„Možda sam psihopat?“ prošlo mi je glavom dok sam gledala kako sestra sapeta u barem dva broja premaloj uniformi izlazi iz sobe noseći u rukama moje nečujno dijete. Korak joj je bio starački spor, kao da mi hoće dati još jednu šansu prije nego izađe i odnese ga negdje izvan dohvata. Okrenula sam se od njenih leđa i pogledala prema tamnim prozorima čije me crnilo već satima podsjećalo na sklopljene oči čudovišta koje nikako ne smijem probuditi. Umorna neonska svijetlost bojala je sve u prljavo zelenu, nijansu moje trenutne svijesti, što nikako da se ugasi i odmori. Misli su mi se vrtjele poput poludjelog derviša, odlučnog nikada se ne zaustaviti, ili barem dok ne nestane, on ili stvarnost, njemu svejedno.
Na trenutak sam opet u boksu gdje netko anoniman grubo viče na mene da guram, istovremeno mi nježno dodirujući list desne noge koji ga prima s izdajničkom radosti. Vrištim i neobično odvojena čudim se tom dualizmu dok se svakodnevni dio mene bori s osjećajem nemoguće boli u međunožju koje se kao, na nekakvoj srednjovjekovnoj spravi za mučenje, doslovno raspada i jedino što tada sebično želim je da prestane biti moje. Da ga poput usijanog pokvarenog zuba izvade i bace da ga nikada više ne vidim. Ili da ga ipak stave sa strane pa mi ga poslije ponude poput vječnog pobjedničkog podsjetnika na traumu koju sam izdržala, a mislila sam da ne mogu. I da možda poželim sve to još jednom. Ne znam.
Činilo se nemoguće to izdržati, činilo se nemoguće da i druge žene proživljavaju isto što i ja ovdje, raskrečena, okružena, sama i prestravljena zbog sigurne smrti jer tu sigurno nešto nije u redu.Morbidno zamišljam kratku, skoro statističku vijest koja u nekom opskrbnom kutku dnevnog portala obavještava da je povremena gošća modnih rubrika, L.S. (32), umrla zbog komplikacija pri porodu. I točka.
„Aaahhhhhhh“, oštra bol od pomicanja vratila me u prostoriju koja je vjerojatno i bila sazdana od mnoštva drhturavih priča praktično identičnih mojoj. Oblijepljena tisućama nevidljivih komadića različitih veličina, koje poput neke shizofrene kolaž tapete prekrivaju sve ovo, navodno umirujuće, zelenilo, životi upijeni u zidove.
Zaustavila sam se u pokušaju istezanja ukočenog tijela u strahu da ne pukne neki od 25 šavova zaduženih da me jednom ponovno dugoročno spoje i učine cjelovitom.
Žena na krevetu kraj mene promijenila je stranu i sada je okrenuta prema meni. Slijepljeni pramenovi crne kose prekrivaju joj dio lica i spajajući se na jastuku čine od njezina bljedila nepravilno srce čije se kucanje poklapa s neznatnim pomicanjem obraza. Usta i nos joj se tek naziru, liči na nedovršeni crtež talentiranog amatera kome je nestala ideja što je želio stvoriti, ali ne želi si priznati poraz pa bira lažnu nedovršenost.
Crni prozori počeli su mijenjati nijansu najavljujući kraj ove nemoguće noći, duge poput polarnih zbog kojih ponekad zaboravimo živjeti na svijetlu. Kako bi nam život bio beskonačno dug da ne spavamo, ne odmaramo se od vlastitih misli čije iskre za vrijeme budnosti kao virusi preskaču jedna na drugu neprekidno se dotičući poput zaigrane djece nesvjesne opasnosti. Ujedinjuju se naizgled povezane i pod kontrolom, ali skoro uvijek dovedu gdje nisu trebale, na neka maglovita mjesta gdje se dotiču svijest i podsvijest i ustvari počinje naša stvarnost od koje se cijeli život tako neuspješno skrivamo.
„Budna si?“ glas joj je promukao od spavanja.
„Cijelu noć“, umorno sam kimnula.
Oprezno se pridigla, nemarno prstima prošla kroz gustu kosu i pogledala prema van gdje je svjetlo polako nadvladavalo tamu. Kad se ponovno okrenula prema meni, više nije bilo oblika srca. Podbuhli obrazi pričali su samo o nakupljenom umoru.
„Jesi vidjela? Dečko ili curica?“
„Cura“, pokušala sam se nasmijati. „Nakratko su je doveli, nije ni oči otvorila“, smiješak mi je bio glinena maska koja se naglo stvrdnula. „Ti?“
„Isto curica. Vidjela sam je na tren dok su je odnosili. Mislim da jesam, onesvijestila sam se“, dodala je to kao da se optužuje za nečuvenu slabost. Njezin prvi neuspjeh kao majke.
Sjetila sam se priča svoje svekrve, ona je živjela nekakav američki film. Sve njezine emocije i postupci vjerojatno su bili naučeni iz priručnika za ispravne mame. Zatrudnjela sa 25, taman s koliko treba, ne predug porod, da se njen Ivan ne muči, ali opet i ne prekratak, da ne ispadne da nije prinijela svoju žrtvu, čin rađanja ujutro, kako se i pristoji, savršeni plač njezina sina nakon jednako savršena nježnog udaranja po guzi od mlade plavokose sestre savršenog osmijeha, savršeni prvi zagrljaj i savršeno međusobno zaljubljivanje dok su se ispod intenzivne tople svjetlosti proljetnog jutra njihove jednako savršene smeđe oči po prvi puta pogledale.
Pomislila sam na tog savršenog Ivana koji se u našoj savršenoj kući vjerojatno dobro naspavao i polako se, nakon brijanja i obilnog doručka, sprema doći ovdje ogledati se u djetetu koje je izašlo iz mene.
„Ja sam Maja“, njezin i dalje promukli glas došuljao se u spas.
„Lorena“, mahnula sam joj dlanom kao da iz kočije pozdravljam oduševljenu svjetinu. Sad kad se rasvijetlilo, vidjela sam da je sitna i jako mlada, možda devetnaest, dvadeset. Tanka podlaktica virila je iz posteljine podsjećajući na slučajno potrganu granu na nekom travnatom puteljku uz šumu. Bilo je teško spojiti njezin glas s pojavom. Lutka nekog trbuhozborca.
„Misliš da će nam ih brzo donijeti?“ grč s kojim je to pitala malo me posramio. Zašto ja to nisam pitala nju?
„Sigurno hoće. Možda nakon doručka.“
Sva se ozarila. Možda je povjerovala u ono moje odmahivanje kraljice majke.
„Moram je vidjeti. Da znam da je sve u redu“, izvukla je i drugu mršavu ruku ispod pokrivača i njom krenula prema ormariću. Ova je na sebi imala malenu jednobojnu tetovažu keltskog čvora s ubačenim svečanim M i D unutar prstena. Oznaka za vječnu ljubav, kako prigodno za trudnu devetnaestogodišnjakinju, pomislila sam s ironijom koja mi se tijelom širila poput gorkog duševnog lijeka. Na mom vjenčanom prstenu inicijali su se izlizali i gotovo već stopili u patinu srebra u žudnji da ispočetka postane anonimno i samo svoje, bez opterećenja obavezom nošenja nečijeg imena koje stalno ispočetka zahtjeva ono što je neka mlađa inačica naivno obećala i za lažnu vječnost prepisala iz kolektivne memorije. Ta su slova pomalo nestajala običnim korištenjem ruku, bez turpije ili nekog alata, samim pranjem, korištenjem sapuna, krema, rukovanjem, trenjem o tuđa tijela u zgužvanom tramvaju, nošenjem vrećica, dodirivanjem. Nije li to neko kozmičko izrugivanje, to kako naša velika ozbiljna obećanja brzo blijede u običnosti našega življenja?
Prsti su joj radili brzinom školovane daktilografkinje iz crno-bijelih filmova. Munjevito su klizili po staklu malenog ekrana spajajući slova u riječi koje će neshvatljivom brzinom doći do nekog jednako priključenog. Tako usredotočeno, lice joj je djelovalo odraslije i grublje, nekako spremnije na novi život.
„Šaljem poruku prijateljici čija mama radi tu u bolnici“, rekla je bez okretanja.„Da je zamoli da ode pogledati moju bebu, da budem sigurna da je dobro, da je sve u redu“, nježni smiješak ponovno ju je pomladio i učinio tek curicom što je i bila.
Kimnula sam misleći o svojem djetetu kojemu još nisam vidjela oči. Bilo je veće nego što sam očekivala i činilo mi se nemoguće da je takvo zaista izašlo iz mojega tijela. Poput nekog grabežljivca privilo se uz mene odmah hvatajući i grizući bolnu bradavicu upale dojke nespremne nahraniti ni mačića, a kamoli ovakvu gromadu.
Sestra ga je namještala istovremeno meni dajući upute kako dojiti i postati prava majka, sposobna dati sve što je potrebno za to maleno, toliko ovisno biće. Njezini su dlanovi bili nježni prema njemu, a grubi prema meni, izgleda da je s godinama izgubila toleranciju za neodgovorni odrasli svijet. Bila sam sigurna da će otisci tih prstiju ostati na mojim rukama i ramenu kao privremeno crveni, pa onda ljubičasti i na kraju žuti podsjetnici na vlastitu nesposobnost.
Sunce je do kraja ušlo u sobu potpuno uništavajući djelovanje otužnih neonki čija se svrha osvjetljavanja sada činila tužna. Zastrašujuće noćne sjenke ikosturi postali su radijatori, lampe, stalak za infuziju i ručice za pridržavanje što su se cijelu noć ljuljale iznad nas poput improviziranih vješala. Na hodniku je netko gurao kolica u kojima su se metalno oglašavale posudice i različite vrste pribora za jedenje. Mogla sam zamisliti vilice kako se međusobno kače o zupce i zapinju klizeći po noževima pri dnu i trbušastim žlicama sa strane. Činilo se da ću, ako uspijem zadržati pažnju, čuti tu nekakav ritam, da ću u tom neredu naći kakav red, poruku za smirenje i smještanje u sadašnji trenutak.
Budi tu. On mi to stalno govori. Tako bezobrazno mlad, a istovremeno puno stariji od mene. Prije nego ću ga ponovno nakratko vidjeti u onoj njegovoj sobici, čiji me gabariti vraćaju u djetinjstvo, sa zastarjelim posterom one afganistanske djevojčice koja u nas gleda neobičnim prozirno zelenim očima što toliko liče na njegove, proučavam svoje lice u ogledalu odjednom primjećujući razotkrivajuću filigransku mrežu bora, rad preciznog mjeritelja vremena.
Dosta kasnije, ležimo u njegovom uskom krevetu i slušam riječi koje pozorno, poput poslušne sjene, prate jagodice prstiju dok dodiruje te moje sitne bore liječeći ih smiješkom, brišući ih nekakvom školskom gumicom iz zaostale magične pernice da nas onda u ta dva, tri ukradena sata još jednom pretvori u vršnjake.
„Doručak!“ veselje u glasu mlade sestre s kolicima napunjenim bezbojnom, neprivlačnom hranom opet me posramilo. Visoka, plavokosa i punih usana, tip mog muža, pomislila sam ravnodušno se ogledavajući iza nje kao da i on sada mora obavezno upasti, da je njegovo vrijeme da ušeta na pozornicu u svojoj ulozi široko nasmijanog, elegantno odjevenog supruga. Frapantno je velik takav za vječnost nahranjen vlastitim egom i važnošću te bi odmah zauzeo prostoriju u kojoj je vrlo moguće, ustvari običan gost. Vraćam pogled na nju jer otvorena vrata ipak ostaju prazna i ispunjena samo ponovno tihim hodnikom. Odložila je pripremljene pladnjeve na naše stoliće i pažljivo ih okružila trenutno nečujnim priborom.
Maja je počela jesti i usta su joj gutala žlicu sa stvrdnutom palentom prelivenom rijetkimjogurtom čiji je ostatak odmah ostavio vijugav trag na bradi. Gadljivo sam odmaknula pogled na vlastiti tanjur na kojem su pozirale šalica čaja od kamilice, dvije šnite kruha i malene kockice maslaca i pekmeza od šipka. Nisam spomenula alergiju na maslac, pomislila sam dok je zgodna sestra izlazila, a ja krenula posezati prema hrani, odjednom gladna.
Ruka mi je dohvatila poslužavnik u želji da ga primaknem kad me presjeklo.
„Uffff“, muklo sam zastenjala zgrčena od novog napadaja jake boli pokušavajući se što bezbolnije vratiti u prijašnji bočni položaj. Na podu, komadi razbijenog keramičkog tanjurića u lokvi prolivenog čaja okruživali su metalnu šalicu ličeći na morske pse koji čekaju nevine kupače. Ukočena, otvorena šaka još mi je visjela izvan ruba kreveta, na pola puta do pladnja s hranom, nevoljko priznajući krivnju za nastalu štetu, a zvuk loma odzvanjao je hodnikom čekajući da ga netko primijeti, dođe i naljuti se na mene, šeprtlju s dvije lijeve. Maja me zabrinuto gledala i nešto nerazumljivo govorila panično stiskajući gumb za poziv. Sve to sam registrirala pokušavajući pobjeći od tijela koje me nemilosrdno kažnjavalo kao da nije moje vlastito. Sestru sam doživjela tek kada sam osjetila ubod injekcije u podlaktici. „Spavajte, spavajte“, dodirnula me po čelu poput zabrinute majke i zadržala topao dlan još neko vrijeme ondje, možda me liječeći i ljudskim dodirom. „Spavajte.“
U vlaku gledam kroz prljavi prozor čiji me okvir podsjeća na amaterski kino ekran. Nepoznati krajolik pun suncokreta utapa se u razglednički narančastu zalasku sunca, u njemu miruje strašilo obučeno u potpuno novo kromirano odijelo, a u ruci mu je čekić u cijelosti obojan u crveno kakvo najviše volim. Blizu je jarko žuti traktor bez vlasnika i na njega naslonjeni zastarjeli seoski bicikl velikih tankih guma, čekaju da ih netko zatreba. Iznad, ptice u isprekidanom letu na zadnjim tragovima svjetla jurcaju nebom između rijetkih, skoro dječje nacrtanih oblaka, možda ih žele tako približiti, pomišljam, spojiti i učiniti jednim velikim. Promatram ih i pomažem ponavljajući njihove putanje, rišući prstom po vlažnom staklu odjednom sigurna da ispisuju neku meni bitnu poruku, osjećam to dok ih gledam kako se dižu i spuštaju u kratkim trzajima stvarajući znakove koje bih trebala razumjeti, a ne razumijem jer ne znam gdje i kada je započelo to pisanje. Možda još dok nisam bila spremna jer sam budna pokušavala shvatiti ono što se u budnosti ne može shvatiti. One lete i uporno pišu svoje na sve tamnijem nebu, stotine njih kao da su rođene iz suncokreta, a ja ih nemoćno gledam kako postaju sve manje vidljive, svjesna da sam šansu možda propustila.
Čudno, ali iako je staklo hermetički zatvoreno, jasno vani osjećam gusti, zasićujući miris prirode koji i u snu udišem oprezno, u strahu da će me otrovati ako ga, nenaviknuta, uzmem previše. Kukavica. Negdje daleko iza, gdje je mrak već potpuno zavladao i uništio boje, čeka me moje odredište prema kojem idem u nemiru, čiji oblik silovito bubri u meni. Stišće me u prsima i više u dahu ne ćutim tešku svježinu moćne prirode nego jedino topli, suhi zrak kupea. U odjednom potpuno crnom prozoru vidim prestravljeni odraz i znam da sam negdje nepovratno pogriješila. „Sama sam unutra, sama sam unutra, sama!!!“ moj urlik zaglušujuće odzvanja u malom prostoru i nasilno me budi.
Glava mi je teška i mamurna od spavanja. Zbunjeno gledam u Maju koja se nasmijana odmah okreće prema meni s mobitelom u ruci. „Dobro je!“ skoro viče. „Teta Ksenija kaže da je prekrasna s puno crne kose!“ i dalje je preglasna. „Brzo će mi je donijeti“, dodaje malo mirnije.
„Rekla sam ti da je sve dobro“, prisjećam se i izgovaram polako s mukom razdvajajući neposlušne slogove. Lijeva mi je ruka prikačena na infuziju. Prozirne se kapi spajaju u tekućinu i ulaze u mene ne dodirujući me izvana. Jedna po jedna nesigurno padaju u provaliju i postaju jedno utapajući se.
Njušim svoj znoj i gadim se sama sebi dok pažljivo odmičem prekrivač i spuštam ga niže. U međunožju osjećam samo blagu bol. Maja ponovno zuri u mobitel kao da još nešto bitno piše između redaka. Vjerojatno joj nije jasno kako nešto tako malo može značiti toliko puno.
„Brzo će mi je donijeti“, opet ponavlja gledajući me ozareno. Kimam pokušavajući se široko nasmijati, ali usta su mi još zalijepljena od sline pa znam da djelujem kiselo. Vani se čuju automobili i potmula buka ponovno probuđena grada, spojena u jedan šum u čiju frekvenciju sam se još davno navikla ušuljati i odmoriti od vlastite tišine. Uzimam svoj telefon i razmičem nekoliko pristojnih čestitki u kojima su vidljive prve rečenice praktično iste, Ivan je bio vrijedan, pomislim i otvorim samo onu pod MS kao „mali Sokrat“, nasmijem se sama sebi još jednom.
„Jesi li dobro?“ jedanaest slova i jedan upitnik stvarniji od bilo čijeg preskočenog službenog traktata koje ću kasnije prebrisati bez čitanja.
Opet smo u njegovoj sobici, ali ovoga je puta obučen. Ima košulju i one svoje jedine nepoderane traperice, a omiljeni plavkasto-sivi sako sa zakrpama na laktovima leži na stolcu uz upravo donesenu fakultetsku diplomu. Drži moj dlan s oba svoja, potpuno ga amputirajući. Čini se da su nam ruke srasle, da iz moje jedne tanke rastu dvije njegove, puno krupnije i čvršće, djelo kipara koji u djetinjstvu nije dobio dovoljno roditeljske sigurnosti. Pamtim da sam pomislila kako su godine iluzija jer sam se opet osjećala beskonačno mlađa od njega makar je on beskonačno mlađi od mene. Ne sjećam se je li me taj put Ivan ponizio, je li me njegova majka ponizila ili sam se sama ponizila jer je on sve to i tada zalijepio tihim riječima neprestano promatrajući moje nesigurne zjenice, kao da u njima proučava stvari koje ja u sebi nikada neću vidjeti. U konstantnom bijegu, radije sam čitala naslove knjiga na hrpi nemarno pobacanoj po stoliću, pokušavajući ga tako dodatno analizirati i pitajući se ima li naslova koje skriva od gostiju koji nisu on? Sve prepoznatljive su ispravne, pametne, čak previše starmale za fakultetliju. Jednom ranije sam u samo napola zatvorenoj ladici vidjela strip i sjećam se šarenila boja na naslovnici gdje neki dobro građeni tip vitla kamenom sjekirom uz izraz pobjedničke nadmoći. Noge tog zgodnog junaka bile su prekrivene starom fotografijom na kojoj je moj mali Sokrat, zaista mali, ima možda osam, i poput sretna plišanog medvjedića stišće se u zagrljaju s nekom umornom ženom čije se lice trudi biti radosno. Imaju iste neobične oči i nema sumnje da mu je to majka koju nikada ne spominje.
Njegovo mi pitanje od jedanaest slova poput pokvarenog semafora treperi ispod zatvorenih kapaka, optužujući me samim time što razmišljam o odgovoru.
„Bok, curke! Kako smo danas?“ vesele riječi i ton zvuče istrenirano, čak izlizano od previše uporabe. Nisam je uopće čula kada je ušla. Bijela uniforma joj je i dalje tijesna na jakim ramenima i pravim ženskim prsima koje bi mogle nahraniti svu bolničku djecu čije majke ne stvaraju dovoljno mlijeka. U prolazu mi tapša prekrivač i čini se da prepoznajem njezin dodir kao onaj nježni pri porodu i pritom osjećam čudnu mješavinu zahvalnosti i bijesa.
„Jesi li se naspavala?“ prošla je pokraj moje postelje i pita Maju brižnim tonom u kojem su same riječi skoro višak.
„Jesam, kada ću je vidjeti?“ nestrpljivost u njezinu glasu ponovno me prekasno podsjeća na moje osuđujuće strpljenje i tišinu.
„Uskoro“, sad se smije i očima, za stvarno, čini se da je moja kolegica prošla neki tajni test i zbog toga zaslužuje više od standardne profesionalnosti koju svi dobivaju već samim ležanjem na ovom odjelu. Zavidno gledam kako joj rukom dotiče kosu, usporeno poput entuzijastičnog svećenika za vrijeme podjele službenih blagoslova.
„Vrijeme je za tuširanje“, meni govori s uvježbanim smiješkom za nemoćne jer je taj ponovno uključen na njezinu sredovječnom licu dok mi spretno otkopčava infuziju i razmiče pokrov ispod kojeg neuspješno skrivam svoje usmrđeno tijelo. Po neizgovorenoj se naredbi poslušno prevrćem prema rubu kreveta, prestrašena iščekujući paralizirajuću bol koja će me opet uništiti i ostaviti mi samo usijani obris, ali nema je. Pokrete mi prati jedino tupost i težina ukočenog tijela. Injekcija još djeluje, pomislim dok stojim potpomognuta sestrinim čvrstim stiskom ispod ramena i pokušavam procijeniti kako sam.
„Suprug Vas je pozdravio“,njezino neodlučno persiranje me zabavlja i čini blesavo ponosnom, kao da sam i ja to nečime zaslužila. Još uvijek me drži i zajedno nespretno ulazimo u kupaonicu.
„Vidio je da spavate pa je otišao pogledati dijete. Rekao je da mora nešto hitno obaviti pa će opet doći“, ton kojim to izgovara pun je blagosti i razumijevanja, i ona je pala na njegov šarm, pomislim i prije nego što sam uopće shvatila što mi je rekla.
„Vidio ju je?“ glas mi je neobično visok, piskutav do razine vriska.
„Da, odvela sam ga“, zastala je u pokretu zaustavivši i mene netom prije ulaska u tuš kabinu. „Bio je oduševljen. Curica je prekrasna, s puno crne kose“, izgovorila je usporeno, zbunjena mojom reakcijom. „Spavala je“, dodala je u moja leđa dok sam se pridržavala za kut kabine u kojoj je smrdjelo po vlazi. U kutu kraj wc školjke, poput neke životinjske lešine, ležala je prljava vlažna krpa, a na njoj crveni močo potrganog vrha, demonstracija da netko ovdje čisti. S druge strane, na vrhu punog koša za smeće šepirila se prazna bočica Jamnice, napola prekrivena kutijom za uloške iz koje je virio jedan od iskorištenih. U napadu slabosti, s jednom nogom unutra, čvršće sam se primila za metalni okvir zamagljenih vrata čija je škripa označavala pobunu protiv moje malaksale težine. Sestra me gledala sa strane ne pokušavajući mi pomoći. Lice joj je ostarjelo i požutjelo zbog nezdravog svijetla pod kojim je prekriženih ruku stajala ličeći na okrutnu zatvorsku čuvaricu koja me mrzi jednako koliko i sebe.
„Morate što više toga raditi sami“, čim se udaljio od mojega supruga i kćeri, glas joj je ponovno distanciran. „Stajat ću tu dok se tuširate. Ovdje su sapun i ručnik“, pokazuje mi rukom prema prastarom ormariću neodredive boje.
Pomažem si i drugim dlanom da otvorim vodu čiji me nagli mlaz iznenadi pa trznem unazad, ali odmah ponovno hrabro zagazim pod nju odlučna da se dokažem. Prekrasno je vruća i isti se tren nađem u valovima magle zaštićena od svijeta. Sjena moje čuvarice izgubila je oblik i stopila se u plastične rombove, zavodljivo plešu pred mojim očima, a njihov spori fokstrot mijenja svoj tempo prilagođavajući se ritmovima ulovljenih kapi dok se spuštaju preko mojega lica kao preko nepomične stijene. Na trenutak sam ponovno sama.
Dok se vraćamo u sobu, jedva da me dodiruje. Tek se uvlačeći u krevet na tren oslanjam na nju. Maja spava okrenuta prema meni i na bradi joj vidim onaj trag jogurta zbog kojeg izgleda još ranjivije. Razmišljam o onome D. na njezinoj tetovaži. Pitam se kakav je taj Damir, Dario, ili možda Dominik, je li još uvijek tu pošto ga nije spominjala, a ako je, voli li je, razgovara li s njom o njezinim strahovima ili možda o ponudi povrća na nedjeljnom Dolcu, gledaju li zajedno filmove dok on umoran od posla ne zaspi i zaslini je po ramenu njezine omiljene ružičaste pidžame, šetaju li predvečer po bogatim kvartovima na sjeveru grada maštajući o veličanstvenim kućama i dvorištima u kojima se nikada nikoga ne može vidjeti, nosi li joj vikendom krafne od vanilije iz lokalne pekare, masira li joj te tužne podlaktice i njihovu vječnu ljubav na jednoj od njih. Razmišljam o tome kako uvijek analiziram druge i njihov život da ne bih morala svoj.
Kao da dodirujem vlastito tijelo, a ne osjećam to na svojoj koži, pročitala sam jednom kako je jedna majka opisala prvi kontakt s tek rođenom bebom. Mislim o tome dok joj oprezno dotičem sitnu glavicu svojom, a tuđom rukom i odmaknuta se gledam s visine stropa u strahu da će ona otvoriti oči i izdajničkim zelenilom me razotkriti. Meškolji se s čudnim sveznajućim smiješkom žmireće Mona Lise, tijelo joj postaje sve teže i stvarnije na meni, utiskuje si ležaj prema svom obliku. Zgodna mlada sestra, tip mojega muža, probudila me stavljajući je uz moja prsa koja su se u snu očito oporavila i napunila jer je zadovoljna i mirna dok se hrani. Držim joj glavu kako su me naučili i odjednom je ne mogu prestati gledati. Ružna je, pomislim ponovno s visine, ružna poput zgužvanog starca smanjenog nekom drevnom alkemijskom metodom pomlađivanja koja je otišla predaleko. „Moj Benjamin Button“, šapćem. Prstići, kojima si pomaže tražeći oslonac na mojoj suhoj koži, djeluju nestvarno mali, savršeni rad nekog drevnog umjetnika, vještog lašca o stvarnosti. Nježno joj dodirujem zatiljak, mekan poput jako zagrijane plastike čija struktura željno čeka nešto čvršće uz što bi se nanovo oblikovala i započela svoj drugi život. Miriše neutralno, poput onih sapuna za osjetljivu kožu stvorenih da budu bez karaktera, da ne ugrožavaju, ne pričaju, da šute i prilagode se svakome tko ih koristi. Tako mi miriše, pomislim i udahnem je još jednom, duboko, u želji da ipak osjetim nešto poznato, sebe ili možda njega, ne znam.
Žmirim tako sljubljena dok ne otvorim oči, kako bih drugačije i vidjela da na otvorenim vratima stoji neki dečko s plavim ruksakom i zuri u nas dvije kao da smo priviđenje. Usamljen poput preživjela kržljavog drva nakon šumskog požara, nesvjesno je dodirivao prstima tanki ožiljak na čelu, možda u pokušaju da zadrži neku objašnjavajuću misao, pretpostavila sam tada. I iako nije djelovao nimalo prijeteće, nagonski sam je obujmila, po prvi puta zaista stisnula, čineći od nas ponovno jedno biće. On je i dalje intenzivno gledajući tad slegnuo mršavim ramenima, i spustio ruku. Zgodna mlada sestra, tip mojega muža, napokon se okrenula i vidjela ga.
„Koga tražiš? Ne smiješ biti ovdje“, podignutim dlanom ga je simbolički gurala izvan ove naše oaze rezervirane samo za zaslužne sudionike.
„Oprostite, izgleda da sam fulao kat. Rekli su mi prva soba lijevo na drugom katu“, nesigurno je izgovorio.
„Krivo su ti rekli. Koga trebaš?“
„Trebam posjetiti odgojitelja, pretukli su ga“, pogledao je u pod.
„Traume. Oni su kat iznad“, prstom je strogo pokazivala prema gore.
On je kimnuo, još jednom pogledao u mene i moju kćer te se sramežljivo nasmiješio.
„Sretno. Prekrasna je. Stvarno je“, činilo se da vjeruje u to.
„Hvala“, odvratila sam, nečujno oblikujući to samo usnama, da ostane između nas. U svijetu površnosti iskreni je dodir čin čarolije. I kao da potvrđuje tu misao, ona je napokon otvorila oči. Odozdo me gledala bez treptanja, puna beskrajnog čuđenja koje svako odrastanje prebrzo uništi i ostavi nam samo tople zamagljene uspomene bez stvarnih događaja.
“Kapci su mi zalijepljeni tišinom čija me pustoš guta poput noćne pustinje.
U mislima se igram neposlušnim riječima koje uporno odbijaju moje naredbe.
Sanjam dječji san i u njemu osjećam samo prazninu obične sreće.
Budim se, razočarana jer ne mogu birati stvarnost“, recitiram u sebi davno naučenu pjesmu proučavajući svoje dijete, pomalo nestajući. Ona se smije i rastapa me, osjećam kako se skupljam, slijevam u jednu točku, zaboravljam.
„Ah, ima prekrasne oči“, govori zgodna mlada sestra, tip mojega muža, dok gleda u moje obične smeđe. „Znate da u roku tri tjedna mogu potamniti i postati sličnije vašima?“ dodaje nesigurna u moj izraz lica.
Afganistanski su zelene. Prelijepe, pomislila sam sa strahom i čudnim olakšanjem. Tri tjedna za odluku, prošlo mi je glavom. Budi tu.
Skriveno
„Možda sam psihopat?“ prošlo mi je glavom dok sam gledala kako sestra sapeta u barem dva broja premaloj uniformi izlazi iz sobe noseći u rukama moje nečujno dijete. Korak joj je bio starački spor, kao da mi hoće dati još jednu šansu prije nego izađe i odnese ga negdje izvan dohvata. Okrenula sam se od njenih leđa i pogledala prema tamnim prozorima čije me crnilo već satima podsjećalo na sklopljene oči čudovišta koje nikako ne smijem probuditi. Umorna neonska svijetlost bojala je sve u prljavo zelenu, nijansu moje trenutne svijesti, što nikako da se ugasi i odmori. Misli su mi se vrtjele poput poludjelog derviša, odlučnog nikada se ne zaustaviti, ili barem dok ne nestane, on ili stvarnost, njemu svejedno.
Na trenutak sam opet u boksu gdje netko anoniman grubo viče na mene da guram, istovremeno mi nježno dodirujući list desne noge koji ga prima s izdajničkom radosti. Vrištim i neobično odvojena čudim se tom dualizmu dok se svakodnevni dio mene bori s osjećajem nemoguće boli u međunožju koje se kao, na nekakvoj srednjovjekovnoj spravi za mučenje, doslovno raspada i jedino što tada sebično želim je da prestane biti moje. Da ga poput usijanog pokvarenog zuba izvade i bace da ga nikada više ne vidim. Ili da ga ipak stave sa strane pa mi ga poslije ponude poput vječnog pobjedničkog podsjetnika na traumu koju sam izdržala, a mislila sam da ne mogu. I da možda poželim sve to još jednom. Ne znam.
Činilo se nemoguće to izdržati, činilo se nemoguće da i druge žene proživljavaju isto što i ja ovdje, raskrečena, okružena, sama i prestravljena zbog sigurne smrti jer tu sigurno nešto nije u redu. Morbidno zamišljam kratku, skoro statističku vijest koja u nekom opskrbnom kutku dnevnog portala obavještava da je povremena gošća modnih rubrika, L.S. (32), umrla zbog komplikacija pri porodu. I točka.
„Aaahhhhhhh“, oštra bol od pomicanja vratila me u prostoriju koja je vjerojatno i bila sazdana od mnoštva drhturavih priča praktično identičnih mojoj. Oblijepljena tisućama nevidljivih komadića različitih veličina, koje poput neke shizofrene kolaž tapete prekrivaju sve ovo, navodno umirujuće, zelenilo, životi upijeni u zidove.
Zaustavila sam se u pokušaju istezanja ukočenog tijela u strahu da ne pukne neki od 25 šavova zaduženih da me jednom ponovno dugoročno spoje i učine cjelovitom.
Žena na krevetu kraj mene promijenila je stranu i sada je okrenuta prema meni. Slijepljeni pramenovi crne kose prekrivaju joj dio lica i spajajući se na jastuku čine od njezina bljedila nepravilno srce čije se kucanje poklapa s neznatnim pomicanjem obraza. Usta i nos joj se tek naziru, liči na nedovršeni crtež talentiranog amatera kome je nestala ideja što je želio stvoriti, ali ne želi si priznati poraz pa bira lažnu nedovršenost.
Crni prozori počeli su mijenjati nijansu najavljujući kraj ove nemoguće noći, duge poput polarnih zbog kojih ponekad zaboravimo živjeti na svijetlu. Kako bi nam život bio beskonačno dug da ne spavamo, ne odmaramo se od vlastitih misli čije iskre za vrijeme budnosti kao virusi preskaču jedna na drugu neprekidno se dotičući poput zaigrane djece nesvjesne opasnosti. Ujedinjuju se naizgled povezane i pod kontrolom, ali skoro uvijek dovedu gdje nisu trebale, na neka maglovita mjesta gdje se dotiču svijest i podsvijest i ustvari počinje naša stvarnost od koje se cijeli život tako neuspješno skrivamo.
„Budna si?“ glas joj je promukao od spavanja.
„Cijelu noć“, umorno sam kimnula.
Oprezno se pridigla, nemarno prstima prošla kroz gustu kosu i pogledala prema van gdje je svjetlo polako nadvladavalo tamu. Kad se ponovno okrenula prema meni, više nije bilo oblika srca. Podbuhli obrazi pričali su samo o nakupljenom umoru.
„Jesi vidjela? Dečko ili curica?“
„Cura“, pokušala sam se nasmijati. „Nakratko su je doveli, nije ni oči otvorila“, smiješak mi je bio glinena maska koja se naglo stvrdnula. „Ti?“
„Isto curica. Vidjela sam je na tren dok su je odnosili. Mislim da jesam, onesvijestila sam se“, dodala je to kao da se optužuje za nečuvenu slabost. Njezin prvi neuspjeh kao majke.
Sjetila sam se priča svoje svekrve, ona je živjela nekakav američki film. Sve njezine emocije i postupci vjerojatno su bili naučeni iz priručnika za ispravne mame. Zatrudnjela sa 25, taman s koliko treba, ne predug porod, da se njen Ivan ne muči, ali opet i ne prekratak, da ne ispadne da nije prinijela svoju žrtvu, čin rađanja ujutro, kako se i pristoji, savršeni plač njezina sina nakon jednako savršena nježnog udaranja po guzi od mlade plavokose sestre savršenog osmijeha, savršeni prvi zagrljaj i savršeno međusobno zaljubljivanje dok su se ispod intenzivne tople svjetlosti proljetnog jutra njihove jednako savršene smeđe oči po prvi puta pogledale.
Pomislila sam na tog savršenog Ivana koji se u našoj savršenoj kući vjerojatno dobro naspavao i polako se, nakon brijanja i obilnog doručka, sprema doći ovdje ogledati se u djetetu koje je izašlo iz mene.
„Ja sam Maja“, njezin i dalje promukli glas došuljao se u spas.
„Lorena“, mahnula sam joj dlanom kao da iz kočije pozdravljam oduševljenu svjetinu. Sad kad se rasvijetlilo, vidjela sam da je sitna i jako mlada, možda devetnaest, dvadeset. Tanka podlaktica virila je iz posteljine podsjećajući na slučajno potrganu granu na nekom travnatom puteljku uz šumu. Bilo je teško spojiti njezin glas s pojavom. Lutka nekog trbuhozborca.
„Misliš da će nam ih brzo donijeti?“ grč s kojim je to pitala malo me posramio. Zašto ja to nisam pitala nju?
„Sigurno hoće. Možda nakon doručka.“
Sva se ozarila. Možda je povjerovala u ono moje odmahivanje kraljice majke.
„Moram je vidjeti. Da znam da je sve u redu“, izvukla je i drugu mršavu ruku ispod pokrivača i njom krenula prema ormariću. Ova je na sebi imala malenu jednobojnu tetovažu keltskog čvora s ubačenim svečanim M i D unutar prstena. Oznaka za vječnu ljubav, kako prigodno za trudnu devetnaestogodišnjakinju, pomislila sam s ironijom koja mi se tijelom širila poput gorkog duševnog lijeka. Na mom vjenčanom prstenu inicijali su se izlizali i gotovo već stopili u patinu srebra u žudnji da ispočetka postane anonimno i samo svoje, bez opterećenja obavezom nošenja nečijeg imena koje stalno ispočetka zahtjeva ono što je neka mlađa inačica naivno obećala i za lažnu vječnost prepisala iz kolektivne memorije. Ta su slova pomalo nestajala običnim korištenjem ruku, bez turpije ili nekog alata, samim pranjem, korištenjem sapuna, krema, rukovanjem, trenjem o tuđa tijela u zgužvanom tramvaju, nošenjem vrećica, dodirivanjem. Nije li to neko kozmičko izrugivanje, to kako naša velika ozbiljna obećanja brzo blijede u običnosti našega življenja?
Prsti su joj radili brzinom školovane daktilografkinje iz crno-bijelih filmova. Munjevito su klizili po staklu malenog ekrana spajajući slova u riječi koje će neshvatljivom brzinom doći do nekog jednako priključenog. Tako usredotočeno, lice joj je djelovalo odraslije i grublje, nekako spremnije na novi život.
„Šaljem poruku prijateljici čija mama radi tu u bolnici“, rekla je bez okretanja. „Da je zamoli da ode pogledati moju bebu, da budem sigurna da je dobro, da je sve u redu“, nježni smiješak ponovno ju je pomladio i učinio tek curicom što je i bila.
Kimnula sam misleći o svojem djetetu kojemu još nisam vidjela oči. Bilo je veće nego što sam očekivala i činilo mi se nemoguće da je takvo zaista izašlo iz mojega tijela. Poput nekog grabežljivca privilo se uz mene odmah hvatajući i grizući bolnu bradavicu upale dojke nespremne nahraniti ni mačića, a kamoli ovakvu gromadu.
Sestra ga je namještala istovremeno meni dajući upute kako dojiti i postati prava majka, sposobna dati sve što je potrebno za to maleno, toliko ovisno biće. Njezini su dlanovi bili nježni prema njemu, a grubi prema meni, izgleda da je s godinama izgubila toleranciju za neodgovorni odrasli svijet. Bila sam sigurna da će otisci tih prstiju ostati na mojim rukama i ramenu kao privremeno crveni, pa onda ljubičasti i na kraju žuti podsjetnici na vlastitu nesposobnost.
Sunce je do kraja ušlo u sobu potpuno uništavajući djelovanje otužnih neonki čija se svrha osvjetljavanja sada činila tužna. Zastrašujuće noćne sjenke i kosturi postali su radijatori, lampe, stalak za infuziju i ručice za pridržavanje što su se cijelu noć ljuljale iznad nas poput improviziranih vješala. Na hodniku je netko gurao kolica u kojima su se metalno oglašavale posudice i različite vrste pribora za jedenje. Mogla sam zamisliti vilice kako se međusobno kače o zupce i zapinju klizeći po noževima pri dnu i trbušastim žlicama sa strane. Činilo se da ću, ako uspijem zadržati pažnju, čuti tu nekakav ritam, da ću u tom neredu naći kakav red, poruku za smirenje i smještanje u sadašnji trenutak.
Budi tu. On mi to stalno govori. Tako bezobrazno mlad, a istovremeno puno stariji od mene. Prije nego ću ga ponovno nakratko vidjeti u onoj njegovoj sobici, čiji me gabariti vraćaju u djetinjstvo, sa zastarjelim posterom one afganistanske djevojčice koja u nas gleda neobičnim prozirno zelenim očima što toliko liče na njegove, proučavam svoje lice u ogledalu odjednom primjećujući razotkrivajuću filigransku mrežu bora, rad preciznog mjeritelja vremena.
Dosta kasnije, ležimo u njegovom uskom krevetu i slušam riječi koje pozorno, poput poslušne sjene, prate jagodice prstiju dok dodiruje te moje sitne bore liječeći ih smiješkom, brišući ih nekakvom školskom gumicom iz zaostale magične pernice da nas onda u ta dva, tri ukradena sata još jednom pretvori u vršnjake.
„Doručak!“ veselje u glasu mlade sestre s kolicima napunjenim bezbojnom, neprivlačnom hranom opet me posramilo. Visoka, plavokosa i punih usana, tip mog muža, pomislila sam ravnodušno se ogledavajući iza nje kao da i on sada mora obavezno upasti, da je njegovo vrijeme da ušeta na pozornicu u svojoj ulozi široko nasmijanog, elegantno odjevenog supruga. Frapantno je velik takav za vječnost nahranjen vlastitim egom i važnošću te bi odmah zauzeo prostoriju u kojoj je vrlo moguće, ustvari običan gost. Vraćam pogled na nju jer otvorena vrata ipak ostaju prazna i ispunjena samo ponovno tihim hodnikom. Odložila je pripremljene pladnjeve na naše stoliće i pažljivo ih okružila trenutno nečujnim priborom.
Maja je počela jesti i usta su joj gutala žlicu sa stvrdnutom palentom prelivenom rijetkim jogurtom čiji je ostatak odmah ostavio vijugav trag na bradi. Gadljivo sam odmaknula pogled na vlastiti tanjur na kojem su pozirale šalica čaja od kamilice, dvije šnite kruha i malene kockice maslaca i pekmeza od šipka. Nisam spomenula alergiju na maslac, pomislila sam dok je zgodna sestra izlazila, a ja krenula posezati prema hrani, odjednom gladna.
Ruka mi je dohvatila poslužavnik u želji da ga primaknem kad me presjeklo.
„Uffff“, muklo sam zastenjala zgrčena od novog napadaja jake boli pokušavajući se što bezbolnije vratiti u prijašnji bočni položaj. Na podu, komadi razbijenog keramičkog tanjurića u lokvi prolivenog čaja okruživali su metalnu šalicu ličeći na morske pse koji čekaju nevine kupače. Ukočena, otvorena šaka još mi je visjela izvan ruba kreveta, na pola puta do pladnja s hranom, nevoljko priznajući krivnju za nastalu štetu, a zvuk loma odzvanjao je hodnikom čekajući da ga netko primijeti, dođe i naljuti se na mene, šeprtlju s dvije lijeve. Maja me zabrinuto gledala i nešto nerazumljivo govorila panično stiskajući gumb za poziv. Sve to sam registrirala pokušavajući pobjeći od tijela koje me nemilosrdno kažnjavalo kao da nije moje vlastito. Sestru sam doživjela tek kada sam osjetila ubod injekcije u podlaktici. „Spavajte, spavajte“, dodirnula me po čelu poput zabrinute majke i zadržala topao dlan još neko vrijeme ondje, možda me liječeći i ljudskim dodirom. „Spavajte.“
U vlaku gledam kroz prljavi prozor čiji me okvir podsjeća na amaterski kino ekran. Nepoznati krajolik pun suncokreta utapa se u razglednički narančastu zalasku sunca, u njemu miruje strašilo obučeno u potpuno novo kromirano odijelo, a u ruci mu je čekić u cijelosti obojan u crveno kakvo najviše volim. Blizu je jarko žuti traktor bez vlasnika i na njega naslonjeni zastarjeli seoski bicikl velikih tankih guma, čekaju da ih netko zatreba. Iznad, ptice u isprekidanom letu na zadnjim tragovima svjetla jurcaju nebom između rijetkih, skoro dječje nacrtanih oblaka, možda ih žele tako približiti, pomišljam, spojiti i učiniti jednim velikim. Promatram ih i pomažem ponavljajući njihove putanje, rišući prstom po vlažnom staklu odjednom sigurna da ispisuju neku meni bitnu poruku, osjećam to dok ih gledam kako se dižu i spuštaju u kratkim trzajima stvarajući znakove koje bih trebala razumjeti, a ne razumijem jer ne znam gdje i kada je započelo to pisanje. Možda još dok nisam bila spremna jer sam budna pokušavala shvatiti ono što se u budnosti ne može shvatiti. One lete i uporno pišu svoje na sve tamnijem nebu, stotine njih kao da su rođene iz suncokreta, a ja ih nemoćno gledam kako postaju sve manje vidljive, svjesna da sam šansu možda propustila.
Čudno, ali iako je staklo hermetički zatvoreno, jasno vani osjećam gusti, zasićujući miris prirode koji i u snu udišem oprezno, u strahu da će me otrovati ako ga, nenaviknuta, uzmem previše. Kukavica. Negdje daleko iza, gdje je mrak već potpuno zavladao i uništio boje, čeka me moje odredište prema kojem idem u nemiru, čiji oblik silovito bubri u meni. Stišće me u prsima i više u dahu ne ćutim tešku svježinu moćne prirode nego jedino topli, suhi zrak kupea. U odjednom potpuno crnom prozoru vidim prestravljeni odraz i znam da sam negdje nepovratno pogriješila. „Sama sam unutra, sama sam unutra, sama!!!“ moj urlik zaglušujuće odzvanja u malom prostoru i nasilno me budi.
Glava mi je teška i mamurna od spavanja. Zbunjeno gledam u Maju koja se nasmijana odmah okreće prema meni s mobitelom u ruci. „Dobro je!“ skoro viče. „Teta Ksenija kaže da je prekrasna s puno crne kose!“ i dalje je preglasna. „Brzo će mi je donijeti“, dodaje malo mirnije.
„Rekla sam ti da je sve dobro“, prisjećam se i izgovaram polako s mukom razdvajajući neposlušne slogove. Lijeva mi je ruka prikačena na infuziju. Prozirne se kapi spajaju u tekućinu i ulaze u mene ne dodirujući me izvana. Jedna po jedna nesigurno padaju u provaliju i postaju jedno utapajući se.
Njušim svoj znoj i gadim se sama sebi dok pažljivo odmičem prekrivač i spuštam ga niže. U međunožju osjećam samo blagu bol. Maja ponovno zuri u mobitel kao da još nešto bitno piše između redaka. Vjerojatno joj nije jasno kako nešto tako malo može značiti toliko puno.
„Brzo će mi je donijeti“, opet ponavlja gledajući me ozareno. Kimam pokušavajući se široko nasmijati, ali usta su mi još zalijepljena od sline pa znam da djelujem kiselo. Vani se čuju automobili i potmula buka ponovno probuđena grada, spojena u jedan šum u čiju frekvenciju sam se još davno navikla ušuljati i odmoriti od vlastite tišine. Uzimam svoj telefon i razmičem nekoliko pristojnih čestitki u kojima su vidljive prve rečenice praktično iste, Ivan je bio vrijedan, pomislim i otvorim samo onu pod MS kao „mali Sokrat“, nasmijem se sama sebi još jednom.
„Jesi li dobro?“ jedanaest slova i jedan upitnik stvarniji od bilo čijeg preskočenog službenog traktata koje ću kasnije prebrisati bez čitanja.
Opet smo u njegovoj sobici, ali ovoga je puta obučen. Ima košulju i one svoje jedine nepoderane traperice, a omiljeni plavkasto-sivi sako sa zakrpama na laktovima leži na stolcu uz upravo donesenu fakultetsku diplomu. Drži moj dlan s oba svoja, potpuno ga amputirajući. Čini se da su nam ruke srasle, da iz moje jedne tanke rastu dvije njegove, puno krupnije i čvršće, djelo kipara koji u djetinjstvu nije dobio dovoljno roditeljske sigurnosti. Pamtim da sam pomislila kako su godine iluzija jer sam se opet osjećala beskonačno mlađa od njega makar je on beskonačno mlađi od mene. Ne sjećam se je li me taj put Ivan ponizio, je li me njegova majka ponizila ili sam se sama ponizila jer je on sve to i tada zalijepio tihim riječima neprestano promatrajući moje nesigurne zjenice, kao da u njima proučava stvari koje ja u sebi nikada neću vidjeti. U konstantnom bijegu, radije sam čitala naslove knjiga na hrpi nemarno pobacanoj po stoliću, pokušavajući ga tako dodatno analizirati i pitajući se ima li naslova koje skriva od gostiju koji nisu on? Sve prepoznatljive su ispravne, pametne, čak previše starmale za fakultetliju. Jednom ranije sam u samo napola zatvorenoj ladici vidjela strip i sjećam se šarenila boja na naslovnici gdje neki dobro građeni tip vitla kamenom sjekirom uz izraz pobjedničke nadmoći. Noge tog zgodnog junaka bile su prekrivene starom fotografijom na kojoj je moj mali Sokrat, zaista mali, ima možda osam, i poput sretna plišanog medvjedića stišće se u zagrljaju s nekom umornom ženom čije se lice trudi biti radosno. Imaju iste neobične oči i nema sumnje da mu je to majka koju nikada ne spominje.
Njegovo mi pitanje od jedanaest slova poput pokvarenog semafora treperi ispod zatvorenih kapaka, optužujući me samim time što razmišljam o odgovoru.
„Bok, curke! Kako smo danas?“ vesele riječi i ton zvuče istrenirano, čak izlizano od previše uporabe. Nisam je uopće čula kada je ušla. Bijela uniforma joj je i dalje tijesna na jakim ramenima i pravim ženskim prsima koje bi mogle nahraniti svu bolničku djecu čije majke ne stvaraju dovoljno mlijeka. U prolazu mi tapša prekrivač i čini se da prepoznajem njezin dodir kao onaj nježni pri porodu i pritom osjećam čudnu mješavinu zahvalnosti i bijesa.
„Jesi li se naspavala?“ prošla je pokraj moje postelje i pita Maju brižnim tonom u kojem su same riječi skoro višak.
„Jesam, kada ću je vidjeti?“ nestrpljivost u njezinu glasu ponovno me prekasno podsjeća na moje osuđujuće strpljenje i tišinu.
„Uskoro“, sad se smije i očima, za stvarno, čini se da je moja kolegica prošla neki tajni test i zbog toga zaslužuje više od standardne profesionalnosti koju svi dobivaju već samim ležanjem na ovom odjelu. Zavidno gledam kako joj rukom dotiče kosu, usporeno poput entuzijastičnog svećenika za vrijeme podjele službenih blagoslova.
„Vrijeme je za tuširanje“, meni govori s uvježbanim smiješkom za nemoćne jer je taj ponovno uključen na njezinu sredovječnom licu dok mi spretno otkopčava infuziju i razmiče pokrov ispod kojeg neuspješno skrivam svoje usmrđeno tijelo. Po neizgovorenoj se naredbi poslušno prevrćem prema rubu kreveta, prestrašena iščekujući paralizirajuću bol koja će me opet uništiti i ostaviti mi samo usijani obris, ali nema je. Pokrete mi prati jedino tupost i težina ukočenog tijela. Injekcija još djeluje, pomislim dok stojim potpomognuta sestrinim čvrstim stiskom ispod ramena i pokušavam procijeniti kako sam.
„Suprug Vas je pozdravio“, njezino neodlučno persiranje me zabavlja i čini blesavo ponosnom, kao da sam i ja to nečime zaslužila. Još uvijek me drži i zajedno nespretno ulazimo u kupaonicu.
„Vidio je da spavate pa je otišao pogledati dijete. Rekao je da mora nešto hitno obaviti pa će opet doći“, ton kojim to izgovara pun je blagosti i razumijevanja, i ona je pala na njegov šarm, pomislim i prije nego što sam uopće shvatila što mi je rekla.
„Vidio ju je?“ glas mi je neobično visok, piskutav do razine vriska.
„Da, odvela sam ga“, zastala je u pokretu zaustavivši i mene netom prije ulaska u tuš kabinu. „Bio je oduševljen. Curica je prekrasna, s puno crne kose“, izgovorila je usporeno, zbunjena mojom reakcijom. „Spavala je“, dodala je u moja leđa dok sam se pridržavala za kut kabine u kojoj je smrdjelo po vlazi. U kutu kraj wc školjke, poput neke životinjske lešine, ležala je prljava vlažna krpa, a na njoj crveni močo potrganog vrha, demonstracija da netko ovdje čisti. S druge strane, na vrhu punog koša za smeće šepirila se prazna bočica Jamnice, napola prekrivena kutijom za uloške iz koje je virio jedan od iskorištenih. U napadu slabosti, s jednom nogom unutra, čvršće sam se primila za metalni okvir zamagljenih vrata čija je škripa označavala pobunu protiv moje malaksale težine. Sestra me gledala sa strane ne pokušavajući mi pomoći. Lice joj je ostarjelo i požutjelo zbog nezdravog svijetla pod kojim je prekriženih ruku stajala ličeći na okrutnu zatvorsku čuvaricu koja me mrzi jednako koliko i sebe.
„Morate što više toga raditi sami“, čim se udaljio od mojega supruga i kćeri, glas joj je ponovno distanciran. „Stajat ću tu dok se tuširate. Ovdje su sapun i ručnik“, pokazuje mi rukom prema prastarom ormariću neodredive boje.
Pomažem si i drugim dlanom da otvorim vodu čiji me nagli mlaz iznenadi pa trznem unazad, ali odmah ponovno hrabro zagazim pod nju odlučna da se dokažem. Prekrasno je vruća i isti se tren nađem u valovima magle zaštićena od svijeta. Sjena moje čuvarice izgubila je oblik i stopila se u plastične rombove, zavodljivo plešu pred mojim očima, a njihov spori fokstrot mijenja svoj tempo prilagođavajući se ritmovima ulovljenih kapi dok se spuštaju preko mojega lica kao preko nepomične stijene. Na trenutak sam ponovno sama.
Dok se vraćamo u sobu, jedva da me dodiruje. Tek se uvlačeći u krevet na tren oslanjam na nju. Maja spava okrenuta prema meni i na bradi joj vidim onaj trag jogurta zbog kojeg izgleda još ranjivije. Razmišljam o onome D. na njezinoj tetovaži. Pitam se kakav je taj Damir, Dario, ili možda Dominik, je li još uvijek tu pošto ga nije spominjala, a ako je, voli li je, razgovara li s njom o njezinim strahovima ili možda o ponudi povrća na nedjeljnom Dolcu, gledaju li zajedno filmove dok on umoran od posla ne zaspi i zaslini je po ramenu njezine omiljene ružičaste pidžame, šetaju li predvečer po bogatim kvartovima na sjeveru grada maštajući o veličanstvenim kućama i dvorištima u kojima se nikada nikoga ne može vidjeti, nosi li joj vikendom krafne od vanilije iz lokalne pekare, masira li joj te tužne podlaktice i njihovu vječnu ljubav na jednoj od njih. Razmišljam o tome kako uvijek analiziram druge i njihov život da ne bih morala svoj.
Kao da dodirujem vlastito tijelo, a ne osjećam to na svojoj koži, pročitala sam jednom kako je jedna majka opisala prvi kontakt s tek rođenom bebom. Mislim o tome dok joj oprezno dotičem sitnu glavicu svojom, a tuđom rukom i odmaknuta se gledam s visine stropa u strahu da će ona otvoriti oči i izdajničkim zelenilom me razotkriti. Meškolji se s čudnim sveznajućim smiješkom žmireće Mona Lise, tijelo joj postaje sve teže i stvarnije na meni, utiskuje si ležaj prema svom obliku. Zgodna mlada sestra, tip mojega muža, probudila me stavljajući je uz moja prsa koja su se u snu očito oporavila i napunila jer je zadovoljna i mirna dok se hrani. Držim joj glavu kako su me naučili i odjednom je ne mogu prestati gledati. Ružna je, pomislim ponovno s visine, ružna poput zgužvanog starca smanjenog nekom drevnom alkemijskom metodom pomlađivanja koja je otišla predaleko. „Moj Benjamin Button“, šapćem. Prstići, kojima si pomaže tražeći oslonac na mojoj suhoj koži, djeluju nestvarno mali, savršeni rad nekog drevnog umjetnika, vještog lašca o stvarnosti. Nježno joj dodirujem zatiljak, mekan poput jako zagrijane plastike čija struktura željno čeka nešto čvršće uz što bi se nanovo oblikovala i započela svoj drugi život. Miriše neutralno, poput onih sapuna za osjetljivu kožu stvorenih da budu bez karaktera, da ne ugrožavaju, ne pričaju, da šute i prilagode se svakome tko ih koristi. Tako mi miriše, pomislim i udahnem je još jednom, duboko, u želji da ipak osjetim nešto poznato, sebe ili možda njega, ne znam.
Žmirim tako sljubljena dok ne otvorim oči, kako bih drugačije i vidjela da na otvorenim vratima stoji neki dečko s plavim ruksakom i zuri u nas dvije kao da smo priviđenje. Usamljen poput preživjela kržljavog drva nakon šumskog požara, nesvjesno je dodirivao prstima tanki ožiljak na čelu, možda u pokušaju da zadrži neku objašnjavajuću misao, pretpostavila sam tada. I iako nije djelovao nimalo prijeteće, nagonski sam je obujmila, po prvi puta zaista stisnula, čineći od nas ponovno jedno biće. On je i dalje intenzivno gledajući tad slegnuo mršavim ramenima, i spustio ruku. Zgodna mlada sestra, tip mojega muža, napokon se okrenula i vidjela ga.
„Koga tražiš? Ne smiješ biti ovdje“, podignutim dlanom ga je simbolički gurala izvan ove naše oaze rezervirane samo za zaslužne sudionike.
„Oprostite, izgleda da sam fulao kat. Rekli su mi prva soba lijevo na drugom katu“, nesigurno je izgovorio.
„Krivo su ti rekli. Koga trebaš?“
„Trebam posjetiti odgojitelja, pretukli su ga“, pogledao je u pod.
„Traume. Oni su kat iznad“, prstom je strogo pokazivala prema gore.
On je kimnuo, još jednom pogledao u mene i moju kćer te se sramežljivo nasmiješio.
„Sretno. Prekrasna je. Stvarno je“, činilo se da vjeruje u to.
„Hvala“, odvratila sam, nečujno oblikujući to samo usnama, da ostane između nas. U svijetu površnosti iskreni je dodir čin čarolije. I kao da potvrđuje tu misao, ona je napokon otvorila oči. Odozdo me gledala bez treptanja, puna beskrajnog čuđenja koje svako odrastanje prebrzo uništi i ostavi nam samo tople zamagljene uspomene bez stvarnih događaja.
“Kapci su mi zalijepljeni tišinom čija me pustoš guta poput noćne pustinje.
U mislima se igram neposlušnim riječima koje uporno odbijaju moje naredbe.
Sanjam dječji san i u njemu osjećam samo prazninu obične sreće.
Budim se, razočarana jer ne mogu birati stvarnost“, recitiram u sebi davno naučenu pjesmu proučavajući svoje dijete, pomalo nestajući. Ona se smije i rastapa me, osjećam kako se skupljam, slijevam u jednu točku, zaboravljam.
„Ah, ima prekrasne oči“, govori zgodna mlada sestra, tip mojega muža, dok gleda u moje obične smeđe. „Znate da u roku tri tjedna mogu potamniti i postati sličnije vašima?“ dodaje nesigurna u moj izraz lica.
Afganistanski su zelene. Prelijepe, pomislila sam sa strahom i čudnim olakšanjem. Tri tjedna za odluku, prošlo mi je glavom. Budi tu.