Ona je u svojoj sobi. Čujem je u raspravi s učiteljem. Sposobnost ubjeđivanja, logiku argumenta, i osjećaj za šalu pokupila je od majke. U razredu je već poznata kao šaljivdžija. Od mene je naslijedila nezainteresovanost za matematiku i umjetničku bezrazložnu osjetljivost.
U susjednoj sobi pokušavam pisati. Da kucam na pisaćoj mašini, ispred mene bi bila kanta zgužvanih papira. Pišem na silu, i bez stila. Slično je i s čitanjem. S Karvera sam prešao na Ahmeda Sadavija, i Frankeštajna u Bagdadu. Između poglavlja čitam poeziju Čarlsa Simića. Uporedo tri knjige koje sam prošle sedmice naručio na Amazonu. Tri knjige, po tri dolara, na internet buvljaku. Vrijedi spomenuti i Antonia Ruiz-Camacha, i njegove meksičke priče, Barefoot dogs koje sam sinoć počeo čitati. U međuvremenu čekam izabranu poeziju američkog glumca i pjesnika Majkla Madesna, i internacionalni bestseler The courage to be disliked. Sve u svemu, nemogućnost koncentracije i dublje posvećenosti stvara mi nervozu koju povezujem s postojećim stanjem, ljudskom naopakošću, izbornom tutnjavom u Americi, i dodatnim poslom građevinskog radnika.
***
S. me iz Stoca savjetuje da se primirim, i čuvam dok izbori ne protutnje. Hrabri me viješću da bi se moja knjiga uskoro mogla naći kod kakvog velikog izdavača. Istovremeno pišem priču, o kupovini oružja. U priči, ozbiljno razmišljam o tome. Kao produkt straha, misao se iz imaginacije munjevito razvija i prerasta u konkretnu.
***
Iz Zagreba me M. opominje. Samo dalje od oružja. Niko se u miru nije oružjem zaštitio, nego se samo u mnogo strašniji belaj upadne. U emailu mu odgovaram da sam svjestan toga, ali da je isto tako oružje u Americi svakodnevnica. Strašna je pomisao na činjenicu da ga svaka budala može kupiti kao štrucu kruha i paradajza.
***
Kada sam priču poslije čitao, bio sam razočaran. Razočaran može biti samo onaj ko je prije toga bio očaran. U psihologiji našeg naroda, očaranost se povezuje s nečistim silama. Zapisima, ili narodski rečeno sihrima. A sihir nije ništa drugo do iluzija. Tako ispada, da smo vrlo često sami sebi najveći sihirbazi. Mađioničari, i iluzionisti.
***
Ona je na pauzi. Pita me šta radim ? O čemu je priča, babo ? O tebi, o meni, o mami ? O nama ? O čemu je babo? Zašto ne pišeš o meni? Zašto ja ne mogu da pišem? Zašto mogu samo da crtam? Mogu li crtati kad završim školu?
Ne znam, sine. Ne znam. Babo samo piše, pa šta ispadne.
***
Nisam ga vidio nekih pet šest mjeseci. Od dana kada je obližnji coffee shop zatvoren. Prvo je došla korona, a onda i protesti u kojima su stradali veliki izložbeni prozori iza kojih sam običavao sjediti. Na video snimku koji su objavili lokalni portali, vidi se kako bijeli muškarac u svojim tridesetim kamenom razbija prozore, a onda, dolazeći iza njega, crni mladić ubacuje molotovljev koktel.
Na prozorima su sada šperploče, na kojima su umjetnici i prolaznici crtali, i pisali riječi podrške. Veliko crveno srce, i natpis, zajedno smo jači. U jednom dijelu šperploča je odrezana na pola, što ostavlja dovoljno prostora da se naruči kahva za ponijeti, kroz razbijeni prozor.
Ovo je trebala biti priča o Luisu, sredovječnom Afro-amerikancu, kojeg sam tu viđao na kafi. Sjedio bi uvijek za istim stolom pored prozora. Glas mu je piskutav kad naručuje malu kafu s pet šećera i tri mlijeka. Uz kafu uzme i zašećerenu krofnu. Iz ruksaka izvadi ružičati tablet, i dvije tri debele knjige. Kad dođe do određenog pasosa, pročita ga naglas, i najbližu osobu upita za mišljenje. Luis je veoma prijatana, vrlo elokventna, i ekscentrična osoba. U Bosni bi rekli, fali mu koja daska u glavi, ili nije on baš u vinklu. Njegove doskočice, pitanja, i mnogobrojni monolozi, ono su o čemu razmišljam ovih dana, dok se mučim s fenomenom iluzije, i umišljenosti.
Tri i po godine su kako smo u Americi. I meni naumpadaju Luisi iz Bosanskih Čaršija. Recimo Sejo iz Sarajeva, koji je prolaznike pitao za stanje, dok mu glava viri iz debelih jakni. Uvijek je imao dvije tri na sebi. I pakla cigara, raznih proizvođača. Sejo je navijao za Sarajevo, i bio omiljen među rajom. Barem među onima koji su ga znali, i pomagali mu. Bilo je i onih koji bi s njim zbijali šalu, i radi svog ćejfa dobacivali mu Željo je šampion. Sejo je bio ogledalo, naših svakodnevnih iluzija. U Mostaru je to bio Babe, u Prozoru Fikret, zvani Fikjo.
Sihirbazi
Ona je u svojoj sobi. Čujem je u raspravi s učiteljem. Sposobnost ubjeđivanja, logiku argumenta, i osjećaj za šalu pokupila je od majke. U razredu je već poznata kao šaljivdžija. Od mene je naslijedila nezainteresovanost za matematiku i umjetničku bezrazložnu osjetljivost.
U susjednoj sobi pokušavam pisati. Da kucam na pisaćoj mašini, ispred mene bi bila kanta zgužvanih papira. Pišem na silu, i bez stila. Slično je i s čitanjem. S Karvera sam prešao na Ahmeda Sadavija, i Frankeštajna u Bagdadu. Između poglavlja čitam poeziju Čarlsa Simića. Uporedo tri knjige koje sam prošle sedmice naručio na Amazonu. Tri knjige, po tri dolara, na internet buvljaku. Vrijedi spomenuti i Antonia Ruiz-Camacha, i njegove meksičke priče, Barefoot dogs koje sam sinoć počeo čitati. U međuvremenu čekam izabranu poeziju američkog glumca i pjesnika Majkla Madesna, i internacionalni bestseler The courage to be disliked. Sve u svemu, nemogućnost koncentracije i dublje posvećenosti stvara mi nervozu koju povezujem s postojećim stanjem, ljudskom naopakošću, izbornom tutnjavom u Americi, i dodatnim poslom građevinskog radnika.
***
S. me iz Stoca savjetuje da se primirim, i čuvam dok izbori ne protutnje. Hrabri me viješću da bi se moja knjiga uskoro mogla naći kod kakvog velikog izdavača. Istovremeno pišem priču, o kupovini oružja. U priči, ozbiljno razmišljam o tome. Kao produkt straha, misao se iz imaginacije munjevito razvija i prerasta u konkretnu.
***
Iz Zagreba me M. opominje. Samo dalje od oružja. Niko se u miru nije oružjem zaštitio, nego se samo u mnogo strašniji belaj upadne. U emailu mu odgovaram da sam svjestan toga, ali da je isto tako oružje u Americi svakodnevnica. Strašna je pomisao na činjenicu da ga svaka budala može kupiti kao štrucu kruha i paradajza.
***
Kada sam priču poslije čitao, bio sam razočaran. Razočaran može biti samo onaj ko je prije toga bio očaran. U psihologiji našeg naroda, očaranost se povezuje s nečistim silama. Zapisima, ili narodski rečeno sihrima. A sihir nije ništa drugo do iluzija. Tako ispada, da smo vrlo često sami sebi najveći sihirbazi. Mađioničari, i iluzionisti.
***
Ona je na pauzi. Pita me šta radim ? O čemu je priča, babo ? O tebi, o meni, o mami ? O nama ? O čemu je babo? Zašto ne pišeš o meni? Zašto ja ne mogu da pišem? Zašto mogu samo da crtam? Mogu li crtati kad završim školu?
Ne znam, sine. Ne znam. Babo samo piše, pa šta ispadne.
***
Nisam ga vidio nekih pet šest mjeseci. Od dana kada je obližnji coffee shop zatvoren. Prvo je došla korona, a onda i protesti u kojima su stradali veliki izložbeni prozori iza kojih sam običavao sjediti. Na video snimku koji su objavili lokalni portali, vidi se kako bijeli muškarac u svojim tridesetim kamenom razbija prozore, a onda, dolazeći iza njega, crni mladić ubacuje molotovljev koktel.
Na prozorima su sada šperploče, na kojima su umjetnici i prolaznici crtali, i pisali riječi podrške. Veliko crveno srce, i natpis, zajedno smo jači. U jednom dijelu šperploča je odrezana na pola, što ostavlja dovoljno prostora da se naruči kahva za ponijeti, kroz razbijeni prozor.
Ovo je trebala biti priča o Luisu, sredovječnom Afro-amerikancu, kojeg sam tu viđao na kafi. Sjedio bi uvijek za istim stolom pored prozora. Glas mu je piskutav kad naručuje malu kafu s pet šećera i tri mlijeka. Uz kafu uzme i zašećerenu krofnu. Iz ruksaka izvadi ružičati tablet, i dvije tri debele knjige. Kad dođe do određenog pasosa, pročita ga naglas, i najbližu osobu upita za mišljenje. Luis je veoma prijatana, vrlo elokventna, i ekscentrična osoba. U Bosni bi rekli, fali mu koja daska u glavi, ili nije on baš u vinklu. Njegove doskočice, pitanja, i mnogobrojni monolozi, ono su o čemu razmišljam ovih dana, dok se mučim s fenomenom iluzije, i umišljenosti.
Tri i po godine su kako smo u Americi. I meni naumpadaju Luisi iz Bosanskih Čaršija. Recimo Sejo iz Sarajeva, koji je prolaznike pitao za stanje, dok mu glava viri iz debelih jakni. Uvijek je imao dvije tri na sebi. I pakla cigara, raznih proizvođača. Sejo je navijao za Sarajevo, i bio omiljen među rajom. Barem među onima koji su ga znali, i pomagali mu. Bilo je i onih koji bi s njim zbijali šalu, i radi svog ćejfa dobacivali mu Željo je šampion. Sejo je bio ogledalo, naših svakodnevnih iluzija. U Mostaru je to bio Babe, u Prozoru Fikret, zvani Fikjo.