Skendera Kulenovića mrze jer je napisao ‘Stojanku majku Knežopoljku’

Iz knjige “Historija odbačenih”

 

Čini se da nema pisca u skorijoj bosanskohercegovačkoj povijesti čije je djelo izazivalo više sporenja od Skendera Kulenovića. Po mišljenju mnogih relevantnih književnih historičara, riječ je o pjesniku neponovljive jezičke genijalnosti i piscu koji je stvorio monumentalno književno djelo, što, ipak, nije bilo dovoljno da se njegovoj književnoj ostavštini pristupa s divljenjem, pažnjom i poštovanjem. Baš suprotno, da paradoks tumačenja Skenderovog djela bude i veći, upravo u onom dijelu opusa u kojem je dostigao najveće estetske domete i progovorio najdubljim etičkim glasom reinterpretatori historije, književnosti i stvarnosti nalazili su kvaziargumente za podizanje najcrnjih optužnica.

Kulenović je kriv zato što je vjerovao u revoluciju, zato što za njega bratstvo i jedinstvo nisu bile farbom ispisane parole na kulisama socijalističkog svijeta nego ontološki temelji svijeta kojem je doslovno dao sve – svoj ljudski angažman u NOB-u, golemi literarni talent i život žreca samoupravnog socijalizma, u koji je vjerovao izdašnošću istinskog vjernika i poklonika. I sve je to mnogostruko životno iskustvo ugrađivao u svoju literaturu uvjeren da će melodije njegovih poema mijenjati svijet preoblikujući ga u jedno utopijsko mjesto, ne shvatajući da će njegova poezija jednom biti predočena kao glavni dokaz njegove hipotetičke krivice.

Da bi se shvatila veličina Skenderovog života, potrebno je krenuti od biografskog početka jer se upravo u kontradiktornosti njegovog porijekla i vlastitog životnog izbora krije njegova ljudska veličina. Rođen u jednoj od najpoznatijih i najbogatijih begovskih porodica, Kulenović je u djetinjstvu okusio blagodati bezbrižnosti, koje će u danima njegove rane mladosti nestati u nepravednim agrarnim reformama, koje su osiromašile stotine porodica nalik njegovoj, te nerazumnom prepuštanju užicima pića njegovog razočaranog oca, koji nije mogao razumjeti da njegova ohola ogorčenost najviše štete nanosi onima koje najviše voli. I dok je vjerovao da upropaštava sebe, nije mogao vidjeti da najviše zla nanosi vlastitoj porodici.

Skender je tu nemirnu i mučnu dječačku mladost dobro pamtio, a potucanja po đačkim i studentskim domovima, neuredna ishrana i neiskorjenjiva neimaština očeličit će njegov duh i iskaliti njegov karakter. Gimnazijsko doba bilo je veselo i sretno, a zagrebačko studiranje protkano književnim i političkim polemikama i nastojanjima da se dokaže svijetu velegradske nadmenosti. Sve do početka rata živio je poluboemskim životom, drugujući najviše s Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem, pišući neredovno i nikad na nivou svog neprocjenjivog talenta. Život mu je bio važniji od književnosti, koju je više živio nego stvarao, a duge i žučne rasprave po zagrebačkim kafanama oblikovale su njegov životni svjetonazor. U tim noćnim verbalnim okršajima stvarao se onaj duh koji će s toliko siline erumpirati tokom NOB-a, u poemama koje će obilježiti njegov život i postati ideal jugoslavenske književne heroistike.

Izbijanje rata i okupacija Jugoslavije zatječu ga u Zagrebu, ali, iako nemirne pjesničke prirode, nije nijednog trenutka dvojio šta mu je činiti. Ilegalno se prebacuje u Bosnu i tu stupa u redove NOB-a kao član Prvog partizanskog odreda Bosanske krajine. Radi sve poslove koji mu se dodijele kao vojni zadatak, a čim se jedinica popuni ljudima obučenijim za vođenje gerilske borbe, počinje se baviti novinskim, propagandnim i književnim radom. Maršira s partizanima Bosanskom krajinom, drži govore u kojima poziva na ustanak i borbu, podiže moral u svojim člancima. I uvijek i neprekidno govori o bratstvu i jedinstvu, nastojeći spriječiti da potekne zla krv između Muslimana i Srba. U tom poslu zatječe ga fašistička ofanziva na Kozaru, nakon koje se i sam našao u nekoj vrsti zbjega. A nakon nekoliko dana lutanja i sam će se naći na Paležu, mjestu na kojem počinje njegova istinska književna karijera i začinje se klica slave, koja će se poput plamena širiti među učesnicima NOB-a.

Stojanku majku Knežopoljku napisao je 20. augusta 1942. u jednom dahu. Ta poema jednostavno je izašla iz njegovih grudi kao neposredan odjek i jauk na fašistički teror, koji je nemoćno posmatrao. Poemu je već sutradan izrecitirao narodu koji se skupljao na platou i borcima Drugog krajiškog partizanskog odreda “Mladen Stojanović”. Stojanka majka Knežopoljka bila je prva poema nastala iz tragike naroda koji je bio osuđen na nestajanje i u toj pjesmi pjevao je o nepravdi i slobodi, zamišljajući svijet koji će se roditi nakon ratnog užasa. Poema je govorila snagom neposrednosti bilježeći jezikom poetskih slika stradanje srpskog stanovništva u Bosanskoj krajini, njihov progon, pogrom i zlo koje se nadvilo nad njihovom kolektivnom sudbinom. U njoj je sažeo tragiku barbarskog holokausta opisujući bol majke Stojanke, koja nariče za izgubljenim sinovima Srđanom, Mrđanom i Mlađanom, evocirajući tek okončane događaje na Kozari, koja se u pjesnikovoj metamorfozi svijeta pomalja ne kao obična planina nego kao pramjesto svih mogućih zala.

I dok je u Stojanki opisao neposredno doživljenu tragiku naroda dovedenog u stanje egzistencijalnog nestanka, u poemi Ševa, napisanoj godinu kasnije, Kulenović pjeva suzdržanije i strožije, s više formalnog reda i s poetskim naumom i ciljem. Tu se začinje revolucionarna heroistika njegovog književnog djela, koju će izbrusiti u Pismima Jove Stanivuka, a obje pjesme svjedočit će pjesnikovom pristajanju da se sav podvrgne zadacima revolucije i borbe protiv fašističkog okupatora. U prizorima iz tih poema već vidimo da je sazrio u izrazu i da se izgradila njegova životna i umjetnička metafizika, a bespogovorno, na trenutke i hvalisavo, uzdizanje revolucionarnog djelovanja nadilazi čisto estetske granice i te pjesme postaju himne novog vremena, koje se počinje pomaljati u pobjedonosnom otporu bratskih naroda Jugoslavije.

U novoj socijalističkoj Jugoslaviji Kulenović je poznat i hvaljen književnik, kulturni i politički radnik, a njegova književnost kanonizira se kao ideološki temelj novog društva. Ta ljubav pjesnika i novog društva traje do trenutka kad njegova buntovna narav počne permanentno dolaziti u sukob sa ždanovljevskim kreatorima književnih vrijednosti. Pomalo teške naravi i sklon ekscesima, dolazi u sukob s ideološkim redarima u kulturi i nakon nekoliko neobjašnjivih nesporazuma i nepristajanja da mijenja prosede i politička uvjerenja, biva izgnan u Mostar. U najsunčanijem gradu svog života živi neshvaćen i neprihvaćen. Kreće se u uskom krugu odabranih ljudi, a njegove pijanke i zlovolja prestižu njegovu književnu slavu i političku zloglasnost. Pati od nostalgije i hroničnog alkoholizma, piše rijetko, ali genijalno i sva poezija koju će napisati u Mostaru ubraja se u najbolje što je napisano na bosanskom / hrvatskom / srpskom jeziku. Njegovi soneti posjeduju klasičnu formalnu strogost Petrarke i šekspirovsku metafizičku dubinu. To su pjesme o životu, svijetu, smrti i ljubavi, ekstatička poezija smisla u svakom ispisanom stihu.

No, nema više one goropadne raspjevanosti njegove genijalne poemistike i sve što piše do kraja života ostaje toliko drugačije od njegovih ratnih poema da se ponekad čini da su tu poeziju napisala dva potpuno različita čovjeka. To je možda i istina jer je ratne poeme pisao idealist, zaljubljen čovjek i luđak, a sonete ogorčen čovjek, koji je svodio životne račune, posmatrajući vlastiti život tek iz skučene vizure političkog prognanika.

No, tek u desetljećima nakon smrti počinju prave muke za Kulenovića. Raspad Jugoslavije i slom komunističke ideologije proizveli su stvarnost u kojoj je označen kao neprijatelj. Revitaliziranim nacionalizmima nije bio po volji njegov zelotski komunizam, a među bošnjačkim nacionalističkim ideolozima njegovo učešće u revolucionarnoj borbi i zagovaranje bratstva i jedinstva tumače se kao pjesnikova izdaja etničkih korijena i begovskog naslijeđa. Nakon rata u Bosni i Hercegovini i genocida koji je bošnjački narod preživio, na Kulenovića se, sasvim nepravedno i nepošteno, gledalo kao na pjesnika sumnjive biografije, a u pročišćavanju i prilagođavanju njegovog opusa novoj stvarnosti poeme iz NOB-a, a posebno Stojanka majka Knežopoljka, odbacuju se kao apokrifno svjedočanstvo jednog vremena koje se trebalo ili zaboraviti ili namjerno demonizirati. Nekadašnja odioznost pretvara se u otvorenu mržnju i Kulenović doživljava istovjetnu sudbinu Meše Selimovića i Derviša Sušića; sva trojica, naime, uvrštena su u panteon nacionalnih izdajnika.

Otkrićem desetljećima zaturane poeme Na pravi put sam ti, majko, iziš’o izbijaju novi Kulenovićevi nesporazumi s društvenom stvarnošću postkomunističke Bosne i Hercegovine. Sada se nacionalistička mašta zabavlja stvaranjem teorija zavjere i u toj bujici fantastičnih hipoteza najfrekventnije se ponavlja ona kako su komunističke vlasti branile pjesniku da je objavljuje.

No, uprkos svim osporavanjima i bezbrojnim naporima da se Kulenoviću odrekne ljudsko dostojanstvo, a njegovom djelu estetska vrijednost, književnost koju je stvorio i dalje živi, ostavljajući potresan trag na svakom čitaocu koji se dobronamjerno suoči s njenim literarnim dometima.

 

Jasmin Agić 02. 09. 2023.