Krležina zapažanja o hrvatskim književnim suvremenicima
Društva se sjećaju, u to nema logičke sumnje, premda je predmet društvenog sjećanja zahvalno polje postmoderne spekulacije. U modernim je hrvatskim tradicijama kriza društvenog sjećanja upravo europska, naše su strukture tako bezuvjetno samopercipirane temeljem izmišljene tradicije. Izmišljena tradicija je pojam koji Eric Hobsbawm uvodi kako bismo označili skupinu praksi ritualne ili simboličke prirode, kojima u načelu upravljaju javno ili prešutno prihvaćena pravila, a čiji je cilj ponavljanjem usaditi određene vrijednosti i norme ponašanja. Osim što ponavljanje automatski implicira kontinuitet s prošlošću, umjetni karakter izmišljenih tradicija je i u tome što nastale kao odgovor na nove situacije, one se oblikuju kao aluzija na prošla događanja. Sintagma Miroslava Krleže o hrvatskoj književnoj laži koja je otvorila društveni, raspravni prostor za nacionalnu kulturnu sintezu sadrži i nezamijećeni protokritički potencijal europske laži. No makar je Krležin europski otklon bio i nacionalan i eksplicitan, hrvatske se kritike europskih praksi uslijedile tek kada je sama Europa omeđila svoje granice, dokidajući time vanjski, rubni mit lokalnih, izmišljenih tradicija kao europskih. Postajući time europski, Krleža je, barem u očima suvremenika, postao sporan kao hrvatska vrijednost, i to upravo na ljestvici vrijednosnih, moralnih kriterija: kako se zapravo držao kao čovjek u svom vremenu, čega se sjećao i što je pamtio. Krleža, čini se, nije imao iluzija da će se upravo takvo što dogoditi. U svome iskrenom skepticizmu, kakvim njegova pozna raspoloženja ocjenjuje Danilo Kiš, bio je opsednut činjenicom i stalno je tvrdio – Ja sam nitko i ništa, mene nitko ne zna. I nitko ne čita. Kiš se, međutim, zatekao s Krležom na večeri gdje je za susjednim stolom razgovarala skupina Mađara. Kada su prepoznali Krležu prišli su im i sa, već za mađarski jezik poznatim formulacijama učtivosti, skoro kineskim izrazili poštovanje. Na Kišovu primjedbu – Evo, kako vas niko ne zna, Krleža je odgovorio – Da, znaju oni, ali ne znaju naši.
Sva tri, uzajamno preklopljena tipa izmišljene tradicije – usmjerenost na pripadanje skupini, legitimiranju institucije te napokon socijalizacija, ucjepljivanje uvjerenja odnose se na to što o nama, to jest Krleži – znaju oni, ali ne znaju naši. Akademija u Zagrebu, kojoj je Krleža utemeljio književni razred i bio potpredsjednik stavlja u zaglavlje skromnoga hommagea o tridesetoj obljetnici smrti epitaf pjesnika Jure Kaštelana: Veliki brate svih nas koji držimo pero u ruci, stojim pred Vama u nekoj čvrstoj vjeri da Vi niste mrtvi. To uvjerenje nije privid. Kaštelan je bio u pravu, ne samo stoga što je Krleža uspostavio razgovor mrtvih i živih preko granice vremena, već iz mnogo običnijega razloga, jer se toga razgovora, dakle samoga Krleže iz svoga vremena boje našijenci. Pristupni zaključak predsjednika Akademije Zvonimira Kusića da će povijest dati ocjenu njegova, po nekima kontroverznog političkog djelovanja, dok po svom književnom radu već sad nesumnjivo spada u red naših velikana pisane riječi, naše kulture te će kao takav ostat trajno zapisan u baštini hrvatskog naroda prije je zapažanje nego izraz takva straha. Pokušavajući ga prevladati, predsjednik Akademije je točno prenio proturječje o doziranju tradicije, pisac ide u baštinu, narodne običaje, a za povijest ćemo vidjeti. Tradiciju, pa i izmišljenu treba jasno razlikovati od običaja koji prevladavaju u tzv. tradicionalnim društvima. Tradicija implicira nepromjenjivost, a običaj ne sprječava inovaciju, makar je promjena očito ograničena nužnošću da se barem mora činiti kompatibilnom ili čak identičnom s onim što je bilo ranije.Pospremanje Krleže u red naših velikana pisane riječi time bi bilo verificirano kada već ne bi postojala povelja te iste Akademije, također obljetnička, od prije četrdeset godina koja nacionalnu sintezu i društvene prakse definira drukčije. Tu se povelju dakako može redefinirati, pa čak i oduzeti, ali ne i izbrisati iz sjećanja.
Prije četrdeset godina Akademija je, dakle, na temelju jednoglasnog zaključka svečane sjednice od 10. prosinca 1973. Podijelila povelju – Miroslavu Krleži – svom izuzetno zaslužnom članu i najistaknutijem hrvatskom književniku prigodom osamdesete godišnjice života i šezdesete godišnjice književnog rada, kao znak priznanja za njegov svestrani prilog kulturnoj afirmaciji hrvatskoga naroda. U tu se kasnu jesen u Hrvatskoj inače nisu dodjeljivale povelje za promicanje afirmacije hrvatskoga naroda, što je važno ne samo za kontekst povelje o kojoj je riječ, već i za one na koje se ona, njezin tekst i cjelina neposredno odnosi, naslovnika Krležu i potpisnike, Akademijine dužnosnike, glavnog tajnika Dragu Grdinića i predsjednika Grgu Novaka. U povelji se za Krležu kaže da je izuzetno zaslužni član Akademije, najistaknutiji hrvatski književnik te da je kao takav svestrano radio na (kulturnom) probitku hrvatskog naroda. Za razliku od protokola po kojemu je taj izuzetno zaslužni član Akademije iz njezina predvorja ispraćen na Mirogoj, u reminiscencijama na Krležu dotična se simbolična gesta Akademije, a u ime naroda, gotovo nikad ne spominje. Sam se Krleža u intervalu ta dva događaja, svečane sjednice od 10. prosinca 1973. i svečanog ispraćaja samoga sebe od 4. siječnja 1982 – po vojnom ceremonijalu predviđenom za senatore – očitovao slikaru Josipu Vaništi: Bio sam, političar jednog malog naroda. Šezdeset i više godina zalagao sam se za nešto bolje nego što je bilo, za neku vrstu progresa… Pokušavao sam nešto reći o tome narodu, njegovoj povijesnoj uvjetovanosti, njegovoj stoljetnoj potištenosti… Hoće li štogod ostati od svega toga: hoće li se to zaboraviti, hoće li netko sve to izbrisati? Tko će o tome prosuđivati, i u kojim okolnostima, u vakumu oko nas, u pomanjkanju klime… Pojmove član, književnik i svestran Krleža sažima u figuru političar, premda sebe takvim nikad nije imenovao, za sintezu o kojoj govori, opkoračenje nedovršenosti, trebao mu je jednostavan, samorazumljiv oblik.
Netom su, ubrzo po Krležinu odlasku, postali dostupni u rukopisu, Vaništini zapisi privlače izuzetnu pozornost. S obzirom na Krležinu nominalnu oporuku da bi njegova književna i kulturna ostavština imala trpjeti dvadesetogodišnju odgodu, takav refleks ne iznenađuje, ali Vaništa nije bio jedini izvjestitelj iz Krležine kutije. No za razliku od drugih, zapravo svih drugih, Vaništa je Krležinu misao i rečenicu posredovao uvjerljivo, koristeći emocionalne a ne mehaničke registre: naglašavajući da njegov lik govori s malim prekidima, on uvodi čitatelja u intuirani prostor, nema nikakve dvojbe da su reducirani Krležini sklopovi autentični. Vaništa vjerojatno nije prvi ni jedini koji je uređivao Krležin tekst, može se pretpostaviti da je Slavko Batušić još pedeset godina prije uredio neke od najljepših autorovih pripovjednih stranica, a kako god bilo pojedini su Vaništini zapisi, poput citiranog, upravo dragocjeni za otvaranje Krleže, kada bi se to tako smjelo kazati bolji su od originala, što opet u likovnoj, restauratorskoj struci nije presedan. Sa svojim je Krležom Vaništa postupao skrupulozno, prvo je objavio tek nešto načelnih i važnih skica, poput spomenute u kojoj Krleža za sebe kaže kako je u sredini s bijednom književnošću iskočio, kao clown, više bukom nego nekim drugim kvalitetama, da bi tek potom uveo scenu, suvremenike s kojima je svestrani razgovarao jednako nemilosrdno kao i sa sobom samim, bili prisutni ili ne. Uvodi ih dakako u vlastitom (Vaništinu) izboru i kada je riječ o imenima kao i asocijacijskom impulsu unutar pojedine biografske natuknice. Tek tada su se iz vakuma oko nas, unatoč pomanjkanju klime, potaknuti zanimanjem javnosti oglasili autorizirani glasovi da bi Krleži odgovorili tko će o tome prosuđivati i u kojim okolnostima. Za razumijevanje okolnosti je važno da oni pritom ističu kako ih ono što iz Vaništine knjige čitaju u medijima ne iznenađuje, ili ipak čudi, kao da je za razgovor u kojem Vaništa doista prekogrobno slijedi Krležu sporedno iz kojega se kuta, vremenskog i kulturnog reflektiraju rakursi, pa je dovoljno konzultirati medijsku selekciju.
Sam Vaništa dakako uopće ne skriva da je sjećanje, impostacija njegova a ne Krležina. Za Vaniština je Krležu tako Stanko Lasić (1972) deset kopalja iznad svih koji su pisali o meni, no ipak je teško povjerovati da za slijedećih jeseni Vaništa nije čuo i koju gorku kap za laudacijsku čašu svoga karlovačkog konškolarca, poput one iz uvrštenja svoga i Krležina zajedničkog prijatelja slikara Stančića, kontrapunktom Krležine simpatije za Dragu Iblera: Kad ga je Miljenko Stančić kao sekretar partijske organizacije izbacivao iz Akademije, naveo je u svom izvještaju podatak o 116 odijela i 270 košulja u Iblerovom posjedu. Premda je Vaništa osviješten pripovjedač i kada govori u svoje kao i u ime svoga lika, postupak je riskantan. Kolikogod puta, doduše, Krležu vraćao na odmak – Bio sam netaktičan (kada je neko Babićevo platno na zidu zamijenio Dobrovićevim) ili Nisam bio pravedan (u stvari Becićeva porteta Krlaljevića sa sivim rukavicama); odnosno na jetak, zapravo grub ton spram sebe (Vanište) – To jeste vi i niste (pred autoprtretom). Sličite na prokuristu, na činovnika osiguravajućeg zavoda, malo na francuskog desničara… da bi se u drugoj prilici zapitao Možda ste i došli odnekud, možda niste odavde, samo ne mogu razumjeti kako još niste propali. Kako bi čitatelju predočio kanon prema kojemu se akordira njihov razgovor, Vaništa navodi Krležine replike na tezu da je L’Humanité vijest o Gideovoj smrti objavio s pojmom lešina u naslovu – Nisam znao, to je izvrsno, otklonom od Eliota – iza Rimbauda nema poezije, potom od francuskih novelističkih zbirki koje mu je donio – Francuska je književnost posljednjih stotinu godina samo prežvakavanje jedno te istog. K tome sa Sartreom nije ima o čemu razgovarati jer – On je Dedijerov prijatelj. Neće, eto, nikako biti da je Krleža iz one Akademijine povelje kao ni iz Vaništine kutije duboko grlo hrvatske književne sociopatologije, koliko običan ali rijedak glas njene europske graničnosti, ljepote ili tragike nedovršenosti s kojom se hrvatski tipično nije mirio.
Naprotiv, Krleža uporno, pa i Vaništi tvrdi da je čitava naša povijest umjetnosti, povijest siromaštva, pa da je Ljubo Babić ovdje, u ovom svračjem zakutku propao, a da je živio vani, ondje bi, kao dekoraterpostao drugi Berdsley. Možda doista, ali kako to onda da mu se čini kako Chagallov strop pariške opere, bit će također dekoracija, ne vrijedi ništa – Znate kad je Chagall vrijedio? Kad je slikao zelene Židove kako lete po zraku iznad Vitebska. Upravo je Krležina, imaginarna, nikako izmišljena, socijalna a ne povijesna, siromašna i zapuštena Hrvatska humus iz koje raste trava zaboravak njegove kulturne sinteze za koju je nekoć od suvremenika dobivao povelje i čašicu razgovornog pelina. Članovi Akademijina književnog razreda koji je osnovao ne pišu o njemu u hommageu, oni ga se sjećaju u novinama. Jedan takav koji o književnicima i političarima piše opsežne pamfletske spise definirane kao romani, traži vlastitu legitimaciju pisca tako što Krleži dopušta i egocentrizam i nedosljednost – iz prostog razloga što mu je poznato da je većina pisaca, a posebno pjesnika, kad sudi o drugim piscima: egocentrična. Teolog Adalbert Rebić tvrdi da Krleža o svojim suvremenicima, književnicima i drugim umjetnicima ne samo da nije imao dobro mišljenje nego ih je zapravo izrugivao, a Krležin odnos prema moralu, etičnosti isključivo je, pazi dobro uz vrhunski izričaj, negativan. Teško da treba dokazivati, kako to čini profesor Krešimir Nemec, da je Krleža hrvatsku književnost nastojao prikazati kao otužan duhovni prostor, davao neodmjerene estetske ocjene čak i o svjetskim klasicima. U pojmu „svjetske književnosti” koji nas muči već više od stotinu godina kao neka vrsta fiksne ideje, i tako pretjerujemo bez respekta spram svoje vlastite književnosti, kojoj pravu vrijednost nikada nismo uspjeli da odredimo, Krleži i jest problem. Tvrdeći da je u jeziku ali ne i u sadržaju europska, spočitavajući joj utilitarnost, Krleža se, držeći se spram filoloških rasporeda doista oholo, pita, je li kao političar uspio razviti svijest o respektu spram svoje književnosti, u oba značenja. Drugim riječima, njemu je prije otužan njezin prostor, samopoštovanje njezinih glasova, nego ona sama.
Po svojoj dikciji izravno, Krležino djelo se znatno teže snalazi s tumačima nego čitateljima, paradoksalna individualnost njegova iskustva sadržana je u obrani pojedinca na doživljajni totalitet: svojevrsni tranzicijski zijev u njegovoj recepciji dolazi i otud što su ga suvremenici pomalo skrili od novih čitanja, s vlastitom predrasudom o iskustvu što su ga s piscem navodno dijelili. Razvijajući odnos prema svome svijetu od avangardističke negacije do enciklopedijske sinteze, Krleži je koliko do morala bilo do stila, pa je u toj jednostavnoj premisi, s kojom se kao kultura skanjujemo, sadržana jednostavnost njegova književnog genija, kada je u stihu dvosmislen ili kada u ocjeni pogriješi. Krleža je pretpostavljao da će se njegova nervoza oko „generalnog zakašnjenja“, za kakvo je pretpostavljao da se vidi u enciklopediji jednoga dana objaviti: Onda će se vidjeti kako sam reagirao na tekstove koji danas čine enciklopedijsku masu. Ali to bi trebalo prirediti, a ne znam tko bi to mogao osim mene načiniti, a meni se to neda raditi. Sam pritom tu vrstu teksta naziva marginalijama: Marginalije su, dakle, moje primjedbe ili zanovijetanja na tekstove koje su već pripremili stručnjaci iz pojedinih sektora i onda na njihov pisani materijal ja dodajem svoje ocjene, a one su takve naravi da se o njima argumentirano može i diskutirati. Da je Krleža svjestan vremenskoga procjepa također je vidljivo iz Vaništinih marginalija: Trebao bih reći nešto i o stvarima o kojima se danas govori… Točno zapaža – objaviti za života izazvalo bi paniku, iza smrti govorilo bi se o apokrifima. Šutnju mu pak, mnogi predbacuju grubo, vrlo grubo, bez fair playa. Ranjivost Krležina sustava dolazi iz prisnosti, a ne nadmoći: Ni o Filipu Benešić nije imao dobro mišljenje. Za Gavellu to su bili eseji, to nije bio roman. Petar Dobrović, kojemu sam tu knjigu čitao u Pragu, nije ništa razumio. Eto, to su bili moji prijatelji.
Fenomen distance kakva obilježava Krležin suživot s hrvatskim književnim suvremenicima ne iscrpljuje se ipak u kulturnim, dotično idejnim, te društvenim, a onda osobnim kondicijama, uzajamno se podupirući i u sporenju on i oni nisu dijelili kreativnu percepciju mogućega: dovršenost i čuvanje nade proturječilo je njegovoj, također hrvatski zakočenoj energiji da se riskira s nedovršenošću i konfliktom kao kriterijem pomaka. Osobni refleksi javnih osoba inače su zanimljivo ekspertno područje. Kada Krleža tako reagira na tezu iz natuknice o Matošu kako sve mane Matoša kao čovjeka nisu ga omele da dade savršeno tačne slike: Dosta više o tim ljudskim manama A. G. M. Koje su to njegove mane, i to „ljudske mane“, koje nisu normalno ljudske mane ili koje to ne bi bile? – može se dakako spekulirati da govorni subjekt nije leksikografski koliko autorski: pisac, govoreći o piscu, hoće reći, misli na sebe. Još je to očitije pri upozorenju Neka se (članak) vrati Milićeviću s napomenom, da ne može da se razračunava u negativnom obliku s autorom koga prikazuje. Kako bi se otklonilo pretpostavku da je pritom osoban u smislu naklonosti za pojedine pisce pokazuju marginalije o Kaštelanu. Krleža je nezadovoljan prvo jer Kaštelan ima pravo da se osjeća osamljenikom u ovoj našoj pustinji lirskog duha, gdje on često vapije zaista za nekim tko bi ga čuo u ovoj dosadnoj osami., ali onda i time kako Kaštelan piše o drugima: Slab prikaz. Ovako ne može. Krleža odustaje od oba predloška članaka o Vladimiru Beciću: Oba članka se anuliraju. Neka ih netko u redakciji ponovno preradi (Batušić). Peićev članak je netačno fabuliranje, nestvarno u ocjeni, a Bašićevića ne će familija. Ključ za detalj o Becićevoj obitelji dao je Vaništa: Na povratku iz Dubrovnika (1930) došao sam u Blažuj u Becićevu kuću. Bila je to neudobna drvena kuća, petnaestak kilometara od Sarajeva. Becića nije bilo. Njegova kći bila je tada dijete, djevojčica s kojom sam se igrao, i njen brat, nešto mlađi brat., a za onaj o Peiću, sam autor Skitnji u posveti, također posve osobnoj, nejavnoj gesti na prvotisku, separatu iz Akademijina Rada: Miroslavu Krleži, koji je prvi – prije četvrt stoljeća – čitao ovaj rukopis i pružio mi veliku pomoć da ovo napišem i objavim.
Krleža je sam 1956, nakon što su izašli prvi svesci enciklopedijskih izdanja zatražio posebnu sjednicu hrvatskoga Politbiroa: Treba vidjeti što je nivo naših intelektualaca. Kad bi ja publikovao 5% primjedbi na njihove dopise (članke) oni bi svi otišli. Odgovarajući Krleži, Vladimir Bakarić je zapazio da s prevladavanjem prosječnosti na univerzitetu neće biti lako: tek treba vidjeti s kakvim novim snagama raspolažemo i što s njima možemo izmijeniti. Krleža je tvrdio da je uzimao ugledne naučnike kao na pr. Barca. Oni daju ono što i predaju, što zastupaju u nastavi, a to je često puta vrlo slabo. Pozivajući se na Barca, kao negativan primjer, Krleža se očito referirao na stanje a ne na osobu, jedno stoga što je toga vodećeg kroatista doista pozvao, a drugo jer je Barac u trenutku rasprave na Politbirou već bio umro. No što se Krleže tiče Barac neće umrijeti dok god se Krleža bude bavio hrvatskom književnošću, pa tako kada mu u ruke dođe članak o Vrazu prikaz je irreparable, kao, uostalom, sve što je B. radio ili uradio, a u vezi s Vidrićem opet je (1968) riječ prije svega o A. Barcu, nema ga više među nama, a kad ga je i bilo, nije ga bilo. Marginalija uz članak o samome, još živome Barcu, doima se tek melankoličnim kontrapunktom kulturnopolitičkog fenomena: Ovo, braćo moja, nije članak nego površina jednog klizališta… Gospode i gospodine ti moj! E. Štampar kleči pred svetim likom Svoga Ordinariusa sklopljenijeh ruku, moleći se usrdno za katedru… tekst o njemu kao i sve tekstove o ostalim urednicima struka i suradnicima (treba da) svedemo na fakta. Treba li uopće reći da je objavljena Štamparova apologija kako je Barac uzdigao i oživio Vidrića. Krleža Vaništi za Barca kaže da je bio dosadni profesor, ali i kako je gotovo skrivio hapšenje Kombola, pripisujući sebi Kombolovo spašavanje iz partizanskih uza. Uzgredna i neugodna, epizoda je očito aluzija na članstvo obojice, Barca i Kombola u Pavelićevoj Akademiji, u koju su bili kooptirani, ali je samo Kombol trpio posljedice. Nelagoda hrvatske kulturne javnosti s takvim Krležinim reminiscencijama identična je prešućivanju uspomena samoga Barca na račun Matice hrvatske koja nije tek gotovo skrivila već ustašama posve pripremila Barčevo hapšenje.
Ivo Andrić nije želio da u enciklopediju uđe trag o hrvatskom podrijetlu njegove obitelji, što je Krležu iziritiralo ali je podatke ostavio kakvi jesu. U Verešovu se natuknicu o Tinu Ujeviću, njezin biografski dio, doista umiješao pa je prestilizacija njegova – Jedan od jugoslavenstvujušćih omladinaca, romantično oduševljen pobjedom Srbije 1912, putuje u predvečerje Prvog svjetskog rata u Beograd, progonjen od austro-ugarskih vlasti, ostaje u emigraciji. Pripada generaciji „pjesnika i atentatora“ i poetski su mu prvijenci puni mladenačkog buntovnog nemira. Protjeran iz Beograda odlukom policijskih vlasti zbog svojih bohemskih ekstravagancija, živi tridesetih godina u Sarajevu, pred rat u Splitu, a od 1940. u Zagrebu – i ne bi se reklo sporna. Ni Krležin žalac Vaništi da bi Andrić bez Nobela ostao mali pisac, vrati li se u hrvatski književni kontekst, nije bez raspravne osnove, u njemu Andrić ni s Nobelom nije pisac spram kojega bi se kultura odnosila s manje negativnih asocijacija od Krleže. U gotovo stoljetnom rasponu od Gjalskog do Šoljana i Fabrija Krleža je živio s hrvatskim pjesnicima kao suvremenicima, bilježeći i korigirajući svoja zapažanja, Pitamo se za koga i kome pišu pjesme ovi naši pjesnici kada ih ni enciklopedisti neće da čitaju, Ivan Supek objavio je čitavu malu biblioteku, i danas je još uvijek neobično aktivan, pa ga se, čini se Krleži, ne može apsolvirati tek s objavio i više književnih radova, jest ili nije pisac za enciklopediju. Bio je svršen čovjek – kaže Krleža za Mačeka, ali je činjenica da je imao iza sebe cijeli narod… pa kad već govorimo o sporazumu… i ja sam bio za sporazum. No u okolnosti da se ima iza sebe cijeli narod što je na drugi način za sebe osjetio i sam Krleža, i otšutio, sadržano je i Krležino proturječje, sinteza nije u cjelini, svršenost je po sebi nedovršena, koliko u boljoj polovici hrabrosti, kako bi kazao Ivan Slamnig, pjesnik kojega Krležine marginalije također nisu zaboravile. Izmišljene tradicije počivaju na vježbama u socijalnom inžinjeringu, ako ni zbog čega drugog a ono zato što historijski novitet implicira inovaciju. U toj se točci, u jeziku, zapletemo oko europske prevodivosti svoga kao hrvatskoga sjećanja, subjektivne osnove moderne nacije.
Sjećanje
Krležina zapažanja o hrvatskim književnim suvremenicima
Društva se sjećaju, u to nema logičke sumnje, premda je predmet društvenog sjećanja zahvalno polje postmoderne spekulacije. U modernim je hrvatskim tradicijama kriza društvenog sjećanja upravo europska, naše su strukture tako bezuvjetno samopercipirane temeljem izmišljene tradicije. Izmišljena tradicija je pojam koji Eric Hobsbawm uvodi kako bismo označili skupinu praksi ritualne ili simboličke prirode, kojima u načelu upravljaju javno ili prešutno prihvaćena pravila, a čiji je cilj ponavljanjem usaditi određene vrijednosti i norme ponašanja. Osim što ponavljanje automatski implicira kontinuitet s prošlošću, umjetni karakter izmišljenih tradicija je i u tome što nastale kao odgovor na nove situacije, one se oblikuju kao aluzija na prošla događanja. Sintagma Miroslava Krleže o hrvatskoj književnoj laži koja je otvorila društveni, raspravni prostor za nacionalnu kulturnu sintezu sadrži i nezamijećeni protokritički potencijal europske laži. No makar je Krležin europski otklon bio i nacionalan i eksplicitan, hrvatske se kritike europskih praksi uslijedile tek kada je sama Europa omeđila svoje granice, dokidajući time vanjski, rubni mit lokalnih, izmišljenih tradicija kao europskih. Postajući time europski, Krleža je, barem u očima suvremenika, postao sporan kao hrvatska vrijednost, i to upravo na ljestvici vrijednosnih, moralnih kriterija: kako se zapravo držao kao čovjek u svom vremenu, čega se sjećao i što je pamtio. Krleža, čini se, nije imao iluzija da će se upravo takvo što dogoditi. U svome iskrenom skepticizmu, kakvim njegova pozna raspoloženja ocjenjuje Danilo Kiš, bio je opsednut činjenicom i stalno je tvrdio – Ja sam nitko i ništa, mene nitko ne zna. I nitko ne čita. Kiš se, međutim, zatekao s Krležom na večeri gdje je za susjednim stolom razgovarala skupina Mađara. Kada su prepoznali Krležu prišli su im i sa, već za mađarski jezik poznatim formulacijama učtivosti, skoro kineskim izrazili poštovanje. Na Kišovu primjedbu – Evo, kako vas niko ne zna, Krleža je odgovorio – Da, znaju oni, ali ne znaju naši.
Sva tri, uzajamno preklopljena tipa izmišljene tradicije – usmjerenost na pripadanje skupini, legitimiranju institucije te napokon socijalizacija, ucjepljivanje uvjerenja odnose se na to što o nama, to jest Krleži – znaju oni, ali ne znaju naši. Akademija u Zagrebu, kojoj je Krleža utemeljio književni razred i bio potpredsjednik stavlja u zaglavlje skromnoga hommagea o tridesetoj obljetnici smrti epitaf pjesnika Jure Kaštelana: Veliki brate svih nas koji držimo pero u ruci, stojim pred Vama u nekoj čvrstoj vjeri da Vi niste mrtvi. To uvjerenje nije privid. Kaštelan je bio u pravu, ne samo stoga što je Krleža uspostavio razgovor mrtvih i živih preko granice vremena, već iz mnogo običnijega razloga, jer se toga razgovora, dakle samoga Krleže iz svoga vremena boje našijenci. Pristupni zaključak predsjednika Akademije Zvonimira Kusića da će povijest dati ocjenu njegova, po nekima kontroverznog političkog djelovanja, dok po svom književnom radu već sad nesumnjivo spada u red naših velikana pisane riječi, naše kulture te će kao takav ostat trajno zapisan u baštini hrvatskog naroda prije je zapažanje nego izraz takva straha. Pokušavajući ga prevladati, predsjednik Akademije je točno prenio proturječje o doziranju tradicije, pisac ide u baštinu, narodne običaje, a za povijest ćemo vidjeti. Tradiciju, pa i izmišljenu treba jasno razlikovati od običaja koji prevladavaju u tzv. tradicionalnim društvima. Tradicija implicira nepromjenjivost, a običaj ne sprječava inovaciju, makar je promjena očito ograničena nužnošću da se barem mora činiti kompatibilnom ili čak identičnom s onim što je bilo ranije. Pospremanje Krleže u red naših velikana pisane riječi time bi bilo verificirano kada već ne bi postojala povelja te iste Akademije, također obljetnička, od prije četrdeset godina koja nacionalnu sintezu i društvene prakse definira drukčije. Tu se povelju dakako može redefinirati, pa čak i oduzeti, ali ne i izbrisati iz sjećanja.
Prije četrdeset godina Akademija je, dakle, na temelju jednoglasnog zaključka svečane sjednice od 10. prosinca 1973. Podijelila povelju – Miroslavu Krleži – svom izuzetno zaslužnom članu i najistaknutijem hrvatskom književniku prigodom osamdesete godišnjice života i šezdesete godišnjice književnog rada, kao znak priznanja za njegov svestrani prilog kulturnoj afirmaciji hrvatskoga naroda. U tu se kasnu jesen u Hrvatskoj inače nisu dodjeljivale povelje za promicanje afirmacije hrvatskoga naroda, što je važno ne samo za kontekst povelje o kojoj je riječ, već i za one na koje se ona, njezin tekst i cjelina neposredno odnosi, naslovnika Krležu i potpisnike, Akademijine dužnosnike, glavnog tajnika Dragu Grdinića i predsjednika Grgu Novaka. U povelji se za Krležu kaže da je izuzetno zaslužni član Akademije, najistaknutiji hrvatski književnik te da je kao takav svestrano radio na (kulturnom) probitku hrvatskog naroda. Za razliku od protokola po kojemu je taj izuzetno zaslužni član Akademije iz njezina predvorja ispraćen na Mirogoj, u reminiscencijama na Krležu dotična se simbolična gesta Akademije, a u ime naroda, gotovo nikad ne spominje. Sam se Krleža u intervalu ta dva događaja, svečane sjednice od 10. prosinca 1973. i svečanog ispraćaja samoga sebe od 4. siječnja 1982 – po vojnom ceremonijalu predviđenom za senatore – očitovao slikaru Josipu Vaništi: Bio sam, političar jednog malog naroda. Šezdeset i više godina zalagao sam se za nešto bolje nego što je bilo, za neku vrstu progresa… Pokušavao sam nešto reći o tome narodu, njegovoj povijesnoj uvjetovanosti, njegovoj stoljetnoj potištenosti… Hoće li štogod ostati od svega toga: hoće li se to zaboraviti, hoće li netko sve to izbrisati? Tko će o tome prosuđivati, i u kojim okolnostima, u vakumu oko nas, u pomanjkanju klime… Pojmove član, književnik i svestran Krleža sažima u figuru političar, premda sebe takvim nikad nije imenovao, za sintezu o kojoj govori, opkoračenje nedovršenosti, trebao mu je jednostavan, samorazumljiv oblik.
Netom su, ubrzo po Krležinu odlasku, postali dostupni u rukopisu, Vaništini zapisi privlače izuzetnu pozornost. S obzirom na Krležinu nominalnu oporuku da bi njegova književna i kulturna ostavština imala trpjeti dvadesetogodišnju odgodu, takav refleks ne iznenađuje, ali Vaništa nije bio jedini izvjestitelj iz Krležine kutije. No za razliku od drugih, zapravo svih drugih, Vaništa je Krležinu misao i rečenicu posredovao uvjerljivo, koristeći emocionalne a ne mehaničke registre: naglašavajući da njegov lik govori s malim prekidima, on uvodi čitatelja u intuirani prostor, nema nikakve dvojbe da su reducirani Krležini sklopovi autentični. Vaništa vjerojatno nije prvi ni jedini koji je uređivao Krležin tekst, može se pretpostaviti da je Slavko Batušić još pedeset godina prije uredio neke od najljepših autorovih pripovjednih stranica, a kako god bilo pojedini su Vaništini zapisi, poput citiranog, upravo dragocjeni za otvaranje Krleže, kada bi se to tako smjelo kazati bolji su od originala, što opet u likovnoj, restauratorskoj struci nije presedan. Sa svojim je Krležom Vaništa postupao skrupulozno, prvo je objavio tek nešto načelnih i važnih skica, poput spomenute u kojoj Krleža za sebe kaže kako je u sredini s bijednom književnošću iskočio, kao clown, više bukom nego nekim drugim kvalitetama, da bi tek potom uveo scenu, suvremenike s kojima je svestrani razgovarao jednako nemilosrdno kao i sa sobom samim, bili prisutni ili ne. Uvodi ih dakako u vlastitom (Vaništinu) izboru i kada je riječ o imenima kao i asocijacijskom impulsu unutar pojedine biografske natuknice. Tek tada su se iz vakuma oko nas, unatoč pomanjkanju klime, potaknuti zanimanjem javnosti oglasili autorizirani glasovi da bi Krleži odgovorili tko će o tome prosuđivati i u kojim okolnostima. Za razumijevanje okolnosti je važno da oni pritom ističu kako ih ono što iz Vaništine knjige čitaju u medijima ne iznenađuje, ili ipak čudi, kao da je za razgovor u kojem Vaništa doista prekogrobno slijedi Krležu sporedno iz kojega se kuta, vremenskog i kulturnog reflektiraju rakursi, pa je dovoljno konzultirati medijsku selekciju.
Sam Vaništa dakako uopće ne skriva da je sjećanje, impostacija njegova a ne Krležina. Za Vaniština je Krležu tako Stanko Lasić (1972) deset kopalja iznad svih koji su pisali o meni, no ipak je teško povjerovati da za slijedećih jeseni Vaništa nije čuo i koju gorku kap za laudacijsku čašu svoga karlovačkog konškolarca, poput one iz uvrštenja svoga i Krležina zajedničkog prijatelja slikara Stančića, kontrapunktom Krležine simpatije za Dragu Iblera: Kad ga je Miljenko Stančić kao sekretar partijske organizacije izbacivao iz Akademije, naveo je u svom izvještaju podatak o 116 odijela i 270 košulja u Iblerovom posjedu. Premda je Vaništa osviješten pripovjedač i kada govori u svoje kao i u ime svoga lika, postupak je riskantan. Kolikogod puta, doduše, Krležu vraćao na odmak – Bio sam netaktičan (kada je neko Babićevo platno na zidu zamijenio Dobrovićevim) ili Nisam bio pravedan (u stvari Becićeva porteta Krlaljevića sa sivim rukavicama); odnosno na jetak, zapravo grub ton spram sebe (Vanište) – To jeste vi i niste (pred autoprtretom). Sličite na prokuristu, na činovnika osiguravajućeg zavoda, malo na francuskog desničara… da bi se u drugoj prilici zapitao Možda ste i došli odnekud, možda niste odavde, samo ne mogu razumjeti kako još niste propali. Kako bi čitatelju predočio kanon prema kojemu se akordira njihov razgovor, Vaništa navodi Krležine replike na tezu da je L’Humanité vijest o Gideovoj smrti objavio s pojmom lešina u naslovu – Nisam znao, to je izvrsno, otklonom od Eliota – iza Rimbauda nema poezije, potom od francuskih novelističkih zbirki koje mu je donio – Francuska je književnost posljednjih stotinu godina samo prežvakavanje jedno te istog. K tome sa Sartreom nije ima o čemu razgovarati jer – On je Dedijerov prijatelj. Neće, eto, nikako biti da je Krleža iz one Akademijine povelje kao ni iz Vaništine kutije duboko grlo hrvatske književne sociopatologije, koliko običan ali rijedak glas njene europske graničnosti, ljepote ili tragike nedovršenosti s kojom se hrvatski tipično nije mirio.
Naprotiv, Krleža uporno, pa i Vaništi tvrdi da je čitava naša povijest umjetnosti, povijest siromaštva, pa da je Ljubo Babić ovdje, u ovom svračjem zakutku propao, a da je živio vani, ondje bi, kao dekorater postao drugi Berdsley. Možda doista, ali kako to onda da mu se čini kako Chagallov strop pariške opere, bit će također dekoracija, ne vrijedi ništa – Znate kad je Chagall vrijedio? Kad je slikao zelene Židove kako lete po zraku iznad Vitebska. Upravo je Krležina, imaginarna, nikako izmišljena, socijalna a ne povijesna, siromašna i zapuštena Hrvatska humus iz koje raste trava zaboravak njegove kulturne sinteze za koju je nekoć od suvremenika dobivao povelje i čašicu razgovornog pelina. Članovi Akademijina književnog razreda koji je osnovao ne pišu o njemu u hommageu, oni ga se sjećaju u novinama. Jedan takav koji o književnicima i političarima piše opsežne pamfletske spise definirane kao romani, traži vlastitu legitimaciju pisca tako što Krleži dopušta i egocentrizam i nedosljednost – iz prostog razloga što mu je poznato da je većina pisaca, a posebno pjesnika, kad sudi o drugim piscima: egocentrična. Teolog Adalbert Rebić tvrdi da Krleža o svojim suvremenicima, književnicima i drugim umjetnicima ne samo da nije imao dobro mišljenje nego ih je zapravo izrugivao, a Krležin odnos prema moralu, etičnosti isključivo je, pazi dobro uz vrhunski izričaj, negativan. Teško da treba dokazivati, kako to čini profesor Krešimir Nemec, da je Krleža hrvatsku književnost nastojao prikazati kao otužan duhovni prostor, davao neodmjerene estetske ocjene čak i o svjetskim klasicima. U pojmu „svjetske književnosti” koji nas muči već više od stotinu godina kao neka vrsta fiksne ideje, i tako pretjerujemo bez respekta spram svoje vlastite književnosti, kojoj pravu vrijednost nikada nismo uspjeli da odredimo, Krleži i jest problem. Tvrdeći da je u jeziku ali ne i u sadržaju europska, spočitavajući joj utilitarnost, Krleža se, držeći se spram filoloških rasporeda doista oholo, pita, je li kao političar uspio razviti svijest o respektu spram svoje književnosti, u oba značenja. Drugim riječima, njemu je prije otužan njezin prostor, samopoštovanje njezinih glasova, nego ona sama.
Po svojoj dikciji izravno, Krležino djelo se znatno teže snalazi s tumačima nego čitateljima, paradoksalna individualnost njegova iskustva sadržana je u obrani pojedinca na doživljajni totalitet: svojevrsni tranzicijski zijev u njegovoj recepciji dolazi i otud što su ga suvremenici pomalo skrili od novih čitanja, s vlastitom predrasudom o iskustvu što su ga s piscem navodno dijelili. Razvijajući odnos prema svome svijetu od avangardističke negacije do enciklopedijske sinteze, Krleži je koliko do morala bilo do stila, pa je u toj jednostavnoj premisi, s kojom se kao kultura skanjujemo, sadržana jednostavnost njegova književnog genija, kada je u stihu dvosmislen ili kada u ocjeni pogriješi. Krleža je pretpostavljao da će se njegova nervoza oko „generalnog zakašnjenja“, za kakvo je pretpostavljao da se vidi u enciklopediji jednoga dana objaviti: Onda će se vidjeti kako sam reagirao na tekstove koji danas čine enciklopedijsku masu. Ali to bi trebalo prirediti, a ne znam tko bi to mogao osim mene načiniti, a meni se to neda raditi. Sam pritom tu vrstu teksta naziva marginalijama: Marginalije su, dakle, moje primjedbe ili zanovijetanja na tekstove koje su već pripremili stručnjaci iz pojedinih sektora i onda na njihov pisani materijal ja dodajem svoje ocjene, a one su takve naravi da se o njima argumentirano može i diskutirati. Da je Krleža svjestan vremenskoga procjepa također je vidljivo iz Vaništinih marginalija: Trebao bih reći nešto i o stvarima o kojima se danas govori… Točno zapaža – objaviti za života izazvalo bi paniku, iza smrti govorilo bi se o apokrifima. Šutnju mu pak, mnogi predbacuju grubo, vrlo grubo, bez fair playa. Ranjivost Krležina sustava dolazi iz prisnosti, a ne nadmoći: Ni o Filipu Benešić nije imao dobro mišljenje. Za Gavellu to su bili eseji, to nije bio roman. Petar Dobrović, kojemu sam tu knjigu čitao u Pragu, nije ništa razumio. Eto, to su bili moji prijatelji.
Fenomen distance kakva obilježava Krležin suživot s hrvatskim književnim suvremenicima ne iscrpljuje se ipak u kulturnim, dotično idejnim, te društvenim, a onda osobnim kondicijama, uzajamno se podupirući i u sporenju on i oni nisu dijelili kreativnu percepciju mogućega: dovršenost i čuvanje nade proturječilo je njegovoj, također hrvatski zakočenoj energiji da se riskira s nedovršenošću i konfliktom kao kriterijem pomaka. Osobni refleksi javnih osoba inače su zanimljivo ekspertno područje. Kada Krleža tako reagira na tezu iz natuknice o Matošu kako sve mane Matoša kao čovjeka nisu ga omele da dade savršeno tačne slike: Dosta više o tim ljudskim manama A. G. M. Koje su to njegove mane, i to „ljudske mane“, koje nisu normalno ljudske mane ili koje to ne bi bile? – može se dakako spekulirati da govorni subjekt nije leksikografski koliko autorski: pisac, govoreći o piscu, hoće reći, misli na sebe. Još je to očitije pri upozorenju Neka se (članak) vrati Milićeviću s napomenom, da ne može da se razračunava u negativnom obliku s autorom koga prikazuje. Kako bi se otklonilo pretpostavku da je pritom osoban u smislu naklonosti za pojedine pisce pokazuju marginalije o Kaštelanu. Krleža je nezadovoljan prvo jer Kaštelan ima pravo da se osjeća osamljenikom u ovoj našoj pustinji lirskog duha, gdje on često vapije zaista za nekim tko bi ga čuo u ovoj dosadnoj osami., ali onda i time kako Kaštelan piše o drugima: Slab prikaz. Ovako ne može. Krleža odustaje od oba predloška članaka o Vladimiru Beciću: Oba članka se anuliraju. Neka ih netko u redakciji ponovno preradi (Batušić). Peićev članak je netačno fabuliranje, nestvarno u ocjeni, a Bašićevića ne će familija. Ključ za detalj o Becićevoj obitelji dao je Vaništa: Na povratku iz Dubrovnika (1930) došao sam u Blažuj u Becićevu kuću. Bila je to neudobna drvena kuća, petnaestak kilometara od Sarajeva. Becića nije bilo. Njegova kći bila je tada dijete, djevojčica s kojom sam se igrao, i njen brat, nešto mlađi brat., a za onaj o Peiću, sam autor Skitnji u posveti, također posve osobnoj, nejavnoj gesti na prvotisku, separatu iz Akademijina Rada: Miroslavu Krleži, koji je prvi – prije četvrt stoljeća – čitao ovaj rukopis i pružio mi veliku pomoć da ovo napišem i objavim.
Krleža je sam 1956, nakon što su izašli prvi svesci enciklopedijskih izdanja zatražio posebnu sjednicu hrvatskoga Politbiroa: Treba vidjeti što je nivo naših intelektualaca. Kad bi ja publikovao 5% primjedbi na njihove dopise (članke) oni bi svi otišli. Odgovarajući Krleži, Vladimir Bakarić je zapazio da s prevladavanjem prosječnosti na univerzitetu neće biti lako: tek treba vidjeti s kakvim novim snagama raspolažemo i što s njima možemo izmijeniti. Krleža je tvrdio da je uzimao ugledne naučnike kao na pr. Barca. Oni daju ono što i predaju, što zastupaju u nastavi, a to je često puta vrlo slabo. Pozivajući se na Barca, kao negativan primjer, Krleža se očito referirao na stanje a ne na osobu, jedno stoga što je toga vodećeg kroatista doista pozvao, a drugo jer je Barac u trenutku rasprave na Politbirou već bio umro. No što se Krleže tiče Barac neće umrijeti dok god se Krleža bude bavio hrvatskom književnošću, pa tako kada mu u ruke dođe članak o Vrazu prikaz je irreparable, kao, uostalom, sve što je B. radio ili uradio, a u vezi s Vidrićem opet je (1968) riječ prije svega o A. Barcu, nema ga više među nama, a kad ga je i bilo, nije ga bilo. Marginalija uz članak o samome, još živome Barcu, doima se tek melankoličnim kontrapunktom kulturnopolitičkog fenomena: Ovo, braćo moja, nije članak nego površina jednog klizališta… Gospode i gospodine ti moj! E. Štampar kleči pred svetim likom Svoga Ordinariusa sklopljenijeh ruku, moleći se usrdno za katedru… tekst o njemu kao i sve tekstove o ostalim urednicima struka i suradnicima (treba da) svedemo na fakta. Treba li uopće reći da je objavljena Štamparova apologija kako je Barac uzdigao i oživio Vidrića. Krleža Vaništi za Barca kaže da je bio dosadni profesor, ali i kako je gotovo skrivio hapšenje Kombola, pripisujući sebi Kombolovo spašavanje iz partizanskih uza. Uzgredna i neugodna, epizoda je očito aluzija na članstvo obojice, Barca i Kombola u Pavelićevoj Akademiji, u koju su bili kooptirani, ali je samo Kombol trpio posljedice. Nelagoda hrvatske kulturne javnosti s takvim Krležinim reminiscencijama identična je prešućivanju uspomena samoga Barca na račun Matice hrvatske koja nije tek gotovo skrivila već ustašama posve pripremila Barčevo hapšenje.
Ivo Andrić nije želio da u enciklopediju uđe trag o hrvatskom podrijetlu njegove obitelji, što je Krležu iziritiralo ali je podatke ostavio kakvi jesu. U Verešovu se natuknicu o Tinu Ujeviću, njezin biografski dio, doista umiješao pa je prestilizacija njegova – Jedan od jugoslavenstvujušćih omladinaca, romantično oduševljen pobjedom Srbije 1912, putuje u predvečerje Prvog svjetskog rata u Beograd, progonjen od austro-ugarskih vlasti, ostaje u emigraciji. Pripada generaciji „pjesnika i atentatora“ i poetski su mu prvijenci puni mladenačkog buntovnog nemira. Protjeran iz Beograda odlukom policijskih vlasti zbog svojih bohemskih ekstravagancija, živi tridesetih godina u Sarajevu, pred rat u Splitu, a od 1940. u Zagrebu – i ne bi se reklo sporna. Ni Krležin žalac Vaništi da bi Andrić bez Nobela ostao mali pisac, vrati li se u hrvatski književni kontekst, nije bez raspravne osnove, u njemu Andrić ni s Nobelom nije pisac spram kojega bi se kultura odnosila s manje negativnih asocijacija od Krleže. U gotovo stoljetnom rasponu od Gjalskog do Šoljana i Fabrija Krleža je živio s hrvatskim pjesnicima kao suvremenicima, bilježeći i korigirajući svoja zapažanja, Pitamo se za koga i kome pišu pjesme ovi naši pjesnici kada ih ni enciklopedisti neće da čitaju, Ivan Supek objavio je čitavu malu biblioteku, i danas je još uvijek neobično aktivan, pa ga se, čini se Krleži, ne može apsolvirati tek s objavio i više književnih radova, jest ili nije pisac za enciklopediju. Bio je svršen čovjek – kaže Krleža za Mačeka, ali je činjenica da je imao iza sebe cijeli narod… pa kad već govorimo o sporazumu… i ja sam bio za sporazum. No u okolnosti da se ima iza sebe cijeli narod što je na drugi način za sebe osjetio i sam Krleža, i otšutio, sadržano je i Krležino proturječje, sinteza nije u cjelini, svršenost je po sebi nedovršena, koliko u boljoj polovici hrabrosti, kako bi kazao Ivan Slamnig, pjesnik kojega Krležine marginalije također nisu zaboravile. Izmišljene tradicije počivaju na vježbama u socijalnom inžinjeringu, ako ni zbog čega drugog a ono zato što historijski novitet implicira inovaciju. U toj se točci, u jeziku, zapletemo oko europske prevodivosti svoga kao hrvatskoga sjećanja, subjektivne osnove moderne nacije.