Kaže urednik, daj mi jednu onako ne baš pljuvačku, jebiga prošlo je, nemoj ovu ŽMarkićku, probaj jednu pitomu, ma isto na ovo, mislim na temu referendum i oko toga tako, Istra naprimjer, ajde smisli nešto.
Od nedilje ti ja, neka je zimno i južno i burno i tužno, držim rastvoren prozor, klima se zato uvrtila na brže, ali ne zatvaran ponistru, već pušćan, pušćan li ga, zvuk iz njedara youtubea, ovin mojin prvin komšijama, pa hrli tuta forca melodija spomenutima na jedrima zvučnika: Bella ciao, sve varijante, pa kompletni repertoar zbora Crvene armije, pa Hej Slaveni; a kad su proglasili rezultate dodan još, ka uskličnik na pička van materina: Druže Tito, mitise kuneemo. Narafski, tako je završila nedilja, dok od ponediljka, onako ne baš pljuvački, jebiga prošlo je, probajen jednu pitomiju varijantu, u ime istoimenog protesta. Naime, prvi su mi susidi popovi i švore, zgradurina od jedno pet katova, plus penthouse, di “biskupi u miru” glade svoja obišena jaja, zgradurina šta mi krade sunce, liti od tri, a sad zimi već od podne. Tako ja s njima bijen erotsko politički boj, ima tome.
Pa dašta ću nego jednu pitomu, stari mi partizan, moj stari, 28 godina stariji od Pearl Harbora, navršava ćipo sto u subotu, e da je živ, di neću, baš njega radi. Vrte se partizanske, vrti se Bob Dylan, Joan Baez, Cohen, Manu Chao, Modena city ramblers, Zappa, Tom Waits i Bella ciao, nego, pogotovo ona sa lanjske mise u Genovi, i sve tako u kolo.
Kurac Markićka, ne bi je taka moletama, ni jeba niti da mi je kurac ratni zločinac, niti nacrta da mi ruka iska i samo dno pakla droge, neću.
Ej mali, rekla mi je jednom Lepa Smoje, dok je još dolazila na Utorak, da nema tebe dovela bi ja Severinu koji put sobon među vas, ali, znan te, ti bi to odma sredija, a di neš, a i di ti ona ne bi dala, i ja bi ti dala da pitaš a da san mlađa. Ne, nego bi je pustija da mi piva, još bi mi samo to tribalo, odgovorija san, onako u zajebanciji. Eto, viš da te znan, rekla je Lepa, zato je i neću dovest, vas dvoje bi sve pokvarili a ovi tukci ti to ne bi nikad oprostili, e.
Sevu nisan nikad gleda ni sluša, taman posla. Lipa mala, i to je sve.
Onda ove spliske ustašije traže da se maloj otkaže koncerat u Areni jerbo je uvridila sve Splićane, jeben ja takove Splićane, kada je javno bila protiv. A zna se, i srpska je nevista, zar ne. Zaboravlja se da je MMKovaču bilo zabranjeno, ili je bija bojkotiran, koncerti su mu se otkazivali, samo šta je na onin prvin izborima bija na SDP Račanovoj listi. Zato je i izmislija da su mu sina ubili “četnici”, samo da ga novi klero fašistički puk prigrli. Danas je on njima bog.
Mala ne izmišlja, dok rvacki U-stanovi u Vrancuskoj, U-mansarde šta li, vide Dylana, a zakoni, opet rvacki, ne vide Šimunića i još 30000 za dom parićone.
Vidin, ima tome dva tri dana, prijateja kako se kara sa čovikon šta potpisuje za protiv ćirilice. Pusti, zajebajen ga ja, al tako da čovik čuje, neka se potpisuju, kad opet dođemo na vlast, imaćemo spisak, crno na bilo, nećemo lutat i sve ćemo ih u apsanu. Čovik zastane, sluša šta ja to pizdin, pa nije ni potpisa, smrza se i iša ča. E to se zove gol u gostima.
I šta ću ja sa ovin?, veli urednik, ovo nema veze sa nijednin tekston unutar lista. Pa šta ima veze da nema veze sa temon interijera, malo me ljuti, naslovnica ima veze sa stavom redakcije, a i nisan ti ja puki ilustrator teme, znaš me toliko, nadan se. Ali… oće on. Nema ali, ne dan ja, stavi ispod ovoga ZA!, ako je prošli put bilo PROTIV!, sad ide ZA!, jebiga, pametnome dosta. Ma, drugi put ćemo napisat nešto u vezi toga, jer ćemo čitatelje ovako samo zbunit, urednik ko urednik. Nema drugi put, doli u kantunu piše ŠIME 100, nemore moj stari čekat tebe da ima sto godina, sad ili nikad, a drugo, već kasniš ako nemaš reakciju na ovo, nisi turistička revija, jebote, vidin ja da gubin ali još upiren. Onda ništa, kaže on. Onda ništa, složin se ja, jer sa svoga puta ne skrećen.
Šime 100
Kaže urednik, daj mi jednu onako ne baš pljuvačku, jebiga prošlo je, nemoj ovu ŽMarkićku, probaj jednu pitomu, ma isto na ovo, mislim na temu referendum i oko toga tako, Istra naprimjer, ajde smisli nešto.
Od nedilje ti ja, neka je zimno i južno i burno i tužno, držim rastvoren prozor, klima se zato uvrtila na brže, ali ne zatvaran ponistru, već pušćan, pušćan li ga, zvuk iz njedara youtubea, ovin mojin prvin komšijama, pa hrli tuta forca melodija spomenutima na jedrima zvučnika: Bella ciao, sve varijante, pa kompletni repertoar zbora Crvene armije, pa Hej Slaveni; a kad su proglasili rezultate dodan još, ka uskličnik na pička van materina: Druže Tito, mitise kuneemo. Narafski, tako je završila nedilja, dok od ponediljka, onako ne baš pljuvački, jebiga prošlo je, probajen jednu pitomiju varijantu, u ime istoimenog protesta. Naime, prvi su mi susidi popovi i švore, zgradurina od jedno pet katova, plus penthouse, di “biskupi u miru” glade svoja obišena jaja, zgradurina šta mi krade sunce, liti od tri, a sad zimi već od podne. Tako ja s njima bijen erotsko politički boj, ima tome.
Pa dašta ću nego jednu pitomu, stari mi partizan, moj stari, 28 godina stariji od Pearl Harbora, navršava ćipo sto u subotu, e da je živ, di neću, baš njega radi. Vrte se partizanske, vrti se Bob Dylan, Joan Baez, Cohen, Manu Chao, Modena city ramblers, Zappa, Tom Waits i Bella ciao, nego, pogotovo ona sa lanjske mise u Genovi, i sve tako u kolo.
Kurac Markićka, ne bi je taka moletama, ni jeba niti da mi je kurac ratni zločinac, niti nacrta da mi ruka iska i samo dno pakla droge, neću.
Ej mali, rekla mi je jednom Lepa Smoje, dok je još dolazila na Utorak, da nema tebe dovela bi ja Severinu koji put sobon među vas, ali, znan te, ti bi to odma sredija, a di neš, a i di ti ona ne bi dala, i ja bi ti dala da pitaš a da san mlađa. Ne, nego bi je pustija da mi piva, još bi mi samo to tribalo, odgovorija san, onako u zajebanciji. Eto, viš da te znan, rekla je Lepa, zato je i neću dovest, vas dvoje bi sve pokvarili a ovi tukci ti to ne bi nikad oprostili, e.
Sevu nisan nikad gleda ni sluša, taman posla. Lipa mala, i to je sve.
Onda ove spliske ustašije traže da se maloj otkaže koncerat u Areni jerbo je uvridila sve Splićane, jeben ja takove Splićane, kada je javno bila protiv. A zna se, i srpska je nevista, zar ne. Zaboravlja se da je MMKovaču bilo zabranjeno, ili je bija bojkotiran, koncerti su mu se otkazivali, samo šta je na onin prvin izborima bija na SDP Račanovoj listi. Zato je i izmislija da su mu sina ubili “četnici”, samo da ga novi klero fašistički puk prigrli. Danas je on njima bog.
Mala ne izmišlja, dok rvacki U-stanovi u Vrancuskoj, U-mansarde šta li, vide Dylana, a zakoni, opet rvacki, ne vide Šimunića i još 30000 za dom parićone.
Vidin, ima tome dva tri dana, prijateja kako se kara sa čovikon šta potpisuje za protiv ćirilice. Pusti, zajebajen ga ja, al tako da čovik čuje, neka se potpisuju, kad opet dođemo na vlast, imaćemo spisak, crno na bilo, nećemo lutat i sve ćemo ih u apsanu. Čovik zastane, sluša šta ja to pizdin, pa nije ni potpisa, smrza se i iša ča. E to se zove gol u gostima.
I šta ću ja sa ovin?, veli urednik, ovo nema veze sa nijednin tekston unutar lista. Pa šta ima veze da nema veze sa temon interijera, malo me ljuti, naslovnica ima veze sa stavom redakcije, a i nisan ti ja puki ilustrator teme, znaš me toliko, nadan se. Ali… oće on. Nema ali, ne dan ja, stavi ispod ovoga ZA!, ako je prošli put bilo PROTIV!, sad ide ZA!, jebiga, pametnome dosta. Ma, drugi put ćemo napisat nešto u vezi toga, jer ćemo čitatelje ovako samo zbunit, urednik ko urednik. Nema drugi put, doli u kantunu piše ŠIME 100, nemore moj stari čekat tebe da ima sto godina, sad ili nikad, a drugo, već kasniš ako nemaš reakciju na ovo, nisi turistička revija, jebote, vidin ja da gubin ali još upiren. Onda ništa, kaže on. Onda ništa, složin se ja, jer sa svoga puta ne skrećen.