Erri De Luca, suvremeni talijanski prozaik i prevoditelj starozavjetnih tekstova, objavljujući 2002. svoju prvu zbirku poetskih tekstova u uglednoj torinskoj izdavačkoj kući Einaudi, osjetio je potrebu posuti se pepelom i na neki način unaprijed ispričati čitateljima:
“Listam katalog ovog poetskog niza i tresu me trnci: zar i ja tu? Ne mogu na sebe primijeniti ni ono malo ironije što lebdi u izričaju: ‘Hagàm Shaúl banneviím?’ (Zar i ti Šaule među prorocima?), kako o njemu govore oni koji ga gledaju da revnuje među pravim prorocima. Ostajem posve neravnopravan prezimenima i imenima pjesnika okupljenima u znaku ove drevne bijele naslovnice.
Radi se o tome da s pedeset godina čovjek osjeti da se mora otisnuti od vlastita kopna te otići na pučinu. Onome tko piše pripovijesti na kopnu proze, hazard pisanja stihova otvoreno je more. Stihove nisam dosegao. Ovdje su crte koje prečesto idu na početak.”
Tim riječima autor čitatelja uvodi u svoju prvu stihozbirku naslovljenu Djelo na vodi.
A nedostojna prevoditelja Errijevih tesktova i pisca ove usputne bilješke naročito raduje podatak što cijela ta stihozbirka, nevelika samo brojem uvrštenih fragmeneta, počinje eksplicitnom posvetom:
Izetu Sarajliću, sarajevskom i svjetskom pjesniku.
Izetu Sarajliću posvećen je i poduži tekst u drugoj stihozbirci, u kojem se Erri De Luca oprašta od svog dragog prijatelja – Izet Sarajlić, rođen 1930., odsutan od 2002.
U istom Einaudijevom poetskom nizu deset godina poslije pojavit će se dvojezično izdanje
Sarajlićevih pjesama s Erijevim predgovorom i besprijekornim prijevodom Silvija Ferrarija.
Osim iskrenih prijateljskih osjećaja, Erri De Luca nam svojim odnosom prema Izetu Sarajliću podastire i implcitnu poruku pobune, usudio bih se kazati iste one na koju nas je izrijekom pozvao Stéphane Hessel, objavljujući svoju brojem stranica također neveliku knjižicu, za čije se ovdašnje izdanje pobrinuo profesor Predrag Matvejević.
O vlastitoj tinjajućoj pobuni na djelu Erri De Luca svjedoči ne samo mnogobrojnim boravcima u mjestima ratom zahvaćene Bosne i Hercegovine, dvozeći ili prateći kamione humanitarne pomoći, nego i tihom prisutnošću među stanovnicima Beograda, u vrijeme dok natovi avioni nemilice bombardiju ne samo metropolu.
U tom času Erri De Luca zna da osjećaj blizine s ljudima koji su izloženi nasilju koje u nebo vapi može razumjeti, osim majke mu Emilije, još samo jedna osoba. Imenom i prezimenom to je Barbara Balzerani, kojoj se Erri javlja sa Kalemegdana. Ona je u rimskom zatvoru, gdje izdržava kaznu doživotne robije, nakon presude za otmicu i umorstvo Alda Mora. To je ista ona Barbara, kojoj Erri De Luca posvećuje tekst naslovljen Balada za jednu zatvorenicu. Ista ona kojoj će u u završnici knjige Sirena u pet zapisati:
“Jedne majske noći ’99., za najsilovitijih bombardiranja centra Beograda, stajao sam naslonjen na prozor na najgornjem katu, gledajući zemlju koja je eksplodirala. Grad je bio nalik djevojčici koju je spopao teški kašalj.
Toga časa postao sam svjestan da sam odvratno sam. Do tog časa bilo je naprosto u redu da se građanin neprijateljske zemlje, napadač na nebo i razaratelj tuđih zemalja i proljeća, osjeća usamljeno. I hvala im što su ga podnosili. Te majske noći samoća i pomicanje područja eksplozija bili sum i odvratni. Nazvao sam jedino prijateljsko čeljade koje je moglo podržati taj telefonski poziv. Jedinu osobu koja bi mogla imati milosti za taj rasap, koja bi zacijelo bila u Beogradu, da nije otplaćivala drugi dug poreznicima pobjednika. Jedina koja će na kraju razgovora biti u stanju nastaviti svojim obaveznim putem, zaboravljajući me na stražarskom pragu.
Slučajno još nije bila izašla ni stigla do rampe na kraju dana. Moj glas je bio pomiješan sa zvučnom kulisom te proklete noći, moj glas je gušio njezin.
Znam da sam zloupotrijebio njezin položaj. Ovi redci joj se ne ispričavaju i nisu joj nadoknada, jer sve bih ponovio. Ispočetka i opet sve bih ponovio.” (Tvrtko Klarić)
***
Sirene
Bio sam u Beogradu toga maja za njegova bombardiranja. Nedostajalo mi je snage da budem cum, sa: da sklopim savez. Bio sam u tom gradu, stanovnik jednog njegovog noćnog balkona, u sobi 411. Naredio sam tijelu da bude stražar. Bio sam sâm: zaratio protiv svoje zemlje u raspolućenome gradu – na polovicu s nebom i na onu sa zemljom.
Na pameti mi je bila jedna pjesma Dylana Thomasa koji je iz njemačkih bombi nad Londonom iskopao stihove i naslov: “Među poginulima za avionskoga napada u zoru, zatečen je i jedan stogodišnjak»
Starci u Beogradu su šetali. Zajedno s dangubom, koji je došao sa drugog nekog juga, odlazili bi do Kalemegdana, gdje se spajaju vode Dunava i Save. Igrali su šah, sjedeći po klupama. Na znak uzbune koja je označavala napad iz zraka, ostajali bi sjediti, pazeći da ne povuku pogrešan potez.
Starci, šah i mjesec maj: sjedeći uz njih napisao sam ovo:
Misao budalaša pred Savom
jednoga svibanjskoga dana devedesetidevete:
poželjeh darovati sat starcu
koji dolazi sjesti, veli “dobar dan”
te zapodijeva razgovor o vremenu
koje je kišovito ove godine
pa škodi reumatičarima.
Baš ga i ne zanima šta radi netko iz Napulja
u Beogradu, jer ne radi ništa samo stoji.
U džepu mi je sat
dao bih ga u zamjenu
za željeznu kukicu što mi je jučer izvukla
čepić cerumena iz lijevog uha
u bolnici u ulici Pozierza.
I sada čujem tu daljinu, ta zvona, tu grmljavinu
i čujem sirene u Beogradu
zajedno s onima u Napulju preostalima u pričama
moje majke o ratu. Sluh je retroaktivan,
miješa bombardiranje, ljušti noći,
na prozoru sam u ulozi pastira
nad stadom oblaka
da ne razbježe se pod kanonadom
ispaljenom sa zvijezda.
*
Balada za jednu zatvorenicu
Bilo je opasno
ostaviti joj slobodno ruke
bez lisičina na zapešćima
kad je iznova ugledala prostor, stabla, ulice,
na groblju kamo su
nosili njezinog oca.
Deset već odležanih godina,
ali ne pomaže brojiti ih,
doživotna se ne smanjuje,
živiš li duže više ispaštaš.
Bilo je opasno
dozvoliti joj zagrljaje,
a po pravilniku
isključen je svaki dodir
Bila je opasana
korota rodbine,
tu pred mrtvim ocem
mogli su pokušati
tko bi znao osloboditi
kćer ukočenu,
samo da se izjednači
smrt sa životom.
Propala zabava
vidjeti ratnicu kako jeca,
ali kome su svezana zapešća
ne može otpustiti oči.
Da bi se prislonili, suze i osmijesi,
potrebno im je malo prisnosti
jer su grubi, ne umiju
klijati u sužanjstvu.
“Nije se više boravilo zajedno, zar ne, tata?
Prvo borba, godine skrivanja,
ni telefonski poziv o Božiću,
a onda specijalni zatvor, tvoje lice
koje sam opet vidjela iza stakla što nas dijeli,
najprije prestrašena, zatim drska
slijeganjem ramena
govorio si: ‘zidovi, stakla, rampe, straže,
nisu dovoljni da nas razdvoje,
ja sam na tvojoj strani
makar te i ne dodirnuo,
dapače, pogledaj što ću napraviti,
stavit ću ruke u džepove’.
Strpi se, tata, ni danas
ne mogu te podragati
između mojih nadzornika i lisičina.
Ali hvala ti što si omogućio da jutros
izađem, da ovu hrpicu vremena
kazne koju ću odslužiti budem na otvorenom”.
Sada je možeš sresti
uvečer kad vraća se
ulicom Bartolo Longo,
zatvor Rebibbia,
boravište pobijeđenih
u dovršenom ratu,
vječna rezidencija
doživotno poraženih.
Prelazi ulicu, ne osvrće se,
drugarica Luna, stara uznica
koja se predaje rampama večeri.
Sličica sa Kalemegdana i jedna balada
Erri De Luca, suvremeni talijanski prozaik i prevoditelj starozavjetnih tekstova, objavljujući 2002. svoju prvu zbirku poetskih tekstova u uglednoj torinskoj izdavačkoj kući Einaudi, osjetio je potrebu posuti se pepelom i na neki način unaprijed ispričati čitateljima:
“Listam katalog ovog poetskog niza i tresu me trnci: zar i ja tu? Ne mogu na sebe primijeniti ni ono malo ironije što lebdi u izričaju: ‘Hagàm Shaúl banneviím?’ (Zar i ti Šaule među prorocima?), kako o njemu govore oni koji ga gledaju da revnuje među pravim prorocima. Ostajem posve neravnopravan prezimenima i imenima pjesnika okupljenima u znaku ove drevne bijele naslovnice.
Radi se o tome da s pedeset godina čovjek osjeti da se mora otisnuti od vlastita kopna te otići na pučinu. Onome tko piše pripovijesti na kopnu proze, hazard pisanja stihova otvoreno je more. Stihove nisam dosegao. Ovdje su crte koje prečesto idu na početak.”
Tim riječima autor čitatelja uvodi u svoju prvu stihozbirku naslovljenu Djelo na vodi.
A nedostojna prevoditelja Errijevih tesktova i pisca ove usputne bilješke naročito raduje podatak što cijela ta stihozbirka, nevelika samo brojem uvrštenih fragmeneta, počinje eksplicitnom posvetom:
Izetu Sarajliću, sarajevskom i svjetskom pjesniku.
Izetu Sarajliću posvećen je i poduži tekst u drugoj stihozbirci, u kojem se Erri De Luca oprašta od svog dragog prijatelja – Izet Sarajlić, rođen 1930., odsutan od 2002.
U istom Einaudijevom poetskom nizu deset godina poslije pojavit će se dvojezično izdanje
Sarajlićevih pjesama s Erijevim predgovorom i besprijekornim prijevodom Silvija Ferrarija.
Osim iskrenih prijateljskih osjećaja, Erri De Luca nam svojim odnosom prema Izetu Sarajliću podastire i implcitnu poruku pobune, usudio bih se kazati iste one na koju nas je izrijekom pozvao Stéphane Hessel, objavljujući svoju brojem stranica također neveliku knjižicu, za čije se ovdašnje izdanje pobrinuo profesor Predrag Matvejević.
O vlastitoj tinjajućoj pobuni na djelu Erri De Luca svjedoči ne samo mnogobrojnim boravcima u mjestima ratom zahvaćene Bosne i Hercegovine, dvozeći ili prateći kamione humanitarne pomoći, nego i tihom prisutnošću među stanovnicima Beograda, u vrijeme dok natovi avioni nemilice bombardiju ne samo metropolu.
U tom času Erri De Luca zna da osjećaj blizine s ljudima koji su izloženi nasilju koje u nebo vapi može razumjeti, osim majke mu Emilije, još samo jedna osoba. Imenom i prezimenom to je Barbara Balzerani, kojoj se Erri javlja sa Kalemegdana. Ona je u rimskom zatvoru, gdje izdržava kaznu doživotne robije, nakon presude za otmicu i umorstvo Alda Mora. To je ista ona Barbara, kojoj Erri De Luca posvećuje tekst naslovljen Balada za jednu zatvorenicu. Ista ona kojoj će u u završnici knjige Sirena u pet zapisati:
“Jedne majske noći ’99., za najsilovitijih bombardiranja centra Beograda, stajao sam naslonjen na prozor na najgornjem katu, gledajući zemlju koja je eksplodirala. Grad je bio nalik djevojčici koju je spopao teški kašalj.
Toga časa postao sam svjestan da sam odvratno sam. Do tog časa bilo je naprosto u redu da se građanin neprijateljske zemlje, napadač na nebo i razaratelj tuđih zemalja i proljeća, osjeća usamljeno. I hvala im što su ga podnosili. Te majske noći samoća i pomicanje područja eksplozija bili sum i odvratni. Nazvao sam jedino prijateljsko čeljade koje je moglo podržati taj telefonski poziv. Jedinu osobu koja bi mogla imati milosti za taj rasap, koja bi zacijelo bila u Beogradu, da nije otplaćivala drugi dug poreznicima pobjednika. Jedina koja će na kraju razgovora biti u stanju nastaviti svojim obaveznim putem, zaboravljajući me na stražarskom pragu.
Slučajno još nije bila izašla ni stigla do rampe na kraju dana. Moj glas je bio pomiješan sa zvučnom kulisom te proklete noći, moj glas je gušio njezin.
Znam da sam zloupotrijebio njezin položaj. Ovi redci joj se ne ispričavaju i nisu joj nadoknada, jer sve bih ponovio. Ispočetka i opet sve bih ponovio.” (Tvrtko Klarić)
***
Sirene
Bio sam u Beogradu toga maja za njegova bombardiranja. Nedostajalo mi je snage da budem cum, sa: da sklopim savez. Bio sam u tom gradu, stanovnik jednog njegovog noćnog balkona, u sobi 411. Naredio sam tijelu da bude stražar. Bio sam sâm: zaratio protiv svoje zemlje u raspolućenome gradu – na polovicu s nebom i na onu sa zemljom.
Na pameti mi je bila jedna pjesma Dylana Thomasa koji je iz njemačkih bombi nad Londonom iskopao stihove i naslov: “Među poginulima za avionskoga napada u zoru, zatečen je i jedan stogodišnjak»
Starci u Beogradu su šetali. Zajedno s dangubom, koji je došao sa drugog nekog juga, odlazili bi do Kalemegdana, gdje se spajaju vode Dunava i Save. Igrali su šah, sjedeći po klupama. Na znak uzbune koja je označavala napad iz zraka, ostajali bi sjediti, pazeći da ne povuku pogrešan potez.
Starci, šah i mjesec maj: sjedeći uz njih napisao sam ovo:
Misao budalaša pred Savom
jednoga svibanjskoga dana devedesetidevete:
poželjeh darovati sat starcu
koji dolazi sjesti, veli “dobar dan”
te zapodijeva razgovor o vremenu
koje je kišovito ove godine
pa škodi reumatičarima.
Baš ga i ne zanima šta radi netko iz Napulja
u Beogradu, jer ne radi ništa samo stoji.
U džepu mi je sat
dao bih ga u zamjenu
za željeznu kukicu što mi je jučer izvukla
čepić cerumena iz lijevog uha
u bolnici u ulici Pozierza.
I sada čujem tu daljinu, ta zvona, tu grmljavinu
i čujem sirene u Beogradu
zajedno s onima u Napulju preostalima u pričama
moje majke o ratu. Sluh je retroaktivan,
miješa bombardiranje, ljušti noći,
na prozoru sam u ulozi pastira
nad stadom oblaka
da ne razbježe se pod kanonadom
ispaljenom sa zvijezda.
*
Balada za jednu zatvorenicu
Bilo je opasno
ostaviti joj slobodno ruke
bez lisičina na zapešćima
kad je iznova ugledala prostor, stabla, ulice,
na groblju kamo su
nosili njezinog oca.
Deset već odležanih godina,
ali ne pomaže brojiti ih,
doživotna se ne smanjuje,
živiš li duže više ispaštaš.
Bilo je opasno
dozvoliti joj zagrljaje,
a po pravilniku
isključen je svaki dodir
Bila je opasana
korota rodbine,
tu pred mrtvim ocem
mogli su pokušati
tko bi znao osloboditi
kćer ukočenu,
samo da se izjednači
smrt sa životom.
Propala zabava
vidjeti ratnicu kako jeca,
ali kome su svezana zapešća
ne može otpustiti oči.
Da bi se prislonili, suze i osmijesi,
potrebno im je malo prisnosti
jer su grubi, ne umiju
klijati u sužanjstvu.
“Nije se više boravilo zajedno, zar ne, tata?
Prvo borba, godine skrivanja,
ni telefonski poziv o Božiću,
a onda specijalni zatvor, tvoje lice
koje sam opet vidjela iza stakla što nas dijeli,
najprije prestrašena, zatim drska
slijeganjem ramena
govorio si: ‘zidovi, stakla, rampe, straže,
nisu dovoljni da nas razdvoje,
ja sam na tvojoj strani
makar te i ne dodirnuo,
dapače, pogledaj što ću napraviti,
stavit ću ruke u džepove’.
Strpi se, tata, ni danas
ne mogu te podragati
između mojih nadzornika i lisičina.
Ali hvala ti što si omogućio da jutros
izađem, da ovu hrpicu vremena
kazne koju ću odslužiti budem na otvorenom”.
Sada je možeš sresti
uvečer kad vraća se
ulicom Bartolo Longo,
zatvor Rebibbia,
boravište pobijeđenih
u dovršenom ratu,
vječna rezidencija
doživotno poraženih.
Prelazi ulicu, ne osvrće se,
drugarica Luna, stara uznica
koja se predaje rampama večeri.