Moja eratična i u osnovi nesistematična djelatnost kao književnoga kritičara uvijek se zasnivala (ili bar pokušavala zasnivati) na jednoj ključnoj premisi: trudio sam se da nikada ne zaboravim da je moje glavno polje bavljenja znanost o književnosti i da nijednoga trenutka ne zapostavim postulate koje mi je ono postavljalo kao preduvjet. Znači, i kada bih pisao prikaze knjiga, činio bih to tako da očuvam što je veći mogućni stupanj objektivnosti i da pokažem da „znam“ kako jedan književni tekst funkcionira, prije svega na formalnoj ali onda i na tematsko-sadržajnoj razini. Takav je postupak podrazumijevao poznavanje konteksta, društvenih ali i povijesnih okolnosti u kojima su tekstovi nastajali. On je dovodio i do tihih, implicitnih a ponekad i eksplicitnih prigovora sažimanih u komentaru da znanost o književnosti nije sposobna ponuditi autentičnu prosudbu samih tekstova. Opet, takav bi komentar u meni pobudio prkos da pišem kompliciranije, da ne popustim pred zamjerkama koje sam, ako sam baš morao, smatrao neznalačkim. Kada bi stizale s prijateljske strane, promatrao sam ih benevolentno, pokušavajući im oduzeti snagu argumentima; kada bi bile upućene s neprijateljske (to je bio slučaj uvijek onda kada bi se u središtu našlo ismijavanje navodno nepotrebne i u suštini lažne hermetičnosti poststrukturalizma) znao bih na njih odgovoriti oštrije. No najčešće bih progutao i jedne i druge i nastavljao raditi po svome.
Čemu, zapravo, ovaj uvod? Postoje knjige, srećom, moram reći, rijetke, kod kojih neutralnost za čitatelja ne dolazi u pitanje. To su knjige koje ga izravno dodiruju, koje ga se doimlju poput gotovo čudnovatog, u smislu Freudova Unheimlich iza kojega stoji nešto neugodno, neugodno zbog anticipirajuće moći koja budi strah, i time dodirom generiraju asocijacije od kojih bi radije ostao pošteđen. Ili možda i ne bi? Na takve se tekstove ne može primijeniti distanciranost, prema njima se ne može zauzeti položaj promatranja izvana, sa stajališta objektivne nedodirnutosti. Oni su rijetki, ali kada se pojave bude nelagodu koja istovremeno sadrži draž – draž da se o njima kaže nešto. U tome nečemu će se čitatelj-kritičar prepoznati, otkriti dio svoje intime koju bi, radije, ostavio u tajnosti. Takvi tekstovi mu onemogućavaju da im pristupi s onom dozom objektivnosti koju smatra neizbježnim etičkim dijelom svojega posla. Pa ipak: Treba li zbog toga izbjeći pisanje o njima?
Ovdje se moja osobna pri-povijest križa s nekolicinom tekstova s kojima dijeli zajedničko iskustvo, iskustvo koje na presudan način dovodi do izgradnje subjektiviteta, ako želim govoriti točnije – i identiteta. Susret s njima u relativno kasnom životnom dobu govori da je građenje tih dvaju ljudskih konstanti u osnovi procesualno te ga se zapravo nikada ni ne može dovesti do kraja. Iskustvo o kojemu govorim jest egzil a autori i autorice s kojima ga dijelim nisu odveć brojni. Zajedničko nam je što imamo istu geografsku polazišnu točku, različiti su nam dob u kojem nas je egzil dočekao, geografija na koju nas je bacio. Jedan od tih mojih standardnih sugovornika i sugovornica s kojima stojim u stalnom dijalogu jest Saša Stanišić. U ranijim sam tekstovima pokazivao da su i Stanišićeve „nebosanske“ knjige zapravo bosanske. No najnovija je opet temeljito bosanska. Riječ je o hibridnome tekstu koji je ove godine objavljen pod naslovom Herkunft (Porijeklo). Kao polazište, ili svojevrsna matrica, poslužila su mu Ciriška predavanja iz poetike koja su održana u jesen 2017. (Prošle ih je godine držala još jedna od „mojih“ autorica, Melinda Nadj Abonji.) Knjiga je s jednakim oduševljenjem primljena u cjelokupnom feljtonu na njemačkom govornom području. I ja sam je pročitao s ogromnim zadovoljstvom, ukoliko sam to estetsko zadovoljstvo mogao odvojiti, i eto moje ograde, od subjektivnog doživljaja gore spomenute nelagode.
No zašto kažem da me je ovaj tekst osobno dotakao više nego svi ostali? Zašto je Stanišić sposobniji da uzdrma moju poziciju književnog kritičara koji piše s pozicije znanosti o književnosti? Odgovor je koliko jasan toliko i uznemirujući: I Stanišić i ja smo podijelili iskustvo egzila u Njemačkoj. Budući da je on pisac, on ga i tematizira. Ja ga gutam kao nelagodu (evo još jednom Freuda, Unbehagen) koja uvijek iznova prokuha kad ga se prisjetim, kada ga tematiziram u razgovorima, ponekad i kritičkim s (njemačkim) prijateljicama i prijateljima. Kada Stanišić, briljantno prenoseći „pfälzisch“-dijalekt, pripovijeda kako stariji gospodin u tramvaju ukazuje na to „da se ovdje kod nas govori njemački“, onda mi se bude sjećanja na vječito „kod nas u Njemačkoj“ kojim se druge želi izolirati, diskriminirati, učiniti da bez obzira na besprijekornu integraciju kod njih ostane neizbrisivi trag Drugosti. Naravno, i priče o ocu koji bez obzira na visokoškolsko obrazovanje radi na građevini ili o majci u perionici – sve su to momenti kojima se pobuđuju bolne uspomene na tvornicu plastičnih vrećica ili na filovanje regala u supermarketu. Bilo pa prošlo, možda bi se reklo. Bilo, doista ali prošlo… Ovdje mora stajati znak pitanja koji će ukazati na dubinu nanesenih povreda i na njihovu trajnost u psihi, ma koliko konsolidiranog stanovnika velike europske demokracije. To bi bilo plačni uvod u kratki tekst o jednoj briljantnoj knjizi.
Porijeklo je roman sjećanja i pamćenja. U tome smislu on leži u trendu tekstova europske književnosti koji tu tematiku stavljaju u središte pažnje. Na njemačkom je nedavno objavljen prijevod impresivne knjige Marije Stjepanove Prema pamćenju koji se u potpunosti može čitati u jednom dahu s Porijeklom. No nije mi cilj ovdje sprovoditi komparatističku analizu, tako da ću ovu napomenu ostaviti tek u naznakama i konačno reći ponešto, u onome gore navedenom objektivnom modusu, o Stanišićevoj knjizi. Kao što i ona započinje, tako ću započeti i ja, paradoksalno – roman pamćenja kao oblikovnu matricu i dominantan motiv ima demenciju. Roman je moguće ispisivati tek od onog trenutka u kojemu postaje izvjesno da je pripovjedačeva/autorova baka oboljela od te bolesti. Stoga je i njegovo uvodno poglavlje, „Baka i djevojčica“, inicijacija u jedan svijet koji je izgubljen na više razina, ali u isto vrijeme i otkriven na novima, neočekivanim: „Sedmi je ožujak 2018. u Višegradu, Bosna i Hercegovina. Baka ima osamdeset i sedam godina i jedanaest godina.“ Spoznaja demencije polazišna je točka koja će pripovjedača navesti na sve dublje poniranje u prošlost a iz njega će izroniti nova priča u čijem će se tematskome jezgru pronaći povijest vlastite obitelji.
Važna je karakteristika nove proze sjećanja što se u njoj namjerno izbjegava središnja karakteristika konvencionalne memoarske proze, vremenski kontinuitet. Štoviše, svjesno ga se gura u drugi plan a na njegovo mjesto stupaju asocijacije čiji cilj nije pripovijedanje kronološki uređene priče, već razvijanje slobodnih prostora u koje se ubacuju žanrovski neodređeni, pokatkad i nepoželjni elementi. Marija će Stjepanova, tako, na više strana elaborirati suvremene teorije kulturalnog pamćenja, dok će Saša Stanišić, preskačući s jedne razine pripovijedanja na drugu, konstruirati paralelnu povijest Bosne i Hercegovine, onakvu kakvu može ispisati netko tko je zemlju prinudno napustio s četrnaest godina da bi se u nju uvijek iznova, u zrelom i sve zrelijem dobu, vraćao kao gost. Na taj način izgrađuje pripovjedačku poziciju prema kojoj se nalazi i unutar i izvan pripovjednog teksta. Tako realizira dvostruku perspektivu – insajdera i autsajdera. Istovremeno je tu – kroz osobnu povijest, ali i nije tu – zato što ga dugogodišnja fizička odsutnost i socijalizacija u drugoj i drukčijoj sredini čine nekim tko više tu ne pripada. Stoga se i diskontinuirano pripovijedanje koje dominira Porijeklom organizira oko dvije osovine: povratci „kući“ i opisivanje onoga od čega se pripovjedačko Ja u manjoj ili većoj mjeri otuđilo; i opisivanje vlastitoga sazrijevanja u Njemačkoj.
Oba su diskurzivna polja kritična, oba se prema predočenom materijalu odnose distancirano i sa znatnom dozom autoironije. Ona, pak, svjedoči o specifičnom humoru koji Stanišićevu prozu odlikuje od samih njezinih početaka. To je humor koji pledira na empatiju, na približavanje pripovjednoj instanci i na suživljavanje s njom. Ona pokazuje slabosti, izvještava o njima, ne prekrivajući ih, ali u isto vrijeme posjeduje dozu samosvijesti koja joj omogućuje da im reflektirano prilazi te im tako oduzme mogućnost da ju povrijede. Upravo joj smijeh omogućuje taj suštinski kontradiktorni pothvat. Ta je pozicija vidljiva u svim segmentima ovog romana. Kako u onima u kojima se pokazuje alternativno sazrijevanje pripovjedača u Heidelbergu, tako i u onima koji izvještavaju o njegovim posjetima Višegradu ili onima koji govore o roditeljima i njihovim naporima u procesu integracije – koji su nakraju osujećeni. (U zagradi opet moje osobno iskustvo Duldunga – te teške njemačke riječi kojom nam se veli da nas država „trpi“, dok ne dođe trenutak u kojemu će biti slobodna da nas se otarasi, i ništa drugo. Veli se: Duldung ist kein Titel!) Ovdje će se prikriti i mala scena slatkog trijumfa. Roditelji koji, kao i toliki drugi bosanski „mješoviti brakovi“, odlaze u Ameriku, na Floridi se kreću u krugovima sebi ravnih, zarađuju mirovinu i povlače se u Hrvatsku odakle sa smiješkom lakog prijezira mogu gledati na Njemačku, zemlju koja ih nije htjela prihvatiti. Kao što je, uostalom jedva prihvatila njihovoga sina – koji će postati jedan od najboljih i svakako najzanimljivijih suvremenih njemačkih spisatelja. Ta apsurdna situacija prejudicira određenu gorčinu koju će pripovjedač eliminirati vedrinom.
Vedrina, ipak, ne funkcionira ni sama po sebi ni sama za sebe. U ovome romanu, a to je bio slučaj i u drugim Stanišićevim tekstovima, ona je kontrapunktirana mračnom slikom svijeta koja stječe raznolike oblike. Jednom je to melankolična pozicija samoga pripovjedača, drugi put zlo koje čine njegovi likovi, sljedeći, opet, kontingentno nasilje koje isijava iz samih struktura društva. U romanu Uoči slavlja neonacističke skupine premrežavaju prostor, stupaju u koaliciju s konzervativnim, postkomunističkim građanima i ugrožavaju prostore slobode u njemačkoj provinciji. U Porijeklu to isto čine počinitelji zločina u Višegradu i njihovi potomci koji za sebe zahtijevaju pravo na posjedovanje grada, slaveći one koji su ga očistili, etnički i etički, od drugih i drukčije mislećih. Stoga se u ovoj knjizi, više negoli i u jednoj drugoj, pojavljuje koncepcija etičkog čišćenja, kao neposredna posljedica onoga etničkog. Tko je jednu teritoriju „oslobodio“ od druge etnije, načinio je uslugu svima onima koji su ostvarenje toga cilja povezali sa suspendiranjem etike. Još preciznije: određenim, do srži nemoralnim, ljudima dalo se pravo da prosuđuje što etičko ponašanje jest a što, pak, nije. Tako se omogućuje da nositelji najvećih zločina budu slavljeni kao nacionalni heroji a pred pripovjedača se postavlja dilema: treba li pitati one koji otvoreno vješaju slike Karadžića ili Mladića jesu li sigurni u ispravnost svoje „izložbe“. On to, naravno, ne čini. Motivacija iza takvoga prešućivanja nije strah od toga da će se doći u neugodnu situaciju, možda čak povezanu i s nasiljem, no upitanost nad svrsishodnošću bilo kakve rasprave.
Povratci su u Višegrad jedan segment ove čarobne knjige sjećanja. O sazrijevanju i odrastanju u tome gradu veli se malo. Koga zanima pronaći će više u Kako vojnik popravlja gramofon. S druge strane, za mene je Porijeklo i otkriće. Zato što sam, čitajući ga i vjerujući mu, shvatio da u Vojniku ima puno više fikcije no što sam mislio. A možda i nema. Možda je obrnuto: djed Slavko iz Vojnika autentična je figura, povijesno ovjerovljena a djed Pero fiktivan. Možda! Likovi se ne ponavljaju, točnije – ne ponavljaju se imena. (Ne)djela su obično tu, uvijek ista i prepoznatljiva.
Sljedeći se segment odnosi na sazrijevanje pripovjedača u vrijeme izbjeglištva u Heidelbergu ili točnije – na rubu tog njemačkog grada, u njegovu predgrađu Emmertsgrundu; i još točnije: na ARAL-ovoj benzinskoj pumpi. Opet je to dio romana u kojemu se bude uspomene: na skupljanje krupnog otpada, na poklone dobrih ljudi, na druženja s obitelji na uskome prostoru, rođendane i sve proslave koje su, zapravo, bile slavljenje neizvjesnosti. Precizni Stanišićev jezik, njegov briljantni (a drukčiji – iskošeni) njemački pokazuju u kolikoj je mjeri priča o integraciji, koju danas slušamo, zapravo lažna. Današnje se izbjeglice u Njemačkoj želi integrirati jednako kao što se željelo integrirati nas, ondašnje. Svaka je integracija stoga priča o individualnom uspjehu iza koje se krije ambicija da se bude integralan (više nego integriran) u novome a da se porijeklo ne odbaci. Osjećaj izguranosti na marginu, borba za stjecanje jezika i njegovo ovladavanje, mogućnost/nemogućnost izbora škole: sve su to teškoće izbjegličke egzistencije s kojima se susreće pripovjedač i protiv kojih nakraju uspijeva pobijediti. Ta pobjeda nije popraćena trijumfom. Naprotiv, opet je obavijena aurom autoironije koja je osobito moćna kada nam se predočuje proces dodjele državljanstva. Spisatelj koji vlada svim nijansama i finesama njemačkoga jezika (ta tek je koju godinu ranije ušao u najuži izbor za jednu od najuglednijih njemačkih književnih nagrada) suočava se s nemogućnim zadatkom. Kao ultimativni test koji će ovjeriti njegovu sposobnost da postane Nijemac na papiru službenica u Uredu za strance traži od njega da napiše vlastoručno kratku biografiju. (Sjećam se slične situacije u kojoj me je službenica prekinula makar nisam napisao ni četvrtinu onoga što sam kanio!) No on to nije u stanju učiniti, svaki pokušaj biva osujećen. Kao test za ono sve što je mogao napisati pa je izbrisao veli: „Moja baka posjedovala je oklagiju i prijetila mi je da će me istući njome. Do toga nije došlo, ali do danas imam rezerviran odnos prema oklagijama i indirektno prema tjestenini.“ Ono što slijedi, čitateljica može pretpostaviti, jest biografija koju je umjesto Uredu za strance Saša Stanišić poklonio nama.
Pa ipak, postoji jedan moment koji iskače od humorno napisane cjeline. To je posljednji dio romana u kojemu se Stanišić vraća strategiji hermetičkoga pripovijedanje koja je dominirala romanom Uoči slavlja. U njemu se pod naslovom Zmajsko utočište opisuje pripovjedačeva posjeta baki koja je smještena u domu za njegu. Izbor odvijanja radnje prepušten je čitateljici. Ako se odluči za jednu varijantu, treba nastaviti čitati na stranici toj i toj; za drugo, na stranici toj i toj. Poput Cortazarove Školice, i ovdje je načelo kontingencije odnijelo prevagu nad kauzalnom kronologijom. Nastaje somnambulno lutanje noćnom Bosnom. Automobil se kreće samovoljno nekim čudnim putovima, na njima pripovjedač sreće nepoznate i poznate ljude, vraća se u dom gdje zatječe transformiranu baku, oslobođenu stega demencije, onakvu kakvu je zna. No kako god slijedili priču, koji god od predloženih putova izabrali, moguć je samo jedan, neumitni i tužni, završetak – smrt. Priča koja je započela empatičnim opisom bakine demencije završava njezinim pokopom. Fantastično putovanje preko Stiksa, ili je riječ o kakvoj drugoj mitološkoj rijeci koja dijeli podzemni svijet od svijeta živih, završava se tako što unuk mora napustiti baku, ostaviti je samu da nastavi potragu u nadi da će se na konačnom mjestu sresti s pokojnim suprugom.
Ostavit ću čitateljicu da sama otkrije što je Saša Stanišić još ispripovijedao, nema puno. A ja se i ovako opraštam od jedne knjige koja je, na čini mi se odveć intiman, toliko intiman da se približio i nelagodi, način postala moja knjiga. Kao i sve njegove ranije, samo još drukčije, još intenzivnije. I ponekad se dobro oprostiti, bar nakratko, od pozicija znanosti o književnosti. Makar nerado, priznat ću to svima pa i – Miljenku Jergoviću.
Sjećanje u zaboravljanju
(Saša Stanišić, Herkunft, Luchterhand 2019)
Moja eratična i u osnovi nesistematična djelatnost kao književnoga kritičara uvijek se zasnivala (ili bar pokušavala zasnivati) na jednoj ključnoj premisi: trudio sam se da nikada ne zaboravim da je moje glavno polje bavljenja znanost o književnosti i da nijednoga trenutka ne zapostavim postulate koje mi je ono postavljalo kao preduvjet. Znači, i kada bih pisao prikaze knjiga, činio bih to tako da očuvam što je veći mogućni stupanj objektivnosti i da pokažem da „znam“ kako jedan književni tekst funkcionira, prije svega na formalnoj ali onda i na tematsko-sadržajnoj razini. Takav je postupak podrazumijevao poznavanje konteksta, društvenih ali i povijesnih okolnosti u kojima su tekstovi nastajali. On je dovodio i do tihih, implicitnih a ponekad i eksplicitnih prigovora sažimanih u komentaru da znanost o književnosti nije sposobna ponuditi autentičnu prosudbu samih tekstova. Opet, takav bi komentar u meni pobudio prkos da pišem kompliciranije, da ne popustim pred zamjerkama koje sam, ako sam baš morao, smatrao neznalačkim. Kada bi stizale s prijateljske strane, promatrao sam ih benevolentno, pokušavajući im oduzeti snagu argumentima; kada bi bile upućene s neprijateljske (to je bio slučaj uvijek onda kada bi se u središtu našlo ismijavanje navodno nepotrebne i u suštini lažne hermetičnosti poststrukturalizma) znao bih na njih odgovoriti oštrije. No najčešće bih progutao i jedne i druge i nastavljao raditi po svome.
Čemu, zapravo, ovaj uvod? Postoje knjige, srećom, moram reći, rijetke, kod kojih neutralnost za čitatelja ne dolazi u pitanje. To su knjige koje ga izravno dodiruju, koje ga se doimlju poput gotovo čudnovatog, u smislu Freudova Unheimlich iza kojega stoji nešto neugodno, neugodno zbog anticipirajuće moći koja budi strah, i time dodirom generiraju asocijacije od kojih bi radije ostao pošteđen. Ili možda i ne bi? Na takve se tekstove ne može primijeniti distanciranost, prema njima se ne može zauzeti položaj promatranja izvana, sa stajališta objektivne nedodirnutosti. Oni su rijetki, ali kada se pojave bude nelagodu koja istovremeno sadrži draž – draž da se o njima kaže nešto. U tome nečemu će se čitatelj-kritičar prepoznati, otkriti dio svoje intime koju bi, radije, ostavio u tajnosti. Takvi tekstovi mu onemogućavaju da im pristupi s onom dozom objektivnosti koju smatra neizbježnim etičkim dijelom svojega posla. Pa ipak: Treba li zbog toga izbjeći pisanje o njima?
Ovdje se moja osobna pri-povijest križa s nekolicinom tekstova s kojima dijeli zajedničko iskustvo, iskustvo koje na presudan način dovodi do izgradnje subjektiviteta, ako želim govoriti točnije – i identiteta. Susret s njima u relativno kasnom životnom dobu govori da je građenje tih dvaju ljudskih konstanti u osnovi procesualno te ga se zapravo nikada ni ne može dovesti do kraja. Iskustvo o kojemu govorim jest egzil a autori i autorice s kojima ga dijelim nisu odveć brojni. Zajedničko nam je što imamo istu geografsku polazišnu točku, različiti su nam dob u kojem nas je egzil dočekao, geografija na koju nas je bacio. Jedan od tih mojih standardnih sugovornika i sugovornica s kojima stojim u stalnom dijalogu jest Saša Stanišić. U ranijim sam tekstovima pokazivao da su i Stanišićeve „nebosanske“ knjige zapravo bosanske. No najnovija je opet temeljito bosanska. Riječ je o hibridnome tekstu koji je ove godine objavljen pod naslovom Herkunft (Porijeklo). Kao polazište, ili svojevrsna matrica, poslužila su mu Ciriška predavanja iz poetike koja su održana u jesen 2017. (Prošle ih je godine držala još jedna od „mojih“ autorica, Melinda Nadj Abonji.) Knjiga je s jednakim oduševljenjem primljena u cjelokupnom feljtonu na njemačkom govornom području. I ja sam je pročitao s ogromnim zadovoljstvom, ukoliko sam to estetsko zadovoljstvo mogao odvojiti, i eto moje ograde, od subjektivnog doživljaja gore spomenute nelagode.
No zašto kažem da me je ovaj tekst osobno dotakao više nego svi ostali? Zašto je Stanišić sposobniji da uzdrma moju poziciju književnog kritičara koji piše s pozicije znanosti o književnosti? Odgovor je koliko jasan toliko i uznemirujući: I Stanišić i ja smo podijelili iskustvo egzila u Njemačkoj. Budući da je on pisac, on ga i tematizira. Ja ga gutam kao nelagodu (evo još jednom Freuda, Unbehagen) koja uvijek iznova prokuha kad ga se prisjetim, kada ga tematiziram u razgovorima, ponekad i kritičkim s (njemačkim) prijateljicama i prijateljima. Kada Stanišić, briljantno prenoseći „pfälzisch“-dijalekt, pripovijeda kako stariji gospodin u tramvaju ukazuje na to „da se ovdje kod nas govori njemački“, onda mi se bude sjećanja na vječito „kod nas u Njemačkoj“ kojim se druge želi izolirati, diskriminirati, učiniti da bez obzira na besprijekornu integraciju kod njih ostane neizbrisivi trag Drugosti. Naravno, i priče o ocu koji bez obzira na visokoškolsko obrazovanje radi na građevini ili o majci u perionici – sve su to momenti kojima se pobuđuju bolne uspomene na tvornicu plastičnih vrećica ili na filovanje regala u supermarketu. Bilo pa prošlo, možda bi se reklo. Bilo, doista ali prošlo… Ovdje mora stajati znak pitanja koji će ukazati na dubinu nanesenih povreda i na njihovu trajnost u psihi, ma koliko konsolidiranog stanovnika velike europske demokracije. To bi bilo plačni uvod u kratki tekst o jednoj briljantnoj knjizi.
Porijeklo je roman sjećanja i pamćenja. U tome smislu on leži u trendu tekstova europske književnosti koji tu tematiku stavljaju u središte pažnje. Na njemačkom je nedavno objavljen prijevod impresivne knjige Marije Stjepanove Prema pamćenju koji se u potpunosti može čitati u jednom dahu s Porijeklom. No nije mi cilj ovdje sprovoditi komparatističku analizu, tako da ću ovu napomenu ostaviti tek u naznakama i konačno reći ponešto, u onome gore navedenom objektivnom modusu, o Stanišićevoj knjizi. Kao što i ona započinje, tako ću započeti i ja, paradoksalno – roman pamćenja kao oblikovnu matricu i dominantan motiv ima demenciju. Roman je moguće ispisivati tek od onog trenutka u kojemu postaje izvjesno da je pripovjedačeva/autorova baka oboljela od te bolesti. Stoga je i njegovo uvodno poglavlje, „Baka i djevojčica“, inicijacija u jedan svijet koji je izgubljen na više razina, ali u isto vrijeme i otkriven na novima, neočekivanim: „Sedmi je ožujak 2018. u Višegradu, Bosna i Hercegovina. Baka ima osamdeset i sedam godina i jedanaest godina.“ Spoznaja demencije polazišna je točka koja će pripovjedača navesti na sve dublje poniranje u prošlost a iz njega će izroniti nova priča u čijem će se tematskome jezgru pronaći povijest vlastite obitelji.
Važna je karakteristika nove proze sjećanja što se u njoj namjerno izbjegava središnja karakteristika konvencionalne memoarske proze, vremenski kontinuitet. Štoviše, svjesno ga se gura u drugi plan a na njegovo mjesto stupaju asocijacije čiji cilj nije pripovijedanje kronološki uređene priče, već razvijanje slobodnih prostora u koje se ubacuju žanrovski neodređeni, pokatkad i nepoželjni elementi. Marija će Stjepanova, tako, na više strana elaborirati suvremene teorije kulturalnog pamćenja, dok će Saša Stanišić, preskačući s jedne razine pripovijedanja na drugu, konstruirati paralelnu povijest Bosne i Hercegovine, onakvu kakvu može ispisati netko tko je zemlju prinudno napustio s četrnaest godina da bi se u nju uvijek iznova, u zrelom i sve zrelijem dobu, vraćao kao gost. Na taj način izgrađuje pripovjedačku poziciju prema kojoj se nalazi i unutar i izvan pripovjednog teksta. Tako realizira dvostruku perspektivu – insajdera i autsajdera. Istovremeno je tu – kroz osobnu povijest, ali i nije tu – zato što ga dugogodišnja fizička odsutnost i socijalizacija u drugoj i drukčijoj sredini čine nekim tko više tu ne pripada. Stoga se i diskontinuirano pripovijedanje koje dominira Porijeklom organizira oko dvije osovine: povratci „kući“ i opisivanje onoga od čega se pripovjedačko Ja u manjoj ili većoj mjeri otuđilo; i opisivanje vlastitoga sazrijevanja u Njemačkoj.
Oba su diskurzivna polja kritična, oba se prema predočenom materijalu odnose distancirano i sa znatnom dozom autoironije. Ona, pak, svjedoči o specifičnom humoru koji Stanišićevu prozu odlikuje od samih njezinih početaka. To je humor koji pledira na empatiju, na približavanje pripovjednoj instanci i na suživljavanje s njom. Ona pokazuje slabosti, izvještava o njima, ne prekrivajući ih, ali u isto vrijeme posjeduje dozu samosvijesti koja joj omogućuje da im reflektirano prilazi te im tako oduzme mogućnost da ju povrijede. Upravo joj smijeh omogućuje taj suštinski kontradiktorni pothvat. Ta je pozicija vidljiva u svim segmentima ovog romana. Kako u onima u kojima se pokazuje alternativno sazrijevanje pripovjedača u Heidelbergu, tako i u onima koji izvještavaju o njegovim posjetima Višegradu ili onima koji govore o roditeljima i njihovim naporima u procesu integracije – koji su nakraju osujećeni. (U zagradi opet moje osobno iskustvo Duldunga – te teške njemačke riječi kojom nam se veli da nas država „trpi“, dok ne dođe trenutak u kojemu će biti slobodna da nas se otarasi, i ništa drugo. Veli se: Duldung ist kein Titel!) Ovdje će se prikriti i mala scena slatkog trijumfa. Roditelji koji, kao i toliki drugi bosanski „mješoviti brakovi“, odlaze u Ameriku, na Floridi se kreću u krugovima sebi ravnih, zarađuju mirovinu i povlače se u Hrvatsku odakle sa smiješkom lakog prijezira mogu gledati na Njemačku, zemlju koja ih nije htjela prihvatiti. Kao što je, uostalom jedva prihvatila njihovoga sina – koji će postati jedan od najboljih i svakako najzanimljivijih suvremenih njemačkih spisatelja. Ta apsurdna situacija prejudicira određenu gorčinu koju će pripovjedač eliminirati vedrinom.
Vedrina, ipak, ne funkcionira ni sama po sebi ni sama za sebe. U ovome romanu, a to je bio slučaj i u drugim Stanišićevim tekstovima, ona je kontrapunktirana mračnom slikom svijeta koja stječe raznolike oblike. Jednom je to melankolična pozicija samoga pripovjedača, drugi put zlo koje čine njegovi likovi, sljedeći, opet, kontingentno nasilje koje isijava iz samih struktura društva. U romanu Uoči slavlja neonacističke skupine premrežavaju prostor, stupaju u koaliciju s konzervativnim, postkomunističkim građanima i ugrožavaju prostore slobode u njemačkoj provinciji. U Porijeklu to isto čine počinitelji zločina u Višegradu i njihovi potomci koji za sebe zahtijevaju pravo na posjedovanje grada, slaveći one koji su ga očistili, etnički i etički, od drugih i drukčije mislećih. Stoga se u ovoj knjizi, više negoli i u jednoj drugoj, pojavljuje koncepcija etičkog čišćenja, kao neposredna posljedica onoga etničkog. Tko je jednu teritoriju „oslobodio“ od druge etnije, načinio je uslugu svima onima koji su ostvarenje toga cilja povezali sa suspendiranjem etike. Još preciznije: određenim, do srži nemoralnim, ljudima dalo se pravo da prosuđuje što etičko ponašanje jest a što, pak, nije. Tako se omogućuje da nositelji najvećih zločina budu slavljeni kao nacionalni heroji a pred pripovjedača se postavlja dilema: treba li pitati one koji otvoreno vješaju slike Karadžića ili Mladića jesu li sigurni u ispravnost svoje „izložbe“. On to, naravno, ne čini. Motivacija iza takvoga prešućivanja nije strah od toga da će se doći u neugodnu situaciju, možda čak povezanu i s nasiljem, no upitanost nad svrsishodnošću bilo kakve rasprave.
Povratci su u Višegrad jedan segment ove čarobne knjige sjećanja. O sazrijevanju i odrastanju u tome gradu veli se malo. Koga zanima pronaći će više u Kako vojnik popravlja gramofon. S druge strane, za mene je Porijeklo i otkriće. Zato što sam, čitajući ga i vjerujući mu, shvatio da u Vojniku ima puno više fikcije no što sam mislio. A možda i nema. Možda je obrnuto: djed Slavko iz Vojnika autentična je figura, povijesno ovjerovljena a djed Pero fiktivan. Možda! Likovi se ne ponavljaju, točnije – ne ponavljaju se imena. (Ne)djela su obično tu, uvijek ista i prepoznatljiva.
Sljedeći se segment odnosi na sazrijevanje pripovjedača u vrijeme izbjeglištva u Heidelbergu ili točnije – na rubu tog njemačkog grada, u njegovu predgrađu Emmertsgrundu; i još točnije: na ARAL-ovoj benzinskoj pumpi. Opet je to dio romana u kojemu se bude uspomene: na skupljanje krupnog otpada, na poklone dobrih ljudi, na druženja s obitelji na uskome prostoru, rođendane i sve proslave koje su, zapravo, bile slavljenje neizvjesnosti. Precizni Stanišićev jezik, njegov briljantni (a drukčiji – iskošeni) njemački pokazuju u kolikoj je mjeri priča o integraciji, koju danas slušamo, zapravo lažna. Današnje se izbjeglice u Njemačkoj želi integrirati jednako kao što se željelo integrirati nas, ondašnje. Svaka je integracija stoga priča o individualnom uspjehu iza koje se krije ambicija da se bude integralan (više nego integriran) u novome a da se porijeklo ne odbaci. Osjećaj izguranosti na marginu, borba za stjecanje jezika i njegovo ovladavanje, mogućnost/nemogućnost izbora škole: sve su to teškoće izbjegličke egzistencije s kojima se susreće pripovjedač i protiv kojih nakraju uspijeva pobijediti. Ta pobjeda nije popraćena trijumfom. Naprotiv, opet je obavijena aurom autoironije koja je osobito moćna kada nam se predočuje proces dodjele državljanstva. Spisatelj koji vlada svim nijansama i finesama njemačkoga jezika (ta tek je koju godinu ranije ušao u najuži izbor za jednu od najuglednijih njemačkih književnih nagrada) suočava se s nemogućnim zadatkom. Kao ultimativni test koji će ovjeriti njegovu sposobnost da postane Nijemac na papiru službenica u Uredu za strance traži od njega da napiše vlastoručno kratku biografiju. (Sjećam se slične situacije u kojoj me je službenica prekinula makar nisam napisao ni četvrtinu onoga što sam kanio!) No on to nije u stanju učiniti, svaki pokušaj biva osujećen. Kao test za ono sve što je mogao napisati pa je izbrisao veli: „Moja baka posjedovala je oklagiju i prijetila mi je da će me istući njome. Do toga nije došlo, ali do danas imam rezerviran odnos prema oklagijama i indirektno prema tjestenini.“ Ono što slijedi, čitateljica može pretpostaviti, jest biografija koju je umjesto Uredu za strance Saša Stanišić poklonio nama.
Pa ipak, postoji jedan moment koji iskače od humorno napisane cjeline. To je posljednji dio romana u kojemu se Stanišić vraća strategiji hermetičkoga pripovijedanje koja je dominirala romanom Uoči slavlja. U njemu se pod naslovom Zmajsko utočište opisuje pripovjedačeva posjeta baki koja je smještena u domu za njegu. Izbor odvijanja radnje prepušten je čitateljici. Ako se odluči za jednu varijantu, treba nastaviti čitati na stranici toj i toj; za drugo, na stranici toj i toj. Poput Cortazarove Školice, i ovdje je načelo kontingencije odnijelo prevagu nad kauzalnom kronologijom. Nastaje somnambulno lutanje noćnom Bosnom. Automobil se kreće samovoljno nekim čudnim putovima, na njima pripovjedač sreće nepoznate i poznate ljude, vraća se u dom gdje zatječe transformiranu baku, oslobođenu stega demencije, onakvu kakvu je zna. No kako god slijedili priču, koji god od predloženih putova izabrali, moguć je samo jedan, neumitni i tužni, završetak – smrt. Priča koja je započela empatičnim opisom bakine demencije završava njezinim pokopom. Fantastično putovanje preko Stiksa, ili je riječ o kakvoj drugoj mitološkoj rijeci koja dijeli podzemni svijet od svijeta živih, završava se tako što unuk mora napustiti baku, ostaviti je samu da nastavi potragu u nadi da će se na konačnom mjestu sresti s pokojnim suprugom.
Ostavit ću čitateljicu da sama otkrije što je Saša Stanišić još ispripovijedao, nema puno. A ja se i ovako opraštam od jedne knjige koja je, na čini mi se odveć intiman, toliko intiman da se približio i nelagodi, način postala moja knjiga. Kao i sve njegove ranije, samo još drukčije, još intenzivnije. I ponekad se dobro oprostiti, bar nakratko, od pozicija znanosti o književnosti. Makar nerado, priznat ću to svima pa i – Miljenku Jergoviću.