Obično se zaboravlja kako je započela njegova priča. To da se Sizif zajebavao s bogovima. Taj dio njegove biografije pripada znalcima i čitateljima, dok za dugo Sizifovo finale znaju baš svi. Sve ti je to Sizifov posao, govori preprodavac na tržnici. Čovjekov je život Sizifov posao, kaže mladi diplomac filozofije, bolonjac, prije nego što će poći u neku svoju Tunguziju na Erasmusove ide. A onaj je Sizif, vedri buntovnik, lakomislena luda, radio nered po nebesima, izazivao je samog Zeusa: i to kako!, objavljujući da je Zeus silovao stanovitu Eginu, kćerku nekakvoga nižeg boga. Ali da se razumijemo, nije Sizif tu ništa slagao, općenito on nije bio neki lažljiv tip (možda je upravo zato i postradao), ali vrhovni se bog ne izlaže sramoćenju tabloida.
Iako, ovom se čitatelju grčkih mitova u njegovoj davnoj adolescenciji najviše svidjela Sizifova epizoda s Tanatosom, bogom smrti. Naime, kada je Zeus naredio svom ministru unutarnjih poslova Hadu da okuje Sizifa i zatvori ga duboko dolje, kod paklenog boga Tartara, Sizif je u tamo zapričao Tanatosa, pa mu ponudio da isproba njegove lance. Ovom se, lakovjernom i melankoličnom, svidjela igra, i dok se okrenuo, već je bio okovan. Tako je, zahvaljujući Sizifovim ludorijama, nastupilo vrijeme kada se nije umiralo. Jer dok je Tanatos bio u lancima, nije se moglo umirati.
Tako to bi prije nego što su bogovi Sifizu napokon dohakali. Eno ga kako uz svoje brdo gura kamen, i svaki put kad se primakne vrhu, kamen se otkotrlja nazad u dolinu. Nije meni što se Sizif uzalud muči, a ni Sizifu nije što uz brdo gura kamen, nego nam je obojici što su kamen i brdo odavno postali opće mjesto. I što Sizif gura kamen uz opće mjesto. A tako je zato što ga se spominju, i o njegovoj muci govore, oni koji ne znaju cijelu priču. Ili je znaju samo po čuvenju. Opće mjesto je isto što i trač. Sizif je stradao od milenijskog trača. To mu se Zeus dodatno sveti zbog one priče s Eginom.
Čovjekov život je Sizifov posao, rekli su nedavno filozofi. Rješenje je u samoubojstvu. Bolje se i ubiti nego dalje gurati kamen. Tako su zaključili površni. Ali se nisu ubili. Površni se ljudi rijetko ubijaju.
O Sizifu su pisali mnogi, sve pokušavajući njegov slučaj suobraziti u priču. Albert Camus nije, međutim, pisao priču, nego filozofski esej, koji se čita lako, kao priča. Veliki alžirski pisac, francuskoga jezika, nogometni golman i vječni provincijalac u očima nedarovitih zavidljivaca, o Sizifu je pisao uz potpunu identifikaciju, nesvojstvenu filozofima. Tako se identificiraju samo veliki pripovjedači. Tako je Camus zaključio da je ključni moment u Sizifovom poslu onaj kada on polazi za kamenom koji se otkotrljao u dolinu. U tom se trenutku sabire smisao Sizifova čina, Sizifova ljudskost i njegovo dostojanstvo. Strašno je živjeti u svijetu bez smisla. Ali ako je cjeloživotno guranje uzbrdo apsurdno, onda apsurd valja prihvatiti kao – smisao. Iz takvog se prihvaćanja, kaže Camus, rađaju pobuna, sloboda i strast. Sizif je, gola je to istina, do koje je mogao stići samo čovjek snažne imaginacije, romanopisac i pripovjedač, pobunjenik i strastan čovjek, slobodar. Dok gura svoj kamen uzbrdo, isti je onaj koji je prevario Tanatosa i okovao ga u paklu.
Sizifa ne treba osloboditi kamena i brda, nego ga treba osloboditi općeg mjesta. Opće mjesto svakoj priči oduzima smisao. Velikoj kao i maloj.
Sizif
Imaginarni prijatelj 61
Obično se zaboravlja kako je započela njegova priča. To da se Sizif zajebavao s bogovima. Taj dio njegove biografije pripada znalcima i čitateljima, dok za dugo Sizifovo finale znaju baš svi. Sve ti je to Sizifov posao, govori preprodavac na tržnici. Čovjekov je život Sizifov posao, kaže mladi diplomac filozofije, bolonjac, prije nego što će poći u neku svoju Tunguziju na Erasmusove ide. A onaj je Sizif, vedri buntovnik, lakomislena luda, radio nered po nebesima, izazivao je samog Zeusa: i to kako!, objavljujući da je Zeus silovao stanovitu Eginu, kćerku nekakvoga nižeg boga. Ali da se razumijemo, nije Sizif tu ništa slagao, općenito on nije bio neki lažljiv tip (možda je upravo zato i postradao), ali vrhovni se bog ne izlaže sramoćenju tabloida.
Iako, ovom se čitatelju grčkih mitova u njegovoj davnoj adolescenciji najviše svidjela Sizifova epizoda s Tanatosom, bogom smrti. Naime, kada je Zeus naredio svom ministru unutarnjih poslova Hadu da okuje Sizifa i zatvori ga duboko dolje, kod paklenog boga Tartara, Sizif je u tamo zapričao Tanatosa, pa mu ponudio da isproba njegove lance. Ovom se, lakovjernom i melankoličnom, svidjela igra, i dok se okrenuo, već je bio okovan. Tako je, zahvaljujući Sizifovim ludorijama, nastupilo vrijeme kada se nije umiralo. Jer dok je Tanatos bio u lancima, nije se moglo umirati.
Tako to bi prije nego što su bogovi Sifizu napokon dohakali. Eno ga kako uz svoje brdo gura kamen, i svaki put kad se primakne vrhu, kamen se otkotrlja nazad u dolinu. Nije meni što se Sizif uzalud muči, a ni Sizifu nije što uz brdo gura kamen, nego nam je obojici što su kamen i brdo odavno postali opće mjesto. I što Sizif gura kamen uz opće mjesto. A tako je zato što ga se spominju, i o njegovoj muci govore, oni koji ne znaju cijelu priču. Ili je znaju samo po čuvenju. Opće mjesto je isto što i trač. Sizif je stradao od milenijskog trača. To mu se Zeus dodatno sveti zbog one priče s Eginom.
Čovjekov život je Sizifov posao, rekli su nedavno filozofi. Rješenje je u samoubojstvu. Bolje se i ubiti nego dalje gurati kamen. Tako su zaključili površni. Ali se nisu ubili. Površni se ljudi rijetko ubijaju.
O Sizifu su pisali mnogi, sve pokušavajući njegov slučaj suobraziti u priču. Albert Camus nije, međutim, pisao priču, nego filozofski esej, koji se čita lako, kao priča. Veliki alžirski pisac, francuskoga jezika, nogometni golman i vječni provincijalac u očima nedarovitih zavidljivaca, o Sizifu je pisao uz potpunu identifikaciju, nesvojstvenu filozofima. Tako se identificiraju samo veliki pripovjedači. Tako je Camus zaključio da je ključni moment u Sizifovom poslu onaj kada on polazi za kamenom koji se otkotrljao u dolinu. U tom se trenutku sabire smisao Sizifova čina, Sizifova ljudskost i njegovo dostojanstvo. Strašno je živjeti u svijetu bez smisla. Ali ako je cjeloživotno guranje uzbrdo apsurdno, onda apsurd valja prihvatiti kao – smisao. Iz takvog se prihvaćanja, kaže Camus, rađaju pobuna, sloboda i strast. Sizif je, gola je to istina, do koje je mogao stići samo čovjek snažne imaginacije, romanopisac i pripovjedač, pobunjenik i strastan čovjek, slobodar. Dok gura svoj kamen uzbrdo, isti je onaj koji je prevario Tanatosa i okovao ga u paklu.
Sizifa ne treba osloboditi kamena i brda, nego ga treba osloboditi općeg mjesta. Opće mjesto svakoj priči oduzima smisao. Velikoj kao i maloj.