Krvotvorni organ, kaže liječnik, govoreći mi o jetri.
Na kućama s periferije svijetli novi kreč.
Netko rastjeruje nebo.
Netko upljesnjuje igračke.
Zidovi propadaju i satovi s kukavicama im dođu glave.
Tamo sada pada snijeg.
Kad zapališ krošnju zrelog oraha, sok pišti kao prohujavanje metka.
Razvaljuju staru pijacu i sele je.
Uz gradsko mezarje.
Ako to budem upisivao u bilježnicu:
Papa plače u Auschwitzu i pere noge bolesnom ćelavom dječaku.
Kolovoz je, pčele napadaju napuklu lubenicu.
2.
Jugoslavenskost. Na hanakšiževskom jeziku – zakrkljaj.
Kad je Danilo bio u Prijedoru, 1986. primio je nagradu “Skender Kulenović” i uvečer na Mrakovici govorio kako mu je Đorđe Lebović ispričao da je kapacitet svih krematorija u Auschwitzu u toku 6 sati bio – 11.950 osoba:
Proces gasiranja – 15 do 20 minuta,
Vrijeme spaljivanja – 4 sata i 30 minuta.
Dnevni kapacitet – 47.800 ljudi.
Pola Prijedora u dimu u danu, izračunao je.
Dva dana dima.
Vremena ni da sonet urediš.
A-durni Adorno.
3.
Ziki je oduvijek bio jedini crnac u gradu. Hrtovski otmjen. Majka mu je negdje u svijetu upoznala crnog oca i tako su na svijet došli Ziki i Eleonora. Odrastao u čaršiji s klapcima iz Lukovice. U zadnjem ratu vojnici spalili kuću Zikijeve majke i djeda, jedva su izmakli egtzekutorima.
Ponekad dođe iz Danske.
Tamo je oženjen bjeloputom prozirnom Finkinjom i imaju dvije djevojčice. Na terasi hotela “Balkan” večeramo.
Ziki je u gradu oduvijek bio “Ziki crnac” i uvijek je na sebi osjećao osione “bjelačke poglede”.
“To su oni pogledi“, kaže mi, “kao metalne ogrlice za vratiće, koje nose štakoromorci”.
Htio je podići ponovno kuću na mjestu spaljene u Lukovici, htio je Finkinju iz Danske impresionirati malom čaršijom i kupalištem na obali rijeke, pokazati joj odakle je.
“Ali, znaš, ovi ljudi ne gledaju me više kao crnca, to mogu osjetiti po ogrlicama u pogledu. Sada me promatraju drukčije, kao Bošnjaka – crnca.
Nešto kao zabludjelog Cassiusa Claya.
I uzalud šake, uzalud djetinjstvo, uzalud Joe Frazier.“
Šibolet
1.
Krvotvorni organ, kaže liječnik, govoreći mi o jetri.
Na kućama s periferije svijetli novi kreč.
Netko rastjeruje nebo.
Netko upljesnjuje igračke.
Zidovi propadaju i satovi s kukavicama im dođu glave.
Tamo sada pada snijeg.
Kad zapališ krošnju zrelog oraha, sok pišti kao prohujavanje metka.
Razvaljuju staru pijacu i sele je.
Uz gradsko mezarje.
Ako to budem upisivao u bilježnicu:
Papa plače u Auschwitzu i pere noge bolesnom ćelavom dječaku.
Kolovoz je, pčele napadaju napuklu lubenicu.
2.
Jugoslavenskost. Na hanakšiževskom jeziku – zakrkljaj.
Kad je Danilo bio u Prijedoru, 1986. primio je nagradu “Skender Kulenović” i uvečer na Mrakovici govorio kako mu je Đorđe Lebović ispričao da je kapacitet svih krematorija u Auschwitzu u toku 6 sati bio – 11.950 osoba:
Proces gasiranja – 15 do 20 minuta,
Vrijeme spaljivanja – 4 sata i 30 minuta.
Dnevni kapacitet – 47.800 ljudi.
Pola Prijedora u dimu u danu, izračunao je.
Dva dana dima.
Vremena ni da sonet urediš.
A-durni Adorno.
3.
Ziki je oduvijek bio jedini crnac u gradu. Hrtovski otmjen. Majka mu je negdje u svijetu upoznala crnog oca i tako su na svijet došli Ziki i Eleonora. Odrastao u čaršiji s klapcima iz Lukovice. U zadnjem ratu vojnici spalili kuću Zikijeve majke i djeda, jedva su izmakli egtzekutorima.
Ponekad dođe iz Danske.
Tamo je oženjen bjeloputom prozirnom Finkinjom i imaju dvije djevojčice. Na terasi hotela “Balkan” večeramo.
Ziki je u gradu oduvijek bio “Ziki crnac” i uvijek je na sebi osjećao osione “bjelačke poglede”.
“To su oni pogledi“, kaže mi, “kao metalne ogrlice za vratiće, koje nose štakoromorci”.
Htio je podići ponovno kuću na mjestu spaljene u Lukovici, htio je Finkinju iz Danske impresionirati malom čaršijom i kupalištem na obali rijeke, pokazati joj odakle je.
“Ali, znaš, ovi ljudi ne gledaju me više kao crnca, to mogu osjetiti po ogrlicama u pogledu. Sada me promatraju drukčije, kao Bošnjaka – crnca.
Nešto kao zabludjelog Cassiusa Claya.
I uzalud šake, uzalud djetinjstvo, uzalud Joe Frazier.“