A onda je u jesen sedme godine opsade, koja se sve do u zimu i u prosinac razvukla u najduže miholjsko ljeto otkad grad pamti, zavladao neki neobičan mir. Koji nije bio pravi mir, niti je bilo potpisano ikakvo primirje, nego je ratnicima, ili bolje rečeno neprijatelju, posustala mašta. I onda bi se svakih nekoliko dana u daljini čula eksplozija, ili bi jednom dnevno u nebo osuo umoran, mrzovoljan rafal, na koji se nitko u gradu ne bi ni stresao. Kao što je posustala mašta onih koji opsađuju grad, tako je bilo i s maštom njegovih branitelja. A običan svijet, onaj koji najviše pati i gine, ionako je bez mašte, upućen na svoja sitna životinjska zadovoljstva.
Tako su ljudi, kao u doba najvećeg mira, izašli, ispuzali, izmilili na ulice, da ogriju tjemena na ostarjelom miholjskom suncu.
Izašla je, prvi put nakon junačke pogibije sina jedinca, mater najčuvenijega našeg heroja, onog koji je triput zaustavljao neprijatelja da ne uđe u opkoljeni grad.
Svi su je pozdravljali, ali nitko je nije gledao u oči.
Izgubila je sina, pa smo se osjećali krivim.
Ispred sebe gurala je starinska dječja kolica. Svakih bi desetak koraka zastajala, i namještala platneno sjenilo, tako da djetetu sunce ne ide u oči, a da ga opet svo vrijeme grije.
Objašnjavala je to svakome tko pita.
A pitali su svi. Došlo je vrijeme mira i razgovora.
Ovo je moja unuka, govorila je.
Ali nisu zavirivali da vide malenu kćer svoga mrtvog junaka, kao što ni njegovu mater nisu mogli pogledati u oči. Golema je naša krivnja.
Morao sam pogledati, jer silna je samoća bake čiju unuku ne vidi nitko.
U kolicima, u pletenoj ružičastoj benkici, koju su moljci pretvorili već u paučinu, leži minijaturan ljudski skelet, ne duži od muške podlaktice, lubanje malo prevelike u odnosu na tijelo, onako kako jest u sasvim male djece, bezubih čeljusti, mračnih očnih duplji, koje me vuku da u njih skočim.
Zar nije ista tata, pita me baka, očiju punih suza. Pa se brzo pribere, vrati se dostojanstvu majke poginulog heroja, i na rastanku kaže:
Skelet
A onda je u jesen sedme godine opsade, koja se sve do u zimu i u prosinac razvukla u najduže miholjsko ljeto otkad grad pamti, zavladao neki neobičan mir. Koji nije bio pravi mir, niti je bilo potpisano ikakvo primirje, nego je ratnicima, ili bolje rečeno neprijatelju, posustala mašta. I onda bi se svakih nekoliko dana u daljini čula eksplozija, ili bi jednom dnevno u nebo osuo umoran, mrzovoljan rafal, na koji se nitko u gradu ne bi ni stresao. Kao što je posustala mašta onih koji opsađuju grad, tako je bilo i s maštom njegovih branitelja. A običan svijet, onaj koji najviše pati i gine, ionako je bez mašte, upućen na svoja sitna životinjska zadovoljstva.
Tako su ljudi, kao u doba najvećeg mira, izašli, ispuzali, izmilili na ulice, da ogriju tjemena na ostarjelom miholjskom suncu.
Izašla je, prvi put nakon junačke pogibije sina jedinca, mater najčuvenijega našeg heroja, onog koji je triput zaustavljao neprijatelja da ne uđe u opkoljeni grad.
Svi su je pozdravljali, ali nitko je nije gledao u oči.
Izgubila je sina, pa smo se osjećali krivim.
Ispred sebe gurala je starinska dječja kolica. Svakih bi desetak koraka zastajala, i namještala platneno sjenilo, tako da djetetu sunce ne ide u oči, a da ga opet svo vrijeme grije.
Objašnjavala je to svakome tko pita.
A pitali su svi. Došlo je vrijeme mira i razgovora.
Ovo je moja unuka, govorila je.
Ali nisu zavirivali da vide malenu kćer svoga mrtvog junaka, kao što ni njegovu mater nisu mogli pogledati u oči. Golema je naša krivnja.
Morao sam pogledati, jer silna je samoća bake čiju unuku ne vidi nitko.
U kolicima, u pletenoj ružičastoj benkici, koju su moljci pretvorili već u paučinu, leži minijaturan ljudski skelet, ne duži od muške podlaktice, lubanje malo prevelike u odnosu na tijelo, onako kako jest u sasvim male djece, bezubih čeljusti, mračnih očnih duplji, koje me vuku da u njih skočim.
Zar nije ista tata, pita me baka, očiju punih suza. Pa se brzo pribere, vrati se dostojanstvu majke poginulog heroja, i na rastanku kaže:
Ali u toj dobi sva djeca su ista.