Kraj ljeta je i nadoknađuje se šteta s ljetovanja. U prodavaonicu ulazi muškarac srednjih godina, vidi se da nije bogat, i pita trgovca može li se što učiniti nakon što mu je iphone pao u more. Trgovac žalostivo odmahuje glavom, ali čovjek nastavlja priču: nije mu iphone tek tako ispao u more, nego je nečije dijete s mula palo u more, pa je on onako obučen i ne misleći skočio za njim. Znate kako je, ne gledaš u tom trenutku što ti je po džepovima. Spasio je dječaka, da nije on, učinio bi to netko drugi, a poslije je iphone pokušao natapati u slatkoj vodi, u koju je potopio rižu. Riža izvlači sol. Ali nije pomoglo. A ne zna ni ime onom dječaku.
Izašao sam iz dućana i rekao sebi: to je bio Šimun Cirenac! Iako mi ni sad nije do kraja jasno zašto sam pomislio na Šimuna. Kad sravnjujem dvije priče, ovu iz svakodnevice i onu iz evanđelja, u mnogome se razlikuju. Ali svejedno, vjerujem da je to bio on.
Šimun Cirenac bio je, kako to stoji u enciklopediji, helenizirani Židov. Naselio se u Jeruzalem i živio vrlo skromno, sa ženom i dvojicom sinova, Aleksandrom i Rufom. Jednom je tako sa svojim magarčićem krenuo da oposli neki dnevni posao, kadli je odnekud naišla poveća kolona, praćena glasnim dobacivanjem svjetine. Na čelu kolone bi nesretnik koji je posrtao pod drvenim križem.
Nije se Šimun ni snašao, nije stigao pobjeći negdje u stranu, skloniti se od velike priče, od povijesti i od tuđe nesretne sudbine, kad su ga spopali rimski vojnici. Jedan mu je istrgao ular iz ruke i bacio ga, drugi mu je naređivao da se prihvati križa, jer bi im razbojnik mogao svisnuti a da ga ne raspnu. Što, opet, nije ni po pravilima, ni po zakonu.
Šimun Cirenac se opirao, govorio ljudi, ali ja sam pošao…, a oni ni da ga saslušaju gdje je to pošao. Možda bi Šimun da je bio rječitiji, da se glasnije opirao i borio za svoja prava, drukčije prošao, ali ovako mu već dvije tisuće godina piše da je na petoj postaji križnoga puta Isusu Kristu ponio križ.
O čemu je mislio Šimun Cirenac dok je pomagao Isusu? Propovjednici će reći da je doživio prosvjetljenje. Ali to niti je vjerojatno, niti je vjerodostojno. Šimun je, bit će, mislio o svom odlutalom magarcu i o tome što bi mu se sve moglo dogoditi. Usred opće katastrofe i nesreće, dok se na neviđeno rađala naša civilizacija, Šimun je, kao što je i prirodno, mislio o svojoj maloj nesreći i katastrofi. Kako obrazložiti njegovo mjesto u Evanđeljima (osim u Ivanovu, gdje ga niti nema)? Tako što nisu svi veliki ni važni. Novi i Stari zavjet puni su malih ljudi, sitnih sudbina, veličanstvenih epizodista. Šimun Cirenac jedan je među njima.
Iz Novoga i Starog zavjeta rađala se, pored ostalog, i civilizacija trača. Tako je trač i to da je Šimun bio potajni Kristov sljedbenik i da se sam poturio da nosi križ. Ogovarači ne podnose slučaj, niti sitne sudbine u velikoj priči. Književnost je suprotna traču. Što je sudbina sitnija, to je priča veća.
O Šimunu Cirencu pjesmu je napisao dragi naronski pjesnik Vladimir Pavlović. Bio je, a da to malobrojni znaju, jedan od najostvarenijih hrvatskih pjesnika. Živio je i umro poluanoniman. Umnogome sličan Šimunu, koji je pomogao bratu čovjeku i sinu Božjemu, a da mu to, zapravo, i nije bila namjera. Pomagao je jer mu je to bilo u naravi.
Šimun Cirenac
Imaginarni prijatelj/55
Kraj ljeta je i nadoknađuje se šteta s ljetovanja. U prodavaonicu ulazi muškarac srednjih godina, vidi se da nije bogat, i pita trgovca može li se što učiniti nakon što mu je iphone pao u more. Trgovac žalostivo odmahuje glavom, ali čovjek nastavlja priču: nije mu iphone tek tako ispao u more, nego je nečije dijete s mula palo u more, pa je on onako obučen i ne misleći skočio za njim. Znate kako je, ne gledaš u tom trenutku što ti je po džepovima. Spasio je dječaka, da nije on, učinio bi to netko drugi, a poslije je iphone pokušao natapati u slatkoj vodi, u koju je potopio rižu. Riža izvlači sol. Ali nije pomoglo. A ne zna ni ime onom dječaku.
Izašao sam iz dućana i rekao sebi: to je bio Šimun Cirenac! Iako mi ni sad nije do kraja jasno zašto sam pomislio na Šimuna. Kad sravnjujem dvije priče, ovu iz svakodnevice i onu iz evanđelja, u mnogome se razlikuju. Ali svejedno, vjerujem da je to bio on.
Šimun Cirenac bio je, kako to stoji u enciklopediji, helenizirani Židov. Naselio se u Jeruzalem i živio vrlo skromno, sa ženom i dvojicom sinova, Aleksandrom i Rufom. Jednom je tako sa svojim magarčićem krenuo da oposli neki dnevni posao, kadli je odnekud naišla poveća kolona, praćena glasnim dobacivanjem svjetine. Na čelu kolone bi nesretnik koji je posrtao pod drvenim križem.
Nije se Šimun ni snašao, nije stigao pobjeći negdje u stranu, skloniti se od velike priče, od povijesti i od tuđe nesretne sudbine, kad su ga spopali rimski vojnici. Jedan mu je istrgao ular iz ruke i bacio ga, drugi mu je naređivao da se prihvati križa, jer bi im razbojnik mogao svisnuti a da ga ne raspnu. Što, opet, nije ni po pravilima, ni po zakonu.
Šimun Cirenac se opirao, govorio ljudi, ali ja sam pošao…, a oni ni da ga saslušaju gdje je to pošao. Možda bi Šimun da je bio rječitiji, da se glasnije opirao i borio za svoja prava, drukčije prošao, ali ovako mu već dvije tisuće godina piše da je na petoj postaji križnoga puta Isusu Kristu ponio križ.
O čemu je mislio Šimun Cirenac dok je pomagao Isusu? Propovjednici će reći da je doživio prosvjetljenje. Ali to niti je vjerojatno, niti je vjerodostojno. Šimun je, bit će, mislio o svom odlutalom magarcu i o tome što bi mu se sve moglo dogoditi. Usred opće katastrofe i nesreće, dok se na neviđeno rađala naša civilizacija, Šimun je, kao što je i prirodno, mislio o svojoj maloj nesreći i katastrofi. Kako obrazložiti njegovo mjesto u Evanđeljima (osim u Ivanovu, gdje ga niti nema)? Tako što nisu svi veliki ni važni. Novi i Stari zavjet puni su malih ljudi, sitnih sudbina, veličanstvenih epizodista. Šimun Cirenac jedan je među njima.
Iz Novoga i Starog zavjeta rađala se, pored ostalog, i civilizacija trača. Tako je trač i to da je Šimun bio potajni Kristov sljedbenik i da se sam poturio da nosi križ. Ogovarači ne podnose slučaj, niti sitne sudbine u velikoj priči. Književnost je suprotna traču. Što je sudbina sitnija, to je priča veća.
O Šimunu Cirencu pjesmu je napisao dragi naronski pjesnik Vladimir Pavlović. Bio je, a da to malobrojni znaju, jedan od najostvarenijih hrvatskih pjesnika. Živio je i umro poluanoniman. Umnogome sličan Šimunu, koji je pomogao bratu čovjeku i sinu Božjemu, a da mu to, zapravo, i nije bila namjera. Pomagao je jer mu je to bilo u naravi.