Mali sajam knjiga u Francuskoj, među prvima na koji sam pozvan kao pisac. Nisam poznavao ljude i nisam zapodijevao razgovor. Uvečer u hotelu muškarac sijede kose, sva još na broju, sjedio je na klupici pred klavijaturom klavira i svirao, možda Chopina. Pio je nešto žestoko i plakao bez jecaja. Priđoh mu, reče mi svoje ime, igra riječi kojom ću jedva jedvice ovladati — Predrag Matvejević. Rodio se u Mostaru. Koje li podudarnosti: tih devedesetih godina često sam odlazio u Mostar, njegov istočni dio, muslimanski, s onu stranu rijeke.
Izbivao je dugo već, stizale su mu tužne vijesti. Moje su bile svježe i gore. Razorena bolnica u kojoj su šivane rane od granata, bez anestezije, pri svjetlu svijeće, u podrumu, ostavljajući gelere u tijelima. Jedan doktor volonter iz Beograda, izvodio je čuda znojeći se.
Znao je da više nema njegova bijelog kamenog mosta sa kojeg je u djetinjstvu skakao. Bolje je što smo se sreli sada: ne bih se bacio sa tih petnaest metara u zelenu pjenu Neretve.
Tako sam upoznao Predraga Matvejevića i suprugu mu Miru. Mnogu smo večer proveli zajedno, svaka je bila ugodna.
U Sarajevu, nakon opsade, popeli smo se uzbrdo jedne ljetne večeri na piće. Bio je tamo Izet Sarajlić, bio je i Ante Zemljar, pjevali su s Predragom na talijanskom:
Non ti potrò scordare piemontesina bella
tu sei la sola stella che brillerà per me.
Izet ju je naučio od talijanskoga vojnika, okupatora. Ante od druga na prisilnom radu na Golom otoku. Domaćin je, da bi zatvorio, sačekao da glasovima ponestane pjesme. Pjesme miješaju kulture, pa tako i jela. Predrag se dugo bavio kruhom, njegova jedna velika knjiga bavi se time. Volio je kruh, tražio ga je kao posjetnicu grada koji bi sreo prvi put. Meni je draže okusiti mu vodu na zdencu.
Bili smo prijatelji. On ih je imao mnogo, ja ne. Zato se vidi da golem je komad koji je nestao na toj slagalici licâ koja se prazni.
Sjećanje na Predraga
Mali sajam knjiga u Francuskoj, među prvima na koji sam pozvan kao pisac. Nisam poznavao ljude i nisam zapodijevao razgovor. Uvečer u hotelu muškarac sijede kose, sva još na broju, sjedio je na klupici pred klavijaturom klavira i svirao, možda Chopina. Pio je nešto žestoko i plakao bez jecaja. Priđoh mu, reče mi svoje ime, igra riječi kojom ću jedva jedvice ovladati — Predrag Matvejević. Rodio se u Mostaru. Koje li podudarnosti: tih devedesetih godina često sam odlazio u Mostar, njegov istočni dio, muslimanski, s onu stranu rijeke.
Izbivao je dugo već, stizale su mu tužne vijesti. Moje su bile svježe i gore. Razorena bolnica u kojoj su šivane rane od granata, bez anestezije, pri svjetlu svijeće, u podrumu, ostavljajući gelere u tijelima. Jedan doktor volonter iz Beograda, izvodio je čuda znojeći se.
Znao je da više nema njegova bijelog kamenog mosta sa kojeg je u djetinjstvu skakao. Bolje je što smo se sreli sada: ne bih se bacio sa tih petnaest metara u zelenu pjenu Neretve.
Tako sam upoznao Predraga Matvejevića i suprugu mu Miru. Mnogu smo večer proveli zajedno, svaka je bila ugodna.
U Sarajevu, nakon opsade, popeli smo se uzbrdo jedne ljetne večeri na piće. Bio je tamo Izet Sarajlić, bio je i Ante Zemljar, pjevali su s Predragom na talijanskom:
Non ti potrò scordare piemontesina bella
tu sei la sola stella che brillerà per me.
Izet ju je naučio od talijanskoga vojnika, okupatora. Ante od druga na prisilnom radu na Golom otoku. Domaćin je, da bi zatvorio, sačekao da glasovima ponestane pjesme. Pjesme miješaju kulture, pa tako i jela. Predrag se dugo bavio kruhom, njegova jedna velika knjiga bavi se time. Volio je kruh, tražio ga je kao posjetnicu grada koji bi sreo prvi put. Meni je draže okusiti mu vodu na zdencu.
Bili smo prijatelji. On ih je imao mnogo, ja ne. Zato se vidi da golem je komad koji je nestao na toj slagalici licâ koja se prazni.
Preveo Tvrtko Klarić