Vi, dragi moji, ne pamtite, kada je prije pedeset godina, našom planetom, poput požara prohujala koronavirus. Na današnji dan, kada je posljednji slučaj, nakon primljene vakcine i zvanične procedure, otpušten iz bolnice u N’džameni, uz pjesmu i aplauz koji se horio sa svih prozora i balkona Svijeta, okončana je mukotrpna borba, za opstanak ljudskoge rase. Sve je počelo u državi koja se zvala Kina, u gradu Vuhan, kada su ljudi poput ljesa počeli padati gradom. Daleko je to od nas, tiješila se bivša Evropa i Amerika. Šta uostalom imamo mi sa poluživim šišmišima u supi, govorili su pametnjakovići. Sve je to dio zavjere, da nas porobe, ili eksperimentišu na nama, da se još više opare, da uspostave novi poredak, da pomore pola planete bez ispaljenog metka, dodavali bi polihistori, omamljeni svjetlošću ekrana, u rukama.
Ovo će vas možda začuditi dragi moji, ali ljudi su već mjesecima bili u kućnom pritvoru, u takozvanoj izolaciji ili karantini, i kod mnogih se, a da nisu bili ni svijesni, nazirala tama psihoze u očima. Šta se poslije događalo, ostavljam vama da istražite. Očekujem esej, od svih vas do kraja iduće sedmice. Ove brojke koje vidite, matematički i statistički su izraz za svaki pojedinačni život, pogođen pandemijom. Imajte to na umu, dok budete radili domaću zadaću, dok budete istraživali fenomen opstanka ljudskoga roda. Želim vam puno uspijeha u radu. Sada je 12 sati i 45 minuta, i vrijeme je da se odjavim s holograma. Danas je 10. april 2070. godine. Iz grada Svijeta, Sarajeva, pozdravlja vas i voli, vaša učiteljica.
KOŠEVINA
Dobra dva sata motor je drndao, poktresujući prvu proljetnu travu. Komšinica je sa slušalicama u ušima uživala u svom malom ritualu. Pjevušila je, ne obraćajući pažnju na susjede, za poslijepodnevnom kahvom. Ritual koševine u Americi nastupa s prvim zelenim travkama. U tim danima, posebno je zanimljivo posmatrati zadovoljna lica i maštovito dekorisane bašte pored ulica. Oni predaniji ostat će po cijele dane, poskakujući, poput djece, po tih nekoliko kvadrata slobode, dodatno je ukrašavajući. Kupuje se ukrasna zemlja, cvijeće, ograde i ogradice, lampe te raznorazne hemijske supstance protiv štetočina, koje će zemlju i travu štiti i čuvati netaknutnom, druga dok ne ponikne. S prvim koševinama, otkad smo u Americi, posigurno znam, proljeće je stiglo.
***
Ništa ne miriše tako dobro, prijatno i opuštajuće kao tek pokošena trava. Ako je sunčano, miris je intenzivniji, i dok si u(z)dahnuo već je daleko u poljima sjećanja. Na tim istim poljima, imam četrnaest, možda petnaest godina, i vučem se k’o prebijena mačka za abom, koji odbija dimove, otpuhujući. Upravo smo završili s kupljenjem sijena, i krenuli odmoriti u hladu starih petrovki. Majka, s mlađim bratom, na proplanku razmotava crveno-bijelu bošču. Na bošči je mlaka maslenica, i paradajz kao stisnuta pesnica, rumen. Kahvu će, rahmetli nana, na tacni donijeti od kuće. Sjedit ćemo, umačući vrh šećerne kocke u fildžan, u kojem će se iza kahvene tame, okriti zvijezda i vršak zlatnog polumjeseca. Travom, na kojoj sjedimo, prosut će se šećer, našeg smijeha. Ništa ne miriše tako dobro, rekoh li, kao tek pokošena trava, kad zvizdan ljetni pukne sve do horizonta.
***
Crni je dim začadio mahalu. Garež se sa deset metara vidjela na Vehbinom licu dok je zadihan trčao da pomogne ocu. Ubrzo se iskupilo pola sela. Špalir se otegao sve do tekneta. Žene su sipale vodu u kante, a muški su jedni drugima dodavali. Sijeno, taj dan pokupljeno, dogorijevalo je sa zalazećim suncem. Na tavanu, šćućuren u plast, izvirio sam kroz prozor, razmišljajući o abinom vojničkom kaišu, i majčinim prutevima iz žive ograde, zasađenim uz kuću.
***
U plast sijena krio sam radničku Drinu vraćajući se iz škole. Majka je sigurno vidjela. Ocu prešućivala. Otac, ako je i znao, šutio je. Sve dok, nakon jedne iftarske sofre, kad smo ostali sami, nije izvadio kutiju plavog Ronhila, i rekao; evo ti, a ako imaš pare, ti sebi nastavi kupovati ovo govno. Kašike ti eno u hodniku, idi napolje i dimi.
RAT, VILE I ŠPORET
Šporet pucketa. Plameni jezici ližu crveno-bijele baklave na rajnici koja se pri vrhu pjeni. Aba je sinoć, u cik zore, umotanu u zeleno podobransko platno, položio vreću brašna u podrum. U podrumu će, pred samu zoru, sestrin prvi plač utišati granate s Križa. Ratna je, devedestčetvrta. Brat i ja smo uz nanine dimije, stisnuti. Nana nam kazuje priču koja mi ovih dana, iz jedne sasvim drugačije izolacije naumpada.
***
Priča je to iz onog vremena, kad su mladići i djevojke pjevali pjesme koje mi ne upamtismo, a oni ne zapisaše. Nana je mladalačkim koracima pratila stado. Podne je odmicalo za njenim leđima, a ovce su, brsteći slatku djetelinu, lutale proplancima i vrtačama. U sred šumarka, staza je koja vodi do izvora. Pri dnu, bjelina je studenog potoka. Ovce su žedne, i gladne istovremeno. Medni su maslačci zaposjeli obalu. Cvrkut i prhut je u krošnjama. U ikindijsko se vrijeme okrenula prema Ćabi, i rosnih obraza nasmijala. Ovce je zatim upravila put kuće. Sa štapom u ruci, i pjesmom na usnama, tražila je prečac. Lavež u daljini, gdje akšamsko sunce tinja. Ovce su site, al’ korak im težak. Akšam je ambasadorka na glavi. Iza one vodnice tamo, odmah uz brežuljak, doboš ječi, sve jače i jače. Na brežuljku vatra, nebesa dotiče. Noge joj, ukopane, zadrhtiše. Čuje pjesmu, maločas nošenu na usnama. Tamo gore, gdje ovce, sumanute, vatra guta. Oko vatre, s rukom u ruci, kosa raspuštenih, po tlu plešu vile. Vilinsko kolo. Znala je dobro, ko u vilinsko kolo uđe, iz njega lud izađe. Pjevaju, plešu, i skaču. Očiju iskolačenih, od zla i muke. Akšam je težak pao, i samo glas mujezina, lavež pseći može utišati, i vile otjerati. Koliko je noge nose trči, dok iza nje ostaje puteljak koji se gubi u šumarku što se uz brežuljak penje. Pogled joj ka brežuljku nikoga ne dotiče . Osim ovaca u krugu što brste, bišću, i povremeno bleče.
***
Ova priča mi je naumpala još jednom. Bili smo tada za jednu jesen zreliji. Brat i ja što šutamo loptu kod Dragivuše. Sa brežuljka, otac nas sjećam se zove. Akšam je i mi smo već trebali biti u kući. Na tamnim će se nebesima ukazati crvenkasti trag, koji zatim prepukne. Jedan, dva, tri, deset, pa stotinu cvenkastih tragova koji paraju nebesa i uši. Otac nas idalje zove. Vidim mu to na zajapurenom licu, i mrkim obrvama dok kida dračov prut, trčeći prema nama dvojici, koji se od straha, vjerovatno, potrbušeni smijemo. Meni tada naumpadaju vile, i to da kad akšam pada, najbolje je biti u kući. Pored šporeta što pucketa, dok plameni mu jezici ližu, baklave na crveno-bijeloj rajnici, koja se pri vrhu pjeni.
SLATKO ĆOŠE
Prebacivši nogu preko noge, u femininum maniru iskusnog zavodnika, ne krijući zadovoljstvo stečenim znanjem, uperio je pronicljiv pogled dvjema strankinjama do sebe. Odbivši Marlborov dim u eter, prošaputao je, a zatim i obznanio: (da l’ zbog žala za probisvjetskim danima slave ili pak zbog krize srednje dobi), jednu istinu: “u ovoj državi niko ništa ne zna” i naručio sedmi, mali makjato bez pjene.
Još jedan samoprozvani polihistor krio se pod Lorenovom kapom kupljenom na Shans Elizeu. Rezigniran prijevremenom deportacijom na rodnu grudu, nasmijavši se podrugljivo, na kant, vrisnuo je pobjedničkim tonom: “ja najbolje znam…”
“Au revoir monsieur” u glas su ga pozdravile djevojke na vratima. Naručio je osmi, promijenio položaj nogu i nastavio se izjedati u bespotrebnom saznanju.
***
Ovako sam prije devet ili deset godina opisao događaj čiji je glavni akter bio stalni gost na Slatkom ćošetu. Sjedio bi u ljetnjim danima u jednom, a ja nasuprot njega u drugom ćošku, kultnog kafea, na križanju Sarača i Gazi Husrev-begove ulice. Iza velikih izložbenih prozora, naročito onih okrenutih prema Ferhadiji, gdje se užurbani koraci prepliću sa žamorom i smijehom šetača – od studenata do turista – proćerdao sam većinu svojih Sarajevskih dana. U odnosu na pogled, određujem trenutni poredak stvari, smirujem bujicu misli i upravljam je u željenom pravcu.
Došao bih nenajavljen, bez posebnog plana i cilja za taj dan. Zauzevši mjesto, iza prozora, na razmeđu istoka i zapada, Osmanskog carstva i Austro-ugarske, čekao sam mali makjato, bez pjene. Keno je otkrivao nove dilove Krkiju koji je sjedio u suprotnom ćošku, pokazujući mu plavu joop košulju. Krki je lik s početka ove priče, koji je godinama živio u Francuskoj. Govorilo se da je bio u legiji stranaca, zaštitar visokih dužnosnika francuske vlade, špijun, milioner koji posljedne dane krati na Slatkom ćošetu, komentarišući slučajne prolaznike. Sa mnom bi razgovarao o književnosti, o Ozu, o Orhanovim političkim pogledima, i pamučnom pletivu njegovih romana, o cvijeću kojeg nema u haremima naših džamija. Poeziju je smatrao neozbiljnom, osim ako je nije čitao kod Hajama ili Rumija. Prijao mu je misticizam kojim je i sam bio obavijen.
Tih sam se dana pronalazio u prostranstvima poezije. Zadnjih sam pedeset maraka u džepu dao za Karverove Sabrane pjesme u knjižari Zoro. Uživao sam biti okružen ljudima, tek kao posmatrač, i slučajni registrator s bilježnicom na kojoj se pisalo Sarajevo Gas, kalendarska 2012. godina.
Sklupčan na automobilskom sjedištu, desetak godina nakon toga, u plavoj joop košulji, na obali jezera Iri, gdje se galebovi otimaju za otpacima, i ljudi škilje na sunce iza retrovizora, u jednoj dakle, sasvim drugačijoj samoći, nadolaze mi sjećanja, odnekud s pučine podsvijesti, o događajima tako dalekim, o ljudima tako dalekim, koji su se zatekli, u opisu vremena, u kojem se nije gledalo dalje, od toza pri dnu šalice, neke naredne kafe.
SLATKO ĆOŠE I DŽIGAL
Bez prethodnog dogovora, bez poziva i poruka, bez čekiranja na fejsbuku, nalazili bismo se svakog dana, obično kad se probudimo, nekad kasno poslijepodne, na jutarnjoj kafi, kako smo je zvali. U to vrijeme, mjesto prema Ferhadiji, na samom uglu, bilo bi slobodno, i mi bismo oprženi suncem izvirivali ispod streha, dočekujući i ispraćajući goste. Na nas su gledali kao na inventar, koji se već godinama nije mijenjao na Slatkom ćošetu. Interijer se nije znatno razlikovao od većine lokala, koji su tih godina bili ukrašeni orijentalnim motivima. To je ono vrijeme kad se dim nargila (poslije poznatih kao šiša) tiskao u uskim sokacima, gdje ćevapi, pite, pače, grah, sogan dolma, godinama nadražuju gladne stomake umornih prolaznika.
Ništa nas nije smetalo. Nigdje nismo žurili. Para smo imali sasvim dovoljno da dočekamo idući dan, i nismo o tome, iskren da budem, toliko ni razmišljali. Vodili smo se kao studenti, iako nas fakultetska vrata nisu odavno vidjela. Ako ikome na svijetu treba praštati, to su onda studenti koji tek stiču iskustva, prvih, velikih životnih grešaka.
Kako rekoh, imali smo svoj mali ritual, ispijanja jutarnje kafe, u gradu u kojem svaki dan traje, isuviše kratko. Trebalo je popamtiti sva ona lica, usplahirene djevojke u žurbi, usputne razgovore, i poznata kafansko-čaršijska prepucavanja, i nadmudrivanja.
Ustaljenu rutinu, tih će nam dana dobrano pokvariti novi konobar. Dadu, koja je radila za šankom, već smo poznavali, i ona bi nam osmijehom davala do znanja da će kafe za koji minut biti spremne. To je onaj hijerarhijski status, koji se stiče nakon godina vjernog bacanja novca u gazdinu kasu. Omiljeno lice, i zaštitni znak Slatkog ćošeta iz tog vremena, svakako je bio Keno. Nasmijani i uvijek pričljivi konobar koji je između ostalog u ostavi za kafu, miljeko, i šećer, negdje skriveno iza malešnih vrata, čuvao poneki Armani parfem, Ralf Loren košulju, ili rejbanke, sve po cijeni, ko za tebe.
Već nekoliko smo dana uobičajenu kafu čekali duže nego inače. Cigare bismo nervozno premetali po prstima, pogledom tražeći konobara. On bi se gubio, negdje između telefonskog razgovora i gostiju. Jedni su tražili svoje narudžbe, drugi su ga vukli za rukav da plate, treći su ustajali i odlazili psujući. Ideja o disciplinovanju Džigala, tako se konobar zvao, i povratku zasluženog hijerarhijskog mjesta na skemliji Slatkog ćošeta, došla je od njega. Plan je bio da usitinimo pare, deset maraka čini mi se, koliko je bio račun, te da ih, sve po dest pfening, trasnemo Džigalu pred nos. Pa nek broji. Tako je i bilo. Koliko se sjećam, veliki problem iz tih dana riješen je čaršijskom podvalom moga prijatelja, koji je danas, kao što sam i ja, dovoljno ostario da se ovakvih, sitnih dogodovština, sjeća s osmijehom i blagom melankolijom, unutar svoje životne četvorine.
Slatko ćoše (1 i 2) te još tri priče
POSLIJE KORONE
Vi, dragi moji, ne pamtite, kada je prije pedeset godina, našom planetom, poput požara prohujala koronavirus. Na današnji dan, kada je posljednji slučaj, nakon primljene vakcine i zvanične procedure, otpušten iz bolnice u N’džameni, uz pjesmu i aplauz koji se horio sa svih prozora i balkona Svijeta, okončana je mukotrpna borba, za opstanak ljudskoge rase. Sve je počelo u državi koja se zvala Kina, u gradu Vuhan, kada su ljudi poput ljesa počeli padati gradom. Daleko je to od nas, tiješila se bivša Evropa i Amerika. Šta uostalom imamo mi sa poluživim šišmišima u supi, govorili su pametnjakovići. Sve je to dio zavjere, da nas porobe, ili eksperimentišu na nama, da se još više opare, da uspostave novi poredak, da pomore pola planete bez ispaljenog metka, dodavali bi polihistori, omamljeni svjetlošću ekrana, u rukama.
Ovo će vas možda začuditi dragi moji, ali ljudi su već mjesecima bili u kućnom pritvoru, u takozvanoj izolaciji ili karantini, i kod mnogih se, a da nisu bili ni svijesni, nazirala tama psihoze u očima. Šta se poslije događalo, ostavljam vama da istražite. Očekujem esej, od svih vas do kraja iduće sedmice. Ove brojke koje vidite, matematički i statistički su izraz za svaki pojedinačni život, pogođen pandemijom. Imajte to na umu, dok budete radili domaću zadaću, dok budete istraživali fenomen opstanka ljudskoga roda. Želim vam puno uspijeha u radu. Sada je 12 sati i 45 minuta, i vrijeme je da se odjavim s holograma. Danas je 10. april 2070. godine. Iz grada Svijeta, Sarajeva, pozdravlja vas i voli, vaša učiteljica.
KOŠEVINA
Dobra dva sata motor je drndao, poktresujući prvu proljetnu travu. Komšinica je sa slušalicama u ušima uživala u svom malom ritualu. Pjevušila je, ne obraćajući pažnju na susjede, za poslijepodnevnom kahvom. Ritual koševine u Americi nastupa s prvim zelenim travkama. U tim danima, posebno je zanimljivo posmatrati zadovoljna lica i maštovito dekorisane bašte pored ulica. Oni predaniji ostat će po cijele dane, poskakujući, poput djece, po tih nekoliko kvadrata slobode, dodatno je ukrašavajući. Kupuje se ukrasna zemlja, cvijeće, ograde i ogradice, lampe te raznorazne hemijske supstance protiv štetočina, koje će zemlju i travu štiti i čuvati netaknutnom, druga dok ne ponikne. S prvim koševinama, otkad smo u Americi, posigurno znam, proljeće je stiglo.
***
Ništa ne miriše tako dobro, prijatno i opuštajuće kao tek pokošena trava. Ako je sunčano, miris je intenzivniji, i dok si u(z)dahnuo već je daleko u poljima sjećanja. Na tim istim poljima, imam četrnaest, možda petnaest godina, i vučem se k’o prebijena mačka za abom, koji odbija dimove, otpuhujući. Upravo smo završili s kupljenjem sijena, i krenuli odmoriti u hladu starih petrovki. Majka, s mlađim bratom, na proplanku razmotava crveno-bijelu bošču. Na bošči je mlaka maslenica, i paradajz kao stisnuta pesnica, rumen. Kahvu će, rahmetli nana, na tacni donijeti od kuće. Sjedit ćemo, umačući vrh šećerne kocke u fildžan, u kojem će se iza kahvene tame, okriti zvijezda i vršak zlatnog polumjeseca. Travom, na kojoj sjedimo, prosut će se šećer, našeg smijeha. Ništa ne miriše tako dobro, rekoh li, kao tek pokošena trava, kad zvizdan ljetni pukne sve do horizonta.
***
Crni je dim začadio mahalu. Garež se sa deset metara vidjela na Vehbinom licu dok je zadihan trčao da pomogne ocu. Ubrzo se iskupilo pola sela. Špalir se otegao sve do tekneta. Žene su sipale vodu u kante, a muški su jedni drugima dodavali. Sijeno, taj dan pokupljeno, dogorijevalo je sa zalazećim suncem. Na tavanu, šćućuren u plast, izvirio sam kroz prozor, razmišljajući o abinom vojničkom kaišu, i majčinim prutevima iz žive ograde, zasađenim uz kuću.
***
U plast sijena krio sam radničku Drinu vraćajući se iz škole. Majka je sigurno vidjela. Ocu prešućivala. Otac, ako je i znao, šutio je. Sve dok, nakon jedne iftarske sofre, kad smo ostali sami, nije izvadio kutiju plavog Ronhila, i rekao; evo ti, a ako imaš pare, ti sebi nastavi kupovati ovo govno. Kašike ti eno u hodniku, idi napolje i dimi.
RAT, VILE I ŠPORET
Šporet pucketa. Plameni jezici ližu crveno-bijele baklave na rajnici koja se pri vrhu pjeni. Aba je sinoć, u cik zore, umotanu u zeleno podobransko platno, položio vreću brašna u podrum. U podrumu će, pred samu zoru, sestrin prvi plač utišati granate s Križa. Ratna je, devedestčetvrta. Brat i ja smo uz nanine dimije, stisnuti. Nana nam kazuje priču koja mi ovih dana, iz jedne sasvim drugačije izolacije naumpada.
***
Priča je to iz onog vremena, kad su mladići i djevojke pjevali pjesme koje mi ne upamtismo, a oni ne zapisaše. Nana je mladalačkim koracima pratila stado. Podne je odmicalo za njenim leđima, a ovce su, brsteći slatku djetelinu, lutale proplancima i vrtačama. U sred šumarka, staza je koja vodi do izvora. Pri dnu, bjelina je studenog potoka. Ovce su žedne, i gladne istovremeno. Medni su maslačci zaposjeli obalu. Cvrkut i prhut je u krošnjama. U ikindijsko se vrijeme okrenula prema Ćabi, i rosnih obraza nasmijala. Ovce je zatim upravila put kuće. Sa štapom u ruci, i pjesmom na usnama, tražila je prečac. Lavež u daljini, gdje akšamsko sunce tinja. Ovce su site, al’ korak im težak. Akšam je ambasadorka na glavi. Iza one vodnice tamo, odmah uz brežuljak, doboš ječi, sve jače i jače. Na brežuljku vatra, nebesa dotiče. Noge joj, ukopane, zadrhtiše. Čuje pjesmu, maločas nošenu na usnama. Tamo gore, gdje ovce, sumanute, vatra guta. Oko vatre, s rukom u ruci, kosa raspuštenih, po tlu plešu vile. Vilinsko kolo. Znala je dobro, ko u vilinsko kolo uđe, iz njega lud izađe. Pjevaju, plešu, i skaču. Očiju iskolačenih, od zla i muke. Akšam je težak pao, i samo glas mujezina, lavež pseći može utišati, i vile otjerati. Koliko je noge nose trči, dok iza nje ostaje puteljak koji se gubi u šumarku što se uz brežuljak penje. Pogled joj ka brežuljku nikoga ne dotiče . Osim ovaca u krugu što brste, bišću, i povremeno bleče.
***
Ova priča mi je naumpala još jednom. Bili smo tada za jednu jesen zreliji. Brat i ja što šutamo loptu kod Dragivuše. Sa brežuljka, otac nas sjećam se zove. Akšam je i mi smo već trebali biti u kući. Na tamnim će se nebesima ukazati crvenkasti trag, koji zatim prepukne. Jedan, dva, tri, deset, pa stotinu cvenkastih tragova koji paraju nebesa i uši. Otac nas idalje zove. Vidim mu to na zajapurenom licu, i mrkim obrvama dok kida dračov prut, trčeći prema nama dvojici, koji se od straha, vjerovatno, potrbušeni smijemo. Meni tada naumpadaju vile, i to da kad akšam pada, najbolje je biti u kući. Pored šporeta što pucketa, dok plameni mu jezici ližu, baklave na crveno-bijeloj rajnici, koja se pri vrhu pjeni.
SLATKO ĆOŠE
Prebacivši nogu preko noge, u femininum maniru iskusnog zavodnika, ne krijući zadovoljstvo stečenim znanjem, uperio je pronicljiv pogled dvjema strankinjama do sebe. Odbivši Marlborov dim u eter, prošaputao je, a zatim i obznanio: (da l’ zbog žala za probisvjetskim danima slave ili pak zbog krize srednje dobi), jednu istinu: “u ovoj državi niko ništa ne zna” i naručio sedmi, mali makjato bez pjene.
Još jedan samoprozvani polihistor krio se pod Lorenovom kapom kupljenom na Shans Elizeu. Rezigniran prijevremenom deportacijom na rodnu grudu, nasmijavši se podrugljivo, na kant, vrisnuo je pobjedničkim tonom: “ja najbolje znam…”
“Au revoir monsieur” u glas su ga pozdravile djevojke na vratima. Naručio je osmi, promijenio položaj nogu i nastavio se izjedati u bespotrebnom saznanju.
***
Ovako sam prije devet ili deset godina opisao događaj čiji je glavni akter bio stalni gost na Slatkom ćošetu. Sjedio bi u ljetnjim danima u jednom, a ja nasuprot njega u drugom ćošku, kultnog kafea, na križanju Sarača i Gazi Husrev-begove ulice. Iza velikih izložbenih prozora, naročito onih okrenutih prema Ferhadiji, gdje se užurbani koraci prepliću sa žamorom i smijehom šetača – od studenata do turista – proćerdao sam većinu svojih Sarajevskih dana. U odnosu na pogled, određujem trenutni poredak stvari, smirujem bujicu misli i upravljam je u željenom pravcu.
Došao bih nenajavljen, bez posebnog plana i cilja za taj dan. Zauzevši mjesto, iza prozora, na razmeđu istoka i zapada, Osmanskog carstva i Austro-ugarske, čekao sam mali makjato, bez pjene. Keno je otkrivao nove dilove Krkiju koji je sjedio u suprotnom ćošku, pokazujući mu plavu joop košulju. Krki je lik s početka ove priče, koji je godinama živio u Francuskoj. Govorilo se da je bio u legiji stranaca, zaštitar visokih dužnosnika francuske vlade, špijun, milioner koji posljedne dane krati na Slatkom ćošetu, komentarišući slučajne prolaznike. Sa mnom bi razgovarao o književnosti, o Ozu, o Orhanovim političkim pogledima, i pamučnom pletivu njegovih romana, o cvijeću kojeg nema u haremima naših džamija. Poeziju je smatrao neozbiljnom, osim ako je nije čitao kod Hajama ili Rumija. Prijao mu je misticizam kojim je i sam bio obavijen.
Tih sam se dana pronalazio u prostranstvima poezije. Zadnjih sam pedeset maraka u džepu dao za Karverove Sabrane pjesme u knjižari Zoro. Uživao sam biti okružen ljudima, tek kao posmatrač, i slučajni registrator s bilježnicom na kojoj se pisalo Sarajevo Gas, kalendarska 2012. godina.
Sklupčan na automobilskom sjedištu, desetak godina nakon toga, u plavoj joop košulji, na obali jezera Iri, gdje se galebovi otimaju za otpacima, i ljudi škilje na sunce iza retrovizora, u jednoj dakle, sasvim drugačijoj samoći, nadolaze mi sjećanja, odnekud s pučine podsvijesti, o događajima tako dalekim, o ljudima tako dalekim, koji su se zatekli, u opisu vremena, u kojem se nije gledalo dalje, od toza pri dnu šalice, neke naredne kafe.
SLATKO ĆOŠE I DŽIGAL
Bez prethodnog dogovora, bez poziva i poruka, bez čekiranja na fejsbuku, nalazili bismo se svakog dana, obično kad se probudimo, nekad kasno poslijepodne, na jutarnjoj kafi, kako smo je zvali. U to vrijeme, mjesto prema Ferhadiji, na samom uglu, bilo bi slobodno, i mi bismo oprženi suncem izvirivali ispod streha, dočekujući i ispraćajući goste. Na nas su gledali kao na inventar, koji se već godinama nije mijenjao na Slatkom ćošetu. Interijer se nije znatno razlikovao od većine lokala, koji su tih godina bili ukrašeni orijentalnim motivima. To je ono vrijeme kad se dim nargila (poslije poznatih kao šiša) tiskao u uskim sokacima, gdje ćevapi, pite, pače, grah, sogan dolma, godinama nadražuju gladne stomake umornih prolaznika.
Ništa nas nije smetalo. Nigdje nismo žurili. Para smo imali sasvim dovoljno da dočekamo idući dan, i nismo o tome, iskren da budem, toliko ni razmišljali. Vodili smo se kao studenti, iako nas fakultetska vrata nisu odavno vidjela. Ako ikome na svijetu treba praštati, to su onda studenti koji tek stiču iskustva, prvih, velikih životnih grešaka.
Kako rekoh, imali smo svoj mali ritual, ispijanja jutarnje kafe, u gradu u kojem svaki dan traje, isuviše kratko. Trebalo je popamtiti sva ona lica, usplahirene djevojke u žurbi, usputne razgovore, i poznata kafansko-čaršijska prepucavanja, i nadmudrivanja.
Ustaljenu rutinu, tih će nam dana dobrano pokvariti novi konobar. Dadu, koja je radila za šankom, već smo poznavali, i ona bi nam osmijehom davala do znanja da će kafe za koji minut biti spremne. To je onaj hijerarhijski status, koji se stiče nakon godina vjernog bacanja novca u gazdinu kasu. Omiljeno lice, i zaštitni znak Slatkog ćošeta iz tog vremena, svakako je bio Keno. Nasmijani i uvijek pričljivi konobar koji je između ostalog u ostavi za kafu, miljeko, i šećer, negdje skriveno iza malešnih vrata, čuvao poneki Armani parfem, Ralf Loren košulju, ili rejbanke, sve po cijeni, ko za tebe.
Već nekoliko smo dana uobičajenu kafu čekali duže nego inače. Cigare bismo nervozno premetali po prstima, pogledom tražeći konobara. On bi se gubio, negdje između telefonskog razgovora i gostiju. Jedni su tražili svoje narudžbe, drugi su ga vukli za rukav da plate, treći su ustajali i odlazili psujući. Ideja o disciplinovanju Džigala, tako se konobar zvao, i povratku zasluženog hijerarhijskog mjesta na skemliji Slatkog ćošeta, došla je od njega. Plan je bio da usitinimo pare, deset maraka čini mi se, koliko je bio račun, te da ih, sve po dest pfening, trasnemo Džigalu pred nos. Pa nek broji. Tako je i bilo. Koliko se sjećam, veliki problem iz tih dana riješen je čaršijskom podvalom moga prijatelja, koji je danas, kao što sam i ja, dovoljno ostario da se ovakvih, sitnih dogodovština, sjeća s osmijehom i blagom melankolijom, unutar svoje životne četvorine.