A onda je, upravo tih dana, mati našeg pilota, koji je letio sve do neprijateljskog glavnog grada, istresao sav teret bombi na najveće neprijateljsko obdanište s jaslicama, nakon čega su ga oborili, živog ulovili, četrdeset dana mučili pa pogubili, povratila onu životnu vedrinu koju je svud oko sebe širila prije rata, kada je djeci bila najdraža učiteljica u školi. Nije više bilo suza u njenim očima, nije kršila pomodrjele prste i licu prinosila onu uvijek istu papirnatu maramicu, nije se gorko osmjehivala na naše utjehe – Vaš sin je junak! Vaš sin je mučenik! Vaš sin jedini je bio spreman osvetiti svu onu djecu, spaljenu fosfornim bombama u našem rodilištu, i onda još na sebe primiti sav neprijateljev gnjev – nije više to bila ona majka kojoj ni ponos više nije liječio dušu – majka heroja je bogomajka – nego se najednom, u tih prvih nekoliko dana prividnog mira, pretvorila u staricu čija vedra blagost liječi ljude od jada, čamotinje i ratnih sjećanja. Iz crnine se presvukla u neke odavno izblijedjele i demodirane prijeratne ljetne haljine – ljudima treba vratiti boje!, govorila je, pa je sa ženama ispred tržnice progovorila o svježoj salati, koja je nekim tajnim putevima ušla u opkoljeni grad, o cikli, krastavcima i artičokama, o tome kako se priroda raduje proljeću. Ljudi su je slušali, pa su je gledati, pa su im, od nekoga iznenadnog ganuća, ženskima jednako kao i muškima, jecaji krenuli lomiti dah, a ona ih je tješila, grlila ih je, govorila im – no, no, dušo moja, no, no, ne plači, dušo moje duše! – na što bi se, naročito muškarci, sjetili da su te ruke grlile mučenika, i sad imaju srca za cijeli svijet, pa bi gorko i nekontrolirano ridali. Pola se grada već, u ovo vrijeme prividnoga mira, isplakalo u njedrima stare naše učiteljice, majke našeg junaka.
Ali nitko se više ne usuđuje spomenuti ga. Pred majkom svi šute o njemu, jer smo nakon nekog vremena shvatili da se ona više ne sjeća. Zaboravila je sina junaka, s prvim slutnjama mira, zaboravila je da je ikad ikome bila majka, i umjesto da se sjeća, ona grli i tješi ovaj nesretni grad. Iz kuće je izbacila sve njegove fotografije – tko li je Bože, ovaj lijepi i dragi mladić?, pitala se glasno, a mi se nismo odvažili da joj odgovorimo – bacila je sve sinovljeve stvari, knjige, novinske isječke. Iz njezine kuće, oko koje smo svi prolazili, pa smo kružili, nadajući se da ćemo privući njezinu pažnju, zazvati utjehu, nestalo je sve ono što je činilo život našega mrtvog junaka. Ostali smo bez njega, ali njoj to nismo smjeli reći.
U isto vrijeme, u istoj ulici u kojoj je živjela stara učiteljica, njezina davna školska kolegica, nastavnica tjelesnog, stroga muškobanja, kojoj su, dok je bila mlada i lijepa, naročita strast bile naše fragilne razredne drugarice, lomnih zglobova, lica žalosnih, kao u Bogomajke pod križom, njoj koja nikad nije dopustila da je dodirne muška ruka, a kamoli da rađa djecu – Ima li za ženu goreg poniženja i teže kazne od rađanja?, pitala se, goneći đake u trk oko školskog dvorišta, baš kao da goni kakvu neposlušnu sitnu živinčad – njoj se, dakle, koja nikad nije rodila, u prvim danima mira prikazalo sjećanje na mrtvoga sina. Mitraljesca, poginulog na ulazima u grad, dok je svojim rafalima štitio kolone izbjeglica i naše vojske u povlačenju. Ona, koju nitko nikada nije vidio da plače, plakala je bez prestanka, dok je ispovijedala strašno stradavanje svoga sina, i dok je njegovu smrt predavala nama. Teret majčinske tuge i nesreće raspoređivala je po svim preživjelim za tih prvih dana, tjedana i mjeseci prividnoga mira, tako što bi na žene prenosila lakšu krivnju i podnošljivije grizodušje, dok bi na muške, naročito na one jače i krupnije, na one drčnije, prebacivala i pretovarivala sav onaj teški olovni sram, kakav živi osjećaju pred svijetom koji naseljavaju mrtvi, i kakav živi osjećaju pred onima koji su umrli za domovinu, pred njihovim majkama, pred njihovim majkama, pred njihovim majkama… Ta žena, koju nikada nije dodirnula muška ruka, i koja ni dragome Bogu nije dala na sebe, stekla je lice Bogomajke pod križom.
I sada kada se sretnu, tamo na glavnome trgu, gdje je nekad bila uzidana neprijateljska porodica, jedna raširi ruke u zagrljaj, na što druga, neutješna, bježi.
Sinovi
A onda je, upravo tih dana, mati našeg pilota, koji je letio sve do neprijateljskog glavnog grada, istresao sav teret bombi na najveće neprijateljsko obdanište s jaslicama, nakon čega su ga oborili, živog ulovili, četrdeset dana mučili pa pogubili, povratila onu životnu vedrinu koju je svud oko sebe širila prije rata, kada je djeci bila najdraža učiteljica u školi. Nije više bilo suza u njenim očima, nije kršila pomodrjele prste i licu prinosila onu uvijek istu papirnatu maramicu, nije se gorko osmjehivala na naše utjehe – Vaš sin je junak! Vaš sin je mučenik! Vaš sin jedini je bio spreman osvetiti svu onu djecu, spaljenu fosfornim bombama u našem rodilištu, i onda još na sebe primiti sav neprijateljev gnjev – nije više to bila ona majka kojoj ni ponos više nije liječio dušu – majka heroja je bogomajka – nego se najednom, u tih prvih nekoliko dana prividnog mira, pretvorila u staricu čija vedra blagost liječi ljude od jada, čamotinje i ratnih sjećanja. Iz crnine se presvukla u neke odavno izblijedjele i demodirane prijeratne ljetne haljine – ljudima treba vratiti boje!, govorila je, pa je sa ženama ispred tržnice progovorila o svježoj salati, koja je nekim tajnim putevima ušla u opkoljeni grad, o cikli, krastavcima i artičokama, o tome kako se priroda raduje proljeću. Ljudi su je slušali, pa su je gledati, pa su im, od nekoga iznenadnog ganuća, ženskima jednako kao i muškima, jecaji krenuli lomiti dah, a ona ih je tješila, grlila ih je, govorila im – no, no, dušo moja, no, no, ne plači, dušo moje duše! – na što bi se, naročito muškarci, sjetili da su te ruke grlile mučenika, i sad imaju srca za cijeli svijet, pa bi gorko i nekontrolirano ridali. Pola se grada već, u ovo vrijeme prividnoga mira, isplakalo u njedrima stare naše učiteljice, majke našeg junaka.
Ali nitko se više ne usuđuje spomenuti ga. Pred majkom svi šute o njemu, jer smo nakon nekog vremena shvatili da se ona više ne sjeća. Zaboravila je sina junaka, s prvim slutnjama mira, zaboravila je da je ikad ikome bila majka, i umjesto da se sjeća, ona grli i tješi ovaj nesretni grad. Iz kuće je izbacila sve njegove fotografije – tko li je Bože, ovaj lijepi i dragi mladić?, pitala se glasno, a mi se nismo odvažili da joj odgovorimo – bacila je sve sinovljeve stvari, knjige, novinske isječke. Iz njezine kuće, oko koje smo svi prolazili, pa smo kružili, nadajući se da ćemo privući njezinu pažnju, zazvati utjehu, nestalo je sve ono što je činilo život našega mrtvog junaka. Ostali smo bez njega, ali njoj to nismo smjeli reći.
U isto vrijeme, u istoj ulici u kojoj je živjela stara učiteljica, njezina davna školska kolegica, nastavnica tjelesnog, stroga muškobanja, kojoj su, dok je bila mlada i lijepa, naročita strast bile naše fragilne razredne drugarice, lomnih zglobova, lica žalosnih, kao u Bogomajke pod križom, njoj koja nikad nije dopustila da je dodirne muška ruka, a kamoli da rađa djecu – Ima li za ženu goreg poniženja i teže kazne od rađanja?, pitala se, goneći đake u trk oko školskog dvorišta, baš kao da goni kakvu neposlušnu sitnu živinčad – njoj se, dakle, koja nikad nije rodila, u prvim danima mira prikazalo sjećanje na mrtvoga sina. Mitraljesca, poginulog na ulazima u grad, dok je svojim rafalima štitio kolone izbjeglica i naše vojske u povlačenju. Ona, koju nitko nikada nije vidio da plače, plakala je bez prestanka, dok je ispovijedala strašno stradavanje svoga sina, i dok je njegovu smrt predavala nama. Teret majčinske tuge i nesreće raspoređivala je po svim preživjelim za tih prvih dana, tjedana i mjeseci prividnoga mira, tako što bi na žene prenosila lakšu krivnju i podnošljivije grizodušje, dok bi na muške, naročito na one jače i krupnije, na one drčnije, prebacivala i pretovarivala sav onaj teški olovni sram, kakav živi osjećaju pred svijetom koji naseljavaju mrtvi, i kakav živi osjećaju pred onima koji su umrli za domovinu, pred njihovim majkama, pred njihovim majkama, pred njihovim majkama… Ta žena, koju nikada nije dodirnula muška ruka, i koja ni dragome Bogu nije dala na sebe, stekla je lice Bogomajke pod križom.
I sada kada se sretnu, tamo na glavnome trgu, gdje je nekad bila uzidana neprijateljska porodica, jedna raširi ruke u zagrljaj, na što druga, neutješna, bježi.