Miljenko Jergović jedan je od najznačajnijih savremenih pisaca, autor je četrdesetak knjiga pripovjedne proze, romana, eseja i pjesama, te knjiga epistolarne proze (sa Semezdinom Mehmedinovićem te sa Svetislavom Basarom). Romani i knjige priča prevođeni su mu na dvadesetak jezika i tako objavljeni u više od sto različitih izdanja. Po vlastitom priznanju, posljednjih 25 godina koliko ne živi u rodnom gradu, uložio je u stvaranje fikcionalnog Sarajeva, Mejtaša i Sepetarevca, „koji s istoimenim stvarnim toponimima mogu, ali i ne moraju imati veze“.
Miljenko Jergović biće gost predstojećeg Internacionalnog festivala književnosti Bookstan. Tada će biti objavljen i reprint u izdanju Buybooka njegove kultne knjige „Mama Leone“. O njoj te knjizi „Nezemaljski izraz njegovih ruku“, o gustoj krošnje višnje u kojoj je eksplodirala mina u ljeto 1992. a iz te atmosfere nastao „Sarajevski Marlboro“, razgovarali smo pred sarajevsko gostovanje. U prvom dijelu intervjua Miljenko Jergović govori i o čitanju kao osnovnom razlogu lične egzistencije, o pokušajima čuvanja rasute slike svijeta, djedu i baki koji su mu prije svega drugog u životu dali priču te o fatalnim razlikama između proživljenih iskustava.
* Na početku jedne od posljednjih knjige „Nezemaljski izraz njegovih ruku“, pišući o Gavrilu Principu i njegovom dolasku u Sarajevo, pišete kako se nije snašao. „Ozbiljan i naivan kao svako seljače, našao se u tom stroju za mljevenje ljudi, koji će mu, u prvi mah, skršiti dušu, poniziti ga, udariti mu na samopouzdanje…“ Ako bismo sebi dopustili malo pojednostavljivanja, da li bismo mogli reći kako bi cjelokupna istorija od 1914. do sada izgledala bitno drugačije da mentalitet Sarajeva nije toliko brižljivo odgojio neprihvatanje svega i svakoga, da je naprimjer Gavrilo Princip bio dobrodošao?
Da, vjerojatno bi sve, ali baš sve, bilo drukčije. Samo što takva pretpostavka nema smisla, jer u tom slučaju ni mi ne bismo bili mi. Stari Heraklit, koji je stvarno znao sve o svemu, prvi kaže kako je karakter sudbina. I onda se na toj činjenici zasniva velika antička drama, Eshil, Sofoklo, Euripid, a nakon njih, reklo bi se, i sve ono što slijedi iz tradicija antičke drame, pa čak i ponešto što se rađalo mimo nje i bez znanja o Heraklitu Mračnom i njegovim nastavljačima. Čak je i u našoj epskoj narodnoj tradiciji, pa sve do tradicija novokomponovane narodne muzike, čovjekov karakter istodobno i njegova sudbina. I onda kada govorim o Principovoj frustraciji gradom, ali i o svojoj frustraciji Sarajevom iz vremena mog djetinjstva, ja to činim i s nekom fatalističkom naklonošću. Ne nužno i ne samo Sarajevu, nego i onome što mi je od Sarajeva mnogo bliže, svojim bližnjima, pa na kraju i samom sebi. Jer ja sam, u vlastitom doživljaju stvari, ne samo Gavrilo Princip, došljo i naivko zlostavljan od grada, nego sam i onaj koji zlostavlja tog došlju i naivka. Mentaliteti se, istina, s vremenom mijenjaju i preoblikuju, pa ovo današnje Sarajevo sasvim sigurno nije ni nalik Sarajevu iz 1984, u kojemu sam ja odrastao, kao ni Sarajevu iz 1914, u kojemu je Princip zauvijek prekinuo svoje odrastanje, ali ja se onog prošlog Sarajeva ne bih odricao, niti bih ga poricao, jer bih na taj način umnogome porekao ono što me je značajno odredilo. U tom jučerašnjem Sarajevu su moja sjećanja, a sjećanja su moja najdragocjenija imovina. Od njih se, konačno, sastoji i moja imaginacija. U sjećanjima je i moj karakter i mentalitet, pa onda i moja sudbina.
Slično pitanje, o daljem toku istorije, postavljate na primjeru Muhameda Mehmedbašića. „Da je Muhamed Mehmedbašić bacio bombu sa samovoz nadvojvode Franje Ferdinanda, drugačiji bismo, možda, bili mi koji smo se nakon toga rađali u Sarajevu.“ Koliko je do Mehmedbašićeve bombe a koliko do naše nespremnosti da adekvatno procesuiramo posljedice Velikog rata, pa tek onda Drugog svjetskog, pa onda nam možda na red dođe ovaj posljednji koji je, uz prethodne, zaokružio transgeneracijsku traumu kao nerijetko jedino što nam od predaka ostaje u amanet?
Naš problem sastoji se u tome što se svaki naš rat u jednom trenutku pokaže nedovršenim. Ne samo da nije završio, i sve su manji izgledi da se završi, rat iz 1992, nego su nedovršeni i ratovi iz 1941. i 1914, pa dovršen nije čak i onaj kratki, ljetni rat iz 1878, tokom kojeg je Austro-Ugarska zaposjedala Bosnu i Hercegovinu. Mi se ne umijemo nositi ni s pobjedama, ni s porazima, a svaki, ali baš svaki od naših ratova – a možda je to karakteristika rata kao takvog? – završio je ambivalentnim ishodom, porazom kroz pobjedu ili pobjedom kroz poraz. Tome dodatno doprinosi ta fatalna izmiješanost, višenacionalnost Bosne i Hercegovine, kojoj se, evo, skoro već i dohakalo. Naime, nikada u nas nije bilo rata, niti ga je ikada i moglo biti, koji za pojedine etničke većine ne bi završio pobjedom, a istovremeno za druge porazom. Onaj rat iz 1941. doveo je do uništenja, gotovo potpunog, jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini, a uništenje se teško može shvatiti kao pobjeda. Također, iz specifičnih razloga, koji se dijelom tiču pristajanja uz NDH, ali se ne tiču samo toga, taj rat bio je porazan za ogroman broj bosanskohercegovačkih Hrvata, te za dio Muslimana (budućih Bošnjaka). Srbi su, uglavnom, bili trijumfalni pobjednici, a Partija je činila koliko je mogla i znala – iako je premalo znala, te samim tim i nije mogla – da uspostavi ravnotežu između pobjednika i poraženih. Tome je samo donekle mogla pomoći činjenica što su partizanske jedinice u Bosni i Hercegovini već 1943. bile primjerno višenacionalne. Rat iz 1914. završio je, samo privremeno završio, teškim i totalnim porazom one građanske, kuferaške, mahom katoličke, a nacionalnom autoidentifikacijom masovno hrvatske supstance, koja se vrlo snažno identificirala s Austro-Ugarskom i koja je modernizaciju društva doživljavala kao vlastiti sudbinski zalog. Bio je to poraz i za Muslimane (Bošnjake), koji su taman prihvatili Austro-Ugarsku, nakon što su 1878. doživjeli svoj veliki poraz. Srbi su bili pobjednici, ali to domaći bosanskohercegovački Srbi baš i nisu osjećali. Iako su, recimo, 1878, zajedno s Muslimanima (Bošnjacima) doživjeli svoj veliki, totalni poraz, dok su Hrvati slavili pobjedu… Sve bi ovo bilo dragocjeno znati, e da bi se, možda, naučilo živjeti sa svim svojim nedovršenim ratovima, a da se nema iluzije da će oni ikad biti dovršeni. A da je Muhamed Mehmedbašić ubio Franju Ferdinanda, ili da je Gavrilo Princip prekasno izašao iz one buregdžinice i da nije banuo pred automobil koji se nasred ulice pred njegovim očima okreće, naša bi povijest, naravno, drukčije potekla. Ali onda ni mi više ne bismo bili mi. Ili tačnije rečeno: ne bi nas bilo. Vas i mene, sasvim lično i personalno, ne bi bilo, jer bi se umjesto nas rodili neki drugi ljudi. Mi smo, između ostalog, i djeca naših povijesti, kao i niza slučajnih i fantastičnih okolnosti koje su iz tih povijesti proizašle. U ovom gradu i ovoj zemlji, mislim na Sarajevo i na Bosnu, mi smo u tragičnom smislu djeca Gavrila Principa koji izlazi iz buregdžinice dok se nasred uske sarajevske ulice, dvadesetak, trideset koraka od apoteke koja se cijeloga mog života zvala Prvi maj, okreće automobil s nadvojvodom i vojvotkinjom. Da se nije odvažio zapucati rodili bi se neki drugi ljudi umjesto nas.
Pišući o Predragu Finciju kao jednom od dvojice glumaca koji su tumačili ulogu Gavrila Principa u dva filma o sarajevskom atentatu, pišete i o tome kako danas ne postoji Sarajevo u kojem bi Predrag Finci bio Sarajlija. „Na mjestu na kojemu je Sarajevo nekada bilo danas je istoimeni grad, često istih, premda već oronulih građevina, ali to nije isti grad, niti u njega ima povratka onima koji nikada u njemu takvom nisu bili. Nema udaljenijeg inostranstva od tog Sarajeva, ni tuđijeg mjesta, ni dubljeg nerazumijevanja.“ Jesu li razlozi koje pronalazite za Predraga Fincija jednaki Vašima kada je riječ o Sarajevu?
Da, naravno da jesu. Tako je svakome tko je otišao. Ne može biti tuđijeg mjesta od mjesta o kojemu znate sve, mjesta koje poznajete i za koje tačno znate po čemu to mjesto nije vaše i po čemu vi tu ne pripadate. Kao što, uostalom, nema dubljeg nerazumijevanja od nerazumijevanja koje nastaje među ljudima između kojih ne postoje jezične ni kulturne razlike, ali postoji ta nepremostiva i fatalna razlika u proživljenim iskustvima, iz koje zatim nastaje niz drugih, jednako nepremostivih i fatalnih razlika. I tako bi to bilo ako krajnje pojednostavimo stvari i ako o vlastitim socijalnim iskustvima počnemo razmišljati hladno i racionalno, kao da govorimo o kemijskim elementima i njihovim međusobnim odnosima. Ali ono što ljude, recimo, razlikuje od kemijskih elemenata jest to što svatko od nas ima pravo na svoju priču. Predrag Finci na svoju, vi na svoju, ja na svoju, a onda i pravo na svoje Sarajevo. Postoji onoliko Sarajeva koliko je živih stanovnika tog grada, bivših ili sadašnjih, svejedno.
Bila sam u društvu sarajevskih prijatelja koji takođe više ne pripadaju Sarajevu. Vozili smo se nepreglednom autocestom kroz Kaliforniju. Grmjelo je i sijevalo, kažu nikada nije palo toliko kiše kao te zime u tom dijelu Amerike. Dok smo u svakom trenutku mislili kako će nas voda ili vjetar smaći sa ceste, slušali smo audio verziju „Sarajevskog Marlbora“ u interpretaciji Mustafe Nadarevića. Tada nisam razmišljala o simbolici te situacije. Bilo mi je važno da živu glavu izvučemo. Kasnije mi se to učinilo kao tužna slika. Ne znam da li zbog spoznaje da je više Sarajeva u tom trenutku bilo u nekom autu pod kalifornijskom kišom ili zbog toga što je mojim prijateljima ta knjiga i dvadeset godina poslije jedna od najčvršćih veza sa gradom koji su napustili. Šta je Vama „Sarajevski Marlboro“ iz današnje perspektive, 24 godine od prvog izdanja?
Priče iz kojih je nastala ta knjiga počeo sam pisati u kasno ljeto 1992. Bilo je vruće i suho, voće po sarajevskim baščama bogato je rodilo. Nama je, u gustoj krošnji naše višnje, eksplodirala mina od osamdeset i dva milimetra, raščešljala je i dijelom ubila plod, ali ono što je ostalo poslije je dobro dozrijevalo. Višnju ne možeš ubiti iz minobacača, mislio sam. Iako nisam od toga napisao priču, od te je višnje i iz atmosfere vrućeg i suhog ljeta 1992. započela ta knjiga. Živio sam u uvjerenju da je to kraj, da uskoro više ničega od ovog neće biti i da bi, za slučaj da preživim, bilo važno da sve to pretvorim u priču. Naravno ta priča je trebala biti važna samo meni. O drugima u tom kontekstu nisam mislio. Sljedećih godinu i pol, najprije u Sarajevu, a od ljeta sljedeće godine u Zagrebu, pisao sam takve priče. Napisao sam ih trideset i to je bio „Sarajevski Marlboro“. Kada danas čitam tu knjigu, čini mi se da ju je pisao neki drugi ja, kojeg jako dobro poznajem, razumijem o čemu govori, kao svoje prihvaćam sve njegove motive, vlastitom kožom osjećam ono što je osjećao i on, ali taj ja u suštini odavno više ne postoji. Nestalo ga je onako kao što je nestalo njegovog, tojest mojeg, prijeratnog svijeta. „Sarajevski Marlboro“ je pisan u ratu, ali je po ideji i emociji prijeratna knjiga.
Zbog teme i uspjeha „Sarajevskog Marlbora“ mislili su da ste pisac jedne knjige. Slično je pratilo i „Mamu Leone“, odnosno uvjerenost da ste, pišući o ratu i djetinjstvu, napisali sve o čemu se može pisati. Na nesreću onih koji bi bili najsretniji da niste nikada ništa napisali, demantovali ste prognoze nesvakidašnjim opusom. Jeste li nakon „Sarajevskog Marlbora“ imali, uslovno rečeno, jasan plan o vlastitom literarnom putu? I da li je možda obim i značaj vlastite produkcije posljedica straha da se ne uljuljkate u udobnosti koju je najuspješnija knjiga donijela? Od krstarenja svijetom do frotira u kupaonici s izvezenim vlastitim imenom bez propuštene kvačice na ć u prezimenu?
Najprije, reći ću da me zabavlja i da pomalo i mazohistički uživam u iščekivanjima jedne vrste mojih da ne kažem obožavatelja, ima ih u Sarajevu, ali ne samo u Sarajevu, koji evo već frtalj stoljeća iščekuju trenutak kada ću ili da prestanem da pišem, ili kada će neka međunarodna stručna komisija objaviti nalaz kako ništa ne valja ono što sam napisao, ili kada će se netko javiti s otkrićem kako je „Sarajevski Marlboro“ i desetak sljedećih mojih markantnijih knjiga zapravo napisao netko drugi, a da sam ja ukrao njegova djela. U početku čovjeka zna i ojaditi kada se, izvan vlastite volje, pretvori u negativnu opsesiju većeg broja ljudi, uključujući i one koji su mu se činili relativno bliskim, ali kasnije to biva ljekovito. Činjenica je da ja o sebi mislim mnogo manje i rjeđe nego što oni misle o meni, kao što je činjenica i to da oni imaju razrađeniju viziju moje karijere nego što sam je ja ikada imao. Nikada se nisam književnošću bavio u karijerne svrhe. Pišem zato što čitam, a čitam zato što je u čitanju temelj i osnovni razlog moje egzistencije. Živ sam po tome što čitam. Ostalo me u životu sasvim malo zanima. I još nešto: uvijek pišem svoju prvu knjigu. One prethodne ne doživljavam kao nekakav kredit, niti kao dodatak na ugled. Ne pišem da bih bio pisac, nego pišem zato što pišem, zato što pišem, zato što pišem… Možda bih rekao da pišem zato što moram, samo kada to moranje ne bi u sebi podrazumijevalo nešto represivno i nasilno. U pisanju nema ničeg represivnog i nasilnog. I uvijek imam barem desetostruko više ideja, zamisli, planova i projekata o onom što bih htio pisati, nego što imam vremena, energije, godina i dana za pisanje. Odistinski mi je drago kada je nekome važno ono što sam napisao. Ali mi je, isto tako, odistinski svejedno kada netko ima problema s činjenicom što je nekome drugom važno ono što sam napisao. Kao što sam ravnodušan i prema onima koji su, recimo, ravnodušni prema onome što radim. A što se tiče hotelskih frotira s imenom i prezimenom gosta, to je nešto što nikoga pametnog neće impresionirati, ali čovjeka može zabaviti.
Kad sam kod „Sarajevskog Marlbora“, na pamet mi pada priča o vjernosti kao osnovnim načelom ljubavi, „možda važnijim od ljubavi same“ kako pišete, pišući o Senki koja odbija da posthumno prihvati mužev preljub. Senku upoređujete sa onima koji pokušavaju sačuvati rasutu sliku svijeta. Da li to svi više ili manje činimo? I može li se uopšte živjeti bez konstrukcija koje smo stvorili da bi se sačuvali od svijeta ili barem preživjeli?
Odanost, vjernost je, možda, ona osobina za kojom u drugih najviše žudimo. Kada se u ljubavi već naviknemo jedno na drugo, ili kada se – kako se to kaže jezikom priručnika za samopomoć – ljubavna strast smiri ili istroši, ostaje odanost kao nešto što je, barem što se mene tiče, veće i ozbiljnije od same ljubavi. Ljubavi se, itekakve, nađe i među balavurdijom – eto, na primjer, Romeo i Giulietta – dok je vjernost ozbiljna, iznimna, tragikom nabijena relacija među ljudima, koja podrazumijeva i zrelost i odraslost. Pritom, naravno, ne mislim na onu banalnu vjernost, koja ljudima najprva na um padne, a tiče se tjelesne i seksualne promiskuitetnosti. Riječ je o nečemu što je puno ozbiljnije, o nečemu što se, na kraju krajeva, ne tiče samo ljubavnog odnosa, nego i svakog pravog prijateljstva. Na kraju, odanost je način da se rasuti svijet nekako sačuva na okupu. O tome sam, vjerojatno, mislio i u vrijeme „Sarajevskog Marlbora“. Danas mislim puno više. Odanost nekim onodobnim prijateljstvima čini osnovu mog svijeta i još uvijek ga drži na okupu. Stjecajem okolnosti, sva čvrsta prijateljstva i sve godine prijateljevanja u mom su se slučaju zbili do 1992. Ono poslije, naročito po odlasku iz Sarajeva, ali i pri povratcima u Sarajevo, stvarnim i simboličkim, nekako se pretvorilo u plićak, u olako druženje i čašćavanje riječima i u poigravanje tuđim emocijama. Razlog je, između ostalog, bio i taj što sam se prečesto zbližavao s nekim svijetom kojemu je bila veća i važnija njihova predstava o meni, nego što im je bilo do mene. A nemoguće je, recimo, družiti se s nekim čijem se književnom djelu divite ili mu, ne daj Bože, zavidite. Ali i ono što se događalo mimo te vrste grešaka u komunikaciji na kraju bi ispadalo nekako pogrešno. Vjerojatno mojom krivnjom, jer sam očekivao nešto što ljudi nisu mogli pružiti ili na što naprosto nisu bili navikli. Šta sam očekivao? Pa valjda ono što sam imao od tih nekih svojih prijatelja u Sarajevu osamdesetih i početkom devedesetih. Bit će da nisam bio pošten prema ovom novom svijetu, pa se zato nisam mogao ni sprijateljiti s njim. Gledao sam u njima neke druge ljude od kojih se nisam mogao, niti sam se htio, odvojiti, premda se odavno više nismo viđali. Moji prijatelji, oni kojima sam stvarno odan, žive daleko. Razdaljina je nekad u hiljadama kilometara, a nekad u hiljadama neizgovorenih riječi. Ali sam im, eto, vjeran. I to je nešto o čemu s vremena na vrijeme pišem.
Reprint „Mame Leone“ za Bookstan će biti objavljen u izdanju sarajevskog Buybooka. Simpatično mi je kad pronađem prepričanu verziju na internetu za potrebe školske lektire, iako naravno ne želim stimulisati takvu đačku pripremu. Simpatično mi je zato što je autor živ, zdrav i mlad, barem po balkanskim kriterijima gdje su svi mladi do šezdesete. Kakav je Vaš odnos prema uvrštavanju u lektiru, koje je po meni možda najznačajnija valorizacija djela.
Pa nisam siguran koliko me usrećuje ideja da je moja knjiga u školskoj lektiri. Prije bi se reklo da me to uznemirava. Lektira nije nešto što se ozbiljno i odgovorno čita, a još manje je nešto što se voli. Ako će netko nevoljeti moju knjigu, onda bi mi bilo draže da je ne voli u nekom čistom, a ne u nametnutom, lektirnom odnosu. S druge, pak, strane drago mi je, i mislim da je važno, da knjige živih pisaca, i po mogućnosti žive knjige, budu u školskoj lektiri.
Znam ljude kojima je „Mama Leone“ spasila život u periodu adolescencije. Meni su, u toj višeslojnoj knjizi, vjerovatno zbog sličnog vlastitog iskustva, najvažniji baka i deda. Koliko bi Vam život bio siromašniji da nije bilo njihovog prisustva u vlastitom formiranju?
Takav život ne mogu zamisliti. Ne bi on, kao što kažete, bio siromašniji, nego mi se čini da me bez njih dvoje danas ne bi ni bilo. Za početak, vjerojatno ne bih bio pisac. A vrlo vjerojatno ne bih bio ni čitalac. Šta bih onda bio? Stvarno ne znam. Čini mi se da bih bio jako nesretan čovjek i da bih, po svoj prilici, bio ono što se kod nas zove psihijatrijski slučaj. Naime, moja majka i otac imali su tu vrstu odnosa, te su svako za sebe bili emocionalno tako udešeni ljudi, da se pored njih ne bih tek tako uspio provući u život. Tim prije što ni od jednog ni od drugog nisam naslijedio njihove dobre osobine i talente, nego sam povukao samo njihove slabosti, nesavršenosti i mane. Nikako se ne bih mogao nastaviti na njih dvoje, niti bih se mogao formirati u otporu prema njima. Stvarno mislim da bi u tom slučaju od mene ostao jedan solidan duševni bolesnik, koji teško da bi i doživio pedesetu. Ovako kada razgovaramo, pomalo mi se pred očima otvara ta, srećom neostvarena, egzistencija, i nije da mi je neprivlačno zamišljati je, ovako iz daljine, kao moguću fabulu. Djed i baka, tojest Nono i Nona su mi, prije svega drugog, u životu dali priču, i dali su mi vrijeme koje je potrebno da bi priča bila ispričana. A priča prije svega drugog, i više od ičega drugog, traži vrijeme, traži beskrajnu dugočasnost koja joj je potrebna da bi bila ispričana. Oboje su, pogotovo on, znali sjajno pričati, i znali su svijet oko sebe uvjeriti u to da je važno ono što je ispričano i da sve što je važno treba da bude ispričano. Zahvaljujući njoj postao sam čitalac.
Iako je to potpuno irelevantno za ovaj intervju, kad sam kod „Mame Leone“ imam potrebu da kažem kako je priča „Nebo je bilo lijepo kada ti se nađe pod nogama“ moja životna priča. E koliko sam se tih Momira u životu nagledala po kućama mojih komšija u koje sam ulazila kao u vlastite, do momenta kada su im se rađala unučad a mene spopadala neopisiva ljubomora. Sreća, i moje komšije su, kao i barba Momčilo, imali sluha za pedagogiju. Možemo li na uzorku od dvije osobe izvući zaključak da je potreba za ljubavlju i pažnjom kod svih jedinčadi razvedenih roditelja ista?
Može biti i to. Ali mislim da tu postoji i nešto drugo, neka vrsta negativnog talenta ili talenta za katastrofu. Naime, imao sam pet-šest godina kada sam se prvi put vrlo jasno osjetio nevoljenim. Između mene i svijeta je naprosto zijevnula neka strašna praznina, led i pustoš. I u trenutku je bilo uzalud što su me Nona i Nono evidentno voljeli, uzalud je bilo i što me je na svoj čudan način voljela moja nesretna majka, i što me je, na kraju krajeva, na još iščašeniji način volio moj nesretni otac. Kada bi se sve te ljubavi mogle sabrati, reklo bi se da sam bio voljeniji od takozvane normalne djece iz takozvanih prosječnih porodica. Ali upravo je ta voljenost, pretpostavljam, ostavila mogućnost pukotine i prolaza u onaj drugi svijet nevoljenosti, iz kojeg, naročito u ranom djetinjstvu, vodi put u nešto strašno. S druge strane, za osjetiti tu nevoljenost trebalo je imati ozbiljnog talenta. Onodobni psiholozi to su nazivali: hipersenzibilnost u djeteta. I stvarno mi je to pisalo u dijagnozi, najprije psihijatrijskoj, jer sam imao noćne more i urlao u snu, a kasnije, u prvom osnovne, i u nalazu psihologa, od kojeg su tražili da opservira moj slučaj. Naime, imao sam užasno ružan rukopis, najružniji u povijesti male škole u Drveniku kod Makarske, a djelovao sam, po njihovom mišljenju, iznadprosječno inteligentno. Po mom, pak, mišljenju možda i nisam bio baš tako inteligentan, ali sam bio obavješteniji, informiraniji i načitaniji od cijele škole, uključujući i učiteljsko osoblje. I onda kako jedan takav dječak može imati tako strašan rukopis? Osim što je konstatirao da sam hipersenzibilan, psiholog je zaključio i da sam pomalo i izgubljen slučaj, pošto sam se u stanju istinski koncentrirati samo na ono što me zanima. I nevjerojatno mi je cijeloga mog života koliko je taj čovjek, kojemu nikada nisam znao ime, zapravo bio u pravu. Do danas mi ne uspijeva usredotočiti se na stvari koje me ne zanimaju. Priča „Nebo je lijepo kad ti se nađe pod nogama“ zapravo govori o svemu tome.
Vaš otac je imao želju da Vi napišete knjigu o Srebrenici. Vi to, iz sasvim razumljivih razloga, niste bili spremni učiniti i jedino biste, da ste napisali, to možda učinili u jednom primjerku za njega. Kakav je bio odnos roditelja prema Vašem stvaralaštvu?
Oboje su, svako na svoj način, ipak bili čitatelji. Istina, ne onakvi kao Nono i Nona, ali svakako čitatelji. I za razliku od tolikih pisaca, književnih kritičara i profesora književnosti po Zagrebu i Sarajevu, a vjerojatno i drugdje po Balkanu, znali su razlikovati fikciju od fakcije, pa su se spremno mirili i s fikcionalnim likovima u „Mami Leone“, koji su nosili njihova imena, porodične funkcije i stvarne osobine. Znali su da to, ipak, nisu oni, da je to književnost i da nemaju pravo na biografije, živote i imena književnih likova. Da, otac je želio tu knjigu o Srebrenici, trebala mu je iz nekih njegovih razloga, ali ja mu želju nisam mogao ispuniti.
Na predstojećem Bookstanu sa rediteljem Gorčinom Stojanovićem razgovaraćete o knjizi „Sarajevo, plan grada“ koju je objavila zaprešićka Fraktura. Božidar Alajbegović knjigu „Sarajevo, plan grada“, s razlogom je okarakterisao kao literarni spomenik jednom gradu. I ne samo on. Mnogi je smatraju ljubavnim pismom zavičaju. Opet, „naletila“ sam na tekst osobe koja kaže da je prestala čitati na sedamdesetoj strani jer se plašio da mržnja prema Sarajevu ne pređe na njega. Izgleda da je sve u očima posmatrača. A ja bih voljela saznati kako se Vi određujete prema ovim klasifikacijama vezanim za spomenik jednom gradu i ljubavno pismo?
„Sarajevo, plan grada“ je romaneskna konstrukcija jednoga fikcionalnog Sarajeva. Istina, riječ je o ulicama koje su se nekad stvarno tako zvale, ima ih i koje se dan-danas tako zovu, priča ponekad govori o likovima koji su nesumnjivo živjeli u nekom zbiljskom Sarajevu i za koje se mnogim ljudima čini da su ih poznavali, ali to svejedno nije priča o stvarnom Sarajevu, nije novinska ili turistička reportaža, putopis po sarajevskim ulicama. To je fikcija. A što se tiče „osobe“ ili osoba koje u svemu tome nalaze mržnju, riječ je o tipičnom slučaju novokomponovanih nacional-šovinista koji, čini mi se, žive u neprestanom strahu da se neki bivši stanovnici tog grada, budimo i tu vrlo izravni: hrvatske, srpske ili nekoje treće nebošnjačke i nemuslimanske autoidentifikacije, ne vrate u ovo Sarajevo i ne opogane ga svojom nazočnošću, da mu ne pokvare idealnu etničko-religijsku strukturu. Ti ljudi, koje poznajem još od prije rata, znam ih u glavu, inače simpatiziraju hrvatske i srpske turiste, mili su im gosti iz Zagreba i Beograda, koji se tu zadrže dva-tri dana i vazda su spremni da pohvale slavnu sarajevsku multikulturalnost, nacionalnu i vjersku toleranciju, uspostavljenu još u vrijeme Mehmeda Drugog, zvanog Osvajač, i spremni su da se na sva usta bratime s tom nevjerničkom ateističko-sekularnom, katoličko-pravoslavnom ekipom, te da skupa s njima žale za starim dobrim vremenima Jugoslavije. Ali svaki im ovdašnji, sarajevski Hrvat ili Srbin teško pada na želudac, i u svakom vide Neleta Karajlića, Smiljka Šagolja, Emira Kusturicu, kojeg takvi zovu Nemanjom, kojeg na svaki način valja likvidirati i odstraniti u ime sarajevske multikulturalnosti i pratećeg joj merhametluka. No, takvi ne bi trebali brinuti oko mog slučaja: nemam namjeru vraćati se u Sarajevo. Ali isto tako, na Sarajevo o kojem pišem oni do daljnjega neće imati nikakvog utjecaja. Osim što ću ih, eventualno, upotrijebiti kao epizodiste i sporedne likove. A što se tiče spomenika, nemam ih problema zidati. Ni Sarajevu, ni svojima koji su nestali iz tog grada.
Spomenuta Fraktura, odnosno Sibila i Seid Serdarević, bili su razlog povratka Vaših knjiga pod hrvatski izdavački svod. Svakome ko je vidio makar jedno njihovo izdanje razlozi su jasni. Je li, bez obzira na sva iskustva koja ste u Hrvatskoj imali prije Frakture, ipak važno da i knjige stanuju tamo gdje i autor? Ili Vam je svejedno gdje „stanuju“ sve dok svijetom putuju i na svjetske jezike se prevode?
U načelu, važno je da su knjige tamo gdje su im i čitatelji. Nisam oko toga provodio istraživanja, ali mi se čini da je najviše mojih čitatelja – govorimo li samo o onima koji ih čitaju na jeziku izvornika – još uvijek u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu, te u onim dalekim zemljama i gradovima gdje danas žive nekadašnji stanovnici Sarajeva. Volio bih kada bi bilo moguće, a to nije moguće, i izgleda da neće u skorašnjoj budućnosti ni biti moguće, da moje knjige na jeziku izvornika izlaze na jednom mjestu, u Zaprešiću, u Beogradu ili u Buybooku, to zapravo i nije važno, i da se s tog jednog mjesta distribuiraju i prodaju diljem zemalja u kojima se govori ili piše ovim jezikom. Kao što, recimo, prijevodi mojih knjiga izlaze u Njemačkoj, u Frankfurtu, odakle se distribuiraju i prodaju i u Austriji i Švicarskoj. Nema nikakve potrebe ni razloga da ono što je objavljeno u Frankfurtu bude štampano i u Beču ili Bernu.
Vaše stanovanje je takođe zanimljiva tema, posebno iz perspektive onih koji žive život osuđenika na saobraćajni kolaps, buku iz susjednog stana ili miris pražnjena buradi u kojima se nalazio kiseli kupus nakon duge sarajevske zime. Je li život na selu bio izbor ili nužnost? Kad kažem nužnost, ne mislim na to da niste imali gdje drugo pa morali, nego da je takva vrsta izolacije jedan od preduslova za vlastitu kreativnu i mentalnu stabilnost?
Rodio sam se i odrastao u centru Sarajeva, godinama sam živio u centru ili oko centra Zagreba, a onda sam u neka doba počeo primjećivati kako je lijepo onim ljudima koji žive na selu, imaju svoju kuću, svoje susjede na traktorima i svoje vazda slobodno parkirno mjesto. Je li to izolacija? Mislim da nije, jer na selu kontaktiram s otprilike istim brojem ljudi s kojim sam kontaktirao i u gradu. Razlika je u tome što se sad sekiram ako od jutra pljušti kiša, pa mi propada popodnevna hodnja kroz šumu. Ili se sekiram što su neke crne bube pojele lišće na našoj mladoj trešnji. Ali te sekiracije se, zapravo, ne razlikuju od onih gradskih, niti se život na selu razlikuje od života u gradu dok god se čovjek ne počne baviti zemljoradnjom ili stočarstvom, dok god barem ne nabavi kokoši. Nemam kokošinjac, nego se i na selu bavim čitanjem i pisanjem, i dugim popodnevnim, rjeđe jutarnjim hodnjama. Veliko je zadovoljstvo ophodati okolna sela, preći nekih dvadeset, dvadeset i pet kilometara, i onda se vratiti kući pun dojmova. Kada hoda, čovjek na drukčiji način upoznaje svijet nego dok vozi auto ili čak bicikl. Hodanje je sasvim neobičan, i meni najdraži, oblik turizma. Hodajući se nagledaš svijeta kakvog ne bi vidio ni da kupiš turistički aranžman za Bali ili Nepal. I ako za nečim neprestano žalim, ako mi nešto stalno nedostaje, onda je to što više hodanja.
„Valjalo bi pisati samo o onome o čemu se ne može pisati. Ili o čemu se ne smije pisati. Sve drugo je uzaludno. Onaj slavni i stari dojam kako su sve knjige odavno napisane, koji je opće mjesto svake nekulture i nenačitanosti, i na koje se pozivaju svi loši pisci i nikakvi čitatelji ovoga svijeta, porijeklo vuče upravo iz nespremnosti da se piše o onome što boli, što je lično, pogibeljno, traumatično, zabranjeno… Jer to što boli, uvijek je novo, uvijek je prvi put, uvijek je nenapisano. I kada se napiše, opet ostaje nenapisano“, rekli ste u jednom intervjuu kolegi Elvedinu Neziroviću. Bilo bi od ogromne koristi kada bi ovaj statement pročitali mladi autori/ce na početku karijere i pošteno sebi priznali jesu li ili nisu kadri za to. Da je lako, mogao bi svako, pošto nije, možete li zbog onih koji će se možda usuditi pokušati da objasnite vlastitu beskompromisnost i spremnost na pisanje o onome o „čemu se ne može pisati“?
Najprije, mislim da nikome ništa ne treba objašnjavati. Ali možda nije zgoreg da se s vremena na vrijeme postavljaju pitanja. Naravno, samom sebi. A onda ih, u nekim slučajevima, mogu čuti ili pročitati i drugi, pa onda pomisliti da su pitanja postavljena baš njima. Recimo, zašto pišeš? Pisanje je mučan, iznurujući posao, tokom kojeg se čovjek neprestano sudara sa svojom voljom – koja ga nagovara da radi nešto drugo, a onda i sa svojim estetskim, čitalačkim i čitateljskim osjećajem. Naime, prvo što pisca razlikuje od slučajnog udarača po tastaturi jest to da je pisac veći dio vremena zgrožen nad onim što ostaje kao trag njegovog tipkanja ili pisanja. Pisac je zgrožen i zgađen nad onim što je upravo napisao. I čini mu se da to ništa ne valja. Ako mu se sviđa njegov rad, ako se, ne daj Bože, divi samom sebi, tada sasvim pouzdano nije pisac. Možda tek nakon što prođu godine, i nakon što zaboravi ono što je napisao, moglo bi mu se svidjeti nešto od toga. Jako je teško živjeti s tim nezadovoljstvom ugrađenim u vlastiti tekst. Teško je s tim nezadovoljstvom nastaviti pisati. Borba protiv suprotnih poriva slična je borbi čovjeka koji pokušava da prestane pušiti. Ja sam, recimo, vrlo lako prestao pušiti. I mislim da je to zato što sam pisac i što na neki način znam s kakvim demonom imam posla. Sljedeća stvar: nema smisla pisati i misliti na svog čitatelja. U tom ste slučaju manje ili više uspješan pisac elektronskih mailova ili pisama. Roman ili pripovijetka ne pišu se kao što se piše pismo. Onda: ako već pišete, zašto imate potrebu da mislite o tome što je suvremeno, a što nije suvremeno, što se danas čita i prodaje, a što se ne čita i ne prodaje? Misleći o tome ne samo što si otežavate ionako teško i mučno pisanje, nego pišete o nečemu što vas ne zanima i što vas se, zapravo, ne tiče. Pišući o onome što ga se ne tiče, pisac piše loše. Svaki, pa i najbolji pisac tada piše loše. Pisati s razlogom znači pisati o onome što čovjeka u negativnom smislu konstituira. To znači pisati o vlastitim manama, traumama, kompleksima, nevoljama… Svako odistinsko pisanje je pisanje o nevoljama. Samo što se to može raditi na različite načine. „Doživljaju dobrog vojnika Švejka“ govore o istim ili vrlo sličnim ljudskim nevoljama kao „Rat i mir“. „Derviš i smrt“ tematizira slične probleme kojima se bavi Woody Allen u većini svojih filmova, te u onih nekoliko knjiga. Razlika je, međutim, u osobi autora, u tome jesi li Meša Selimović ili si Woody Allen. Ali u oba slučaja tvoja dužnost je da pišeš o onome o čemu se ne može pisati. Ili o onome o čemu je, što bi se reklo među narodom, sramota pisati. To je tvoja dužnost prema samome sebi ili prema vlastitoj muci u književnosti. Piscu ne trebaju ksanaksi da se oslobađa tjeskobe. Pisac njeguje vlastitu tjeskobu, od nje gradi svijet. Jesam li pretjerao s uputstvima? Ako i jesam, ionako ih upućujem i namjenjujem samo sebi. Drugi već znaju svoje.
Za sebe kažete da ste prvo čitatelj, pa tek onda pisac, novinski i književni. Dodala bih vrlo posvećen i ozbiljan čitatelj. Čak i kada bi mi pošlo za rukom da razumijem kako je moguće biti toliko autorski produktivan, ostaje mi malčice nejasno kako i kada stižete toliko čitati. Znam, reći ćete da je to zbog toga što u čitanju, kao i u pisanju, uživate. Uživaju i neki ljudi u trčanju ili kuhanju, ali ne mogu u dva sata napraviti više od dva obroka. Osim što knjige kupujete u Beogradu na sajmu, gdje se po vlastitom priznanju osjećate kao rođak iz provincije, kako ih birate i kako raspoređujete vrijeme za čitanje i pisanje?
Pa, u principu na ne raspoređujem vrijeme, nego živim. A život mi se, uglavnom, svodi na čitanje. Ostatak vremena pišem. To je, uglavnom, sve. Posljednjih dvadeset i pet godina živim u gradu, ili pokraj njega, u kojem se zbiva malo toga što bi mi odvlačilo pažnju. I to je, zapravo, sve. Niti sam naročito radišan, niti ekonomiziram s vremenom, niti previše pišem.
Vaša „Subotnja matineja“ u Jutarnjem listu nastala je kao posljedica lične potrebe da u štampi pročitate sadržaje posvećene umjetnosti kakvi nam danas nažalost nedostaju. Možda sa sadržajima nije toliki problem koliki je sa načinom pisanja. A osim besprijekornosti u tekstu koja je prilično očekivana od autora Vašeg formata, postoji nešto što je izumrlo prije odumiranja sadržaja posvećenih umjetnosti. A to je autorska spremnost da se pohvale drugi autori/ce, neki potpuno zaboravljeni, neki tek stasali, kojima je Vaša preporuka istovremeno i afirmacija na umjetničkoj sceni. Da li se tako spašavate od samodopadnosti i samodovoljnosti, koja bi mogla ići pod ruku sa opusom i priznanjima koje posjedujete?
Ne, nego u Subotnjoj matineji pišem onu vrstu tekstova koje bih sam volio čitati. Osamdesetih su postojali neki pisci, Bogdan Tirnanić, Igor Mandić, Dragan Kremer, Igor Vidmar, Jovica Aćin, Ješa Denegri i još nekoliko njih, koji su mi bili orijentir u izboru knjiga, gramofonskih ploča, filmova, izložbi, i uz koje sam na neki način odrastao i obrazovao se. Uz njih se formirao svoj ukus i oni mi, takvi pisci, nedostaju svih ovih poslijeratnih godina. S raspadom Jugoslavije je iz nekog razloga nestalo teksta koji su oni ispisivali. Subotnja matineja je nekakav moj pokušaj da samome sebi zamijenim sve njih. To nikako ne znači da imam ambiciju drugima budem takav pisac. Niti to mogu, niti želim. Kada razmišljam o čitateljima Subotnje matineje – a to često činim, jer u tome i jest razlika između pisanja za novine i pisanja umjetničke proze i poezije, naprosto moraš misliti o svom novinskom čitatelju – onda ih ne nastojim ni obrazovati, ni uputiti, ni nagovoriti na nešto. Moj cilj je da ih svojom pričom o knjizi, filmu, slici, stripu, arhitektonskom djelu zabavim u subotnje podne i popodne. A pomalo i provjeravam što sve ljudi mogu podnijeti, koliko moja tema smije biti hermetična. Recimo, uživam da zagrebačkoj novinskoj publici, to jest onom dijelu koji čita i voli moje tekstove, podmetnem priču o Vladimiru Nastiću, zaboravljenom, skrajnutom i po mnogo čemu nevažnom sarajevskom pjesniku iz osamdesetih, Srbinu i Hercegovcu, koji ni u današnjem Sarajevu nikome više ništa ne znači. I zapravo mi veoma godi, skoro bih rekao da me ispunjava nekim optimizmom, kada me nepoznati ljudi poslije pitaju za tog Nastića, za Branka Čučka, za slikara Behaudina Selmanovića ili za izmišljenog beogradskog avangardista Iliju Dimića – kojeg je iskreirao genijalni srpski likovni umjetnik Dušan Otašević – sve likovima iz Subotnje matineje, koje sam u udarnom subotnjem broju jednih dnevnih novina uveo u hrvatsku zbilju, pa ih zatim izveo iz nje. Važna mi je Subotnja matineja, jer preko nje samome sebi naočigled potvrđujem koliko je ljudima važno lijepo i dobro pisanje, i koliko dobro napisan novinski tekst zapravo može i smije biti krajnje hermetičan po svom sadržaju. Ali da, naravno, ja te svoje Subotnje matineje doista pišem ulažući u njih sav svoj stilski, intelektualni i emocionalni potencijal, pišem ih najbolje što znam i mogu, onako kako, možda, i ne pišem svaki svoj novinski tekst. A sve to, kažem još jednom, zato što bih volio da takve tekstove netko drugi piše za mene.
Zabavlja li Vas što je „Rod“ istovremeno bio ocijenjen i kao monumentalno epski i lirsko senzibilni roman, dostojan Nobelove nagrade i prvi bezuvjetno klasični hrvatski roman od Krležinih vremena po mišljenju Davora Butkovića, ali i kao roman putem kojeg se za neke obračunavate sa Sarajevom a za neke opraštate sa rodnim gradom. Doduše, osim razlike u mišljenju, između ovih drugih i Butkovića, razlika je i u tome što je „Rod“ Butković pročitao.
Da, Butković je pročitao „Rod“, i napisao to što je napisao, a onda su prilično brojni veselnici nasrnuli i na njega i na mene, smatrajući nedopustivim njegovo pisanje o mojoj knjizi, koja je, također, nedopustiva. Neki se lokalni kritičar na sajtu Moderna vremena, kojeg u Zagrebu cijene kao neobično važnu platformu žive hrvatske književnosti i izdavaštva, okomio i na Frakturu, jer se usudila da objavi takvo što. Biva, knjiga „Rod“ svojevrsni je genocid nad hrvatskim stablovljem i čitavim šumama koje su nedužne zaginule da bi izašlo nešto tako besmisleno i nepotrebno kao „Rod“. Istina, nije on to napisao baš tako dobro, nije se dosjetio genocida nad hrvatskim šumama, te mi je sad pomalo i žao što ga ovako popravljam i reklamiram, ali suština je bila ta. I to je, zapravo, bilo to što se u Zagrebu imalo za reći i napisati o „Rodu“, s jednim i jedinim izuzetkom Butkovića. Nešto više se pisalo u Srbiji, premda knjiga nije tamo izašla, i to je, izuzmem li ponekog dragocjenog sarajevskog prijatelja, bilo uglavnom sve. Onda je objavljen njemački prijevod romana, nakon čega su u najvećim njemačkim novinama, te na radijskim stanicama, objavljeni redom vrlo upućeni, u ocjenama možda i pretjerano euforični tekstovi o „Rodu“. I to je onda bilo to. Pred pohvalama se, pogotovu inozemnim, malo čudno osjećam, kao đak kad dobije peticu pa ga učiteljica hvali pred razredom. Prirodnije doživim gnjevne zaštitnike šuma.
Dok konačno privodim kraju razgovor mislim na sve one koji će reći: „Vidi, gotov intervju, a ništa ga jasno ne upita o Sarajevu. Njoj važnije da ispriča kako je i ona bila ljubomorna na Momire.“ Doduše, naći će se tu i niz drugih zamjerki glede preskočenih tema. Pa da upitam, kad se tačno „nesporazum“ sa Sarajevom desio, da li je Bookstan prilika za njegovo prevazilaženje i da li je danas najviše Sarajeva ne samo u onom kalifornijskom autu koje spominjah nego i na sarajevskim grobljima koja posvećeno obilazite i o njima pišete?
Nikakvog nesporazuma nema. Nesporazum je veoma star, dugotrajan i u osnovi nerazrješiv. I jedna i druga tvrdnja je tačna, iako su međusobno suprotstavljene. Prirodno je da rasteš u otporu prema roditeljima, a onda i prema sredini iz koje si potekao. Prije rata nisam volio Sarajevo. Zavolio sam ga, i to ljubavlju koja je hladnija od smrti, u ratu. Pa kada danas mislim o nekom stvarnom, a ne literarnom Sarajevu, obično vidim onaj grad iz ljeta 1992, i vidim one ljude s kojima sam tada živio u nekoj vrlo neobičnoj, neponovljivoj zajednici. Svako bih to lice želio pamtiti. I zato – iako ne samo zato – volim fotografije Milomira Kovačevića Strašnog. Listam ih, gledam, i pokušavam se sjetiti tko su bili ti ljudi, tko su ta djeca. Čak i ako su danas mrtvi, važniji su mi od tolikih živih. Kao što su mi, i mimo rata, sarajevska groblja trajna opsesija. Obilazim ih, radim neku vrstu fotografskih bilješki i pišem, sve pokušavajući da napišem neku u osnovi nemoguću i nenapisivu knjigu. U tim su grobovima na Koševu, a onda i na Barama, gotovo svi moji živi i mrtvi. Ponekad mi se dogodi da naletim na grob nekoga za koga nisam ni znao da je umro. Pa mu se, na neki način, i obradujem. Tu mu je, na groblju, i mjesto. U svom svijetu i među svojima. A što se tiče nerazumijevanja s onima koji borave izvan tih grobalja, za to sam odavno izgubio interes. Uvesele me, prenu i na čas pokrenu samo kad izreknu ili napišu nešto novo, nešto atraktivno, nešto što je ispunjeno emocijama. Mimo toga, ništa! Naše su se putanje jednom davno mimoišle i nećemo se više susresti ni u beskraju Svemira. Privid je da živimo jedni pokraj drugih ili da se jedni na druge referiramo. Ti ljudi su za mene aveti i prikaze, vesele i budalaste prikaze Tima Burtona, kao što sam i ja za njih, zapravo, samo prikaza. Avet koju bi trebali zaboraviti, i ništa više od toga. Čudno kako to već nisu shvatili i kako nisu odustali. U njihovom svijetu se ne pojavljujem, nema me na njihovim zabavama, premijerama i književnim večerima, i po svemu se mogu osjećati nadmoćnim. Uostalom, taj grad na koji se tako rado pozivaju, baštineći njegovu ukupnu tradiciju kao vlastitu naslijeđenu babovinu, fizički pripada njima. Dobili su ga u ostavinskoj raspravi, bez mene i bez većine ostalih koji im još uvijek smetaju. Pa zar im to nije dovoljno za sreću? Kad im je teško, neka se sjete da je njihovo cijelo današnje Sarajevo, svaka stopa tog asfalta i kaldrme, dok se mi, eto, potucamo naokolo, izmišljajući svoja sarajeva. Stvarno ne razumijem kako ih to ne usrećuje. Pa upravo su to tražili, i upravo to i dalje traže, iako su već odavno dobili. Kao dijete koje živi u mraku pa ne vidi da mu je lopta u rukama.
Sjećanja su moja najdragocjenija imovina
Razgovarala Kristina Ljevak
Miljenko Jergović jedan je od najznačajnijih savremenih pisaca, autor je četrdesetak knjiga pripovjedne proze, romana, eseja i pjesama, te knjiga epistolarne proze (sa Semezdinom Mehmedinovićem te sa Svetislavom Basarom). Romani i knjige priča prevođeni su mu na dvadesetak jezika i tako objavljeni u više od sto različitih izdanja. Po vlastitom priznanju, posljednjih 25 godina koliko ne živi u rodnom gradu, uložio je u stvaranje fikcionalnog Sarajeva, Mejtaša i Sepetarevca, „koji s istoimenim stvarnim toponimima mogu, ali i ne moraju imati veze“.
Miljenko Jergović biće gost predstojećeg Internacionalnog festivala književnosti Bookstan. Tada će biti objavljen i reprint u izdanju Buybooka njegove kultne knjige „Mama Leone“. O njoj te knjizi „Nezemaljski izraz njegovih ruku“, o gustoj krošnje višnje u kojoj je eksplodirala mina u ljeto 1992. a iz te atmosfere nastao „Sarajevski Marlboro“, razgovarali smo pred sarajevsko gostovanje. U prvom dijelu intervjua Miljenko Jergović govori i o čitanju kao osnovnom razlogu lične egzistencije, o pokušajima čuvanja rasute slike svijeta, djedu i baki koji su mu prije svega drugog u životu dali priču te o fatalnim razlikama između proživljenih iskustava.
* Na početku jedne od posljednjih knjige „Nezemaljski izraz njegovih ruku“, pišući o Gavrilu Principu i njegovom dolasku u Sarajevo, pišete kako se nije snašao. „Ozbiljan i naivan kao svako seljače, našao se u tom stroju za mljevenje ljudi, koji će mu, u prvi mah, skršiti dušu, poniziti ga, udariti mu na samopouzdanje…“ Ako bismo sebi dopustili malo pojednostavljivanja, da li bismo mogli reći kako bi cjelokupna istorija od 1914. do sada izgledala bitno drugačije da mentalitet Sarajeva nije toliko brižljivo odgojio neprihvatanje svega i svakoga, da je naprimjer Gavrilo Princip bio dobrodošao?
Da, vjerojatno bi sve, ali baš sve, bilo drukčije. Samo što takva pretpostavka nema smisla, jer u tom slučaju ni mi ne bismo bili mi. Stari Heraklit, koji je stvarno znao sve o svemu, prvi kaže kako je karakter sudbina. I onda se na toj činjenici zasniva velika antička drama, Eshil, Sofoklo, Euripid, a nakon njih, reklo bi se, i sve ono što slijedi iz tradicija antičke drame, pa čak i ponešto što se rađalo mimo nje i bez znanja o Heraklitu Mračnom i njegovim nastavljačima. Čak je i u našoj epskoj narodnoj tradiciji, pa sve do tradicija novokomponovane narodne muzike, čovjekov karakter istodobno i njegova sudbina. I onda kada govorim o Principovoj frustraciji gradom, ali i o svojoj frustraciji Sarajevom iz vremena mog djetinjstva, ja to činim i s nekom fatalističkom naklonošću. Ne nužno i ne samo Sarajevu, nego i onome što mi je od Sarajeva mnogo bliže, svojim bližnjima, pa na kraju i samom sebi. Jer ja sam, u vlastitom doživljaju stvari, ne samo Gavrilo Princip, došljo i naivko zlostavljan od grada, nego sam i onaj koji zlostavlja tog došlju i naivka. Mentaliteti se, istina, s vremenom mijenjaju i preoblikuju, pa ovo današnje Sarajevo sasvim sigurno nije ni nalik Sarajevu iz 1984, u kojemu sam ja odrastao, kao ni Sarajevu iz 1914, u kojemu je Princip zauvijek prekinuo svoje odrastanje, ali ja se onog prošlog Sarajeva ne bih odricao, niti bih ga poricao, jer bih na taj način umnogome porekao ono što me je značajno odredilo. U tom jučerašnjem Sarajevu su moja sjećanja, a sjećanja su moja najdragocjenija imovina. Od njih se, konačno, sastoji i moja imaginacija. U sjećanjima je i moj karakter i mentalitet, pa onda i moja sudbina.
Slično pitanje, o daljem toku istorije, postavljate na primjeru Muhameda Mehmedbašića. „Da je Muhamed Mehmedbašić bacio bombu sa samovoz nadvojvode Franje Ferdinanda, drugačiji bismo, možda, bili mi koji smo se nakon toga rađali u Sarajevu.“ Koliko je do Mehmedbašićeve bombe a koliko do naše nespremnosti da adekvatno procesuiramo posljedice Velikog rata, pa tek onda Drugog svjetskog, pa onda nam možda na red dođe ovaj posljednji koji je, uz prethodne, zaokružio transgeneracijsku traumu kao nerijetko jedino što nam od predaka ostaje u amanet?
Naš problem sastoji se u tome što se svaki naš rat u jednom trenutku pokaže nedovršenim. Ne samo da nije završio, i sve su manji izgledi da se završi, rat iz 1992, nego su nedovršeni i ratovi iz 1941. i 1914, pa dovršen nije čak i onaj kratki, ljetni rat iz 1878, tokom kojeg je Austro-Ugarska zaposjedala Bosnu i Hercegovinu. Mi se ne umijemo nositi ni s pobjedama, ni s porazima, a svaki, ali baš svaki od naših ratova – a možda je to karakteristika rata kao takvog? – završio je ambivalentnim ishodom, porazom kroz pobjedu ili pobjedom kroz poraz. Tome dodatno doprinosi ta fatalna izmiješanost, višenacionalnost Bosne i Hercegovine, kojoj se, evo, skoro već i dohakalo. Naime, nikada u nas nije bilo rata, niti ga je ikada i moglo biti, koji za pojedine etničke većine ne bi završio pobjedom, a istovremeno za druge porazom. Onaj rat iz 1941. doveo je do uništenja, gotovo potpunog, jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini, a uništenje se teško može shvatiti kao pobjeda. Također, iz specifičnih razloga, koji se dijelom tiču pristajanja uz NDH, ali se ne tiču samo toga, taj rat bio je porazan za ogroman broj bosanskohercegovačkih Hrvata, te za dio Muslimana (budućih Bošnjaka). Srbi su, uglavnom, bili trijumfalni pobjednici, a Partija je činila koliko je mogla i znala – iako je premalo znala, te samim tim i nije mogla – da uspostavi ravnotežu između pobjednika i poraženih. Tome je samo donekle mogla pomoći činjenica što su partizanske jedinice u Bosni i Hercegovini već 1943. bile primjerno višenacionalne. Rat iz 1914. završio je, samo privremeno završio, teškim i totalnim porazom one građanske, kuferaške, mahom katoličke, a nacionalnom autoidentifikacijom masovno hrvatske supstance, koja se vrlo snažno identificirala s Austro-Ugarskom i koja je modernizaciju društva doživljavala kao vlastiti sudbinski zalog. Bio je to poraz i za Muslimane (Bošnjake), koji su taman prihvatili Austro-Ugarsku, nakon što su 1878. doživjeli svoj veliki poraz. Srbi su bili pobjednici, ali to domaći bosanskohercegovački Srbi baš i nisu osjećali. Iako su, recimo, 1878, zajedno s Muslimanima (Bošnjacima) doživjeli svoj veliki, totalni poraz, dok su Hrvati slavili pobjedu… Sve bi ovo bilo dragocjeno znati, e da bi se, možda, naučilo živjeti sa svim svojim nedovršenim ratovima, a da se nema iluzije da će oni ikad biti dovršeni. A da je Muhamed Mehmedbašić ubio Franju Ferdinanda, ili da je Gavrilo Princip prekasno izašao iz one buregdžinice i da nije banuo pred automobil koji se nasred ulice pred njegovim očima okreće, naša bi povijest, naravno, drukčije potekla. Ali onda ni mi više ne bismo bili mi. Ili tačnije rečeno: ne bi nas bilo. Vas i mene, sasvim lično i personalno, ne bi bilo, jer bi se umjesto nas rodili neki drugi ljudi. Mi smo, između ostalog, i djeca naših povijesti, kao i niza slučajnih i fantastičnih okolnosti koje su iz tih povijesti proizašle. U ovom gradu i ovoj zemlji, mislim na Sarajevo i na Bosnu, mi smo u tragičnom smislu djeca Gavrila Principa koji izlazi iz buregdžinice dok se nasred uske sarajevske ulice, dvadesetak, trideset koraka od apoteke koja se cijeloga mog života zvala Prvi maj, okreće automobil s nadvojvodom i vojvotkinjom. Da se nije odvažio zapucati rodili bi se neki drugi ljudi umjesto nas.
Pišući o Predragu Finciju kao jednom od dvojice glumaca koji su tumačili ulogu Gavrila Principa u dva filma o sarajevskom atentatu, pišete i o tome kako danas ne postoji Sarajevo u kojem bi Predrag Finci bio Sarajlija. „Na mjestu na kojemu je Sarajevo nekada bilo danas je istoimeni grad, često istih, premda već oronulih građevina, ali to nije isti grad, niti u njega ima povratka onima koji nikada u njemu takvom nisu bili. Nema udaljenijeg inostranstva od tog Sarajeva, ni tuđijeg mjesta, ni dubljeg nerazumijevanja.“ Jesu li razlozi koje pronalazite za Predraga Fincija jednaki Vašima kada je riječ o Sarajevu?
Da, naravno da jesu. Tako je svakome tko je otišao. Ne može biti tuđijeg mjesta od mjesta o kojemu znate sve, mjesta koje poznajete i za koje tačno znate po čemu to mjesto nije vaše i po čemu vi tu ne pripadate. Kao što, uostalom, nema dubljeg nerazumijevanja od nerazumijevanja koje nastaje među ljudima između kojih ne postoje jezične ni kulturne razlike, ali postoji ta nepremostiva i fatalna razlika u proživljenim iskustvima, iz koje zatim nastaje niz drugih, jednako nepremostivih i fatalnih razlika. I tako bi to bilo ako krajnje pojednostavimo stvari i ako o vlastitim socijalnim iskustvima počnemo razmišljati hladno i racionalno, kao da govorimo o kemijskim elementima i njihovim međusobnim odnosima. Ali ono što ljude, recimo, razlikuje od kemijskih elemenata jest to što svatko od nas ima pravo na svoju priču. Predrag Finci na svoju, vi na svoju, ja na svoju, a onda i pravo na svoje Sarajevo. Postoji onoliko Sarajeva koliko je živih stanovnika tog grada, bivših ili sadašnjih, svejedno.
Bila sam u društvu sarajevskih prijatelja koji takođe više ne pripadaju Sarajevu. Vozili smo se nepreglednom autocestom kroz Kaliforniju. Grmjelo je i sijevalo, kažu nikada nije palo toliko kiše kao te zime u tom dijelu Amerike. Dok smo u svakom trenutku mislili kako će nas voda ili vjetar smaći sa ceste, slušali smo audio verziju „Sarajevskog Marlbora“ u interpretaciji Mustafe Nadarevića. Tada nisam razmišljala o simbolici te situacije. Bilo mi je važno da živu glavu izvučemo. Kasnije mi se to učinilo kao tužna slika. Ne znam da li zbog spoznaje da je više Sarajeva u tom trenutku bilo u nekom autu pod kalifornijskom kišom ili zbog toga što je mojim prijateljima ta knjiga i dvadeset godina poslije jedna od najčvršćih veza sa gradom koji su napustili. Šta je Vama „Sarajevski Marlboro“ iz današnje perspektive, 24 godine od prvog izdanja?
Priče iz kojih je nastala ta knjiga počeo sam pisati u kasno ljeto 1992. Bilo je vruće i suho, voće po sarajevskim baščama bogato je rodilo. Nama je, u gustoj krošnji naše višnje, eksplodirala mina od osamdeset i dva milimetra, raščešljala je i dijelom ubila plod, ali ono što je ostalo poslije je dobro dozrijevalo. Višnju ne možeš ubiti iz minobacača, mislio sam. Iako nisam od toga napisao priču, od te je višnje i iz atmosfere vrućeg i suhog ljeta 1992. započela ta knjiga. Živio sam u uvjerenju da je to kraj, da uskoro više ničega od ovog neće biti i da bi, za slučaj da preživim, bilo važno da sve to pretvorim u priču. Naravno ta priča je trebala biti važna samo meni. O drugima u tom kontekstu nisam mislio. Sljedećih godinu i pol, najprije u Sarajevu, a od ljeta sljedeće godine u Zagrebu, pisao sam takve priče. Napisao sam ih trideset i to je bio „Sarajevski Marlboro“. Kada danas čitam tu knjigu, čini mi se da ju je pisao neki drugi ja, kojeg jako dobro poznajem, razumijem o čemu govori, kao svoje prihvaćam sve njegove motive, vlastitom kožom osjećam ono što je osjećao i on, ali taj ja u suštini odavno više ne postoji. Nestalo ga je onako kao što je nestalo njegovog, tojest mojeg, prijeratnog svijeta. „Sarajevski Marlboro“ je pisan u ratu, ali je po ideji i emociji prijeratna knjiga.
Zbog teme i uspjeha „Sarajevskog Marlbora“ mislili su da ste pisac jedne knjige. Slično je pratilo i „Mamu Leone“, odnosno uvjerenost da ste, pišući o ratu i djetinjstvu, napisali sve o čemu se može pisati. Na nesreću onih koji bi bili najsretniji da niste nikada ništa napisali, demantovali ste prognoze nesvakidašnjim opusom. Jeste li nakon „Sarajevskog Marlbora“ imali, uslovno rečeno, jasan plan o vlastitom literarnom putu? I da li je možda obim i značaj vlastite produkcije posljedica straha da se ne uljuljkate u udobnosti koju je najuspješnija knjiga donijela? Od krstarenja svijetom do frotira u kupaonici s izvezenim vlastitim imenom bez propuštene kvačice na ć u prezimenu?
Najprije, reći ću da me zabavlja i da pomalo i mazohistički uživam u iščekivanjima jedne vrste mojih da ne kažem obožavatelja, ima ih u Sarajevu, ali ne samo u Sarajevu, koji evo već frtalj stoljeća iščekuju trenutak kada ću ili da prestanem da pišem, ili kada će neka međunarodna stručna komisija objaviti nalaz kako ništa ne valja ono što sam napisao, ili kada će se netko javiti s otkrićem kako je „Sarajevski Marlboro“ i desetak sljedećih mojih markantnijih knjiga zapravo napisao netko drugi, a da sam ja ukrao njegova djela. U početku čovjeka zna i ojaditi kada se, izvan vlastite volje, pretvori u negativnu opsesiju većeg broja ljudi, uključujući i one koji su mu se činili relativno bliskim, ali kasnije to biva ljekovito. Činjenica je da ja o sebi mislim mnogo manje i rjeđe nego što oni misle o meni, kao što je činjenica i to da oni imaju razrađeniju viziju moje karijere nego što sam je ja ikada imao. Nikada se nisam književnošću bavio u karijerne svrhe. Pišem zato što čitam, a čitam zato što je u čitanju temelj i osnovni razlog moje egzistencije. Živ sam po tome što čitam. Ostalo me u životu sasvim malo zanima. I još nešto: uvijek pišem svoju prvu knjigu. One prethodne ne doživljavam kao nekakav kredit, niti kao dodatak na ugled. Ne pišem da bih bio pisac, nego pišem zato što pišem, zato što pišem, zato što pišem… Možda bih rekao da pišem zato što moram, samo kada to moranje ne bi u sebi podrazumijevalo nešto represivno i nasilno. U pisanju nema ničeg represivnog i nasilnog. I uvijek imam barem desetostruko više ideja, zamisli, planova i projekata o onom što bih htio pisati, nego što imam vremena, energije, godina i dana za pisanje. Odistinski mi je drago kada je nekome važno ono što sam napisao. Ali mi je, isto tako, odistinski svejedno kada netko ima problema s činjenicom što je nekome drugom važno ono što sam napisao. Kao što sam ravnodušan i prema onima koji su, recimo, ravnodušni prema onome što radim. A što se tiče hotelskih frotira s imenom i prezimenom gosta, to je nešto što nikoga pametnog neće impresionirati, ali čovjeka može zabaviti.
Kad sam kod „Sarajevskog Marlbora“, na pamet mi pada priča o vjernosti kao osnovnim načelom ljubavi, „možda važnijim od ljubavi same“ kako pišete, pišući o Senki koja odbija da posthumno prihvati mužev preljub. Senku upoređujete sa onima koji pokušavaju sačuvati rasutu sliku svijeta. Da li to svi više ili manje činimo? I može li se uopšte živjeti bez konstrukcija koje smo stvorili da bi se sačuvali od svijeta ili barem preživjeli?
Odanost, vjernost je, možda, ona osobina za kojom u drugih najviše žudimo. Kada se u ljubavi već naviknemo jedno na drugo, ili kada se – kako se to kaže jezikom priručnika za samopomoć – ljubavna strast smiri ili istroši, ostaje odanost kao nešto što je, barem što se mene tiče, veće i ozbiljnije od same ljubavi. Ljubavi se, itekakve, nađe i među balavurdijom – eto, na primjer, Romeo i Giulietta – dok je vjernost ozbiljna, iznimna, tragikom nabijena relacija među ljudima, koja podrazumijeva i zrelost i odraslost. Pritom, naravno, ne mislim na onu banalnu vjernost, koja ljudima najprva na um padne, a tiče se tjelesne i seksualne promiskuitetnosti. Riječ je o nečemu što je puno ozbiljnije, o nečemu što se, na kraju krajeva, ne tiče samo ljubavnog odnosa, nego i svakog pravog prijateljstva. Na kraju, odanost je način da se rasuti svijet nekako sačuva na okupu. O tome sam, vjerojatno, mislio i u vrijeme „Sarajevskog Marlbora“. Danas mislim puno više. Odanost nekim onodobnim prijateljstvima čini osnovu mog svijeta i još uvijek ga drži na okupu. Stjecajem okolnosti, sva čvrsta prijateljstva i sve godine prijateljevanja u mom su se slučaju zbili do 1992. Ono poslije, naročito po odlasku iz Sarajeva, ali i pri povratcima u Sarajevo, stvarnim i simboličkim, nekako se pretvorilo u plićak, u olako druženje i čašćavanje riječima i u poigravanje tuđim emocijama. Razlog je, između ostalog, bio i taj što sam se prečesto zbližavao s nekim svijetom kojemu je bila veća i važnija njihova predstava o meni, nego što im je bilo do mene. A nemoguće je, recimo, družiti se s nekim čijem se književnom djelu divite ili mu, ne daj Bože, zavidite. Ali i ono što se događalo mimo te vrste grešaka u komunikaciji na kraju bi ispadalo nekako pogrešno. Vjerojatno mojom krivnjom, jer sam očekivao nešto što ljudi nisu mogli pružiti ili na što naprosto nisu bili navikli. Šta sam očekivao? Pa valjda ono što sam imao od tih nekih svojih prijatelja u Sarajevu osamdesetih i početkom devedesetih. Bit će da nisam bio pošten prema ovom novom svijetu, pa se zato nisam mogao ni sprijateljiti s njim. Gledao sam u njima neke druge ljude od kojih se nisam mogao, niti sam se htio, odvojiti, premda se odavno više nismo viđali. Moji prijatelji, oni kojima sam stvarno odan, žive daleko. Razdaljina je nekad u hiljadama kilometara, a nekad u hiljadama neizgovorenih riječi. Ali sam im, eto, vjeran. I to je nešto o čemu s vremena na vrijeme pišem.
Reprint „Mame Leone“ za Bookstan će biti objavljen u izdanju sarajevskog Buybooka. Simpatično mi je kad pronađem prepričanu verziju na internetu za potrebe školske lektire, iako naravno ne želim stimulisati takvu đačku pripremu. Simpatično mi je zato što je autor živ, zdrav i mlad, barem po balkanskim kriterijima gdje su svi mladi do šezdesete. Kakav je Vaš odnos prema uvrštavanju u lektiru, koje je po meni možda najznačajnija valorizacija djela.
Pa nisam siguran koliko me usrećuje ideja da je moja knjiga u školskoj lektiri. Prije bi se reklo da me to uznemirava. Lektira nije nešto što se ozbiljno i odgovorno čita, a još manje je nešto što se voli. Ako će netko nevoljeti moju knjigu, onda bi mi bilo draže da je ne voli u nekom čistom, a ne u nametnutom, lektirnom odnosu. S druge, pak, strane drago mi je, i mislim da je važno, da knjige živih pisaca, i po mogućnosti žive knjige, budu u školskoj lektiri.
Znam ljude kojima je „Mama Leone“ spasila život u periodu adolescencije. Meni su, u toj višeslojnoj knjizi, vjerovatno zbog sličnog vlastitog iskustva, najvažniji baka i deda. Koliko bi Vam život bio siromašniji da nije bilo njihovog prisustva u vlastitom formiranju?
Takav život ne mogu zamisliti. Ne bi on, kao što kažete, bio siromašniji, nego mi se čini da me bez njih dvoje danas ne bi ni bilo. Za početak, vjerojatno ne bih bio pisac. A vrlo vjerojatno ne bih bio ni čitalac. Šta bih onda bio? Stvarno ne znam. Čini mi se da bih bio jako nesretan čovjek i da bih, po svoj prilici, bio ono što se kod nas zove psihijatrijski slučaj. Naime, moja majka i otac imali su tu vrstu odnosa, te su svako za sebe bili emocionalno tako udešeni ljudi, da se pored njih ne bih tek tako uspio provući u život. Tim prije što ni od jednog ni od drugog nisam naslijedio njihove dobre osobine i talente, nego sam povukao samo njihove slabosti, nesavršenosti i mane. Nikako se ne bih mogao nastaviti na njih dvoje, niti bih se mogao formirati u otporu prema njima. Stvarno mislim da bi u tom slučaju od mene ostao jedan solidan duševni bolesnik, koji teško da bi i doživio pedesetu. Ovako kada razgovaramo, pomalo mi se pred očima otvara ta, srećom neostvarena, egzistencija, i nije da mi je neprivlačno zamišljati je, ovako iz daljine, kao moguću fabulu. Djed i baka, tojest Nono i Nona su mi, prije svega drugog, u životu dali priču, i dali su mi vrijeme koje je potrebno da bi priča bila ispričana. A priča prije svega drugog, i više od ičega drugog, traži vrijeme, traži beskrajnu dugočasnost koja joj je potrebna da bi bila ispričana. Oboje su, pogotovo on, znali sjajno pričati, i znali su svijet oko sebe uvjeriti u to da je važno ono što je ispričano i da sve što je važno treba da bude ispričano. Zahvaljujući njoj postao sam čitalac.
Iako je to potpuno irelevantno za ovaj intervju, kad sam kod „Mame Leone“ imam potrebu da kažem kako je priča „Nebo je bilo lijepo kada ti se nađe pod nogama“ moja životna priča. E koliko sam se tih Momira u životu nagledala po kućama mojih komšija u koje sam ulazila kao u vlastite, do momenta kada su im se rađala unučad a mene spopadala neopisiva ljubomora. Sreća, i moje komšije su, kao i barba Momčilo, imali sluha za pedagogiju. Možemo li na uzorku od dvije osobe izvući zaključak da je potreba za ljubavlju i pažnjom kod svih jedinčadi razvedenih roditelja ista?
Može biti i to. Ali mislim da tu postoji i nešto drugo, neka vrsta negativnog talenta ili talenta za katastrofu. Naime, imao sam pet-šest godina kada sam se prvi put vrlo jasno osjetio nevoljenim. Između mene i svijeta je naprosto zijevnula neka strašna praznina, led i pustoš. I u trenutku je bilo uzalud što su me Nona i Nono evidentno voljeli, uzalud je bilo i što me je na svoj čudan način voljela moja nesretna majka, i što me je, na kraju krajeva, na još iščašeniji način volio moj nesretni otac. Kada bi se sve te ljubavi mogle sabrati, reklo bi se da sam bio voljeniji od takozvane normalne djece iz takozvanih prosječnih porodica. Ali upravo je ta voljenost, pretpostavljam, ostavila mogućnost pukotine i prolaza u onaj drugi svijet nevoljenosti, iz kojeg, naročito u ranom djetinjstvu, vodi put u nešto strašno. S druge strane, za osjetiti tu nevoljenost trebalo je imati ozbiljnog talenta. Onodobni psiholozi to su nazivali: hipersenzibilnost u djeteta. I stvarno mi je to pisalo u dijagnozi, najprije psihijatrijskoj, jer sam imao noćne more i urlao u snu, a kasnije, u prvom osnovne, i u nalazu psihologa, od kojeg su tražili da opservira moj slučaj. Naime, imao sam užasno ružan rukopis, najružniji u povijesti male škole u Drveniku kod Makarske, a djelovao sam, po njihovom mišljenju, iznadprosječno inteligentno. Po mom, pak, mišljenju možda i nisam bio baš tako inteligentan, ali sam bio obavješteniji, informiraniji i načitaniji od cijele škole, uključujući i učiteljsko osoblje. I onda kako jedan takav dječak može imati tako strašan rukopis? Osim što je konstatirao da sam hipersenzibilan, psiholog je zaključio i da sam pomalo i izgubljen slučaj, pošto sam se u stanju istinski koncentrirati samo na ono što me zanima. I nevjerojatno mi je cijeloga mog života koliko je taj čovjek, kojemu nikada nisam znao ime, zapravo bio u pravu. Do danas mi ne uspijeva usredotočiti se na stvari koje me ne zanimaju. Priča „Nebo je lijepo kad ti se nađe pod nogama“ zapravo govori o svemu tome.
Vaš otac je imao želju da Vi napišete knjigu o Srebrenici. Vi to, iz sasvim razumljivih razloga, niste bili spremni učiniti i jedino biste, da ste napisali, to možda učinili u jednom primjerku za njega. Kakav je bio odnos roditelja prema Vašem stvaralaštvu?
Oboje su, svako na svoj način, ipak bili čitatelji. Istina, ne onakvi kao Nono i Nona, ali svakako čitatelji. I za razliku od tolikih pisaca, književnih kritičara i profesora književnosti po Zagrebu i Sarajevu, a vjerojatno i drugdje po Balkanu, znali su razlikovati fikciju od fakcije, pa su se spremno mirili i s fikcionalnim likovima u „Mami Leone“, koji su nosili njihova imena, porodične funkcije i stvarne osobine. Znali su da to, ipak, nisu oni, da je to književnost i da nemaju pravo na biografije, živote i imena književnih likova. Da, otac je želio tu knjigu o Srebrenici, trebala mu je iz nekih njegovih razloga, ali ja mu želju nisam mogao ispuniti.
Na predstojećem Bookstanu sa rediteljem Gorčinom Stojanovićem razgovaraćete o knjizi „Sarajevo, plan grada“ koju je objavila zaprešićka Fraktura. Božidar Alajbegović knjigu „Sarajevo, plan grada“, s razlogom je okarakterisao kao literarni spomenik jednom gradu. I ne samo on. Mnogi je smatraju ljubavnim pismom zavičaju. Opet, „naletila“ sam na tekst osobe koja kaže da je prestala čitati na sedamdesetoj strani jer se plašio da mržnja prema Sarajevu ne pređe na njega. Izgleda da je sve u očima posmatrača. A ja bih voljela saznati kako se Vi određujete prema ovim klasifikacijama vezanim za spomenik jednom gradu i ljubavno pismo?
„Sarajevo, plan grada“ je romaneskna konstrukcija jednoga fikcionalnog Sarajeva. Istina, riječ je o ulicama koje su se nekad stvarno tako zvale, ima ih i koje se dan-danas tako zovu, priča ponekad govori o likovima koji su nesumnjivo živjeli u nekom zbiljskom Sarajevu i za koje se mnogim ljudima čini da su ih poznavali, ali to svejedno nije priča o stvarnom Sarajevu, nije novinska ili turistička reportaža, putopis po sarajevskim ulicama. To je fikcija. A što se tiče „osobe“ ili osoba koje u svemu tome nalaze mržnju, riječ je o tipičnom slučaju novokomponovanih nacional-šovinista koji, čini mi se, žive u neprestanom strahu da se neki bivši stanovnici tog grada, budimo i tu vrlo izravni: hrvatske, srpske ili nekoje treće nebošnjačke i nemuslimanske autoidentifikacije, ne vrate u ovo Sarajevo i ne opogane ga svojom nazočnošću, da mu ne pokvare idealnu etničko-religijsku strukturu. Ti ljudi, koje poznajem još od prije rata, znam ih u glavu, inače simpatiziraju hrvatske i srpske turiste, mili su im gosti iz Zagreba i Beograda, koji se tu zadrže dva-tri dana i vazda su spremni da pohvale slavnu sarajevsku multikulturalnost, nacionalnu i vjersku toleranciju, uspostavljenu još u vrijeme Mehmeda Drugog, zvanog Osvajač, i spremni su da se na sva usta bratime s tom nevjerničkom ateističko-sekularnom, katoličko-pravoslavnom ekipom, te da skupa s njima žale za starim dobrim vremenima Jugoslavije. Ali svaki im ovdašnji, sarajevski Hrvat ili Srbin teško pada na želudac, i u svakom vide Neleta Karajlića, Smiljka Šagolja, Emira Kusturicu, kojeg takvi zovu Nemanjom, kojeg na svaki način valja likvidirati i odstraniti u ime sarajevske multikulturalnosti i pratećeg joj merhametluka. No, takvi ne bi trebali brinuti oko mog slučaja: nemam namjeru vraćati se u Sarajevo. Ali isto tako, na Sarajevo o kojem pišem oni do daljnjega neće imati nikakvog utjecaja. Osim što ću ih, eventualno, upotrijebiti kao epizodiste i sporedne likove. A što se tiče spomenika, nemam ih problema zidati. Ni Sarajevu, ni svojima koji su nestali iz tog grada.
Spomenuta Fraktura, odnosno Sibila i Seid Serdarević, bili su razlog povratka Vaših knjiga pod hrvatski izdavački svod. Svakome ko je vidio makar jedno njihovo izdanje razlozi su jasni. Je li, bez obzira na sva iskustva koja ste u Hrvatskoj imali prije Frakture, ipak važno da i knjige stanuju tamo gdje i autor? Ili Vam je svejedno gdje „stanuju“ sve dok svijetom putuju i na svjetske jezike se prevode?
U načelu, važno je da su knjige tamo gdje su im i čitatelji. Nisam oko toga provodio istraživanja, ali mi se čini da je najviše mojih čitatelja – govorimo li samo o onima koji ih čitaju na jeziku izvornika – još uvijek u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu, te u onim dalekim zemljama i gradovima gdje danas žive nekadašnji stanovnici Sarajeva. Volio bih kada bi bilo moguće, a to nije moguće, i izgleda da neće u skorašnjoj budućnosti ni biti moguće, da moje knjige na jeziku izvornika izlaze na jednom mjestu, u Zaprešiću, u Beogradu ili u Buybooku, to zapravo i nije važno, i da se s tog jednog mjesta distribuiraju i prodaju diljem zemalja u kojima se govori ili piše ovim jezikom. Kao što, recimo, prijevodi mojih knjiga izlaze u Njemačkoj, u Frankfurtu, odakle se distribuiraju i prodaju i u Austriji i Švicarskoj. Nema nikakve potrebe ni razloga da ono što je objavljeno u Frankfurtu bude štampano i u Beču ili Bernu.
Vaše stanovanje je takođe zanimljiva tema, posebno iz perspektive onih koji žive život osuđenika na saobraćajni kolaps, buku iz susjednog stana ili miris pražnjena buradi u kojima se nalazio kiseli kupus nakon duge sarajevske zime. Je li život na selu bio izbor ili nužnost? Kad kažem nužnost, ne mislim na to da niste imali gdje drugo pa morali, nego da je takva vrsta izolacije jedan od preduslova za vlastitu kreativnu i mentalnu stabilnost?
Rodio sam se i odrastao u centru Sarajeva, godinama sam živio u centru ili oko centra Zagreba, a onda sam u neka doba počeo primjećivati kako je lijepo onim ljudima koji žive na selu, imaju svoju kuću, svoje susjede na traktorima i svoje vazda slobodno parkirno mjesto. Je li to izolacija? Mislim da nije, jer na selu kontaktiram s otprilike istim brojem ljudi s kojim sam kontaktirao i u gradu. Razlika je u tome što se sad sekiram ako od jutra pljušti kiša, pa mi propada popodnevna hodnja kroz šumu. Ili se sekiram što su neke crne bube pojele lišće na našoj mladoj trešnji. Ali te sekiracije se, zapravo, ne razlikuju od onih gradskih, niti se život na selu razlikuje od života u gradu dok god se čovjek ne počne baviti zemljoradnjom ili stočarstvom, dok god barem ne nabavi kokoši. Nemam kokošinjac, nego se i na selu bavim čitanjem i pisanjem, i dugim popodnevnim, rjeđe jutarnjim hodnjama. Veliko je zadovoljstvo ophodati okolna sela, preći nekih dvadeset, dvadeset i pet kilometara, i onda se vratiti kući pun dojmova. Kada hoda, čovjek na drukčiji način upoznaje svijet nego dok vozi auto ili čak bicikl. Hodanje je sasvim neobičan, i meni najdraži, oblik turizma. Hodajući se nagledaš svijeta kakvog ne bi vidio ni da kupiš turistički aranžman za Bali ili Nepal. I ako za nečim neprestano žalim, ako mi nešto stalno nedostaje, onda je to što više hodanja.
„Valjalo bi pisati samo o onome o čemu se ne može pisati. Ili o čemu se ne smije pisati. Sve drugo je uzaludno. Onaj slavni i stari dojam kako su sve knjige odavno napisane, koji je opće mjesto svake nekulture i nenačitanosti, i na koje se pozivaju svi loši pisci i nikakvi čitatelji ovoga svijeta, porijeklo vuče upravo iz nespremnosti da se piše o onome što boli, što je lično, pogibeljno, traumatično, zabranjeno… Jer to što boli, uvijek je novo, uvijek je prvi put, uvijek je nenapisano. I kada se napiše, opet ostaje nenapisano“, rekli ste u jednom intervjuu kolegi Elvedinu Neziroviću. Bilo bi od ogromne koristi kada bi ovaj statement pročitali mladi autori/ce na početku karijere i pošteno sebi priznali jesu li ili nisu kadri za to. Da je lako, mogao bi svako, pošto nije, možete li zbog onih koji će se možda usuditi pokušati da objasnite vlastitu beskompromisnost i spremnost na pisanje o onome o „čemu se ne može pisati“?
Najprije, mislim da nikome ništa ne treba objašnjavati. Ali možda nije zgoreg da se s vremena na vrijeme postavljaju pitanja. Naravno, samom sebi. A onda ih, u nekim slučajevima, mogu čuti ili pročitati i drugi, pa onda pomisliti da su pitanja postavljena baš njima. Recimo, zašto pišeš? Pisanje je mučan, iznurujući posao, tokom kojeg se čovjek neprestano sudara sa svojom voljom – koja ga nagovara da radi nešto drugo, a onda i sa svojim estetskim, čitalačkim i čitateljskim osjećajem. Naime, prvo što pisca razlikuje od slučajnog udarača po tastaturi jest to da je pisac veći dio vremena zgrožen nad onim što ostaje kao trag njegovog tipkanja ili pisanja. Pisac je zgrožen i zgađen nad onim što je upravo napisao. I čini mu se da to ništa ne valja. Ako mu se sviđa njegov rad, ako se, ne daj Bože, divi samom sebi, tada sasvim pouzdano nije pisac. Možda tek nakon što prođu godine, i nakon što zaboravi ono što je napisao, moglo bi mu se svidjeti nešto od toga. Jako je teško živjeti s tim nezadovoljstvom ugrađenim u vlastiti tekst. Teško je s tim nezadovoljstvom nastaviti pisati. Borba protiv suprotnih poriva slična je borbi čovjeka koji pokušava da prestane pušiti. Ja sam, recimo, vrlo lako prestao pušiti. I mislim da je to zato što sam pisac i što na neki način znam s kakvim demonom imam posla. Sljedeća stvar: nema smisla pisati i misliti na svog čitatelja. U tom ste slučaju manje ili više uspješan pisac elektronskih mailova ili pisama. Roman ili pripovijetka ne pišu se kao što se piše pismo. Onda: ako već pišete, zašto imate potrebu da mislite o tome što je suvremeno, a što nije suvremeno, što se danas čita i prodaje, a što se ne čita i ne prodaje? Misleći o tome ne samo što si otežavate ionako teško i mučno pisanje, nego pišete o nečemu što vas ne zanima i što vas se, zapravo, ne tiče. Pišući o onome što ga se ne tiče, pisac piše loše. Svaki, pa i najbolji pisac tada piše loše. Pisati s razlogom znači pisati o onome što čovjeka u negativnom smislu konstituira. To znači pisati o vlastitim manama, traumama, kompleksima, nevoljama… Svako odistinsko pisanje je pisanje o nevoljama. Samo što se to može raditi na različite načine. „Doživljaju dobrog vojnika Švejka“ govore o istim ili vrlo sličnim ljudskim nevoljama kao „Rat i mir“. „Derviš i smrt“ tematizira slične probleme kojima se bavi Woody Allen u većini svojih filmova, te u onih nekoliko knjiga. Razlika je, međutim, u osobi autora, u tome jesi li Meša Selimović ili si Woody Allen. Ali u oba slučaja tvoja dužnost je da pišeš o onome o čemu se ne može pisati. Ili o onome o čemu je, što bi se reklo među narodom, sramota pisati. To je tvoja dužnost prema samome sebi ili prema vlastitoj muci u književnosti. Piscu ne trebaju ksanaksi da se oslobađa tjeskobe. Pisac njeguje vlastitu tjeskobu, od nje gradi svijet. Jesam li pretjerao s uputstvima? Ako i jesam, ionako ih upućujem i namjenjujem samo sebi. Drugi već znaju svoje.
Za sebe kažete da ste prvo čitatelj, pa tek onda pisac, novinski i književni. Dodala bih vrlo posvećen i ozbiljan čitatelj. Čak i kada bi mi pošlo za rukom da razumijem kako je moguće biti toliko autorski produktivan, ostaje mi malčice nejasno kako i kada stižete toliko čitati. Znam, reći ćete da je to zbog toga što u čitanju, kao i u pisanju, uživate. Uživaju i neki ljudi u trčanju ili kuhanju, ali ne mogu u dva sata napraviti više od dva obroka. Osim što knjige kupujete u Beogradu na sajmu, gdje se po vlastitom priznanju osjećate kao rođak iz provincije, kako ih birate i kako raspoređujete vrijeme za čitanje i pisanje?
Pa, u principu na ne raspoređujem vrijeme, nego živim. A život mi se, uglavnom, svodi na čitanje. Ostatak vremena pišem. To je, uglavnom, sve. Posljednjih dvadeset i pet godina živim u gradu, ili pokraj njega, u kojem se zbiva malo toga što bi mi odvlačilo pažnju. I to je, zapravo, sve. Niti sam naročito radišan, niti ekonomiziram s vremenom, niti previše pišem.
Vaša „Subotnja matineja“ u Jutarnjem listu nastala je kao posljedica lične potrebe da u štampi pročitate sadržaje posvećene umjetnosti kakvi nam danas nažalost nedostaju. Možda sa sadržajima nije toliki problem koliki je sa načinom pisanja. A osim besprijekornosti u tekstu koja je prilično očekivana od autora Vašeg formata, postoji nešto što je izumrlo prije odumiranja sadržaja posvećenih umjetnosti. A to je autorska spremnost da se pohvale drugi autori/ce, neki potpuno zaboravljeni, neki tek stasali, kojima je Vaša preporuka istovremeno i afirmacija na umjetničkoj sceni. Da li se tako spašavate od samodopadnosti i samodovoljnosti, koja bi mogla ići pod ruku sa opusom i priznanjima koje posjedujete?
Ne, nego u Subotnjoj matineji pišem onu vrstu tekstova koje bih sam volio čitati. Osamdesetih su postojali neki pisci, Bogdan Tirnanić, Igor Mandić, Dragan Kremer, Igor Vidmar, Jovica Aćin, Ješa Denegri i još nekoliko njih, koji su mi bili orijentir u izboru knjiga, gramofonskih ploča, filmova, izložbi, i uz koje sam na neki način odrastao i obrazovao se. Uz njih se formirao svoj ukus i oni mi, takvi pisci, nedostaju svih ovih poslijeratnih godina. S raspadom Jugoslavije je iz nekog razloga nestalo teksta koji su oni ispisivali. Subotnja matineja je nekakav moj pokušaj da samome sebi zamijenim sve njih. To nikako ne znači da imam ambiciju drugima budem takav pisac. Niti to mogu, niti želim. Kada razmišljam o čitateljima Subotnje matineje – a to često činim, jer u tome i jest razlika između pisanja za novine i pisanja umjetničke proze i poezije, naprosto moraš misliti o svom novinskom čitatelju – onda ih ne nastojim ni obrazovati, ni uputiti, ni nagovoriti na nešto. Moj cilj je da ih svojom pričom o knjizi, filmu, slici, stripu, arhitektonskom djelu zabavim u subotnje podne i popodne. A pomalo i provjeravam što sve ljudi mogu podnijeti, koliko moja tema smije biti hermetična. Recimo, uživam da zagrebačkoj novinskoj publici, to jest onom dijelu koji čita i voli moje tekstove, podmetnem priču o Vladimiru Nastiću, zaboravljenom, skrajnutom i po mnogo čemu nevažnom sarajevskom pjesniku iz osamdesetih, Srbinu i Hercegovcu, koji ni u današnjem Sarajevu nikome više ništa ne znači. I zapravo mi veoma godi, skoro bih rekao da me ispunjava nekim optimizmom, kada me nepoznati ljudi poslije pitaju za tog Nastića, za Branka Čučka, za slikara Behaudina Selmanovića ili za izmišljenog beogradskog avangardista Iliju Dimića – kojeg je iskreirao genijalni srpski likovni umjetnik Dušan Otašević – sve likovima iz Subotnje matineje, koje sam u udarnom subotnjem broju jednih dnevnih novina uveo u hrvatsku zbilju, pa ih zatim izveo iz nje. Važna mi je Subotnja matineja, jer preko nje samome sebi naočigled potvrđujem koliko je ljudima važno lijepo i dobro pisanje, i koliko dobro napisan novinski tekst zapravo može i smije biti krajnje hermetičan po svom sadržaju. Ali da, naravno, ja te svoje Subotnje matineje doista pišem ulažući u njih sav svoj stilski, intelektualni i emocionalni potencijal, pišem ih najbolje što znam i mogu, onako kako, možda, i ne pišem svaki svoj novinski tekst. A sve to, kažem još jednom, zato što bih volio da takve tekstove netko drugi piše za mene.
Zabavlja li Vas što je „Rod“ istovremeno bio ocijenjen i kao monumentalno epski i lirsko senzibilni roman, dostojan Nobelove nagrade i prvi bezuvjetno klasični hrvatski roman od Krležinih vremena po mišljenju Davora Butkovića, ali i kao roman putem kojeg se za neke obračunavate sa Sarajevom a za neke opraštate sa rodnim gradom. Doduše, osim razlike u mišljenju, između ovih drugih i Butkovića, razlika je i u tome što je „Rod“ Butković pročitao.
Da, Butković je pročitao „Rod“, i napisao to što je napisao, a onda su prilično brojni veselnici nasrnuli i na njega i na mene, smatrajući nedopustivim njegovo pisanje o mojoj knjizi, koja je, također, nedopustiva. Neki se lokalni kritičar na sajtu Moderna vremena, kojeg u Zagrebu cijene kao neobično važnu platformu žive hrvatske književnosti i izdavaštva, okomio i na Frakturu, jer se usudila da objavi takvo što. Biva, knjiga „Rod“ svojevrsni je genocid nad hrvatskim stablovljem i čitavim šumama koje su nedužne zaginule da bi izašlo nešto tako besmisleno i nepotrebno kao „Rod“. Istina, nije on to napisao baš tako dobro, nije se dosjetio genocida nad hrvatskim šumama, te mi je sad pomalo i žao što ga ovako popravljam i reklamiram, ali suština je bila ta. I to je, zapravo, bilo to što se u Zagrebu imalo za reći i napisati o „Rodu“, s jednim i jedinim izuzetkom Butkovića. Nešto više se pisalo u Srbiji, premda knjiga nije tamo izašla, i to je, izuzmem li ponekog dragocjenog sarajevskog prijatelja, bilo uglavnom sve. Onda je objavljen njemački prijevod romana, nakon čega su u najvećim njemačkim novinama, te na radijskim stanicama, objavljeni redom vrlo upućeni, u ocjenama možda i pretjerano euforični tekstovi o „Rodu“. I to je onda bilo to. Pred pohvalama se, pogotovu inozemnim, malo čudno osjećam, kao đak kad dobije peticu pa ga učiteljica hvali pred razredom. Prirodnije doživim gnjevne zaštitnike šuma.
Dok konačno privodim kraju razgovor mislim na sve one koji će reći: „Vidi, gotov intervju, a ništa ga jasno ne upita o Sarajevu. Njoj važnije da ispriča kako je i ona bila ljubomorna na Momire.“ Doduše, naći će se tu i niz drugih zamjerki glede preskočenih tema. Pa da upitam, kad se tačno „nesporazum“ sa Sarajevom desio, da li je Bookstan prilika za njegovo prevazilaženje i da li je danas najviše Sarajeva ne samo u onom kalifornijskom autu koje spominjah nego i na sarajevskim grobljima koja posvećeno obilazite i o njima pišete?
Nikakvog nesporazuma nema. Nesporazum je veoma star, dugotrajan i u osnovi nerazrješiv. I jedna i druga tvrdnja je tačna, iako su međusobno suprotstavljene. Prirodno je da rasteš u otporu prema roditeljima, a onda i prema sredini iz koje si potekao. Prije rata nisam volio Sarajevo. Zavolio sam ga, i to ljubavlju koja je hladnija od smrti, u ratu. Pa kada danas mislim o nekom stvarnom, a ne literarnom Sarajevu, obično vidim onaj grad iz ljeta 1992, i vidim one ljude s kojima sam tada živio u nekoj vrlo neobičnoj, neponovljivoj zajednici. Svako bih to lice želio pamtiti. I zato – iako ne samo zato – volim fotografije Milomira Kovačevića Strašnog. Listam ih, gledam, i pokušavam se sjetiti tko su bili ti ljudi, tko su ta djeca. Čak i ako su danas mrtvi, važniji su mi od tolikih živih. Kao što su mi, i mimo rata, sarajevska groblja trajna opsesija. Obilazim ih, radim neku vrstu fotografskih bilješki i pišem, sve pokušavajući da napišem neku u osnovi nemoguću i nenapisivu knjigu. U tim su grobovima na Koševu, a onda i na Barama, gotovo svi moji živi i mrtvi. Ponekad mi se dogodi da naletim na grob nekoga za koga nisam ni znao da je umro. Pa mu se, na neki način, i obradujem. Tu mu je, na groblju, i mjesto. U svom svijetu i među svojima. A što se tiče nerazumijevanja s onima koji borave izvan tih grobalja, za to sam odavno izgubio interes. Uvesele me, prenu i na čas pokrenu samo kad izreknu ili napišu nešto novo, nešto atraktivno, nešto što je ispunjeno emocijama. Mimo toga, ništa! Naše su se putanje jednom davno mimoišle i nećemo se više susresti ni u beskraju Svemira. Privid je da živimo jedni pokraj drugih ili da se jedni na druge referiramo. Ti ljudi su za mene aveti i prikaze, vesele i budalaste prikaze Tima Burtona, kao što sam i ja za njih, zapravo, samo prikaza. Avet koju bi trebali zaboraviti, i ništa više od toga. Čudno kako to već nisu shvatili i kako nisu odustali. U njihovom svijetu se ne pojavljujem, nema me na njihovim zabavama, premijerama i književnim večerima, i po svemu se mogu osjećati nadmoćnim. Uostalom, taj grad na koji se tako rado pozivaju, baštineći njegovu ukupnu tradiciju kao vlastitu naslijeđenu babovinu, fizički pripada njima. Dobili su ga u ostavinskoj raspravi, bez mene i bez većine ostalih koji im još uvijek smetaju. Pa zar im to nije dovoljno za sreću? Kad im je teško, neka se sjete da je njihovo cijelo današnje Sarajevo, svaka stopa tog asfalta i kaldrme, dok se mi, eto, potucamo naokolo, izmišljajući svoja sarajeva. Stvarno ne razumijem kako ih to ne usrećuje. Pa upravo su to tražili, i upravo to i dalje traže, iako su već odavno dobili. Kao dijete koje živi u mraku pa ne vidi da mu je lopta u rukama.