. Mladost zamijenila starost („Ništa nije kao što je bilo…“). Neka je, tako i treba. Radujem se što je bilo onako kako je bilo, radujem se što je bilo, žao mi što više nije, ali je tako kako jest. U mom gradu me sada više ponese susret sa predjelom nego bilo što drugo: to dječak ponovo prelazi drveni most, ide u drugu raju. Mnogo toga je meni još samo sjećanje, a i ono što u mom gradu iz davnih vremena još postoji, postaje mi dokaz iščezlog, izgubljenog, uništenog, ali i nježna uspomena: bilo je, zar nije!?
3.
Kada bih danas opisivao svoj grad, opisivao bih mjesta kojih nema: Stara Istra, Korzo, Samek, Gradina, Bučukova antikvarnica, Dom mladih, Mordina igranka, Umjetnički paviljon, klubovi, od šahovskog do pjesničkog, amaterska društva, izviđači i ferijalci… Kome bih to? Onima koji bi ih se mogli sjetiti. Koji sada jesu, ne bi im to ništa značilo. Grad je drugačiji. Život je drugačiji. A ja ipak mislim da je to isti grad. Donekle sam u pravu. Ne samo zbog imena grada, ni zbog sličnih mjesta, ni istog rasporeda ulica, nego i zato što je to isti grad, samo s drugačijim stanovnicima, u drugačija vremena, pa je, eto, isti, a drugačiji. O tome govori svaka dijalektika promjene, to pokazuju uspoređene slike onoga što je bilo i onoga što je sada.
Kada mislimo prostor, imamo predodžbu o konkretnom prostoru. Grad je za nas neki grad, najčešće onaj koji poznajemo. O njemu imamo iskustvo i određene dojmove. Naš odnos prema prostoru, u ovom slučaju gradu, odnos je prema osjetilnom, a iz percepcije grada izvlačimo neku ideju grada, bit grada, što se jasno osjeti u mišljenju i kazivanju o „duhu grada“. Taj duh tada postaje metafizička oznaka samog grada, konstanta jednog mišljenog i doživljenog prostora. Dojam postaje pojam grada. Otuda je za mnoge koji imaju neposredno iskustvo o nekom gradu uvijek začuđujuća svaka promjena, pa obično bivaju neprijatno iznenađeni što grad nije „ono što je bio“. Svijest o povijesnom karakteru grada (prostora) je suprotna idealiziranoj slici „vječnog postojanja“.
Takvu sliku „vječnog“ stvara sjećanje, koje je osobni imaginarni muzej. U imaginarnom muzeju, muzeju bez zgrade, duhovnom muzeju u kome se okuplja sve što jest umjetnost i kultura, priprema se istinska povijest duhovnog. Ona se priprema u pisanim dokumentima, ali i u onom sjećanju u kojem se čuva i nezabilježeno i ono što nije moglo biti opredmećeno, ono što svoju metafizičku snagu zahvaljuje upravo tome što nikada nije moglo postati objektom. A u tome je sve što uistinu pripada određenoj kulturi, sve što pripada štimungu jednog podneblja, sve što je ostalo anonimno ili nezabilježeno…., ukratko: sve što čini biće jedne duhovnosti, sve što je život te duhovnosti. Onome koji je uistinu vezan za neki grad, sav je grad pun postojećih i nepostojećih spomenika, pun mjesta u koja se smještaju uspomene; onaj koji drži do kulturnih vrijednosti ima i svoj zamišljeni, imaginarni muzej, koji bi trebao biti muzej za sviju, a i onaj intimni, osobni „muzej“, u kome čuva svoje uspomene. U takvim osobnim memorabilijama i pamćenju osoba čuva svoju sliku grada, sliku koja je teško promjenjiva konstanta..
Ova metafizika biti i nepromjenjivosti grada narušena je osobnim svjedočenjima o promjeni, povijesnim događanjima, a ponajviše pod utjecajem politike koja dominira u zemlji i svakom njenom gradu. O tome nam svjedoči povijest grada. Sarajevo je bilo grad u otomanskom carstvu, u Austro-ugarskoj, u kraljevini Jugoslaviji, u socijalističkoj Jugoslaviji, a sada je nominalno glavni grad Bosne i Hercegovine. Sarajevo je bilo i u kulturnom i nacionalnom pogledu različito opisivano, od grada sa najvećom muslimanskom i židovskom populacijom, preko „multikulturnog grada“, do nove slike grada, u kojem sada dominiraju Bošnjaci.
Migracije, prirodne i nasilne, sudbine su svakog grada. Ove promjene stanovništva su uvijek mijenjale i karakter grada, od postojanja kulturnih institucija do svih vrsta običaja. Mijenjao se i pogled na grad. Opisivan je kao spoj orijentalnog i zapada, kao tamni vilajet, kao grad-žrtva, kao simbol otpora, kao oslobođeni i promijenjeni grad. Tako je i sa slikama drugih gradova. Pariz je, recimo, nazivan gradom svjetlosti, slobode, raspuštenosti, kulture, terorizma… Svaki grad se u bitnom smislu mijenjao i prestajao biti onakav kako je označen ili u uspomeni sačuvan. U tome je šok nostalgije: što je nestala zaustavljena slika i na njeno mjesto došla nova. Što je vrijeme izmijenilo prostor. Što se povijest nije zaustavila. Što je ono što pamtimo postalo nešto drugo.
4.
Gledam s prozora trg: tu sam, pored tog trga odrastao. Trg je život, promjena, kazivanje, povijest, slika. Život koji odlazi, život koji dolazi. Mijenjano je ovom trgu ime, uvijek u skladu s vladajućom ideologijom. Ne znam kako se zvao kada je nastao. Vjerojatno po nekom vladaru. U doba moje mladosti zvao se Trg oslobođenja, sada Trg Oslobođenja/Trg Alije Izetbegovića. A zapravo je to uvijek bio park, sa dvije velike parcele ispred Saborne crkve i ravnom, kasnije popločanom površinom, gdje su djeca igrala lopte, svojedobno braća Nikolić bili prava atrakcija u igranju nogometa „na male”, imali toliku publiku da njihove utakmice nisu remetile ni uvijek stroge „snage reda”.
Onaj koji se sjeća zna čega na trgu nema. Trg se promijenio, nije onakav kakav je bio u doba mog djetinjstva. U blizini trga je oduvijek bilo nekoliko škola, oficirski dom, a bio je tu i velik Novi hram, čija je gradnja dovršena 1930., a koji smo mi jednostavno zvali Templ. Sarajevska Jevrejska opština ga je nakon Drugog svjetskog rata poklonila gradu, jer su Židovi tokom rata pobijeni, malo ih je preživjelo, nije im više trebao hram koji je mogao primiti 1.000 vjernika. 1964. je preuređen, postao Radnički univerzitet, ali je s nestankom socijalizma pojam radničke klase potisnut i danas se najčešće veže uz tešku financijsku situaciju radništva, a ne uz kulturu. Od 1993. nekadašnja sinagoga je postala Bosanski kulturni centar. Promjena imena govori o promjeni funkcije građevine, a obavještava nas i o vladajućoj ideologiji. Tako u jednom zdanju postoje njegovi različiti slojevi, u njenoj vidljivoj strani prikrivena njena povijest, u njoj priča o nastanku i transformiranju jedne značajne građevine. Ono što je od nje sačuvano, dobilo je novu funkciju i novi sadržaj. Većina značajnih zgrada koje pamtim i dalje postoje. Tu je Saborna crkva, fakultet, Gradska tržnica, nekoliko glomaznih austrijskih zgrada, u jednoj od njih je ranije bio atelje Maria Mikulića, tu je i zgrada u kojoj sam odrastao, a koja je nazivana Palačom Spas… U crkvi je sada manje vjernika, na tržnici meni neznani prodavači, nema nekih radnji koje pamtim, nema ni Maria Mikulića, ni ja ne stanujem u kući mojeg odrastanja. I trg je drugačiji, na njemu mi nitko poznat. A pamtim ga, kažem, odavno, od djetinjstva.
Na trgu je nekada, prije nego što sam se rodio, bio kip kralja Aleksandra, onda u doba Drugog svjetskog rata njemački orao. Srušen i jedan i drugi. Pored Saborne crkve je bila Bogoslovija, sa neoklasičnim stupovima, koja je kasnije postala Arhitektonski fakultet, a još kasnije je ta lijepa građevina preuređena u kocku Ekonomskog fakulteta. Preko puta Saborne crkve bila je i sada je velika lijepa kuća, u kojoj je svoj atelje imao Vojo Dimitrijević, do nje nekoliko malih jednokatnica, među njima i slastičarna gospodina Pijuka, čiji je sin bio jedan od onih „problematičnih mladića” i poput drugih njemu sličnih odjednom nestao. Bila je tu i mala pijaca. Na tom prostoru izgrađena je Svjetlost, svojedobno jedna od najboljih izdavačkih kuća na prostoru Jugoslavije. Sada su na trgu i kipovi pisaca, od kojih svaki čas neki strada, na što su pisci već za svojih života navikli.
U doba moje mladosti poznavao sam gotovo sve koji su stanovali oko trga. Danas s izuzetkom dvije osobe ne znam nikoga, a ne stanujem tu više ni ja. Još u doba mog djetinjstva za blagdana je tu svirala vojna glazba, svira i danas, samo su druge melodije. Jedno vrijeme je sa strane bio kip majke s djetetom i mala fontana („Nemoj piti vodu, oznojen si”). Poslije su napravljena dva kruga, koji su služili modelarima aero-kluba kao piste za njihove male letjelice. Nedjeljom su ovi modelari zabavljali publiku, dizali u nebo svoje makete jedrilica i malih bučnih aviona, djeca su dolazila u pratnji roditelja od kojih poslije ništa nisu mogla vidjeti. Ničeg više od toga. Danas su tu kiosci, tezge, nakupci, sitni trgovci, ratari, travari, već tko zakupi prostor po danu, sa strane osiromašeni penzioneri igraju šah, po noći mladež. Ne usuđujem se u kasne sate preko trga jer svako jutro vidim naokolo šprice. Zato ja slici dodajem ono što je poslije nestalo. Gledam trg i dodajem mu ono što mu je oduzeto, vidim ga onakvim kakvim je ranije bio. A ono što je bilo još prije toga pokušavao sam zamisliti, pa prestao. Slika onoga što sam ranije vidio čini me svjedokom onoga što više nije.
Nekada, u starom Rimu trg je nazivan forumom, što je kasnije postala riječ za diskusiju o značajnim pitanjima, jer su se različite značajne rasprave u davna vremena vodile baš na trgu, u središtu grada i njegovim institucijama. Toga nije bilo na trgu kojeg ja pamtim. Djeca jesu galamila, stariji potiho razgovarali na klupama o nečemu što ih je zanimalo ili brinulo, no javnih diskusija nije bilo. Ali su promjene na trgu rekle i pokazale sve što je o jednom gradu i jednoj zemlji trebalo biti rečeno. Slika trga koji se mijenjao i još uvijek mijenja govori o promjenama, od promjena životnih navika i sastava stanovništva do promjena znakova i politike koja iza tog znakovlja stoji. A sve te promjene pokazuju i dokazuju da ni nebo pod kojim smo nije kakvo je bilo. Nije ni moglo biti, jer ni ono nije uvijek, nije zapravo nikad isto.