Posjetio sam prijatelja, profesora na Filološkom fakultetu. On živi u velikom soliteru na periferiji. Njegov je stan na osmom katu i pruža promatraču ugodnu panoramu nedalekih zelenih bregova, a u isti mah otvara mu i duhovne vidike, jer izgleda kao neka bogata biblioteka. To me je navelo da pokrenem razgovor o sudbini knjige.
Današnji je svijet, tvrdio sam, za knjigu slabo zainteresiran.
Moj prijatelj se sa mnom nije složio.
“Znam mnoštvo ljudi”, rekao je, “koji žele knjigu, traže je, čitaju, ali ona im je nedostupna jer im plitak džep ne dopušta taj luksuz. Ispričat ću ti slučaj žene koja stanuje u kućici u dvorišnom prostoru iza ovog solitera. Dolazi mi često na sat-dva, da uz malu naknadu pomogne mojoj obitelji u kućnim poslovima, a to radi i kod drugih stanara u zgradi. Važno je reći da su stanovnici solitera u znatnoj većini ljudi s akademskim obrazovanjem, pa sem rijetkih iznimki posjeduju pristojne biblioteke. Ta žena, gospođa Ksenija, također je intelektualka. Diplomirala je na našem fakultetu, ali nikad nije mogla dobiti posao, a bliži se pedesetoj. Živi u krajnjem siromaštvu, sablasno je mršava…”
“Čekaj”, prekinuh ga. “Kažeš, gospođa Ksenija, intelektualka, siromašma, veoma mršava… Mislim da znam tu osobu. Javila se na moj oglas kojim sam tražio kućnu pomoćnicu. Kad mi je ušla u stan, pogled joj je pao na moju biblioteku, pa je uzviknula: ‘Oh, divno, koliko knjiga imate!’ Onako slaba i lomna, jedva je obavljala poslove u kućanstvu, a vidjelo se da im nije naročito vična. Međutim, dojmila me se time što je redovno pozajmljivala knjige iz moje biblioteke. Videći je onako užasno mršavu, nudio sam joj da pojede nešto, ali ona je uvijek odbijala. ‘Nisam gladna’, govorila je. Duhovna hrana bila joj je potrebnija. ‘Kao ptica sam’, dodavala je, ‘veoma malo mi treba.’ Jedino se žalila, pošto je kod mene radila u zimskim mjesecima, da je zimogrožljiva, da joj je stalno hladno. Kad sam poslije nekoliko mjeseci potražio neku snažniju i vještiju ženu, rastajući se s njom nisam slutio da je kod nje ostalo dosta mojih knjiga koje mi nije vratila. Nisam bilježio šta joj dajem, niti sam obraćao nekakvu pozornost na to. A izgleda da je uzimala knjige ni ne pitajući me.”
“Da, to je sigurno ona”, rekao je moj prijatelj. “I ovdje ona prihvaća da radi samo kod onih stanara koji imaju toliko knjiga da je teško primijetiti ako neka od njih nedostaje. Ali neki od nas su to ipak primijetili, pa smo se čak i dogovarali što nam je činiti. Netko je rekao da ona knjige možda ne uzima samo da bi ih čitala, već i da bi ih prodala, što bi se s obzirom na njeno siromaštvo moglo razumjeti, pa i oprostiti. Zato smo odlučili da te njene sitne krađe toleriramo sve dok nam ne oduzme nešto do čega nam je naročito stalo. A ja se pitam: radi li ona to iz težnje ka materijalnoj dobiti, ili iz velike želje da ima vlastitu biblioteku koja joj je inače nedostupna, i da svoj teški život uljepša radostima čitanja? Ili i zbog jednog i zbog drugog? Vjerujem, ipak, da je po srijedi ovo drugo.”
Dvije-tri godine kasnije, prigodom jednog susreta s tim mojim prijateljem, sjetio sam se “skupljačice knjiga” i upitao sam ga što je s njom. Potkrada li i dalje biblioteke svojih susjeda?
“Ne”, rekao je on. “Umrla je. Od moždanog udara. Kad su joj ušli u stan, našli su je opruženu na tlu, a u toj bijednoj prostoriji jedina raskoš bile su knjige naređane na jednoj stalaži. Tko je u njih zavirio, mogao je u njima naći njene bilješke i mnoga mjesta podcrtana olovkom. Dakle, čitala ih je. Ali u skromnoj peći u jednom uglu – bio je zimski dan – našli su knjigu koja je dogorijevala. Jadna žena nije imala drva ni uglja kojima bi se grijala. Imala je knjige.”
Skupljačica knjiga
Posjetio sam prijatelja, profesora na Filološkom fakultetu. On živi u velikom soliteru na periferiji. Njegov je stan na osmom katu i pruža promatraču ugodnu panoramu nedalekih zelenih bregova, a u isti mah otvara mu i duhovne vidike, jer izgleda kao neka bogata biblioteka. To me je navelo da pokrenem razgovor o sudbini knjige.
Današnji je svijet, tvrdio sam, za knjigu slabo zainteresiran.
Moj prijatelj se sa mnom nije složio.
“Znam mnoštvo ljudi”, rekao je, “koji žele knjigu, traže je, čitaju, ali ona im je nedostupna jer im plitak džep ne dopušta taj luksuz. Ispričat ću ti slučaj žene koja stanuje u kućici u dvorišnom prostoru iza ovog solitera. Dolazi mi često na sat-dva, da uz malu naknadu pomogne mojoj obitelji u kućnim poslovima, a to radi i kod drugih stanara u zgradi. Važno je reći da su stanovnici solitera u znatnoj većini ljudi s akademskim obrazovanjem, pa sem rijetkih iznimki posjeduju pristojne biblioteke. Ta žena, gospođa Ksenija, također je intelektualka. Diplomirala je na našem fakultetu, ali nikad nije mogla dobiti posao, a bliži se pedesetoj. Živi u krajnjem siromaštvu, sablasno je mršava…”
“Čekaj”, prekinuh ga. “Kažeš, gospođa Ksenija, intelektualka, siromašma, veoma mršava… Mislim da znam tu osobu. Javila se na moj oglas kojim sam tražio kućnu pomoćnicu. Kad mi je ušla u stan, pogled joj je pao na moju biblioteku, pa je uzviknula: ‘Oh, divno, koliko knjiga imate!’ Onako slaba i lomna, jedva je obavljala poslove u kućanstvu, a vidjelo se da im nije naročito vična. Međutim, dojmila me se time što je redovno pozajmljivala knjige iz moje biblioteke. Videći je onako užasno mršavu, nudio sam joj da pojede nešto, ali ona je uvijek odbijala. ‘Nisam gladna’, govorila je. Duhovna hrana bila joj je potrebnija. ‘Kao ptica sam’, dodavala je, ‘veoma malo mi treba.’ Jedino se žalila, pošto je kod mene radila u zimskim mjesecima, da je zimogrožljiva, da joj je stalno hladno. Kad sam poslije nekoliko mjeseci potražio neku snažniju i vještiju ženu, rastajući se s njom nisam slutio da je kod nje ostalo dosta mojih knjiga koje mi nije vratila. Nisam bilježio šta joj dajem, niti sam obraćao nekakvu pozornost na to. A izgleda da je uzimala knjige ni ne pitajući me.”
“Da, to je sigurno ona”, rekao je moj prijatelj. “I ovdje ona prihvaća da radi samo kod onih stanara koji imaju toliko knjiga da je teško primijetiti ako neka od njih nedostaje. Ali neki od nas su to ipak primijetili, pa smo se čak i dogovarali što nam je činiti. Netko je rekao da ona knjige možda ne uzima samo da bi ih čitala, već i da bi ih prodala, što bi se s obzirom na njeno siromaštvo moglo razumjeti, pa i oprostiti. Zato smo odlučili da te njene sitne krađe toleriramo sve dok nam ne oduzme nešto do čega nam je naročito stalo. A ja se pitam: radi li ona to iz težnje ka materijalnoj dobiti, ili iz velike želje da ima vlastitu biblioteku koja joj je inače nedostupna, i da svoj teški život uljepša radostima čitanja? Ili i zbog jednog i zbog drugog? Vjerujem, ipak, da je po srijedi ovo drugo.”
Dvije-tri godine kasnije, prigodom jednog susreta s tim mojim prijateljem, sjetio sam se “skupljačice knjiga” i upitao sam ga što je s njom. Potkrada li i dalje biblioteke svojih susjeda?
“Ne”, rekao je on. “Umrla je. Od moždanog udara. Kad su joj ušli u stan, našli su je opruženu na tlu, a u toj bijednoj prostoriji jedina raskoš bile su knjige naređane na jednoj stalaži. Tko je u njih zavirio, mogao je u njima naći njene bilješke i mnoga mjesta podcrtana olovkom. Dakle, čitala ih je. Ali u skromnoj peći u jednom uglu – bio je zimski dan – našli su knjigu koja je dogorijevala. Jadna žena nije imala drva ni uglja kojima bi se grijala. Imala je knjige.”