U kantini sam proždrljivo progutao konzervu sardine, a onda se natjerao da popijem još malo bljutavog čaja. Vrele gutljaje tog zašećerenog biljnog ekstrakta proćelavi Dalmatinac ludih očiju iz trećeg voda često uspoređuje sa mazivima za čišćenje puške, a mi potvrdno klimamo glavom izbjegavajući njegov pogled. Pada mi glava od pospanosti, cijelu noć sam dežurao na ledenoj vjetrometini hodnika ispred spavaonice.
Poslije doručka desetari nas postrojavaju na asfaltiranoj pisti ispred kuhinje, a onda se mlađi oficiri, uglavnom bezrazložno, deru na utegnute vojne formacije, što 1988. godine u vedroj svakodnevnici 63. padobranske brigade uvijek označava početak jutarnje obuke. Kao zombi samo radim što mi se kaže. Iz autopilot moda stižem primijetiti da su dani okračali, jutra postala maglovita, a neki oštri vjetar se zlokobno kovitla sa Nišave. Svako malo pogledam ručni sat čiji sam ekran izgrebao pužući na taktičkoj obuci, u glavi tromo računam koliko još mogu izdržati budan. Umjesto popodnevnog odmora dobili smo skupljanje mokrog lišća sa zelenih površina, maštam o krevetu i mojoj, po pravilu službe, pedantno složenoj posteljini.
Noć konačno pada, sa novootkrivenim entuzijazmom obavljam ličnu higijenu. Ustreptao od sreće oblačim čist veš i pidžamu, u krevetu grlim jastuk i zatvaram oči. Duboko dišem, osjećam da mi cijelo tijelo opušta, na granici sam između sna i jave. Uskoro više i neću biti tu, barem kada spavam JNA me ne posjeduje pa se vraćam kući. Možda nam se noćas konačno sretnu pogledi i oblikuju prave riječi, sve je moguće dok sanjam bučni komadić asfalta između SOS-a i CDA gdje se strastveno talasamo u svijetlim i tamnim valovima teksas jakni.
A onda se vrata spavaonice treskom otvaraju, pale se svjetla i jedan desetar dubokim glasom urla: ”Ustaj vojsko!”, a drugi piskutavim nalik sireni za opću opasnost pišti: „Uzbuna, uzbuna!”.
Ne mogu vjerovati, okrećem se što dalje od tog užasa na drugu stranu ležaja koji se iznenada počinje divlje propinjati. Desetar mi ljulja krevet i urla prostote, proćelavi Dalmatinac nas sa strane obojicu strogo gleda. Ustajem i počinjem se trapavo oblačiti, kažem sebi da će nas samo postrojiti na pisti i vratiti u spavaonu. Već se to dešavalo, nekakvo kao vježbanje borbene gotovosti. Obećavam izbezumljenom sebi da sam za petnaest minuta nazad u krevetu, pola sata u najgorem slučaju.
Na pisti smo postrojeni u punoj borbenoj opremi, desetari rade inspekciju, svi čekamo voljno da se vratimo u krevet. Umjesto toga dolazi komanda za pokret i marševskim korakom krećemo prema izlazu iz vojnog aerodroma Niš. Uvjeravam se da ćemo sigurno samo obrnuti krug oko kasarne i odmah se vratiti nazad.
Umjesto toga, po mrklom mraku u koloni pratimo ivicu autoceste prema Aleksincu, poneki automobil ili kamion prođe i na tren nas osvijetli. Spavaonica ostaje sve dalje iza nas, borim se sa nagonom da izađem iz stroja i bezglavo potrčim nazad. Onesvijestit ću se u krevetu pa onda neka me hapse i rade šta hoće, kamo sreće da me bace u kakvu mračnu rupu vojnog zatvora da se konačno naspavam. Kiptim od bijesa što se ovaj užas morao desiti baš noć nakon što oka nisam sklopio. Ne znam više kako da se utješim osim razmišljanjem da od ovoga ne može gore.
Razvoj situacije me trenutno demantira, počinje padati kiša. Neko se u povorci nervozno nasmijao, vodstvo sa čela naređuje tišinu u stroju. Sasvim sam mokar i puna ratna oprema počinje da mi žulja ramena i leđa, provlačim prste ispod vlažnih ledenih kaiševa. Opet sebi neoprezno kažem da zasigurno više ne može gore.
Tada nas čelo kolone pod oštrim uglom skreće sa ceste u neko mračno brdo. Uspon postaje sve strmiji, kližemo se po blatu psujući, dok hodamo osjećamo miris livade, a kada padnemo na koljena vonj mokre zemlje. Kundak vojnika koji se okliznuo me udara u stomak, teško dišem, gubim pojam o vremenu. Kiša ne prestaje da pada i sve postaje nalik košmaru iz kojeg me ledeni šamari vjetra uzaludno pokušavaju dozvati.
Na vrhu brda, na izrovanoj poljani punoj bara, čeka nas svjetlo farova oficirskog Pinzgauera. Desetari ulaze u njega, a nama naređuju da dignemo logor od šatorskih krila. Prvo se tupo zagledamo, potom promrzlim rukama podižemo nekakav otužni, nefunkcionalni kamp. Mokar do gole kože sjedim zgrčen na blatnjavom rancu u tom, nazovi, šatoru koji sa svih strana prokišnjava. Tresem se od hladnoće. Na tren kao da malo zaspem uzalud dozivajući sliku ulice između SOS-a i CDA, potom se odmah probudim osjećajući da se smrzavam. Ne usuđujem se više reći da ne može gore.
A onda osjetim da sam ukočen, sve me boli, moram se protegnuti pa oprezno izlazim iz mokrog šatora. Kiša je prestala i napolju sviće maglovito jutro. Makedonac iz drugog odjeljenja u smeđim plastičnim papučama šljapka po blatu, preskače barice prljave vode odbijajući dimove cigarete. Prolazeći pored mene luđački se ceri i kolutajući očima pita jel’ Saraj’vo gdje je nekad bilo?
„Namigni mi, ajde nazdravje… Skopje!“, dobacujem neispavano za njim.
Sleepless in Niš
U kantini sam proždrljivo progutao konzervu sardine, a onda se natjerao da popijem još malo bljutavog čaja. Vrele gutljaje tog zašećerenog biljnog ekstrakta proćelavi Dalmatinac ludih očiju iz trećeg voda često uspoređuje sa mazivima za čišćenje puške, a mi potvrdno klimamo glavom izbjegavajući njegov pogled. Pada mi glava od pospanosti, cijelu noć sam dežurao na ledenoj vjetrometini hodnika ispred spavaonice.
Poslije doručka desetari nas postrojavaju na asfaltiranoj pisti ispred kuhinje, a onda se mlađi oficiri, uglavnom bezrazložno, deru na utegnute vojne formacije, što 1988. godine u vedroj svakodnevnici 63. padobranske brigade uvijek označava početak jutarnje obuke. Kao zombi samo radim što mi se kaže. Iz autopilot moda stižem primijetiti da su dani okračali, jutra postala maglovita, a neki oštri vjetar se zlokobno kovitla sa Nišave. Svako malo pogledam ručni sat čiji sam ekran izgrebao pužući na taktičkoj obuci, u glavi tromo računam koliko još mogu izdržati budan. Umjesto popodnevnog odmora dobili smo skupljanje mokrog lišća sa zelenih površina, maštam o krevetu i mojoj, po pravilu službe, pedantno složenoj posteljini.
Noć konačno pada, sa novootkrivenim entuzijazmom obavljam ličnu higijenu. Ustreptao od sreće oblačim čist veš i pidžamu, u krevetu grlim jastuk i zatvaram oči. Duboko dišem, osjećam da mi cijelo tijelo opušta, na granici sam između sna i jave. Uskoro više i neću biti tu, barem kada spavam JNA me ne posjeduje pa se vraćam kući. Možda nam se noćas konačno sretnu pogledi i oblikuju prave riječi, sve je moguće dok sanjam bučni komadić asfalta između SOS-a i CDA gdje se strastveno talasamo u svijetlim i tamnim valovima teksas jakni.
A onda se vrata spavaonice treskom otvaraju, pale se svjetla i jedan desetar dubokim glasom urla: ”Ustaj vojsko!”, a drugi piskutavim nalik sireni za opću opasnost pišti: „Uzbuna, uzbuna!”.
Ne mogu vjerovati, okrećem se što dalje od tog užasa na drugu stranu ležaja koji se iznenada počinje divlje propinjati. Desetar mi ljulja krevet i urla prostote, proćelavi Dalmatinac nas sa strane obojicu strogo gleda. Ustajem i počinjem se trapavo oblačiti, kažem sebi da će nas samo postrojiti na pisti i vratiti u spavaonu. Već se to dešavalo, nekakvo kao vježbanje borbene gotovosti. Obećavam izbezumljenom sebi da sam za petnaest minuta nazad u krevetu, pola sata u najgorem slučaju.
Na pisti smo postrojeni u punoj borbenoj opremi, desetari rade inspekciju, svi čekamo voljno da se vratimo u krevet. Umjesto toga dolazi komanda za pokret i marševskim korakom krećemo prema izlazu iz vojnog aerodroma Niš. Uvjeravam se da ćemo sigurno samo obrnuti krug oko kasarne i odmah se vratiti nazad.
Umjesto toga, po mrklom mraku u koloni pratimo ivicu autoceste prema Aleksincu, poneki automobil ili kamion prođe i na tren nas osvijetli. Spavaonica ostaje sve dalje iza nas, borim se sa nagonom da izađem iz stroja i bezglavo potrčim nazad. Onesvijestit ću se u krevetu pa onda neka me hapse i rade šta hoće, kamo sreće da me bace u kakvu mračnu rupu vojnog zatvora da se konačno naspavam. Kiptim od bijesa što se ovaj užas morao desiti baš noć nakon što oka nisam sklopio. Ne znam više kako da se utješim osim razmišljanjem da od ovoga ne može gore.
Razvoj situacije me trenutno demantira, počinje padati kiša. Neko se u povorci nervozno nasmijao, vodstvo sa čela naređuje tišinu u stroju. Sasvim sam mokar i puna ratna oprema počinje da mi žulja ramena i leđa, provlačim prste ispod vlažnih ledenih kaiševa. Opet sebi neoprezno kažem da zasigurno više ne može gore.
Tada nas čelo kolone pod oštrim uglom skreće sa ceste u neko mračno brdo. Uspon postaje sve strmiji, kližemo se po blatu psujući, dok hodamo osjećamo miris livade, a kada padnemo na koljena vonj mokre zemlje. Kundak vojnika koji se okliznuo me udara u stomak, teško dišem, gubim pojam o vremenu. Kiša ne prestaje da pada i sve postaje nalik košmaru iz kojeg me ledeni šamari vjetra uzaludno pokušavaju dozvati.
Na vrhu brda, na izrovanoj poljani punoj bara, čeka nas svjetlo farova oficirskog Pinzgauera. Desetari ulaze u njega, a nama naređuju da dignemo logor od šatorskih krila. Prvo se tupo zagledamo, potom promrzlim rukama podižemo nekakav otužni, nefunkcionalni kamp. Mokar do gole kože sjedim zgrčen na blatnjavom rancu u tom, nazovi, šatoru koji sa svih strana prokišnjava. Tresem se od hladnoće. Na tren kao da malo zaspem uzalud dozivajući sliku ulice između SOS-a i CDA, potom se odmah probudim osjećajući da se smrzavam. Ne usuđujem se više reći da ne može gore.
A onda osjetim da sam ukočen, sve me boli, moram se protegnuti pa oprezno izlazim iz mokrog šatora. Kiša je prestala i napolju sviće maglovito jutro. Makedonac iz drugog odjeljenja u smeđim plastičnim papučama šljapka po blatu, preskače barice prljave vode odbijajući dimove cigarete. Prolazeći pored mene luđački se ceri i kolutajući očima pita jel’ Saraj’vo gdje je nekad bilo?
„Namigni mi, ajde nazdravje… Skopje!“, dobacujem neispavano za njim.