Među brojnim manifestacijama i aktivnostima organizovanim o petnaestoj godišnjici genocida u Srebrenici, pažnju sarajevskih medija posebno je privukao projekat njemačke nevladine organizacije Centar za političku ljepotu (Das Zentrum für Politische Schönheit) pod nazivom Stub srama. Ljudi iz ove organizacije ovako opisuju svoj projekat: “Stub Srama je metafora ogromne prevare Ujedinjenih Nacija u Bosni i Hercegovini kao i opomena svim osobama koje namjeravaju raditi u ovoj organizaciji. Plan projekta: konstrukcija dva gigantska svijetleća bijela slova u visini od preko 8 metara, sačinjena od 16.744 cipele (za 8.372 žrtve). Slova (jedno slovo U i slovo N) su narušena sa tri monumentalne rupe od metaka fiksno popunjenih autentičnom obućom pronađenom u masovnim grobnicama.”
Upoznao sam Phillipa Rucha, glavnog inicijatora projekta, prije nego je priča dospjela u javnost. On spada u one strašno posvećene tipove, sposobne da se u potpunosti angažiraju za stvar koju smatraju ispravnom. Ime Centar za političku ljepotu mi je zvučalo dosta blesavo, no iz razgovora s njim sam shvatio da on zbilja vjeruje u idejupolitičke ljepote. Shvatio sam također da ideja Stuba Srama za njega nije način da privuče pažnju na sebe, da on prema Srebrenici zaista osjeća stvarnu sućut.
Ipak, jedini pravi razlog zbog kojeg me je njegov projekt dirnuo su – cipele. Stub srama kao takav mi nije zanimljiv; hoću reći, da je kojim slučajem zamišljeno da se pravi od nekog drugog materijala, to ne bi bilo to. Ne znam, međutim, kako da objasnim zašto me je dirnula ideja o prikupljanju cipela. Htio sam napisati nešto o tome, pokušati u tekstu objasniti samom sebi šta me je tačno zapravo dirnulo, ali nisam.
Čitajući ovih dana ponovo Coetzeejev roman Elizabeth Costello, na samom početku nailazim na ovaj fragment o oznakama umerenog realizma: “Ponudi činjenice, značenja nek izrone sama. Postupak koji je prvi primenio Danijel Defo. Robinzon Kruso, nasukan na pustoj obali, pogledom traži svoje drugove s broda. Ali nigde nijednog. ‘Nikad ih više nisam video, niti bilo kakvog traga od njih’, kaže, ‘osim tri šešira, jedne kape i dveju rasparenih cipela’. Dve cipele, rasparane: time što više nisu par, cipele su prestale da budu obuća i postale znamenje smrti, zapenušani talasi smakli su ih s nogu davljenika i izbacili na obalu. Bez krupnih reči, bez bola i očaja, samo šeširi i kape i cipele.” (DŽ. M. Kuci: Elizabet Kostelo, Paideia, Beograd, 2004. p.7; prevela Arijana Božović)
U digresiji: i u prvoj sceni TV-serije Lost, cipela prestaje da biva obuća i postaje znamenje smrti. Coetzee mi je, dakle, objasnio zašto me je dirnula priča s cipelama. Ima tu, međutim, još nešto. Defoeov Robinson Crusoe bio je nekoć u obaveznoj lektiri za peti razred osnovne škole. U mom sjećanju upravo je Robinson Crusoe posljednja knjiga iz lektire koju su pročitali svi učenici; poslije Robinsona Crusoea počinju prepričavanja, čitanje predgovora i sažetaka. Robinsona Crusoea pročitali su i žrtve i ubice, i oni čije su cipele u masovnim grobnicama, i oni čiji su im džonovi utabali tlo.
P. S.
Na engleskom se džon na cipeli kaže sole, što se izgovara [sōl], odnosno izgovara se identično kao riječ soul, što će reći – duša. Nije, čini mi se, bez vraga da su u govorudžon i duša praktično sinonimi.
Sinegdoha, cipele
Među brojnim manifestacijama i aktivnostima organizovanim o petnaestoj godišnjici genocida u Srebrenici, pažnju sarajevskih medija posebno je privukao projekat njemačke nevladine organizacije Centar za političku ljepotu (Das Zentrum für Politische Schönheit) pod nazivom Stub srama. Ljudi iz ove organizacije ovako opisuju svoj projekat: “Stub Srama je metafora ogromne prevare Ujedinjenih Nacija u Bosni i Hercegovini kao i opomena svim osobama koje namjeravaju raditi u ovoj organizaciji. Plan projekta: konstrukcija dva gigantska svijetleća bijela slova u visini od preko 8 metara, sačinjena od 16.744 cipele (za 8.372 žrtve). Slova (jedno slovo U i slovo N) su narušena sa tri monumentalne rupe od metaka fiksno popunjenih autentičnom obućom pronađenom u masovnim grobnicama.”
Upoznao sam Phillipa Rucha, glavnog inicijatora projekta, prije nego je priča dospjela u javnost. On spada u one strašno posvećene tipove, sposobne da se u potpunosti angažiraju za stvar koju smatraju ispravnom. Ime Centar za političku ljepotu mi je zvučalo dosta blesavo, no iz razgovora s njim sam shvatio da on zbilja vjeruje u idejupolitičke ljepote. Shvatio sam također da ideja Stuba Srama za njega nije način da privuče pažnju na sebe, da on prema Srebrenici zaista osjeća stvarnu sućut.
Ipak, jedini pravi razlog zbog kojeg me je njegov projekt dirnuo su – cipele. Stub srama kao takav mi nije zanimljiv; hoću reći, da je kojim slučajem zamišljeno da se pravi od nekog drugog materijala, to ne bi bilo to. Ne znam, međutim, kako da objasnim zašto me je dirnula ideja o prikupljanju cipela. Htio sam napisati nešto o tome, pokušati u tekstu objasniti samom sebi šta me je tačno zapravo dirnulo, ali nisam.
Čitajući ovih dana ponovo Coetzeejev roman Elizabeth Costello, na samom početku nailazim na ovaj fragment o oznakama umerenog realizma: “Ponudi činjenice, značenja nek izrone sama. Postupak koji je prvi primenio Danijel Defo. Robinzon Kruso, nasukan na pustoj obali, pogledom traži svoje drugove s broda. Ali nigde nijednog. ‘Nikad ih više nisam video, niti bilo kakvog traga od njih’, kaže, ‘osim tri šešira, jedne kape i dveju rasparenih cipela’. Dve cipele, rasparane: time što više nisu par, cipele su prestale da budu obuća i postale znamenje smrti, zapenušani talasi smakli su ih s nogu davljenika i izbacili na obalu. Bez krupnih reči, bez bola i očaja, samo šeširi i kape i cipele.” (DŽ. M. Kuci: Elizabet Kostelo, Paideia, Beograd, 2004. p.7; prevela Arijana Božović)
U digresiji: i u prvoj sceni TV-serije Lost, cipela prestaje da biva obuća i postaje znamenje smrti. Coetzee mi je, dakle, objasnio zašto me je dirnula priča s cipelama. Ima tu, međutim, još nešto. Defoeov Robinson Crusoe bio je nekoć u obaveznoj lektiri za peti razred osnovne škole. U mom sjećanju upravo je Robinson Crusoe posljednja knjiga iz lektire koju su pročitali svi učenici; poslije Robinsona Crusoea počinju prepričavanja, čitanje predgovora i sažetaka. Robinsona Crusoea pročitali su i žrtve i ubice, i oni čije su cipele u masovnim grobnicama, i oni čiji su im džonovi utabali tlo.
P. S.
Na engleskom se džon na cipeli kaže sole, što se izgovara [sōl], odnosno izgovara se identično kao riječ soul, što će reći – duša. Nije, čini mi se, bez vraga da su u govorudžon i duša praktično sinonimi.