Šimun Paškvan

Početak bombardiranja Sarajeva, na dan 2. aprila 1945,
kako ga doživljava predratni računovođa a sada ključar i
pouzdanik podrumskoga skloništa Šimun Paškvan

 

Otkako umrje Štefanija, ja više ne znam gdje sam šta osta­vio. Pa tako noćas, kad je zasvirala uzbuna, nikako da na­đem ključeve od skloništa. Gledam u ladicu s dokumentima — nema ih, gledam u futrolu za očale, tu čuvam ono malo dukata što je ostalo nakon četiri godine — nema klju­čeva ni u futroli. E, mislim se, Šimo, crni Šimo, ili će te noćas ubiti engleske bombe, ili će te Luburić sutra kao sa­botera živoga skuhati u loncu.

I onda ih nađoh, zamisli gdje!, u banji iznad kade, u ku­tiji u kojoj držim britvu i sapun za brijanje. Kad mi je logor­nik Skorvatzy kazao da ključeve čuvam na konspirativnom mjestu, nisam se mogao sjetiti konspirativnijega od banje. Toliko je konspirativno da sam skoro zaboravio.

Poslije sam se jedva probio do ulaza u podrum. Već se cijeli komšiluk okupio, i još neki za koje ne znam odakle su došli. Rekoh, ljudi, meni je rečeno da u sklonište smiju samo neposredno ugroženi, a to su svi koji stanuju u sedam­naestoj i dvadeset prvoj oblasti. Pustim li koga sa strane, završit ću skupa s njim pred prijekim sudom.

Bolji ti je i prijeki sud nego da te ja golim rukama uda­vim, pušćaj nas unutra, bombe samo što nisu, narogušio se jedan. Znam ga, naš je, radio je prije rata na pošti.

Dobro, prijatelju, ali dijelimo odgovornost ako se šta zagovna.

I tako uđosmo i smjestismo se, koji na stolicu, koji na otoman. Stolice donešene iz kina Cosmos, a otomani, Bog zna odakle. U ranijim prilikama govorio bih: pa, ljudi, ne budite beštije, pustite stare i bolesne na sećije, zar vam sto­lice nisu dosta! Ali ne da se više ni Šimi popravljat ljude, ni izravnavati ono što je Bog nakrivo zasadio. Nego sjedoh na svoju stolicu i učinih što i ostali.

Naćulili smo uši da čujemo kad se avioni približe gra­du. Tako bi činili i u ranijim prilikama. Vidiš stotinu i nešto ljudi u mračnom podrumu, obasjanih s pet petrolejki i ono malo svjetla što izvana dolazi kroz prozorčiće, kako kao je­dan izvijaju vratove lijevo pa desno, zažarile im se uši, ušpicili nosevi, i mršte se ne bi li šta čuli. Da nas ko vidi, rekao bi da smo kakva neznabožačka sljedba. A nismo, bra­te, nego se za svakoga i svaku zna, osim za ovih nekoliko što su došli sa strane, i koje, i što je, i čije je. Ma zna se i što je sinoć večeralo, ako je večeralo.

A već smo se, nakon tolikih uzbuna, naučili i raspore­du. Prva do mene je, kao i uvijek, stara gospođa Angela Antunović, za koju svi znamo da se zapravo zove Anđa Borojević, popa Riste Borojevića rođena sestra, ali se pravimo da je Angela i dalje Antunović. Ljudi se ubiše od pasjaluka, nije im žao insana ni hajvana, ali eto, jest im žao Anđe i nje­zinog straha. A ne znaš čega se više plaši: da logornik Skorvatzy ne otkrije njezino pravo podrijetlo ili da ju ne ubije engleska bomba. Pa onda uvijek sjedne do mene. Misli da je tu sigurno i ako naiđe Skorvatzy i ako padne bomba.

Na otomanu ispred gospođe Angele zasjeli su Adil Ferizović, Hamdo Magbulin i Dino Vukov, mlađi brat šustera Ivice, danguba da ne može biti gora. Taj samo čeka hoće li biti bombardiranja ili neće, jer ako neće, on vadi karte iz džepa. A ni drugoj dvojici nije mrsko. Prije rata bili su pri­stojni ljudi, Adil radio na željeznici, a Hamdo kod Moše Levija, u dućanu s kolonijalnom robom. Ali otkako se zaratilo, dadoše se u kocku i kurvanje. Adila žena ostavila, pokupila djecu i odvela ih svojima u Banju Luku, a Hamdo se, Bogu hvala, nije ni ženio. Nije stigao dok je bio normalan, a sad mu žena više i ne treba.

Doktor Hošek, koji sjedi nasuprot prozoru, vazda leđi­ma okrenut kartašima i njihovoj raboti, govorio mi je daje tome što se dogodilo s Adilom i Hamdom uzrok u slaboj vje­ri i strahu od smrti. A odakle vi to znate?, pitao sam ga. Eto, veli Hošek, znam. Pa uzdahnu dvatriput, biva to mu je od astme, i reče: Lijepo znam, po sebi znam.

E, mislim se, Šimune, crni Šimune, kakve su budale tebe u ovome kijametu zapale.

Dobro je dok osluškujemo. Šutimo na jutarnjoj molitvi naše orijentalne sljedbe i čekamo avione. Čim stignu, raspričat će se ovaj narod. Eno ga, na drugome kraju podruma, šuti i Franjo Holman, a nije do ovoga rata šutio, vjeru­jem, ni kad bi spavao. Sjećam ga se dok je radio kao kono­bar u kafani Odeon, na Skenderiji. Opričao bi tri ljudska života dok bi stavljao čašu pred tebe. Ti još nisi ni liznuo rakiju, a Franjo već priča kako su se Lujiza i Rozika, ujne skretničara Drage Koenigsberga, ponašale na samrti, jer su zdrave zdravcijate istoga dana, istog petka, legle u postelju i umrle prije nego što je odzvonila subota. Taman da gricneš zeru sira, čisto da utvrdiš da si živ pored tolike smrti, a konobar Franjo već govori da su se u petnaest minuta i Lujiza i Rozika upišale i usrale te da govno umirućih ne smrdi kao u živih ljudi, nego stoput gore i strašnije, suze ti na oči od tog smrada pođu, smrdi kao ustajali grob, Bože mi prosti i Bog dušu da oprosti ujnama skretničara Drage, Lujizi i Roziki, ako ih konobar Franjo, kao i cijelu priču, nije izmi­slio. Takav je, velim, bio, toliko je, gluho bilo, pričao i ne bi se gasio, a sad, eto, šuti, i čeka kakvu nam nafaku nose teški engleski bombarderi.

Jest, vala baš — nafaku! Nisam tu riječ izgovorio do ovoga rata i ovih uzbuna. Prije nisam bio od tih bajramli riječi. Ne daj Bože, ništa nisam imao protiv braće muhamedanaca, ali jadan ne bio, oni imaju svoje riječi, a ja svo­je. Nisu riječi baklave pa da ih uzimaš kako ti se svide. Ali otkako se okupljamo u ovom podrumu, otkako postadoh ključar komšijskih života, pa nam se sve vjere svedoše na jednu, onu šutljivaca naćuljenih ušiju, zafalilo mi riječi i ne znam kako se nafaka drukčije zove.

 

Ulomak iz romana “Gloria in excelsis”

Miljenko Jergović 13. 11. 2018.