Dan sam proveo u Tešnju, premda se nisam ni pomakao iz svoje radne sobe u Novom Zagrebu. Sjedio sam u fotelji, opčinjen onom teškom tešanjskom decembarskom maglom, dimovima gladnog bosanskog ćumura i slabo osušenih ljetošnjih drva. Zamišljao sam nedovršene kuće na prilazima gradu, golih fasada, s bezbroj potpećenih cipela, po kojima je pao, pa se topi, prvi ovogodišnji snijeg. I sobu u motelu, i pogled na kulu, i ljude koji otkopčavaju kapute i skidaju kape i šalove… Sve to sam, kažem, zamišljao, sjedeći u stanu navrh nebodera. Bio sam u Tešnju, a nisam vidio Tešnja.
Na dohvat ruke sam stavio knjigu koju trenutno čitam, “Porijeklo” Saše Stanišića, da barem iskoristim tu valjda jedinu sreću od bivanja u Tešnju a da nisam u Tešnju, pa da malo potajice čitam Stanišića, dok oni na ekranu budu izlagali svoje referate.
Ali nakon što je počelo, sljedeća skro četiri sata nisam se sjetio knjige. Slušao sam ih kako govore o mojim knjigama, romanima, pripovijetkama, pričama, esejima, pjesmama, tekstovima… I prvo sam bio vrlo zainteresiran. Pa sam bio opčinjen, omađijan. I bio sam ganut i zahvalan. Bilo ih je koji su u Tešnju bili iz Sarajeva, bilo ih je koji su bili iz Hamburga, iz Tuzle i iz Zenice, a Ivan je bio iz Beograda. Amir je, gle čuda, u Tešnju bio iz Tešnja. Možda je netko bio još odnekud, to ne mogu znati, jer kad je čovjek u Tešnju a nije u Tešnju, onda se ne može sa sigurnošću znati gdje je zapravo.
Sve što bih još rekao moglo bi zvučati kao hvalisanje. A ne samo da je hvalisanje ružno i nepotrebno, nego je raščarajuće. Hvalisanje je kao kad se Pepeljugine kočije pretvore u bundeve.
Skup u Tešnju
Dan sam proveo u Tešnju, premda se nisam ni pomakao iz svoje radne sobe u Novom Zagrebu. Sjedio sam u fotelji, opčinjen onom teškom tešanjskom decembarskom maglom, dimovima gladnog bosanskog ćumura i slabo osušenih ljetošnjih drva. Zamišljao sam nedovršene kuće na prilazima gradu, golih fasada, s bezbroj potpećenih cipela, po kojima je pao, pa se topi, prvi ovogodišnji snijeg. I sobu u motelu, i pogled na kulu, i ljude koji otkopčavaju kapute i skidaju kape i šalove… Sve to sam, kažem, zamišljao, sjedeći u stanu navrh nebodera. Bio sam u Tešnju, a nisam vidio Tešnja.
Na dohvat ruke sam stavio knjigu koju trenutno čitam, “Porijeklo” Saše Stanišića, da barem iskoristim tu valjda jedinu sreću od bivanja u Tešnju a da nisam u Tešnju, pa da malo potajice čitam Stanišića, dok oni na ekranu budu izlagali svoje referate.
Ali nakon što je počelo, sljedeća skro četiri sata nisam se sjetio knjige. Slušao sam ih kako govore o mojim knjigama, romanima, pripovijetkama, pričama, esejima, pjesmama, tekstovima… I prvo sam bio vrlo zainteresiran. Pa sam bio opčinjen, omađijan. I bio sam ganut i zahvalan. Bilo ih je koji su u Tešnju bili iz Sarajeva, bilo ih je koji su bili iz Hamburga, iz Tuzle i iz Zenice, a Ivan je bio iz Beograda. Amir je, gle čuda, u Tešnju bio iz Tešnja. Možda je netko bio još odnekud, to ne mogu znati, jer kad je čovjek u Tešnju a nije u Tešnju, onda se ne može sa sigurnošću znati gdje je zapravo.
Sve što bih još rekao moglo bi zvučati kao hvalisanje. A ne samo da je hvalisanje ružno i nepotrebno, nego je raščarajuće. Hvalisanje je kao kad se Pepeljugine kočije pretvore u bundeve.
A to nikako ne bih htio.