Lijevim okom vidjela je samo unatrag, u prošlost, a desnim – samo ono što se tek trebalo dogoditi u budućnosti. Iako su joj oba oka bila otvorena kao kod svih drugih koji vide, Vajša kao da je bila slijepa. Svi su je zvali Slijepa Vajša. Rijetko je izlazila iz kuće, po dvorištu je hodala ispruženih ruku, udarala o trešnju, grebala o kupine i rušila ćupove ispod brajde. Trešnja, kupine i ćupovi nisu postojali za nju, kao što nije postojao ni današnji dan. Za lijevo oko još nisu izašli iz zemlje, a za desno – već su uvenuli ili postali zemlja.
Dok je Vajša bila još mala, njezinu čudnu sljepoću najprije je primijetila majka. Kako je mogla znati da je za Vajšino lijevo oko žena, nagnuta nad njom, djevojčica koja je tek prohodala, a za desno – ružna, iskrivljena starica.
Kad je Vajša progovorila i nepovezano počela objašnjavati što vidi, pomislili su da joj je na oči bačena crna magija. Prodefilirala je cijela jedna kolona bakica koje su pljuvale preko ramena, vukle se za uši i coktalejezikom.
Neka pije božurovo sjeme pred izlazak sunca 40 dana uzastopno…
Neka zapali žuć jastreba i metne na oko, dok je još toplo.
Od crne kokoši bubotak očisti, salo, kožu, ljusku i na oči stavi…
Samo je jedna baba sjedila po strani, klatila svojom kornjačastom glavom i nije progovarala. Na kraju, kad je ustala i krenula iza svih, tiho je rekla da ni od čega nema vajde, dok se ne pronađe nešto što će joj spojiti oči i vratiti na ovaj svijet.
Rasla je tako Vajša i porasla, te postala lijepa mlada žena. Čak i to što joj je lijevo oko bilo smeđe, a desno – zeleno, samo je doprinosilo njezinoj ljepoti.
Jednog dana došao neki mladić tražiti njezinu ruku, zastao pred Vajšom, a ona gledala prema njemu i ovako ga vidjela:
Lijevo:
Bože, zar me je ovaj slinavi dječarac došao prositi, oh, duša mala, košuljica mu istrpana, koljena izgrebana, majka mu mogu biti, a poslalo ga da me išče za nevjestu, da sa mnom šale zbijaju, Bože…
Desno:
Ruke mu drhte, kosa posijedjela, grehota je, Bože, pa on na zemlju miriše, došlo mu vrijeme na put ići, a on nevjestu hoće, kako da legnem s njim, kojim očima da ga gledam, o Bože…
I tako se priča ponavljala sa svakim koji bi došao. Nije naišao onaj koji bi joj skupio oči.
Godine su prošle, a lijepa Vajša i dalje tako živjela s jednim okom u prošlosti, a drugim daleko u danima koji su predstojali. Ponekad su se granice unutar kojih je vidjela toliko smanjivale, gotovo da su se skupile u sadašnjosti. Ali dok bi za desno oko sunce tek izlazilo, za lijevo bi se već pomaljala mjesečina. Ponekad bi se udaljenost između prošlosti i budućnosti i Vajša bi šaputala kako je prema njezinu lijevome oku zemlja još pusta i neuređena, tama pokriva bezdan i nešto (za koje nije imala riječ) lebdi nad vodom. A u isto vrijeme, ispred desnoga oka javljao se četvrtasti grad, jednake dužine i širine, s gradskim zidinama ukrašenim raznim dragim kamenjem – prvi kamen bijaše jaspis, drugi safir, treći kalcedon, četvrti smaragd, peti sardoniks itd.
Navečer, kad bi Vajša legla, opet nije bilo spokoja za njezine oči. Snovi su joj se razdvajali poput zmijskoga jezika i dok je u snu jednoga oka trčala za leptirima, a božuri već bili njezine visine, a snu drugoga oka božuri su već bili pokidani i pokrivali bi joj cijelo ukočeno tijelo, dok su joj iznad lica letjeli neki drugi leptiri.
Dosadilo Vajši tako živjeti. Smislila tako da si samo iščeprka jedno oko, prstima da ga iščupa. Dobro ali koje!Ako izvadi lijevo, kao da živi samo u onome što dolazi, a to nije izgledalo dobro. I s kime bi živjela u budućnosti, koga bi poznavala? A da onda izvadi desno? Prošli dani uvijek su topliji, sigurniji. Ali, kako će gledati majku i oca kao balavu djecu, kako će ih zvati, kako će živjeti s njima? Nije bilo spasa za Vajšu ni u prošlosti, ni u budućnosti.
Nema kraja ova priča. Jer se na ovome svijetu nije našlo ništa što bi Vajši skupilo oči, pa da bude jednako kako lijevome, tako i desnome oku.
A ako ti, čitatelju, kad zatvoriš desno oko i pročitaš ovu priču samo s lijevim, ne vidiš nikakva slova i nikakvu priču, nego samo čist list prije priče, ili pak ni list ne vidiš, nego vidiš drvo od kojega je napravljen – teško tebi!
Ako, pak, zatvoriš lijevo oko i pročitaš sve desnim i opet ne vidiš slova jer su već izblijedjela, a papir se pretvorio u bijeli prah, teško meni! Ili čitaš očima slijepe Vajše ili je ova priča toliko kratkoga vijeka, koliko je kratkoga vijeka ovaj komad papira i ovaj svijet koji vene.
Slijepa Vajša
(Nedovršena priča)
S bugarskog prevela: Ksenija Banović
Lijevim okom vidjela je samo unatrag, u prošlost, a desnim – samo ono što se tek trebalo dogoditi u budućnosti. Iako su joj oba oka bila otvorena kao kod svih drugih koji vide, Vajša kao da je bila slijepa. Svi su je zvali Slijepa Vajša. Rijetko je izlazila iz kuće, po dvorištu je hodala ispruženih ruku, udarala o trešnju, grebala o kupine i rušila ćupove ispod brajde. Trešnja, kupine i ćupovi nisu postojali za nju, kao što nije postojao ni današnji dan. Za lijevo oko još nisu izašli iz zemlje, a za desno – već su uvenuli ili postali zemlja.
Dok je Vajša bila još mala, njezinu čudnu sljepoću najprije je primijetila majka. Kako je mogla znati da je za Vajšino lijevo oko žena, nagnuta nad njom, djevojčica koja je tek prohodala, a za desno – ružna, iskrivljena starica.
Kad je Vajša progovorila i nepovezano počela objašnjavati što vidi, pomislili su da joj je na oči bačena crna magija. Prodefilirala je cijela jedna kolona bakica koje su pljuvale preko ramena, vukle se za uši i coktale jezikom.
Neka pije božurovo sjeme pred izlazak sunca 40 dana uzastopno…
Neka zapali žuć jastreba i metne na oko, dok je još toplo.
Od crne kokoši bubotak očisti, salo, kožu, ljusku i na oči stavi…
Samo je jedna baba sjedila po strani, klatila svojom kornjačastom glavom i nije progovarala. Na kraju, kad je ustala i krenula iza svih, tiho je rekla da ni od čega nema vajde, dok se ne pronađe nešto što će joj spojiti oči i vratiti na ovaj svijet.
Rasla je tako Vajša i porasla, te postala lijepa mlada žena. Čak i to što joj je lijevo oko bilo smeđe, a desno – zeleno, samo je doprinosilo njezinoj ljepoti.
Jednog dana došao neki mladić tražiti njezinu ruku, zastao pred Vajšom, a ona gledala prema njemu i ovako ga vidjela:
Lijevo:
Bože, zar me je ovaj slinavi dječarac došao prositi, oh, duša mala, košuljica mu istrpana, koljena izgrebana, majka mu mogu biti, a poslalo ga da me išče za nevjestu, da sa mnom šale zbijaju, Bože…
Desno:
Ruke mu drhte, kosa posijedjela, grehota je, Bože, pa on na zemlju miriše, došlo mu vrijeme na put ići, a on nevjestu hoće, kako da legnem s njim, kojim očima da ga gledam, o Bože…
I tako se priča ponavljala sa svakim koji bi došao. Nije naišao onaj koji bi joj skupio oči.
Godine su prošle, a lijepa Vajša i dalje tako živjela s jednim okom u prošlosti, a drugim daleko u danima koji su predstojali. Ponekad su se granice unutar kojih je vidjela toliko smanjivale, gotovo da su se skupile u sadašnjosti. Ali dok bi za desno oko sunce tek izlazilo, za lijevo bi se već pomaljala mjesečina. Ponekad bi se udaljenost između prošlosti i budućnosti i Vajša bi šaputala kako je prema njezinu lijevome oku zemlja još pusta i neuređena, tama pokriva bezdan i nešto (za koje nije imala riječ) lebdi nad vodom. A u isto vrijeme, ispred desnoga oka javljao se četvrtasti grad, jednake dužine i širine, s gradskim zidinama ukrašenim raznim dragim kamenjem – prvi kamen bijaše jaspis, drugi safir, treći kalcedon, četvrti smaragd, peti sardoniks itd.
Navečer, kad bi Vajša legla, opet nije bilo spokoja za njezine oči. Snovi su joj se razdvajali poput zmijskoga jezika i dok je u snu jednoga oka trčala za leptirima, a božuri već bili njezine visine, a snu drugoga oka božuri su već bili pokidani i pokrivali bi joj cijelo ukočeno tijelo, dok su joj iznad lica letjeli neki drugi leptiri.
Dosadilo Vajši tako živjeti. Smislila tako da si samo iščeprka jedno oko, prstima da ga iščupa. Dobro ali koje!Ako izvadi lijevo, kao da živi samo u onome što dolazi, a to nije izgledalo dobro. I s kime bi živjela u budućnosti, koga bi poznavala? A da onda izvadi desno? Prošli dani uvijek su topliji, sigurniji. Ali, kako će gledati majku i oca kao balavu djecu, kako će ih zvati, kako će živjeti s njima? Nije bilo spasa za Vajšu ni u prošlosti, ni u budućnosti.
Nema kraja ova priča. Jer se na ovome svijetu nije našlo ništa što bi Vajši skupilo oči, pa da bude jednako kako lijevome, tako i desnome oku.
A ako ti, čitatelju, kad zatvoriš desno oko i pročitaš ovu priču samo s lijevim, ne vidiš nikakva slova i nikakvu priču, nego samo čist list prije priče, ili pak ni list ne vidiš, nego vidiš drvo od kojega je napravljen – teško tebi!
Ako, pak, zatvoriš lijevo oko i pročitaš sve desnim i opet ne vidiš slova jer su već izblijedjela, a papir se pretvorio u bijeli prah, teško meni! Ili čitaš očima slijepe Vajše ili je ova priča toliko kratkoga vijeka, koliko je kratkoga vijeka ovaj komad papira i ovaj svijet koji vene.