Slaniнijaдa (1)

Kad sam kolegama na poslu rekao da sa sinom i prijateljima idem na Slaninijadu u Srbiju, svi su me blijedo gledali. “Spekfestijn? A holesterol? Meso? Kobasice? Šunka? Nije li to premasno?!”

Kult zdravog života. Kako da im objasnim da je nama, južnima, dobar zalogaj mnogo važniji od zdravlja?

No, mi smo Balkan. Nas niko ne uzima zaozbiljno

Osim, naravno, kad je riječ o ratovanju.

***

Kačarevo

Rijetko sam prehlađen, a ovog puta me kašalj ščepa samo dva dana pred polazak. A i jesam rano “zakukurikao”! Danima sam svima “punio uši” gdje i zašto idem. Nije ni čudo. Davna mi je želja bila otići u južni Banat, to čudno Kačarevo, da na svom nepcu oćutim tamošnju atmosferu i napišem nešto o Slaninijadi. Koja se, evo baš ove zime, održava po trideseti put.

No, prvo nekoliko riječi o Kačarevu. Nije to obično selo. Iako staro tek nešto više od dva vijeka, već mu se svašta poizdešavalo. Pa, da na kratko zavirimo u povijest.

Kačarevo je krajem 18. vijeka vojnički precizno izgradio car Leopold II i u tadašnje nove kuće naselio Nemce.Tada je selo nosilo ime Franzfeld, po austrijskom caru Franzu II. Od 1918. do početka Drugog svetskog rata, mesto je nosilo ime Kraljevićevo. Za vreme okupacije 1941-1944, Nemci su ponovo svome selu vratili ime Franzfeld. Selo je oslobođeno početkom oktobra 1944. godine. U aprilu mesecu 1945. godine po naređenju vojne stanice, svo nemačko stanovništvo je smešteno u logor na kraju sela. Vojna stanica je počela da vrši pripreme za dolazak kolonista. Konfiskovala je svu nemačku imovinu i smestila u nekoliko magacina u selu, da bi se kada kolonisti dođu ta imovina njima podelila. Kasnije je selo dobilo svoje današnje ime po narodnom heroju Svetozaru Kačaru…

Početkom Milenijuma ovdje živi čak 15 nacija. Osim Srba i Makedonaca, ima tu i Rumuna, Bugara, Rusa, Bošnjaka, Čeha, Slovenaca, pa čak i nešto Nijemaca, onih čiji se najtvrdoglaviji preci ni nakon silnih maltretiranja od strane nove vlasti na kraju onoga rata nisu dali otjerali iz Varoši.

A kad se na jednom malom prostoru susretne toliko naroda i običaja, kakva bi tu mogla biti kuhinja, nego bogovska?! 

*** 

Ćevabdžinica „Sarajevo“

 Sa aerodroma u Nišu, koji ni po čemu, osim možda po balkanskoj megalomaniji, ne zaslužuje ime Konstantina Velikog, iznajmljenim autom jurimo ka Beogradu. Odatle ćemo sutra na Slaninijadu.

Apartman nam je u strogom centru, Gospodar Jevremovoj, na čijem se kraju nalazi poznata Bajrakli-džamija. Tu, iza ugla, u poprečnoj strmoj ulici jegalerija fresaka. A dolje, sasvim blizu, „pod nogama“, su nam Kalemegdan, Knez Mihajlova, Skadarlija… Idealan položaj za gurmanski blitzkrieg, pošto za druge stvari ovog puta stvarno nemamo vremena. Nije onda ni čudo što moji saputnici, čim su se raspakovali, odoše – na ćevape! Tu je, kažu, blizu, ćevabdžinica „Sarajevo“. Jedina ovdje, tvrde, koja se može nositi s „Mrkvom“, „Željom“, „Ferhatovićem“…

„Pa zar već za sat-dva nećemo u restoran“, upitam onako, radi reda, unaprijed znajući odgovor. „Ma, kad smo već tu…“

I tako, čuvajući se za večeru, ostanem sam u apartmanu, istuširam i pospano zurim u ekran, osluškujući zvukove pod prozorom. Uskoro mi pokvarenjaci šalju Whatsapp, ali mi ne pada na pamet da ga otvorim. Kao da vidim, fotke: pet sa lukom, u lepinji. Možda i sa pljeskavicom. Evo i sad, dok ovo tipkam, curi mi voda na usta!

***

Kad su se vratili, po uglovima sobe već se nahvatao mračak. Još otpuhuju, ali odmah izlazimo napolje. Ja željan beogradske kaldrme, a oni radi probave.

Prohladno, i tiho. Srećom, bez vjetra. Krećemo put Kalemegdana. Lijepi park u centru pust i prazan. Izgleda da se, ove godine oštra, zima Beograđanima baš popela navrh glave. Proteklih sedmica se, kako sam čuo, nagledali snijega i minusa, pa sad „pušu“ i na (pro)hladno.

Penjemo se do Beogradskog pobjednika, statue čijom je fotkom, simbolom, nekada davno počinjao i završavao zajednički tv-program. S leđa osvijetljen, atleta s orlom u jednoj, i mačem u drugoj ruci, bdije nad gradom.

Ovaj ogromni kip Ivana Meštrovića trebao je još 1912. biti postavljen na Terazijama, i simbolizirati oslobađanje od Turaka. Međutim, od projekta se, barem u tom obliku, odustalo po završetku Prvog svjetskog rata, a „skandalozna muška golotinja“ – kako su konzervativci onomad nazvali veličanstvenog Pobjednika – ovdje je  postavljena tek 1928. godine, na desetogodišnjicu proboja Solunskog fronta.

Zaostalci, kao i obično, gube, pogotovo na duže staze. Meštrovićeva skulptura danas je jedan od najupečatljivijih simbola grada na ušću dveju reka ispod Avale.

Noću i ovako sa visine, grad izgleda prelijepo. Rijeka, voda, široki kej, auta i svjetla, svuda svjetla. U laganoj šetnji, oči vrijeđa tek „replika“ Jurassic parka u jednoj od kalemegdanskih „avlija“: ogromni dinosaurusi, kič na kvadrat, keze se i kao reže jedni na druge.

Ali malo dalje, na Savskom šetalištu, nešto sasvim drugo: izložba Plakati jugoslovenskog filma. Gledam ih i kao da sjedam u uzbudljivi vremeplov. I manjem nostalgičaru od mene bi uzburkalo utrobu: „Slavica” (prvi naš „dugi metar“), “Orlovi rano lete”, “Pop Ćira i pop Spira”, pa “Put oko sveta”, “Marš na Drinu”, „Maratonci trče počasni krug“… Filmovi Veljka Bulajića, Rajka Grlića, Lordana Zafranovića, Želimira Žilnika, Dušana Makavejeva, Gorana Paskaljevića, Aleksandra Đorđevića, Srđana Karanovića, Gorana Markovića

Sve ih znam, sve gledao, većinu za „kartu više“, u našem kinu Narodnog univerziteta u Konjicu.

O tempora… Moje Kino Raj. Naš Cinema Paradiso.

 

BEOGRADSKI POBJEDNIK +

***

Karađorđeva šnicla, djevojački san

Restoran „Mikan“, u strogom centru Grada, nadohvat „grozda“ čuvenih kafea, Knez Mihajlove, Narodnog muzeja i Narodnog pozorišta… Dobro ga znaju trbusi mojih saputnika. Tu su, kažu, već nekoliko puta „kraljevski“ objedovali. Iako, na prvi pogled nipočem poseban, bez nekog luksuza i blještavila. Rađen je po starinskom konceptu srpske domaćinske kuće, sa, ako je vjerovati ovim mojim obloguzijama, domaćom kuhinjom.

Pozvali smo desetak  prijatelja. Onako, da se počastimo i poljudekamo.

Čim smo sjeli, još uvijek vraški prehlađen, pitam konobara šta je najbolje za ubijanje bacila. „Uzmite lincuru“, kao iz topa odgovara okretni Dejan, „ona će ih sigurno sve potamaniti. A nije prejaka – svega pedeset dva posto“

Mislim da me zajebava.

„52 % ?!“

„Pa da. Imamo i prepečenicu od preko šezdeset. Ali, lincura Vam je bolja protiv prehlade.“

I tako… Nakon dvije-tri čašice te gromovače ostatak večeri mi je ostao malo u magli. Sjećam se „bogovskog“ uvoda (šopska salata, turšijica, užički sir i kajmak, vruće lepinjice…), Dejanovog „plesa“ između stolova, i velike karađorđeve šnicle valjkastog (falusnog) oblika. U jednom trenutku, beogradski „kumić“ – očevi nam još tamo pedesetih bjehu vjenčani kumovi, pa se i mi, „mladi“, međusobno tako „krstimo“ – mi se nadnosi nad uho i šapuće:

„Kume, znaš li kako mi ovdje zovemo taj tvoj specijalitet?“

„?“

Devojački san.“

Eto kako p’jana glava uvijek zapamti ono što ne treba!

Kad su nas, dobrano iza ponoći, „istjerali“ iz „Mikana“, pa onda, još puno docnije, i iz obližnjeg „Red cluba“, pred nama se otvara Grad Noću, valjda jedini takav na našim prostorima. I u to gluho doba, naime, ima dosta otvorenih kioska s novinama i brzom hranom, rade radnje, dragstori… Iz mnogih kafića i kafana još se čuje muzika. Trči, ciči i podvriskuje omladina, pršte hormoni, vrišti i blješti svjetlo velegrada.

Na putu za apartman, sijed, a lagan k’o da mu je šesnaest, prijatelj nekoliko puta zastaje po pustim ćoškovima. Pivo.

A oči mu svijetle k’o u puha.

GORAN I STATUA STEVANA SREMCA U KAZANDZIJSKOM SOKACETU U NISHU

 

 

Goran Sarić 10. 03. 2017.