Bio sam, te godine, u drugom razredu Osnovne škole “Šukrija Međedović”. Sipanje, područno odjeljenje Crhalj. Omalena škola sa šiljastim krovom, dvije učionice i zbornicom, nalazila se tik uz put, kojim je traktorista Miraš vozio brašno za udaljena planinska sela u Bihoru.
Tri mlada učitelja i školska druga, rođeni u okolnim selima, započinjali su svoju dugogodišnju učiteljsku službu u bihorsim školama. Ismet Rebronja, rođen u Goduši, Jagoš Kuč u Crhlju, a moj brat Rifat u Vrbama.
Mladi, obrazovani, lijepi….
U proljeće te 1966. godine u našu školu, iz bosanskog gradića Derventa, dođoše još dvije učiteljice; jedna se zvala Jela, a druga Hamida. Bile su djevojke, tek završile učiteljsku školu. Došle i ostale. Do dana današnjega. Ismet se zagledao u Hamidu, a Jagoš u Jelu. Udadoše se mlade učiteljice iz Bosne i ostadoše u Bihoru.
Blizu škole u Crhlju imala je livada. Zvali smo je Džemova livada. Dobro se sjećam: Hamida, u crnim pantalonama, sjedi na travi, a blizu nje Ismet leži potrbuške, nešto joj priča, otkida travčice i baca ih od sebe. Tiho, samo ga ona čuje. Hamida ne skida oči sa njegove guste kovrdžave kose, koju samo što ne dodiruje.
Ubrzo se Ismet oženio Hamidom.
Sretao sam ga i kasnije, a kada je izašla njegova prva knjiga poezije “Knjiga rabja” bezbroj puta sam pročitao pjesmu iz knjige “Rafet spava” i zauvijek upamtio završne stihove:
“…dođi brate jedno jutro malo
kupio sam ti novu sviralu
ti nisi umro.“
Jednoga jutra, dok je radio u Goduši, i živio u kući blizu one u kojoj je stanovao moj brat Rifat, gledao sam sa prozora kako Ismet u prugastoj pidžami radi čučnjeve.
“Jedan, dva; jedan, dva…” – brojao mu je moj brat sa prozora svoje sobe, a on se spuštao do zemlje i dizao. Rijetko je ko tada u bihorskim selima radio jutarnju fiskulturu; grabilo se za poslom…
Godine 1977. bio sam u vojsci u Prištini. Služio sam na vojnom aerodromu Slatina pod planinom Goleš, pod kojom je ležao čitav vojni grad i pod kojim su bile podzemne garaže borbenih aviona, ponajviše marke MIG. Bilo je i drugih, ali migova bješe ponajviše.
Ne znam kako, ali sam svakoga dana dobivao novine i to uglavnom Ekspres Politika.
Jednoga dana u novinama je osvanuo tekst o pjesniku Ismetu Rebronji. Bilo je davno i ne pamtim ime autora teksta, ali znam – pažljivo sam ga izrezao, i pohranio između pisama među kojima je bilo najviše onih od djevojke B. koja su mi redovno dolazila sa crvenim otiskom usana na koverti, zbog čega bih se pomalo i stidio od svojih drugara, kojih bješe sa raznih strana Juge nam voljene.
Novine sam slagao pored svoje kasete u spavaćoj sobi i, za veliko čudo, to mi niko nije uzbranjivao. Onoga dana kada sam se razdužio u kasarni, pored moje natkasne ostao je visoki slog novina. U toj gomili raznih tekstova – falio je jedan – onaj o Ismetu Rebronji koji sam, zajedno sa pismima, spremio u mali kofer i ponio u svoj zavičaj.
Drugi dan pošto sam se vratio iz vojske – spalio sam ljubavna pisma sa crvenim otiskom usana. Ne pitajte zašto.
Tekst o Ismetu sklonio sam među važne stvari.
Više ne znam gdje je.
Godine 1989, dan pošto je na pješačkom prelazu u Sarajevu usmrćen Ćamil Sijarić, Ismet je stigao iz Novog Pazara. Poslije dženaze i dirljivog govora pjesnika Izeta Sarajlića, zajedno sa mojim bratom i njegovim prijateljem Rifatom, sjedeli smo u Ćamilovom stanu u JAT-ovom neboderu, blizu Vječne vatre, a Olana, kćerka Ćamilova, u više navrata se okretala Ismetu i kroz suze ponavljala:
– Znam koliko te je tata volio…
Prolazile su godine. Došao je rat i nekako sam ga preturio preko glave, a onda je 1996. izašla moja prva knjiga poezije “Strašan je zid bez sjene“. Ne mogu reći da joj se Ismet obradovao, ali znam da je ubrzo u Antologiji poezije nacionalnih manjina Srbije i Crne Gore, kao selektor za bošnjački korpus, uvrstio i moje dvije pjesme. Hvala mu!
Ubrzo i ja dolazim na spisak značajnih pjesnika i, na raznim festivalima u regionu, susrećem se sa Ismetom. Bilo mi je jako bitno što je, u mnogim prilikama, bio u mojoj blizini. To sam osjećao i bio ponosan.
Godine 2002. iz štampe je izašao moj prvi roman “Pod Kun planinom”.
Negdje 2004. Ismet me, iz Novog Pazara, negdje iza pola noći, nazvao u Sarajevo i hvalo mi roman. Bio sam jako sretan i dugo poslije našeg razgovora nisam mogao zaspati!
U proljeće 2006. godine, u novopazarskoj bolnici, umro je Ismet Rebronja, pjesnik, prije svega…
Bio sam jako tužan. Svjestan da je sa ovoga svijeta otišao pjesnik rijetke i bujne pjesničke imaginacije i zapljusnut tugom – pao sam u žalost.
Prve večeri poslije njegove smrti – sanjao sam kako u Crhlju, na Džemovoj livadi, mlada učiteljica Hamida, iz bosanskog gradića Derventa, sjedi na travi u crnim pantalonama, a on – potrbuške leži blizu nje, nešto joj govorka, kida travčice i odbacuje od sebe…
Evo, uskoro će deset godina od smrti istinskog pjesnika Ismeta Rebronje, proći će još deset, pa još deset, i sve polako tone u zaborav.
Ostaju knjige koje, za vijek vjekova, govore o svom autoru.
Sjećanje na Ismeta Rebronju
Bio sam, te godine, u drugom razredu Osnovne škole “Šukrija Međedović”. Sipanje, područno odjeljenje Crhalj. Omalena škola sa šiljastim krovom, dvije učionice i zbornicom, nalazila se tik uz put, kojim je traktorista Miraš vozio brašno za udaljena planinska sela u Bihoru.
Tri mlada učitelja i školska druga, rođeni u okolnim selima, započinjali su svoju dugogodišnju učiteljsku službu u bihorsim školama. Ismet Rebronja, rođen u Goduši, Jagoš Kuč u Crhlju, a moj brat Rifat u Vrbama.
Mladi, obrazovani, lijepi….
U proljeće te 1966. godine u našu školu, iz bosanskog gradića Derventa, dođoše još dvije učiteljice; jedna se zvala Jela, a druga Hamida. Bile su djevojke, tek završile učiteljsku školu. Došle i ostale. Do dana današnjega. Ismet se zagledao u Hamidu, a Jagoš u Jelu. Udadoše se mlade učiteljice iz Bosne i ostadoše u Bihoru.
Blizu škole u Crhlju imala je livada. Zvali smo je Džemova livada. Dobro se sjećam: Hamida, u crnim pantalonama, sjedi na travi, a blizu nje Ismet leži potrbuške, nešto joj priča, otkida travčice i baca ih od sebe. Tiho, samo ga ona čuje. Hamida ne skida oči sa njegove guste kovrdžave kose, koju samo što ne dodiruje.
Ubrzo se Ismet oženio Hamidom.
Sretao sam ga i kasnije, a kada je izašla njegova prva knjiga poezije “Knjiga rabja” bezbroj puta sam pročitao pjesmu iz knjige “Rafet spava” i zauvijek upamtio završne stihove:
“…dođi brate jedno jutro malo
kupio sam ti novu sviralu
ti nisi umro.“
Jednoga jutra, dok je radio u Goduši, i živio u kući blizu one u kojoj je stanovao moj brat Rifat, gledao sam sa prozora kako Ismet u prugastoj pidžami radi čučnjeve.
“Jedan, dva; jedan, dva…” – brojao mu je moj brat sa prozora svoje sobe, a on se spuštao do zemlje i dizao. Rijetko je ko tada u bihorskim selima radio jutarnju fiskulturu; grabilo se za poslom…
Godine 1977. bio sam u vojsci u Prištini. Služio sam na vojnom aerodromu Slatina pod planinom Goleš, pod kojom je ležao čitav vojni grad i pod kojim su bile podzemne garaže borbenih aviona, ponajviše marke MIG. Bilo je i drugih, ali migova bješe ponajviše.
Ne znam kako, ali sam svakoga dana dobivao novine i to uglavnom Ekspres Politika.
Jednoga dana u novinama je osvanuo tekst o pjesniku Ismetu Rebronji. Bilo je davno i ne pamtim ime autora teksta, ali znam – pažljivo sam ga izrezao, i pohranio između pisama među kojima je bilo najviše onih od djevojke B. koja su mi redovno dolazila sa crvenim otiskom usana na koverti, zbog čega bih se pomalo i stidio od svojih drugara, kojih bješe sa raznih strana Juge nam voljene.
Novine sam slagao pored svoje kasete u spavaćoj sobi i, za veliko čudo, to mi niko nije uzbranjivao. Onoga dana kada sam se razdužio u kasarni, pored moje natkasne ostao je visoki slog novina. U toj gomili raznih tekstova – falio je jedan – onaj o Ismetu Rebronji koji sam, zajedno sa pismima, spremio u mali kofer i ponio u svoj zavičaj.
Drugi dan pošto sam se vratio iz vojske – spalio sam ljubavna pisma sa crvenim otiskom usana. Ne pitajte zašto.
Tekst o Ismetu sklonio sam među važne stvari.
Više ne znam gdje je.
Godine 1989, dan pošto je na pješačkom prelazu u Sarajevu usmrćen Ćamil Sijarić, Ismet je stigao iz Novog Pazara. Poslije dženaze i dirljivog govora pjesnika Izeta Sarajlića, zajedno sa mojim bratom i njegovim prijateljem Rifatom, sjedeli smo u Ćamilovom stanu u JAT-ovom neboderu, blizu Vječne vatre, a Olana, kćerka Ćamilova, u više navrata se okretala Ismetu i kroz suze ponavljala:
– Znam koliko te je tata volio…
Prolazile su godine. Došao je rat i nekako sam ga preturio preko glave, a onda je 1996. izašla moja prva knjiga poezije “Strašan je zid bez sjene“. Ne mogu reći da joj se Ismet obradovao, ali znam da je ubrzo u Antologiji poezije nacionalnih manjina Srbije i Crne Gore, kao selektor za bošnjački korpus, uvrstio i moje dvije pjesme. Hvala mu!
Ubrzo i ja dolazim na spisak značajnih pjesnika i, na raznim festivalima u regionu, susrećem se sa Ismetom. Bilo mi je jako bitno što je, u mnogim prilikama, bio u mojoj blizini. To sam osjećao i bio ponosan.
Godine 2002. iz štampe je izašao moj prvi roman “Pod Kun planinom”.
Negdje 2004. Ismet me, iz Novog Pazara, negdje iza pola noći, nazvao u Sarajevo i hvalo mi roman. Bio sam jako sretan i dugo poslije našeg razgovora nisam mogao zaspati!
U proljeće 2006. godine, u novopazarskoj bolnici, umro je Ismet Rebronja, pjesnik, prije svega…
Bio sam jako tužan. Svjestan da je sa ovoga svijeta otišao pjesnik rijetke i bujne pjesničke imaginacije i zapljusnut tugom – pao sam u žalost.
Prve večeri poslije njegove smrti – sanjao sam kako u Crhlju, na Džemovoj livadi, mlada učiteljica Hamida, iz bosanskog gradića Derventa, sjedi na travi u crnim pantalonama, a on – potrbuške leži blizu nje, nešto joj govorka, kida travčice i odbacuje od sebe…
Evo, uskoro će deset godina od smrti istinskog pjesnika Ismeta Rebronje, proći će još deset, pa još deset, i sve polako tone u zaborav.
Ostaju knjige koje, za vijek vjekova, govore o svom autoru.