Početak bombardiranja Sarajeva, na dan 2. aprila 1945, kako ga doživljava predratni računovođa a sada ključar i pouzdanik podrumskoga skloništa Šimun Paškvan
Otkako umrje Štefanija, ja više ne znam gdje sam šta ostavio. Pa tako noćas, kad je zasvirala uzbuna, nikako da nađem ključeve od skloništa. Gledam u ladicu s dokumentima — nema ih, gledam u futrolu za očale, tu čuvam ono malo dukata što je ostalo nakon četiri godine — nema ključeva ni u futroli. E, mislim se, Šimo, crni Šimo, ili će te noćas ubiti engleske bombe, ili će te Luburić sutra kao sabotera živoga skuhati u loncu.
I onda ih nađoh, zamisli gdje!, u banji iznad kade, u kutiji u kojoj držim britvu i sapun za brijanje. Kad mi je logornik Skorvatzy kazao da ključeve čuvam na konspirativnom mjestu, nisam se mogao sjetiti konspirativnijega od banje. Toliko je konspirativno da sam skoro zaboravio.
Poslije sam se jedva probio do ulaza u podrum. Već se cijeli komšiluk okupio, i još neki za koje ne znam odakle su došli. Rekoh, ljudi, meni je rečeno da u sklonište smiju samo neposredno ugroženi, a to su svi koji stanuju u sedamnaestoj i dvadeset prvoj oblasti. Pustim li koga sa strane, završit ću skupa s njim pred prijekim sudom.
Bolji ti je i prijeki sud nego da te ja golim rukama udavim, pušćaj nas unutra, bombe samo što nisu, narogušio se jedan. Znam ga, naš je, radio je prije rata na pošti.
Dobro, prijatelju, ali dijelimo odgovornost ako se šta zagovna.
I tako uđosmo i smjestismo se, koji na stolicu, koji na otoman. Stolice donešene iz kina Cosmos, a otomani, Bog zna odakle. U ranijim prilikama govorio bih: pa, ljudi, ne budite beštije, pustite stare i bolesne na sećije, zar vam stolice nisu dosta! Ali ne da se više ni Šimi popravljat ljude, ni izravnavati ono što je Bog nakrivo zasadio. Nego sjedoh na svoju stolicu i učinih što i ostali.
Naćulili smo uši da čujemo kad se avioni približe gradu. Tako bi činili i u ranijim prilikama. Vidiš stotinu i nešto ljudi u mračnom podrumu, obasjanih s pet petrolejki i ono malo svjetla što izvana dolazi kroz prozorčiće, kako kao jedan izvijaju vratove lijevo pa desno, zažarile im se uši, ušpicili nosevi, i mršte se ne bi li šta čuli. Da nas ko vidi, rekao bi da smo kakva neznabožačka sljedba. A nismo, brate, nego se za svakoga i svaku zna, osim za ovih nekoliko što su došli sa strane, i koje, i što je, i čije je. Ma zna se i što je sinoć večeralo, ako je večeralo.
A već smo se, nakon tolikih uzbuna, naučili i rasporedu. Prva do mene je, kao i uvijek, stara gospođa Angela Antunović, za koju svi znamo da se zapravo zove Anđa Borojević, popa Riste Borojevića rođena sestra, ali se pravimo da je Angela i dalje Antunović. Ljudi se ubiše od pasjaluka, nije im žao insana ni hajvana, ali eto, jest im žao Anđe i njezinog straha. A ne znaš čega se više plaši: da logornik Skorvatzy ne otkrije njezino pravo podrijetlo ili da ju ne ubije engleska bomba. Pa onda uvijek sjedne do mene. Misli da je tu sigurno i ako naiđe Skorvatzy i ako padne bomba.
Na otomanu ispred gospođe Angele zasjeli su Adil Ferizović, Hamdo Magbulin i Dino Vukov, mlađi brat šustera Ivice, danguba da ne može biti gora. Taj samo čeka hoće li biti bombardiranja ili neće, jer ako neće, on vadi karte iz džepa. A ni drugoj dvojici nije mrsko. Prije rata bili su pristojni ljudi, Adil radio na željeznici, a Hamdo kod Moše Levija, u dućanu s kolonijalnom robom. Ali otkako se zaratilo, dadoše se u kocku i kurvanje. Adila žena ostavila, pokupila djecu i odvela ih svojima u Banju Luku, a Hamdo se, Bogu hvala, nije ni ženio. Nije stigao dok je bio normalan, a sad mu žena više i ne treba.
Doktor Hošek, koji sjedi nasuprot prozoru, vazda leđima okrenut kartašima i njihovoj raboti, govorio mi je daje tome što se dogodilo s Adilom i Hamdom uzrok u slaboj vjeri i strahu od smrti. A odakle vi to znate?, pitao sam ga. Eto, veli Hošek, znam. Pa uzdahnu dvatriput, biva to mu je od astme, i reče: Lijepo znam, po sebi znam.
E, mislim se, Šimune, crni Šimune, kakve su budale tebe u ovome kijametu zapale.
Dobro je dok osluškujemo. Šutimo na jutarnjoj molitvi naše orijentalne sljedbe i čekamo avione. Čim stignu, raspričat će se ovaj narod. Eno ga, na drugome kraju podruma, šuti i Franjo Holman, a nije do ovoga rata šutio, vjerujem, ni kad bi spavao. Sjećam ga se dok je radio kao konobar u kafani Odeon, na Skenderiji. Opričao bi tri ljudska života dok bi stavljao čašu pred tebe. Ti još nisi ni liznuo rakiju, a Franjo već priča kako su se Lujiza i Rozika, ujne skretničara Drage Koenigsberga, ponašale na samrti, jer su zdrave zdravcijate istoga dana, istog petka, legle u postelju i umrle prije nego što je odzvonila subota. Taman da gricneš zeru sira, čisto da utvrdiš da si živ pored tolike smrti, a konobar Franjo već govori da su se u petnaest minuta i Lujiza i Rozika upišale i usrale te da govno umirućih ne smrdi kao u živih ljudi, nego stoput gore i strašnije, suze ti na oči od tog smrada pođu, smrdi kao ustajali grob, Bože mi prosti i Bog dušu da oprosti ujnama skretničara Drage, Lujizi i Roziki, ako ih konobar Franjo, kao i cijelu priču, nije izmislio. Takav je, velim, bio, toliko je, gluho bilo, pričao i ne bi se gasio, a sad, eto, šuti, i čeka kakvu nam nafaku nose teški engleski bombarderi.
Jest, vala baš — nafaku! Nisam tu riječ izgovorio do ovoga rata i ovih uzbuna. Prije nisam bio od tih bajramli riječi. Ne daj Bože, ništa nisam imao protiv braće muhamedanaca, ali jadan ne bio, oni imaju svoje riječi, a ja svoje. Nisu riječi baklave pa da ih uzimaš kako ti se svide. Ali otkako se okupljamo u ovom podrumu, otkako postadoh ključar komšijskih života, pa nam se sve vjere svedoše na jednu, onu šutljivaca naćuljenih ušiju, zafalilo mi riječi i ne znam kako se nafaka drukčije zove.
Šimun Paškvan
Početak bombardiranja Sarajeva, na dan 2. aprila 1945,
kako ga doživljava predratni računovođa a sada ključar i
pouzdanik podrumskoga skloništa Šimun Paškvan
Otkako umrje Štefanija, ja više ne znam gdje sam šta ostavio. Pa tako noćas, kad je zasvirala uzbuna, nikako da nađem ključeve od skloništa. Gledam u ladicu s dokumentima — nema ih, gledam u futrolu za očale, tu čuvam ono malo dukata što je ostalo nakon četiri godine — nema ključeva ni u futroli. E, mislim se, Šimo, crni Šimo, ili će te noćas ubiti engleske bombe, ili će te Luburić sutra kao sabotera živoga skuhati u loncu.
I onda ih nađoh, zamisli gdje!, u banji iznad kade, u kutiji u kojoj držim britvu i sapun za brijanje. Kad mi je logornik Skorvatzy kazao da ključeve čuvam na konspirativnom mjestu, nisam se mogao sjetiti konspirativnijega od banje. Toliko je konspirativno da sam skoro zaboravio.
Poslije sam se jedva probio do ulaza u podrum. Već se cijeli komšiluk okupio, i još neki za koje ne znam odakle su došli. Rekoh, ljudi, meni je rečeno da u sklonište smiju samo neposredno ugroženi, a to su svi koji stanuju u sedamnaestoj i dvadeset prvoj oblasti. Pustim li koga sa strane, završit ću skupa s njim pred prijekim sudom.
Bolji ti je i prijeki sud nego da te ja golim rukama udavim, pušćaj nas unutra, bombe samo što nisu, narogušio se jedan. Znam ga, naš je, radio je prije rata na pošti.
Dobro, prijatelju, ali dijelimo odgovornost ako se šta zagovna.
I tako uđosmo i smjestismo se, koji na stolicu, koji na otoman. Stolice donešene iz kina Cosmos, a otomani, Bog zna odakle. U ranijim prilikama govorio bih: pa, ljudi, ne budite beštije, pustite stare i bolesne na sećije, zar vam stolice nisu dosta! Ali ne da se više ni Šimi popravljat ljude, ni izravnavati ono što je Bog nakrivo zasadio. Nego sjedoh na svoju stolicu i učinih što i ostali.
Naćulili smo uši da čujemo kad se avioni približe gradu. Tako bi činili i u ranijim prilikama. Vidiš stotinu i nešto ljudi u mračnom podrumu, obasjanih s pet petrolejki i ono malo svjetla što izvana dolazi kroz prozorčiće, kako kao jedan izvijaju vratove lijevo pa desno, zažarile im se uši, ušpicili nosevi, i mršte se ne bi li šta čuli. Da nas ko vidi, rekao bi da smo kakva neznabožačka sljedba. A nismo, brate, nego se za svakoga i svaku zna, osim za ovih nekoliko što su došli sa strane, i koje, i što je, i čije je. Ma zna se i što je sinoć večeralo, ako je večeralo.
A već smo se, nakon tolikih uzbuna, naučili i rasporedu. Prva do mene je, kao i uvijek, stara gospođa Angela Antunović, za koju svi znamo da se zapravo zove Anđa Borojević, popa Riste Borojevića rođena sestra, ali se pravimo da je Angela i dalje Antunović. Ljudi se ubiše od pasjaluka, nije im žao insana ni hajvana, ali eto, jest im žao Anđe i njezinog straha. A ne znaš čega se više plaši: da logornik Skorvatzy ne otkrije njezino pravo podrijetlo ili da ju ne ubije engleska bomba. Pa onda uvijek sjedne do mene. Misli da je tu sigurno i ako naiđe Skorvatzy i ako padne bomba.
Na otomanu ispred gospođe Angele zasjeli su Adil Ferizović, Hamdo Magbulin i Dino Vukov, mlađi brat šustera Ivice, danguba da ne može biti gora. Taj samo čeka hoće li biti bombardiranja ili neće, jer ako neće, on vadi karte iz džepa. A ni drugoj dvojici nije mrsko. Prije rata bili su pristojni ljudi, Adil radio na željeznici, a Hamdo kod Moše Levija, u dućanu s kolonijalnom robom. Ali otkako se zaratilo, dadoše se u kocku i kurvanje. Adila žena ostavila, pokupila djecu i odvela ih svojima u Banju Luku, a Hamdo se, Bogu hvala, nije ni ženio. Nije stigao dok je bio normalan, a sad mu žena više i ne treba.
Doktor Hošek, koji sjedi nasuprot prozoru, vazda leđima okrenut kartašima i njihovoj raboti, govorio mi je daje tome što se dogodilo s Adilom i Hamdom uzrok u slaboj vjeri i strahu od smrti. A odakle vi to znate?, pitao sam ga. Eto, veli Hošek, znam. Pa uzdahnu dvatriput, biva to mu je od astme, i reče: Lijepo znam, po sebi znam.
E, mislim se, Šimune, crni Šimune, kakve su budale tebe u ovome kijametu zapale.
Dobro je dok osluškujemo. Šutimo na jutarnjoj molitvi naše orijentalne sljedbe i čekamo avione. Čim stignu, raspričat će se ovaj narod. Eno ga, na drugome kraju podruma, šuti i Franjo Holman, a nije do ovoga rata šutio, vjerujem, ni kad bi spavao. Sjećam ga se dok je radio kao konobar u kafani Odeon, na Skenderiji. Opričao bi tri ljudska života dok bi stavljao čašu pred tebe. Ti još nisi ni liznuo rakiju, a Franjo već priča kako su se Lujiza i Rozika, ujne skretničara Drage Koenigsberga, ponašale na samrti, jer su zdrave zdravcijate istoga dana, istog petka, legle u postelju i umrle prije nego što je odzvonila subota. Taman da gricneš zeru sira, čisto da utvrdiš da si živ pored tolike smrti, a konobar Franjo već govori da su se u petnaest minuta i Lujiza i Rozika upišale i usrale te da govno umirućih ne smrdi kao u živih ljudi, nego stoput gore i strašnije, suze ti na oči od tog smrada pođu, smrdi kao ustajali grob, Bože mi prosti i Bog dušu da oprosti ujnama skretničara Drage, Lujizi i Roziki, ako ih konobar Franjo, kao i cijelu priču, nije izmislio. Takav je, velim, bio, toliko je, gluho bilo, pričao i ne bi se gasio, a sad, eto, šuti, i čeka kakvu nam nafaku nose teški engleski bombarderi.
Jest, vala baš — nafaku! Nisam tu riječ izgovorio do ovoga rata i ovih uzbuna. Prije nisam bio od tih bajramli riječi. Ne daj Bože, ništa nisam imao protiv braće muhamedanaca, ali jadan ne bio, oni imaju svoje riječi, a ja svoje. Nisu riječi baklave pa da ih uzimaš kako ti se svide. Ali otkako se okupljamo u ovom podrumu, otkako postadoh ključar komšijskih života, pa nam se sve vjere svedoše na jednu, onu šutljivaca naćuljenih ušiju, zafalilo mi riječi i ne znam kako se nafaka drukčije zove.
Ulomak iz romana “Gloria in excelsis”