Minulo je petog rujna ove, 2023. godine već deset godina od preseljenja Željka Zorice Šiša (1957.–2013.), čovjeka za kojega ni jedan pridjev, ni jedna imenica, pa niti jedan glagol nisu dostatni. Deset godina kasnije nemam što reći osim: 3, 2, 1… pali!
(3) In memoriam Šiš, Zagreb, 5. 9. 2023. [haiku, a što drugo?]
Kao šišarka, neodređeno živa, živiš, raduješ.
(2) O Šišu, takoreći, akademski [izvadak iz članka „Umjetnik margine: buduće uspomene na Šiša“, objavljenog u knjizi Željko Zorica: Die Freundschaften, 2017.]
Željko Zorica Šiš za mene je problematičan i kao čovjek i kao umjetnik. Kao čovjek zato što je pobrkao život i umjetnost, a kao umjetnik zato što je pobrkao umjetnost i život. Osim toga, moram reći i sljedeće: Šiš je za mene problematičan kao čovjek zato što o njemu – čak ni nekoliko godina nakon što je, navodno, umro – ne mogu govoriti u perfektu. A to nikad, zapravo, nisam ni mogao. Šiš je uvijek bio, jest i bit će tu. (Molim da se prethodna rečenica čita bez ikakvih patetičnih primisli. Zaista nemam nikakvog razloga da mu laskam. Uostalom, malo sam i ljut na nj, jer mi već duže vrijeme ne odgovara na pisma i pozive.) Na primjer, ne mogu se sjetiti kad je Šiš ušao u moj život; kao da ga oduvijek poznajem. A ni ta smrt nije mnogo promijenila; ne bih se previše iznenadio da se sad ili bilo kad opet ukaže. Šiš je za mene problematičan kao umjetnik zato što se o njegovoj umjetnosti ne može govoriti u standardnim kategorijama kojima se opisuju sloboda i granice umjetnosti. Kao prvo, jedno je biti multimedijalni umjetnik koji se, prema prilici ili planski, „šalta“ iz jedne u drugu umjetnost ili ih pak „kombinira“, a drugo je kad rodovi, vrste, žanrovi, stilovi i tehnike ne igraju nikakvu ulogu, što je u Šiša slučaj. Kao drugo, jedno je „angažirana umjetnost“, kad se umjetnost angažira s pogledom na neke političke, socijalne, kulturne ili naprosto humane svrhe, a drugo je kad nema granice između umjetnosti i politike, umjetnosti i društva, umjetnosti i kulture ili umjetnosti i života, što je također u Šiša slučaj. Neka mi oproste svi koji bi, u smislu isticanja najvažnijih aspekata Šišovog umjetničkog rada i djelovanja, istaknuli određene teatarske, likovne, književne ili neke druge momente (neka mi oprosti i H. C. Zabludovsky, čiji lik i djelo izuzetno cijenim), ali Šišov magnum opus ipak je „Festival prvih“, taj plemeniti bastard, to nježno čudovište, taj artističko-kulturno-socijalno-politički Gesamtkunstwerk, iz kojega se, smatram, najbolje može iščitavati Šišove interese, motivacije, težnje, sposobnosti… i njega kao takvog. Pogrešno bi bilo zaključiti da je omalovažavajuće, naočigled Šišova bogatog i raznorodnog umjetničkog opusa, istaknuti kao najvažnije njegovo djelo ono u čemu je on tek „organizator“ ili, u boljem slučaju, „kulturni radnik“. No ne radi se o „pukom organiziranju“ i „pukom kulturnom radu“. Poimajući umjetnost kao nevjerojatnu socijalnu, kulturnu i životnu mogućnost, „Festival prvih“ omogućava umjetnost i potiče kako samospoznate umjetnike tako i one koji se kao takvi još nisu spoznali da ostvaruju izvorne svrhe umjetnosti, od metafizičkih do političkih, u interakciji s kozmosom, svijetom i društvom, te u međusobnoj, živoj i slobodnoj, bezpredrasudnoj i nehijerarhijskoj interakciji. Važne, bitne, a previđene ili potisnute teme osvjetljivane su na „Festivalu prvih“ od njegova začetka 2003. godine do danas, i to s ozbiljnošću i odgovornošću teorijskog diskursa, ali u festivalskoj atmosferi, upravo u duhu umjetničkog slavlja, gdje se susreće i sljubljuje ono duhovno i ono duhovito. (…) „Festival prvih“, dakle, nije samo scena za zbivanje umjetnosti, nego je i sam svojevrsno umjetničko djelo, a takvim ga je učinio, dakako, Šiš – nikad sam i nikad samo za sebe, jer i „Festival“ i Šiš uvijek su, u svemu, usmjereni prema vanjskome. A takav može biti samo netko tko je toliko siguran u sebe, u ono što radi i u one s kojima radi da se ne boji gubitka: pod vidom slobode i njoj odgovarajuće slučajnosti, i gubici su nekakvi dobici, jer omogućavaju nešto novo i drugačije. „Festival prvih“ je briljantna, štoviše, unikatna Šišova redateljska invencija: koristeći (ali ne iskorištavajući) ljude kao umjetnički materijal, Šiš kroz „Festival prvih“ režira život. Taj režiser nije, pak, diktator i tiranin; Šiš je uvijek tako opušteno vladao. Rijetkost je pronaći toliko diskretnog, a opet toliko snažnog i upečatljivog čovjeka. „Festival“ na kojemu su i etablirani umjetnici i umjetnici-početnici i umjetnički amateri i ne-umjetnici ravnopravni, „prvi“, jer su svi pozvani da umjetnost stvaraju (kao) prvi put, sasvim je posebna manifestacija umjetnosti. I marginalna, u odnosu na sve ono što znamo i na što smo naučeni. Stoga nije pretjerano ustvrditi da je Šiš umjetnik margine, ali ne marginalan kao nevažan, i ne s margine kao da ga u centru nema i da ga centar ne zanima. Margina je bila forma i materija Šišova rada, njegov papir i njegova knjiga, njegovo platno i njegova galerija, njegova pozornica i njegov filmski set, tako da će se veličinu Šišova opusa najbolje očitavati između redaka, s poleđine slika, u pauzama predstava i koncerata, s filmskih odjavnih špica. Tajna Šišove alkemije je u pretvaranju margine u centar, i obratno, pretvaranju „undergrounda“ u „ground“, i obratno, pretvaranju „visoke kulture“ u „popularnu kulturu“, i obratno. Naposljetku, u pretvaranju umjetnosti u život, i obratno.
(1) Onog dana, 5. 9. 2013., Retimno, Kreta [grčka pjesma za Šiša, napisana na stranici njemačkog ZEIT-Magazina i upućena u Hrvatsku i svemir]
[nominativ] obilježeni život
[genitiv] od života obilježenog svime [dativ] životu obilježenom ničim [akuzativ] obilježen život sam dao [vokativ] neobilježeni živote! [instrumental] sa životom obilježenim drugima nestajem [lokativ] na životu obilježenom prema meni ostajem
Šiš, Zorica, Željko
Minulo je petog rujna ove, 2023. godine već deset godina od preseljenja Željka Zorice Šiša (1957.–2013.), čovjeka za kojega ni jedan pridjev, ni jedna imenica, pa niti jedan glagol nisu dostatni. Deset godina kasnije nemam što reći osim: 3, 2, 1… pali!
(3) In memoriam Šiš, Zagreb, 5. 9. 2023. [haiku, a što drugo?]
Kao šišarka,
neodređeno živa,
živiš, raduješ.
(2) O Šišu, takoreći, akademski [izvadak iz članka „Umjetnik margine: buduće uspomene na Šiša“, objavljenog u knjizi Željko Zorica: Die Freundschaften, 2017.]
Željko Zorica Šiš za mene je problematičan i kao čovjek i kao umjetnik. Kao čovjek zato što je pobrkao život i umjetnost, a kao umjetnik zato što je pobrkao umjetnost i život. Osim toga, moram reći i sljedeće: Šiš je za mene problematičan kao čovjek zato što o njemu – čak ni nekoliko godina nakon što je, navodno, umro – ne mogu govoriti u perfektu. A to nikad, zapravo, nisam ni mogao. Šiš je uvijek bio, jest i bit će tu. (Molim da se prethodna rečenica čita bez ikakvih patetičnih primisli. Zaista nemam nikakvog razloga da mu laskam. Uostalom, malo sam i ljut na nj, jer mi već duže vrijeme ne odgovara na pisma i pozive.) Na primjer, ne mogu se sjetiti kad je Šiš ušao u moj život; kao da ga oduvijek poznajem. A ni ta smrt nije mnogo promijenila; ne bih se previše iznenadio da se sad ili bilo kad opet ukaže. Šiš je za mene problematičan kao umjetnik zato što se o njegovoj umjetnosti ne može govoriti u standardnim kategorijama kojima se opisuju sloboda i granice umjetnosti. Kao prvo, jedno je biti multimedijalni umjetnik koji se, prema prilici ili planski, „šalta“ iz jedne u drugu umjetnost ili ih pak „kombinira“, a drugo je kad rodovi, vrste, žanrovi, stilovi i tehnike ne igraju nikakvu ulogu, što je u Šiša slučaj. Kao drugo, jedno je „angažirana umjetnost“, kad se umjetnost angažira s pogledom na neke političke, socijalne, kulturne ili naprosto humane svrhe, a drugo je kad nema granice između umjetnosti i politike, umjetnosti i društva, umjetnosti i kulture ili umjetnosti i života, što je također u Šiša slučaj. Neka mi oproste svi koji bi, u smislu isticanja najvažnijih aspekata Šišovog umjetničkog rada i djelovanja, istaknuli određene teatarske, likovne, književne ili neke druge momente (neka mi oprosti i H. C. Zabludovsky, čiji lik i djelo izuzetno cijenim), ali Šišov magnum opus ipak je „Festival prvih“, taj plemeniti bastard, to nježno čudovište, taj artističko-kulturno-socijalno-politički Gesamtkunstwerk, iz kojega se, smatram, najbolje može iščitavati Šišove interese, motivacije, težnje, sposobnosti… i njega kao takvog. Pogrešno bi bilo zaključiti da je omalovažavajuće, naočigled Šišova bogatog i raznorodnog umjetničkog opusa, istaknuti kao najvažnije njegovo djelo ono u čemu je on tek „organizator“ ili, u boljem slučaju, „kulturni radnik“. No ne radi se o „pukom organiziranju“ i „pukom kulturnom radu“. Poimajući umjetnost kao nevjerojatnu socijalnu, kulturnu i životnu mogućnost, „Festival prvih“ omogućava umjetnost i potiče kako samospoznate umjetnike tako i one koji se kao takvi još nisu spoznali da ostvaruju izvorne svrhe umjetnosti, od metafizičkih do političkih, u interakciji s kozmosom, svijetom i društvom, te u međusobnoj, živoj i slobodnoj, bezpredrasudnoj i nehijerarhijskoj interakciji. Važne, bitne, a previđene ili potisnute teme osvjetljivane su na „Festivalu prvih“ od njegova začetka 2003. godine do danas, i to s ozbiljnošću i odgovornošću teorijskog diskursa, ali u festivalskoj atmosferi, upravo u duhu umjetničkog slavlja, gdje se susreće i sljubljuje ono duhovno i ono duhovito. (…) „Festival prvih“, dakle, nije samo scena za zbivanje umjetnosti, nego je i sam svojevrsno umjetničko djelo, a takvim ga je učinio, dakako, Šiš – nikad sam i nikad samo za sebe, jer i „Festival“ i Šiš uvijek su, u svemu, usmjereni prema vanjskome. A takav može biti samo netko tko je toliko siguran u sebe, u ono što radi i u one s kojima radi da se ne boji gubitka: pod vidom slobode i njoj odgovarajuće slučajnosti, i gubici su nekakvi dobici, jer omogućavaju nešto novo i drugačije. „Festival prvih“ je briljantna, štoviše, unikatna Šišova redateljska invencija: koristeći (ali ne iskorištavajući) ljude kao umjetnički materijal, Šiš kroz „Festival prvih“ režira život. Taj režiser nije, pak, diktator i tiranin; Šiš je uvijek tako opušteno vladao. Rijetkost je pronaći toliko diskretnog, a opet toliko snažnog i upečatljivog čovjeka. „Festival“ na kojemu su i etablirani umjetnici i umjetnici-početnici i umjetnički amateri i ne-umjetnici ravnopravni, „prvi“, jer su svi pozvani da umjetnost stvaraju (kao) prvi put, sasvim je posebna manifestacija umjetnosti. I marginalna, u odnosu na sve ono što znamo i na što smo naučeni. Stoga nije pretjerano ustvrditi da je Šiš umjetnik margine, ali ne marginalan kao nevažan, i ne s margine kao da ga u centru nema i da ga centar ne zanima. Margina je bila forma i materija Šišova rada, njegov papir i njegova knjiga, njegovo platno i njegova galerija, njegova pozornica i njegov filmski set, tako da će se veličinu Šišova opusa najbolje očitavati između redaka, s poleđine slika, u pauzama predstava i koncerata, s filmskih odjavnih špica. Tajna Šišove alkemije je u pretvaranju margine u centar, i obratno, pretvaranju „undergrounda“ u „ground“, i obratno, pretvaranju „visoke kulture“ u „popularnu kulturu“, i obratno. Naposljetku, u pretvaranju umjetnosti u život, i obratno.
(1) Onog dana, 5. 9. 2013., Retimno, Kreta [grčka pjesma za Šiša, napisana na stranici njemačkog ZEIT-Magazina i upućena u Hrvatsku i svemir]
[nominativ] obilježeni život
[genitiv] od života obilježenog svime
[dativ] životu obilježenom ničim
[akuzativ] obilježen život sam dao
[vokativ] neobilježeni živote!
[instrumental] sa životom obilježenim drugima nestajem
[lokativ] na životu obilježenom prema meni ostajem