Naš glavni ovogodišnj cilj, Slaninijada se, rekoh, ove zime održava trideseti put. Polako, ali sigurno raste broj njenih posjetilaca. Osim majstora u spravljanju dobre svinjetine, u tom rastu značajan udio svakako imaju i oni koji je virtuelno „prodaju“. Evo nadahnutog teksta sa njihovog sajta. Bolje ga ni Fransoa Rable ne bi sastavio!
Добродошли у најмасније село на планети!
Качаревци кажу да је сланина и ветар и живот, оно што мирише и што се осећа у венама. Сланина се топи када се мора, а једе увек. Сланина је као здравље. Кажу да је качаревачка сланина најбоља на земљиној кугли, као што је банатски хлеб најмекши на свету. Сланина је за Банаћане одувек била антибиотик, сапуњаром су се лечили, кожуром подмазивали ђермове. У Банату кажу постоји сланина сапуњара, барена сланина, са црвеном паприком, сланина са прљеном кожицом, сланина од гројника, сланина поребруша, адидаска и ко зна каква све не? У сланинарској републици у Качареву највише кажу воле сапуњару. „Код нас се сланина сапуњара воли као девојка у селу“ кажу Качаревци. Сланинијада је манифестација заснована на производима од меса која репрезентује традиционалне гастрономске обичаје и кухињу становништва Јужног Баната. Качарево је место сусрета двеју традиција – староседелачке традиције, и оне дођошке колонистичке, и ту је створена нова, измешана верзија спремања сувомеснатих производа. Качаревци су вешто узели од лала све што је добро, па томе додали и понешто своје, а нарочито оног такмичарског, а и по мало инаџиског. Онда се немојте чудити одакле сланинијада баш у Качареву, ово је место чији су житељи дошли са 18 страна света!
***
No, prvi utisak nije baš sjajan. Dočekuju nas loše vrijeme i, to je za oekivati, ogromna gužva. Jedva pronašavši slobodno mjesto daleko od centra, pješice „šipčimo“ ka štandovima. Kraj puta „krdo“ autobusa. Većinom prastarih, kao iz filma „Ko to tamo peva“. A ima ih iz cijele Srbije: Kraljevo, Čačak, Pančevo, Požarevac, Kragujevac, Niš Beograd…
Puše neki nezgodan, „mokri“ vjetar. Nabijam vunenu kapu na čelo. Crna je, i dobro se slaže sa „patriotskim“ stjegovima na nekim od tezgi s drangulijama: Draža, četnici, Ravna Gora… A sve to u Ulici maršala Tita!
Život je, katkad, stvarno najbolji harlekin.
Ima i čudnih, nepismenih natpisa. Tako, na jednom štandu, nevještim rukopisom, stoji: „Navali, narode! Naočari za vid.“
Jok, nego su za sluh!
Malo me „diže“pogled na drugu stranu ulice: kobasa, pršut, šunka, slanina, vrući čvarci… A eno tamo, malo dalje, veselo se krčkaju čobanac, ljuti paprikaš i vrti par gudeka. Kožurica im baš lijepo porumenila, dušu dala da se prelije, i zalije hladnim pivom.
Iz kafića trešti, bezbeli, ćirilica. Muzika koju širom bivše Velike Avlije, na žalost, sluša sve više mladih, pa i gradske raje.
(U moje vrijeme „sumnjivi“ su bili već oni koji su slušali Mišu, Terezu, o Dušku Lokinu da i ne pričam. A Mišo je za ove ovdje – Lučiano Pavaroti.)
Nakon dosta bazanja, razgledanja i kušanja, odlazimo, i to po preporuci, kod jednog našeg. Kaže da je Bosanac, a kad ga upitamo odakle, navede neko mjesto za koje niko od nas nije čuo.
„Vidi, imam i diplomu,“ smiješi se krezubi mladić, pokazujući na komad papira okačen iznad štanda. „Probajte!“
Sve mu je od mangulice, popularne dlakave svinje za koju doskora nisam ni čuo.
Nisam baš oduševljen. Učini mi se malo prijesno, neslano. No, prijatelj, još od sinoć poletan k’o dječarac, sve mljacka i oblizuje se. A on se, valjda, u meso bolje kuži od mene. Osim toga, ovaj ovdje je naš, Bosanac…
„Da ovdje sve pazarimo, pa u kafanu“, pita drug, sve mjerkajući ogromnu hrpu na tezgi.
„U redu. Dosta smo se nahodali.“
I tako, na brzinu odaberemo čvarke, kobasu i pršut, potrpamo sve u kese, pa u birtiju. Zapeo nam mesni dim u grlu, valja ga isprati.
Ali nije birtija, nego kafić. I to na sprat. „Busiju“ zauzmemo na galeriji. Na gredi iznad naših glava čitam još jedan alanfordovski natpis: „Ne udaraj glavom u plafon.“
Samo za očajnike.
***
Kad pomislim na Niš, prvo što mi padne na pamet je Bregina „Pjesma mom mlađem bratu“. Mangupčića kome je posvećena ranih sam osamdesetih često viđao po sarajevskim kafićima, najčešće u Dedanu i u 84.
Grad Niš, Grad Niš
Ludvig van… peta simfonija
Kraticom u raj nikad stić’
Ovako cijepljen protiv rijetkih infekcija
[…]
Loš dan, kako si
Moj mlađi brate? Ovdje kiše do neba
Ostaćemo sami ti i ja
U svijetu kome rod i ne treba …
A Niš je, zapravo, i po drugim stvarima grad koji valja upamtiti. Jer, tu se je, u tadašnjem Naisusu, u drugoj polovini 3. vijeka nove ere rodio Konstantin Veliki. On je Rimskim carstvom vladao skoro tri desetljeća, od 306. do 337. godine nove ere, kada njegov grad, sve sa lusuznim predgrađem Medijanom, doživljava puni procvat.
Mogli su mu u čast, vala, dati neko bolje mjesto od onog lego-aerodroma!
A vrijeme moje mladosti, malo poslije Rimskog carstva, Niš je bio grad jake ekonomije i veoma dobrog fudbala. FK Radnički je početkom osamdesetih sa zavidnim uspjehom igrao u UEFA-kupu, današnjem Evropa kupu 2. Što se privrede tiče, tu su „perjanice“ bile Fabrika duhana Niš i Elektronska industrija. Moji zadnji konjički zvučnici, kojima sam se onomad silno gordio, proizveo je upravo Ei.
(Kad sam, marta devedeset četvrte, s majkom navrat-nanos izlazio iz grada, prodao sam ih, i to skupa sa tv-om, za 250 „mara“. Tada, ni tri „šteke“ cigara. A to se, u tim okolnostima, još smatralo fer ponudom!)
***
Iako sam čuo i drugačije priče, centar Grada je prilično čist i uredan. I prilično velik, prostran. Uostalom, Niš za naše pojmove i jeste prilično veliki grad. Sa svojim frtalj miliona stanovnika treći u Srbiji, odmah iza Beograda i Novog Sada.
Na žalost, (danas) čiste ulice su tek jedna strana medalje. Onu drugu stranu čine posrnula, u odnosu na predratnu skoro-pa-prepolovljena industrija, i čak 36 000 nezaposlenih!
Od nekadašnjih giganata koliko-toliko se drži još samo duhanska industrija.
Pa da. Mi smo narod koji mnogo voli da puši.
***
Pošto se sutra vraćamo u Holandiju, za Tvrđavu, Ćele-kulu, muzeje i ostale ovdašnje znamenitosti zaista nemamo vremena. Biće, valjda, i za to prilike. Samo da nam poživi niskobudžetni Wizz Air. Ako na vrijeme „ubodete“, karta za let iz Holandije jeftinija je od večerice u prosječnom NL-restoranu.
Zato, nemajući izbora, poslije kratke šetnje, ulazimo u restoran “Kod Rajka”.
Relativno rano, a on već pun k’o oko! Jedva nađosmo prazno mjesto.
(U ovo doba restorani u Njemačkoj i Holandiji uglavnom nisu ni otvoreni. A u onima koji to jesu, pristojan svijet gucka čaj ili kaficu. Ponekad mi je baš drago što ne spadam u tu sortu.)
Davno sam naučio od oca: u nepoznatom gradu nema bolje preporuke od pune kafane. Mještani najbolje znaju gdje se mogu dobro “omrsiti brci”. Oprobano i potvrđeno, minjet. I ovoga puta. “Ubili” smo se od klope!
***
Već pao mrak, i u kafiću gledamo finale Kupa Radivoja Koraća.
(Sjećate li se Žućka? Jedan od najboljih košarkaša koje je Juga ikada imala. Na utakmici Kupa šampiona između njegovog OKK Beograda i švedskog Alvika u Štokholmu 1965. godine sam-samcit “zabio” 99 koševa. I zamalo oborio rekord slavnog Vilta Čembrlena! No, kao i genijalni Dražen, i Žućko je tragično skončao. Poginuo je 1969. godine, u saobraćajnoj nesreći, kod nekog sela blizu Sarajeva.
Večeras se sastali Zvezda iPartizan. I to, pojma nemam zbog čega, baš u Nišu, na par stotina metara od nas.
Kao i uvijek kad se sudare Grobari i Delije, u i oko terena vraški “vruće”. Nekog gledaoca iz prvih redova petarda pogodila u glavu. Eno ga upravo iznose sa terena.
Lijepa kafana. Mir božiji. Šutke cugamo, mezimo, i zurimo u ekran.
I, ipak, pomalo navijamo. Ko za “jelen”, ko za Jelenu. Konobaricu.
***
Na asvaltu pred ulazom u aerodrom, u strahu od carine još jednom prepakujemo vreće i kese. Jedan se cuko, avlijaner, sasvim približio i čeka. Vreba svoju šansu.
Odvežem kesu, i bacim mu dva čvarčića. Onako, protiv uroka. Da nas carinici ne zaskoče.
I uspjelo. Sve prenijeli! Hvala ti, cuko!
Kad smo sve dobro zakamuflirali, prodavačicu na kiosku pitam imaju li današnju “Politiku”. Ne. “Vreme”? Ne. “NIN”?
“Džaba pitate. Nema Vam ovdje ozbiljne štampe. Dolazila po dva primjerka, stalno ih vraćala neprodate, pa prestala da naručujem. Evo, imate ‘ALO!’, ‘Blic’, ‘Kurir’, ‘Novosti’, križaljke…”
I stvarno: pult se lomi od tabletoida, a ništa za čitanje. Doduše, nisu ni “NIN” i “Politika” više nešto, ali…
“Imate li barem ‘Politikin zabavnik’, ne dam se ja.
“E, to smo imali. Čak tri komada. Juče sve prodala!”
Ništa pazario, a silno mi laknulo. Dok ljudi čitaju “Politikin zabavnik”, nije baš sve propalo.
***
A kad smo, kući, sve “rastovarili” i pošli da se pohvalimo, ispalo je da nam je “Bosanac” stvarno zajeb’o. Kobasica neslana, šunka masna i prijesna, čvarci ljepljivi… Tako smo mi, “veseli Bosanci”, valjda jedini srećkovići koji su se sa Slaninijade vratili s lošom robom.
Tako mi i treba kad uvijek mislim da svi sve bolje znaju od mene!
Slaniнijaдa (2)
Naš glavni ovogodišnj cilj, Slaninijada se, rekoh, ove zime održava trideseti put. Polako, ali sigurno raste broj njenih posjetilaca. Osim majstora u spravljanju dobre svinjetine, u tom rastu značajan udio svakako imaju i oni koji je virtuelno „prodaju“. Evo nadahnutog teksta sa njihovog sajta. Bolje ga ni Fransoa Rable ne bi sastavio!
Добродошли у најмасније село на планети!
Качаревци кажу да је сланина и ветар и живот, оно што мирише и што се осећа у венама. Сланина се топи када се мора, а једе увек. Сланина је као здравље. Кажу да је качаревачка сланина најбоља на земљиној кугли, као што је банатски хлеб најмекши на свету. Сланина је за Банаћане одувек била антибиотик, сапуњаром су се лечили, кожуром подмазивали ђермове. У Банату кажу постоји сланина сапуњара, барена сланина, са црвеном паприком, сланина са прљеном кожицом, сланина од гројника, сланина поребруша, адидаска и ко зна каква све не? У сланинарској републици у Качареву највише кажу воле сапуњару. „Код нас се сланина сапуњара воли као девојка у селу“ кажу Качаревци. Сланинијада је манифестација заснована на производима од меса која репрезентује традиционалне гастрономске обичаје и кухињу становништва Јужног Баната. Качарево је место сусрета двеју традиција – староседелачке традиције, и оне дођошке колонистичке, и ту је створена нова, измешана верзија спремања сувомеснатих производа. Качаревци су вешто узели од лала све што је добро, па томе додали и понешто своје, а нарочито оног такмичарског, а и по мало инаџиског. Онда се немојте чудити одакле сланинијада баш у Качареву, ово је место чији су житељи дошли са 18 страна света!
***
No, prvi utisak nije baš sjajan. Dočekuju nas loše vrijeme i, to je za oekivati, ogromna gužva. Jedva pronašavši slobodno mjesto daleko od centra, pješice „šipčimo“ ka štandovima. Kraj puta „krdo“ autobusa. Većinom prastarih, kao iz filma „Ko to tamo peva“. A ima ih iz cijele Srbije: Kraljevo, Čačak, Pančevo, Požarevac, Kragujevac, Niš Beograd…
Puše neki nezgodan, „mokri“ vjetar. Nabijam vunenu kapu na čelo. Crna je, i dobro se slaže sa „patriotskim“ stjegovima na nekim od tezgi s drangulijama: Draža, četnici, Ravna Gora… A sve to u Ulici maršala Tita!
Život je, katkad, stvarno najbolji harlekin.
Ima i čudnih, nepismenih natpisa. Tako, na jednom štandu, nevještim rukopisom, stoji: „Navali, narode! Naočari za vid.“
Jok, nego su za sluh!
Malo me „diže“pogled na drugu stranu ulice: kobasa, pršut, šunka, slanina, vrući čvarci… A eno tamo, malo dalje, veselo se krčkaju čobanac, ljuti paprikaš i vrti par gudeka. Kožurica im baš lijepo porumenila, dušu dala da se prelije, i zalije hladnim pivom.
Iz kafića trešti, bezbeli, ćirilica. Muzika koju širom bivše Velike Avlije, na žalost, sluša sve više mladih, pa i gradske raje.
(U moje vrijeme „sumnjivi“ su bili već oni koji su slušali Mišu, Terezu, o Dušku Lokinu da i ne pričam. A Mišo je za ove ovdje – Lučiano Pavaroti.)
Nakon dosta bazanja, razgledanja i kušanja, odlazimo, i to po preporuci, kod jednog našeg. Kaže da je Bosanac, a kad ga upitamo odakle, navede neko mjesto za koje niko od nas nije čuo.
„Vidi, imam i diplomu,“ smiješi se krezubi mladić, pokazujući na komad papira okačen iznad štanda. „Probajte!“
Sve mu je od mangulice, popularne dlakave svinje za koju doskora nisam ni čuo.
Nisam baš oduševljen. Učini mi se malo prijesno, neslano. No, prijatelj, još od sinoć poletan k’o dječarac, sve mljacka i oblizuje se. A on se, valjda, u meso bolje kuži od mene. Osim toga, ovaj ovdje je naš, Bosanac…
„Da ovdje sve pazarimo, pa u kafanu“, pita drug, sve mjerkajući ogromnu hrpu na tezgi.
„U redu. Dosta smo se nahodali.“
I tako, na brzinu odaberemo čvarke, kobasu i pršut, potrpamo sve u kese, pa u birtiju. Zapeo nam mesni dim u grlu, valja ga isprati.
Ali nije birtija, nego kafić. I to na sprat. „Busiju“ zauzmemo na galeriji. Na gredi iznad naših glava čitam još jedan alanfordovski natpis: „Ne udaraj glavom u plafon.“
Samo za očajnike.
***
Kad pomislim na Niš, prvo što mi padne na pamet je Bregina „Pjesma mom mlađem bratu“. Mangupčića kome je posvećena ranih sam osamdesetih često viđao po sarajevskim kafićima, najčešće u Dedanu i u 84.
Grad Niš, Grad Niš
Ludvig van… peta simfonija
Kraticom u raj nikad stić’
Ovako cijepljen protiv rijetkih infekcija
[…]
Loš dan, kako si
Moj mlađi brate? Ovdje kiše do neba
Ostaćemo sami ti i ja
U svijetu kome rod i ne treba …
A Niš je, zapravo, i po drugim stvarima grad koji valja upamtiti. Jer, tu se je, u tadašnjem Naisusu, u drugoj polovini 3. vijeka nove ere rodio Konstantin Veliki. On je Rimskim carstvom vladao skoro tri desetljeća, od 306. do 337. godine nove ere, kada njegov grad, sve sa lusuznim predgrađem Medijanom, doživljava puni procvat.
Mogli su mu u čast, vala, dati neko bolje mjesto od onog lego-aerodroma!
A vrijeme moje mladosti, malo poslije Rimskog carstva, Niš je bio grad jake ekonomije i veoma dobrog fudbala. FK Radnički je početkom osamdesetih sa zavidnim uspjehom igrao u UEFA-kupu, današnjem Evropa kupu 2. Što se privrede tiče, tu su „perjanice“ bile Fabrika duhana Niš i Elektronska industrija. Moji zadnji konjički zvučnici, kojima sam se onomad silno gordio, proizveo je upravo Ei.
(Kad sam, marta devedeset četvrte, s majkom navrat-nanos izlazio iz grada, prodao sam ih, i to skupa sa tv-om, za 250 „mara“. Tada, ni tri „šteke“ cigara. A to se, u tim okolnostima, još smatralo fer ponudom!)
***
Iako sam čuo i drugačije priče, centar Grada je prilično čist i uredan. I prilično velik, prostran. Uostalom, Niš za naše pojmove i jeste prilično veliki grad. Sa svojim frtalj miliona stanovnika treći u Srbiji, odmah iza Beograda i Novog Sada.
Na žalost, (danas) čiste ulice su tek jedna strana medalje. Onu drugu stranu čine posrnula, u odnosu na predratnu skoro-pa-prepolovljena industrija, i čak 36 000 nezaposlenih!
Od nekadašnjih giganata koliko-toliko se drži još samo duhanska industrija.
Pa da. Mi smo narod koji mnogo voli da puši.
***
Pošto se sutra vraćamo u Holandiju, za Tvrđavu, Ćele-kulu, muzeje i ostale ovdašnje znamenitosti zaista nemamo vremena. Biće, valjda, i za to prilike. Samo da nam poživi niskobudžetni Wizz Air. Ako na vrijeme „ubodete“, karta za let iz Holandije jeftinija je od večerice u prosječnom NL-restoranu.
Zato, nemajući izbora, poslije kratke šetnje, ulazimo u restoran “Kod Rajka”.
Relativno rano, a on već pun k’o oko! Jedva nađosmo prazno mjesto.
(U ovo doba restorani u Njemačkoj i Holandiji uglavnom nisu ni otvoreni. A u onima koji to jesu, pristojan svijet gucka čaj ili kaficu. Ponekad mi je baš drago što ne spadam u tu sortu.)
Davno sam naučio od oca: u nepoznatom gradu nema bolje preporuke od pune kafane. Mještani najbolje znaju gdje se mogu dobro “omrsiti brci”. Oprobano i potvrđeno, minjet. I ovoga puta. “Ubili” smo se od klope!
***
Već pao mrak, i u kafiću gledamo finale Kupa Radivoja Koraća.
(Sjećate li se Žućka? Jedan od najboljih košarkaša koje je Juga ikada imala. Na utakmici Kupa šampiona između njegovog OKK Beograda i švedskog Alvika u Štokholmu 1965. godine sam-samcit “zabio” 99 koševa. I zamalo oborio rekord slavnog Vilta Čembrlena! No, kao i genijalni Dražen, i Žućko je tragično skončao. Poginuo je 1969. godine, u saobraćajnoj nesreći, kod nekog sela blizu Sarajeva.
Večeras se sastali Zvezda iPartizan. I to, pojma nemam zbog čega, baš u Nišu, na par stotina metara od nas.
Kao i uvijek kad se sudare Grobari i Delije, u i oko terena vraški “vruće”. Nekog gledaoca iz prvih redova petarda pogodila u glavu. Eno ga upravo iznose sa terena.
Lijepa kafana. Mir božiji. Šutke cugamo, mezimo, i zurimo u ekran.
I, ipak, pomalo navijamo. Ko za “jelen”, ko za Jelenu. Konobaricu.
***
Na asvaltu pred ulazom u aerodrom, u strahu od carine još jednom prepakujemo vreće i kese. Jedan se cuko, avlijaner, sasvim približio i čeka. Vreba svoju šansu.
Odvežem kesu, i bacim mu dva čvarčića. Onako, protiv uroka. Da nas carinici ne zaskoče.
I uspjelo. Sve prenijeli! Hvala ti, cuko!
Kad smo sve dobro zakamuflirali, prodavačicu na kiosku pitam imaju li današnju “Politiku”. Ne. “Vreme”? Ne. “NIN”?
“Džaba pitate. Nema Vam ovdje ozbiljne štampe. Dolazila po dva primjerka, stalno ih vraćala neprodate, pa prestala da naručujem. Evo, imate ‘ALO!’, ‘Blic’, ‘Kurir’, ‘Novosti’, križaljke…”
I stvarno: pult se lomi od tabletoida, a ništa za čitanje. Doduše, nisu ni “NIN” i “Politika” više nešto, ali…
“Imate li barem ‘Politikin zabavnik’, ne dam se ja.
“E, to smo imali. Čak tri komada. Juče sve prodala!”
Ništa pazario, a silno mi laknulo. Dok ljudi čitaju “Politikin zabavnik”, nije baš sve propalo.
***
A kad smo, kući, sve “rastovarili” i pošli da se pohvalimo, ispalo je da nam je “Bosanac” stvarno zajeb’o. Kobasica neslana, šunka masna i prijesna, čvarci ljepljivi… Tako smo mi, “veseli Bosanci”, valjda jedini srećkovići koji su se sa Slaninijade vratili s lošom robom.
Tako mi i treba kad uvijek mislim da svi sve bolje znaju od mene!