Završni tekst iz knjige ‘Muškat, limun i kurkuma’ objavljene za Božić 2011. u ediciji Kolumnisti Jutarnjeg lista. Nije tiskan u periodici, ovo je prva objava izvan knjige
***
Ovog sam proljeća neko vrijeme proveo u policijskoj stanici na periferiji grada. Ispred portirnice, po hodnicima, među sitnim džeparošima privedenim sa remize i penzionerima kojima je netko ukrao novčanik, čekao sam u rano jutro svoj red. Kasnije bih sjedio u kancelariji s dvije stare školske klupe i povelikim metalnim sefom, da policijski službenik, dječarac, tek izašao s fakulteta, u svoj blok upiše ono što sam mu imao za reći. Slijedi još čekanje da se u nekoj drugoj kancelariji sastavi zapisnik i da se sve arhivira, protokolira i uvede u administrativnu povijest policijske stanice, među pokušaje silovanja, pijane viceve o maršalu Titu i komunizmu, provale u stanove i ona dva-tri ubojstva iz strasti. Moje se prijave tu prihvaćaju uvjetno: ako se prijetnje ostvare, ili ako se uznemiravanje nastavi, tada će sve ovo biti dokazni materijal u nekoj budućoj istrazi, u nekom budućem sudskom procesu, ako ih, ne daj Bože, bude bilo.
– Što mislite, koliko je sve to ozbiljno? – pita me dječak, a ja sliježem ramenima.
– Ne znam koliko je ozbiljno – odgovorim u nelagodi.
Dok izlazim van, na parkiralište, među rashrndane policijske škode i prašnjave, stare mercedese bez pločica, valjda zaplijenjene u nekoj raciji, mimoilazim se sa starijim muškarcem u uniformi, koji pod ruku vodi ženu s masnicom ispod oka. Ona viče, da je svi čuju, ali ima nečega u njezinom držanju po čemu se zna da je često tu. Sigurna je u koraku, zna na koju stranu treba skrenuti.
– Rastavlja se od muža – objašnjava portir – evo, već dvadeset godina se rastavlja, otkako ja tu radim.
Sustiže me vedra misao da se, možda, i ja ovo rastavljam od hrvatske književnosti. Smiješno mi je to, jer su sve te anonimne prijetnje, uvrede, dobacivanja po cesti, zapravo proizvod naglo probuđene imaginacije nekolicine uglednih hrvatskih književnika. Ima u tome nečega pozitivnog: inače imaju ozbiljnih problema s imaginacijom, s maštom i izmišljanjem…
Počelo je malo nakon Nove godine i trajalo je, bez mog sudjelovanja, pet ili šest tjedana. O meni, mojim knjigama i političkim nazorima govorili su hrvatski književnici, novinari, voditeljice glavnoga televizijskog dnevnika, poneki političar. Nisam se umiješao, jer ne znam što bih sa svom razbuktalom fantazijom, niti sa gnjevom koji je rastao iz dana u dan i čiji je cilj, očito, bio da me se u nečemu onemogući. Ali u čemu bi me se moglo onemogućiti? I pred kime bi me se trebalo konačno i do kraja osramotiti?
Ta nesretnica, koja svako malo, vičući, u pratnji dežurnoga kvartovskog redarstvenika, dolazi u policijsku stanicu na periferiji, slučajno mi je ponudila odgovor.
To se ja rastavljam. Svaka je rastava na svoj način mučna. Ali moja rastava neće trajati dvadeset godina, ako je o rastavi uopće riječ.
Nekoliko tjedana kasnije objavljen je tematski broj “Književne republike”, časopisa Hrvatskoga društva pisaca, u kojemu su sabrane kolektivne maštarije članova i nečlanova društva o meni, mojim knjigama, političkim nazorima, ali i mojoj bližoj i daljoj rodbini. Sve to s nekakvim uvodnim tekstom, koji je u ime V. V. (60), predsjednika HDP- a i glavnog urednika “Književne republike”, sastavio N. M. (62), član društva o čije književnom radu ne znam, zapravo, ništa. U tom su tekstu i sljedeće dvije rečenice, što ih je N. M., tako on tvrdi, objavio još 1999, pod pseudonimom Ivan Bogoljub Croata, a sada se, eto, autorski razotkriva:
“Kao što se vidi, nisu ga naciljali, kao što nisu naciljali i mnoge druge mete koje su smaknuli drugi. Skupe su granate, a i ne diže se ruka na rđu.”
Tim se riječima N. M. osvrće na jedan fragment iz “Sarajevskog Marlbora”, te na činjenicu da je autor te knjige preživio petnaest mjeseci opsade grada, prije nego što je doselio u Hrvatsku. Ali da vidimo najprije što je N. M. sve rekao u te dvije rečenice. U prvoj on, u osnovi neutralno, emocionalno dezangažirano, piše da autora “Sarajevskog Marlbora” ratnici s okolnih brda nisu uspjeli naciljati, kao što nisu ni “mnoge druge mete koje su smaknuli drugi”. Tko su te “druge mete”? To nikako nije jasno. Ali možemo pretpostaviti da N. M. misli na one žrtve opsade Sarajeva, koje su ubili branitelji grada, jer samo oni u toj rečenici mogu biti “drugi”. No, u kakvoj su oni vezi, ti branitelji i njihove žrtve, s autorom “Sarajevskog Marlbora”, koji je ostao načisto promašen od svih koji su bilo što i bilo koga ciljali? Ako takva veza postoji, ona je čitatelju ovoga programatskog teksta u “Književnoj republici” ostala zatajena, tako da je on, čitatelj, slobodan pretpostaviti kako veze nikakve nema i da je N. M. želio pokazati da ima razumijevanja kako za žrtve jednih (onih na brdu), tako i za žrtve drugih (onih u gradu). To je hvale vrijedno, premda njegova formulacija sugerira da su sve Sarajlije neubijene od strane onih na brdu, ubili oni u gradu, koji su, pak, ubili i autora “Sarajevskog Marlbora”. Rečenica je to iza koje nema preživjelih. Ili su svi preživjeli – ubojice.
Druga je rečenica zanimljivija, jer se u njoj štošta razjasni, a čitatelj se vraća na pravi put. Stoga je evo još jednom: “Skupe su granate, a i ne diže se ruka na rđu.” Za početak, pisac je, očito, primijetio da je autor “Sarajevskog Marlbora” preživio prethodnu njegovu rečenicu. Zašto je i kako preživio? Pod jedan: zato što su skupe granate, da bi se na njega trošile. Pod dva: zato što se ne diže ruka na rđu. Obje tvrdnje, koje čine ovu nepotpunu, ali, ipak, složenu rečenicu, prethodno su već mnogo puta bile izrečene i napisane. N. M. ih preuzima iz kulturne tradicije ili iz društvene povijesti, kao već gotove fraze, a s njima preuzima i sva njihova primarna značenja i konotacije. To je, u književnome stilu, bio on dobar ili loš, pa čak i u svakodnevnom govoru, važan razlog zbog kojega se nešto izriče uz pomoć fraze. Fraza izriče i ono što samo konotira.
Skupe su za njih, ili za njega, granate. Skupi su za njih, ili za njega, meci. Osluhnite malo te riječi. Otkada su one, ovako nanizane, u hrvatskome jeziku? Od 1941. ili 1942. kada su za Srbe, za Židove ili za hrvatsku “rđu” granate i meci bili skupi, pa su, radi štednje i ekonomske krize u kojoj se zatekla NDH, korišteni uže, nož ili malj. Ima u tim riječima onoga specifičnog smisla za humor, koji je jedna od učestalijih posljedica nemoćne imaginacije među pojedinim govornicima i piscima hrvatskoga jezika. Zato je fraza u jeziku i preživjela, prenosila se i pamtila zahvaljujući televizijskim serijama (vidi Nepokoreni grad), filmovima i memoarskim knjigama, i tako neoštećena i cijela došla je do N. M, hrvatskoga književnika.
Čime je autor “Sarajevskog Marlbora” zaslužio da ga se počasti ovom hrvatskom frazom? To se objašnjava sljedećom, epskom, poučnom, skoro pa deseteračkom frazom: “ne diže se ruka na rđu”. Dakle, preživjeli je rđa, i preživio je zato što je rđa, tako da nije do kraja jasno je li on za užeta, noža i malja, jer “granate su skupe”, ili se se ne diže “ruka na rđu”, pa ga treba pustiti na miru ili bi ga trebalo prokinuti nogom ili pljuvati u prolazu. Opet je N. M. u jednoj rečenici nanizao previše riječi, kao da niže samo uvrede i psovke, a ne kao da ispisuje književni tekst u jednome hrvatskom književnom časopisu.
Ne znam, ne zanima me, niti bih poželio zamišljati kako bi se V. V. (60) i N. M. (62) ponašali, kada bi ih, čudom, vremeplov priveo na rodno mjesto fraze za kojom su posegnuli, tamo niz Savu, gdje se 1941. i nekoliko narednih godina moglo ekonomizirati granatama. Ali u njihovim riječima ne vidim, ili ne osjećam, nešto što bi bilo puno veće od uvrede i psovke. Dvije rečenice posvećene mome preživljavanju u Sarajevu napisane su i objavljene, a da istovremeno podrazumijevaju ekstatični užitak i frustraciju svojih autora. Ekstaza, jer nekome smiju reći i to da su granate za njega preskupe. Frustracija, jer ih vlastita imaginacija ograničava i svodi na tu davno čuvenu, otrcanu frazu.
V. V. i N. M. pojave su u hrvatskome društvu kojima se ne bih bavio, koliko god se oni pokušavali baviti mnome. Ako je i za takve nekada bilo vremena, danas ga više nema. Danas me više zanima žena s masnicom ispod oka, koja se već dvadeset godina, tamo u predgrađu, rastavlja od muža. Ali u uredništvu “Književne republike” sjedi još dvoje ljudi. Pjesnikinja i prozaistkinja Sibila Petlevski i pjesnik Tonko Maroević. Oboje su, i Sibila i Tonko, u svome časopisu pročitali:
“Kao što se vidi, nisu ga naciljali, kao što nisu naciljali i mnoge druge mete koje su smaknuli drugi. Skupe su granate, a i ne diže se ruka na rđu.”
Preko ove dvije rečenice oni ne mogu preletjeti, jer nisu ptice i nisu komarci. Oboje su važni i ozbiljni hrvatski pisci, koji su, osim po svojoj književnoj vrsnosti, prepoznati u hrvatskoj književnoj republici, ali i u široj kulturnoj javnosti, kao dobronamjerni, pristojni i profinjeni ljudi. Ako Europe ima u Hrvatskoj, onakve Europe za kojom gledateljstvo čezne gledajući televizijske emisije znanstvenoga ili obrazovnog programa, ako se umijemo diviti oslikanim stropovima talijanske renesanse, ako želimo razumjeti staroga Leara i mladog Hamleta, i ako u svemu tome prepoznajemo nešto što se tiče i nas ovdašnjih, ako Europe, dakle, ima u nama, tada su, sasvim sigurno, Sibila Petlevski i Tonko Maroević među prvim hrvatskim Europljanima i Europejcima.
Sibila Petlevski, autorica “Francuske suite”, danas piše romaneskni ciklus o jednome hrvatskom psihoanalitiku. U jednom širokom novinskom intervjuu, ukrašenom šarenim fotografijama, dobro načinjenim, tako da se i na slikama vidi koliko je pristojna i umna ta žena, Sibila govori da ju je na Viktora Tauska, tako se psihoanalitik zvao, naveo intervju s pokojnim Branimirom Donatom, koji je, kaže, pročitala u jednim hrvatskim novinama. Meni, pak, koji sam taj intervju radio, tad biva drago, jer ako je ona, potaknuta jednim novinskim razgovorom, krenula pisati romane koji su važni hrvatskoj književnosti, tad mora da je bio dobar i taj moj intervju.
Sibila Petlevski je i redovita profesorica na zagrebačkoj kazališnoj akademiji, bila je dugogodišnja predsjednica nacionalnog PEN centra, a svojedobno su uvrede na njezin račun, izrečene na godišnjoj skupštini Društva hrvatskih književnika, navela skupinu pisaca da osnivaju Hrvatsko društvo pisaca. Danas se toga, možda, već slabije sjećam, ali bio sam jedan od njih. I koliko god se čovjek katkad mimoilazio s vlastitim sjećanjima, pa mu se učinilo da već živi nekoliko različitih života, tako da razlozi i sklonosti iz njegove prošlosti više nemaju nikakve veze s njegovim današnjim razlozima i sklonostima, ne bih u toj stvari ni danas drukčije postupio. Istina, nisu tad, na godišnjoj skupštini DHK, Sibili prijetili užetom, kamom, ni maljem, nisu je protjerivali iz Hrvatske, niti su vrijeđali njezine bližnje. Samo su bili nepristojni prema toj dami i prema tom važnom hrvatskom književniku. Samo su iz njezina prezimena javno izlučivali njezino makedonsko podrijetlo. A to je samo po sebi prostakluk, donekle tipičan za jedan soj hrvatskih književnika, prostakluk koji se teško može prečuti, prostakluk koji od slučajnoga, nezainteresiranog promatrača, učini saučesnika. Morao sam tada biti uz Sibilu Petlevski, jer mi je izrazito neugodna bila već i sama pomisao da ću sutra, nakon te skupštine DHK, ići istim ulicama kao i ona, i da ću je sresti, i da će tad iz mene, protiv moje volje, izvirati sve one uvrede koje su joj uputili. Mogao sam to otkloniti samo tako da u novinama napišem članak protiv tih ljudi, a zatim da sudjelujem u osnivanju društva koje će štititi Sibilu Petlevski (i druge koji bi se našli u njezinom položaju).
Tonka Maroevića upoznao sam malo po doseljenju u Zagreb. Ponekad bismo sjedili kod tadašnjega zajedničkog prijatelja i izdavača. Jednom ili dvaput zajedno smo vlakom putovali u Trst, živi se napričali i dobro upoznali. Tonko je već u rukopisu čitao moju knjigu pjesama “Preko zaleđenog mosta”, a mojoj je prevoditeljici na talijanski, još jednoj zajedničkoj prijateljici, pomagao da načini prijevod knjige “Hauzmajstor Šulc”, koja će kasnije, u Italiji, biti vrlo zapažena i nagrađena. Zahvalan sam Tonku Maroeviću na svemu tome, kao i na romanu Gregora von Rezzorija “Hermelin u Černopolu”, koji mi je poklonio, upamtivši da se interesiram za Rezzorija. Dobar je to detalj, jer pokazuje koliko je Tonko Maroević pažljiv u razgovoru i koliko je osjetljiv na druge ljude: samo jednom sam mu spomenuo Rezzorija, a on je zapamtio!
Dobar je pjesnik, vješt versifikator i sjajan zvonjeličar. Tonko sastavlja sonete, kao što drugi ljudi sastavljaju rebuse ili ispunjavaju križaljke. To mu je strast, hobi i stvarna profesija, u ovim nepjesničkim vremenima, kada svaki pjesnik mora imati neko ozbiljno građansko zvanje. Svoje sonete posvećuje bliskim ljudima. Tako im ukazuje počast i čini veselje, ali što je puno važnije: tako on pokazuje da misli na njih. Lijepo je imati Tonka Maroevića za prijatelja, jer čovjek tada, pretpostavljam, osjeća da prijatelj na njega misli, da se brine, po bibliotekama i antikvarijatima traži knjige kojim će ga darivati. Kada mu je teško, kada ga nešto boli, kada je zabrinut ili se plaši, dobro mu je znati da Tonka Maroevića ima za prijatelja. Da sam mogao birati, ili da umijem prijateljevati s takvima, Tonka bih jednom davno odabrao za prijatelja.
Sibila Petlevski i Tonko Maroević s darom, strašću i vještinom interpretiraju tuđe tekstove. To dolazi s obrazovanjem, a njihovo je obrazovanje golemo. Interpretacija tekstova je i važan dio njihovoga posla. Ovo bi oni, vjerujem, interpretirali bolje od mene, jer ja sam, ipak, pomalo subjektivan:
“Kao što se vidi, nisu ga naciljali, kao što nisu naciljali i mnoge druge mete koje su smaknuli drugi. Skupe su granate, a i ne diže se ruka na rđu.”
Za razliku od N. M. (62) i V. V. (60) Sibili i Tonku ne trebaju vremeplovi da bi se suočili s frazom koju su urednički potpisali, jer njihova šutnja i pristajanje jednako zvone kao da smo u 1941. ili u bilo kojoj drugoj godini. S prethodnom dvojicom, njih veže vječito isti društveni oportunitet, koji je shvatljiv i zajednički svima koji ne žive sami kao psi. Istina, u Hrvatskoj je taj oportunitet, možda, malo žešći i tvrđi nego drugdje, jer zaboga, pojavi nam se katkad pred očima uže, nađu nam se u rukama kama, malj, i onda se granice našeg oportuniteta pomiču mimo granice društvenoga kontakta, probijaju ljudsku kožu, prosipaju po cesti utrobu. U nas, u Hrvatskoj, kao i u našim balkanskim susjedstvima, uostalom, valja voditi računa o tome da se katkad treba ponašati i mimo naloga društvenosti. Ali ne sumnjam da su Sibila i Tonko dobro razmislili i procijenili prije nego što su potpisali trobroj “Književne republike”, i u njemu dvije rečenice. Ne vjerujem da im je bilo ugodno kad su im se prsti našli među mojim crijevima. Ali eto, moralo se!
Zbog to mi se dvoje hrvatskih književnika učinilo, dok sam izlazio na parkiralište ispred policijske stanice, da se ovdje, možda, radi o rastavi. Ako je tako, ili ako tako mora biti: meni mrtva, a njima živa hrvatska književnost! Šalim se, naravno da se šalim, a šala mi je tako neuspjela zbog osjećaja nelagode koji me sasvim ispuni kada pomislim da prolazim istim ulicama kao Sibila i Tonko, i da bi se moglo dogoditi da ih sretnem.
Ne razumijem zašto mi je toliko neugodno i zašto, zamišljajući naše mimoilaženje, njihove dvije rečenice doživljavam kao svoje vlastite, a njih doživljavam kao sebe, premda mojih prstiju nikada nije bilo, niti će biti, u njihovim utrobama. Draga Sibila, dobri Tonko… Oni su za takvo što previše pristojni.
Ne skidam sunčane naočale ni kada je oblačno. Sunčane naočale čovjeku pružaju iluziju da ne vidi ni ono što vidi i da ne sreće one koje je već stotinu puta sreo. Sunčane naočale su naočale slijepca.
Sibila i Tonko, na kraju
Završni tekst iz knjige ‘Muškat, limun i kurkuma’ objavljene za Božić 2011. u ediciji Kolumnisti Jutarnjeg lista. Nije tiskan u periodici, ovo je prva objava izvan knjige
***
Ovog sam proljeća neko vrijeme proveo u policijskoj stanici na periferiji grada. Ispred portirnice, po hodnicima, među sitnim džeparošima privedenim sa remize i penzionerima kojima je netko ukrao novčanik, čekao sam u rano jutro svoj red. Kasnije bih sjedio u kancelariji s dvije stare školske klupe i povelikim metalnim sefom, da policijski službenik, dječarac, tek izašao s fakulteta, u svoj blok upiše ono što sam mu imao za reći. Slijedi još čekanje da se u nekoj drugoj kancelariji sastavi zapisnik i da se sve arhivira, protokolira i uvede u administrativnu povijest policijske stanice, među pokušaje silovanja, pijane viceve o maršalu Titu i komunizmu, provale u stanove i ona dva-tri ubojstva iz strasti. Moje se prijave tu prihvaćaju uvjetno: ako se prijetnje ostvare, ili ako se uznemiravanje nastavi, tada će sve ovo biti dokazni materijal u nekoj budućoj istrazi, u nekom budućem sudskom procesu, ako ih, ne daj Bože, bude bilo.
– Što mislite, koliko je sve to ozbiljno? – pita me dječak, a ja sliježem ramenima.
– Ne znam koliko je ozbiljno – odgovorim u nelagodi.
Dok izlazim van, na parkiralište, među rashrndane policijske škode i prašnjave, stare mercedese bez pločica, valjda zaplijenjene u nekoj raciji, mimoilazim se sa starijim muškarcem u uniformi, koji pod ruku vodi ženu s masnicom ispod oka. Ona viče, da je svi čuju, ali ima nečega u njezinom držanju po čemu se zna da je često tu. Sigurna je u koraku, zna na koju stranu treba skrenuti.
– Rastavlja se od muža – objašnjava portir – evo, već dvadeset godina se rastavlja, otkako ja tu radim.
Sustiže me vedra misao da se, možda, i ja ovo rastavljam od hrvatske književnosti. Smiješno mi je to, jer su sve te anonimne prijetnje, uvrede, dobacivanja po cesti, zapravo proizvod naglo probuđene imaginacije nekolicine uglednih hrvatskih književnika. Ima u tome nečega pozitivnog: inače imaju ozbiljnih problema s imaginacijom, s maštom i izmišljanjem…
Počelo je malo nakon Nove godine i trajalo je, bez mog sudjelovanja, pet ili šest tjedana. O meni, mojim knjigama i političkim nazorima govorili su hrvatski književnici, novinari, voditeljice glavnoga televizijskog dnevnika, poneki političar. Nisam se umiješao, jer ne znam što bih sa svom razbuktalom fantazijom, niti sa gnjevom koji je rastao iz dana u dan i čiji je cilj, očito, bio da me se u nečemu onemogući. Ali u čemu bi me se moglo onemogućiti? I pred kime bi me se trebalo konačno i do kraja osramotiti?
Ta nesretnica, koja svako malo, vičući, u pratnji dežurnoga kvartovskog redarstvenika, dolazi u policijsku stanicu na periferiji, slučajno mi je ponudila odgovor.
To se ja rastavljam. Svaka je rastava na svoj način mučna. Ali moja rastava neće trajati dvadeset godina, ako je o rastavi uopće riječ.
Nekoliko tjedana kasnije objavljen je tematski broj “Književne republike”, časopisa Hrvatskoga društva pisaca, u kojemu su sabrane kolektivne maštarije članova i nečlanova društva o meni, mojim knjigama, političkim nazorima, ali i mojoj bližoj i daljoj rodbini. Sve to s nekakvim uvodnim tekstom, koji je u ime V. V. (60), predsjednika HDP- a i glavnog urednika “Književne republike”, sastavio N. M. (62), član društva o čije književnom radu ne znam, zapravo, ništa. U tom su tekstu i sljedeće dvije rečenice, što ih je N. M., tako on tvrdi, objavio još 1999, pod pseudonimom Ivan Bogoljub Croata, a sada se, eto, autorski razotkriva:
“Kao što se vidi, nisu ga naciljali, kao što nisu naciljali i mnoge druge mete koje su smaknuli drugi. Skupe su granate, a i ne diže se ruka na rđu.”
Tim se riječima N. M. osvrće na jedan fragment iz “Sarajevskog Marlbora”, te na činjenicu da je autor te knjige preživio petnaest mjeseci opsade grada, prije nego što je doselio u Hrvatsku. Ali da vidimo najprije što je N. M. sve rekao u te dvije rečenice. U prvoj on, u osnovi neutralno, emocionalno dezangažirano, piše da autora “Sarajevskog Marlbora” ratnici s okolnih brda nisu uspjeli naciljati, kao što nisu ni “mnoge druge mete koje su smaknuli drugi”. Tko su te “druge mete”? To nikako nije jasno. Ali možemo pretpostaviti da N. M. misli na one žrtve opsade Sarajeva, koje su ubili branitelji grada, jer samo oni u toj rečenici mogu biti “drugi”. No, u kakvoj su oni vezi, ti branitelji i njihove žrtve, s autorom “Sarajevskog Marlbora”, koji je ostao načisto promašen od svih koji su bilo što i bilo koga ciljali? Ako takva veza postoji, ona je čitatelju ovoga programatskog teksta u “Književnoj republici” ostala zatajena, tako da je on, čitatelj, slobodan pretpostaviti kako veze nikakve nema i da je N. M. želio pokazati da ima razumijevanja kako za žrtve jednih (onih na brdu), tako i za žrtve drugih (onih u gradu). To je hvale vrijedno, premda njegova formulacija sugerira da su sve Sarajlije neubijene od strane onih na brdu, ubili oni u gradu, koji su, pak, ubili i autora “Sarajevskog Marlbora”. Rečenica je to iza koje nema preživjelih. Ili su svi preživjeli – ubojice.
Druga je rečenica zanimljivija, jer se u njoj štošta razjasni, a čitatelj se vraća na pravi put. Stoga je evo još jednom: “Skupe su granate, a i ne diže se ruka na rđu.” Za početak, pisac je, očito, primijetio da je autor “Sarajevskog Marlbora” preživio prethodnu njegovu rečenicu. Zašto je i kako preživio? Pod jedan: zato što su skupe granate, da bi se na njega trošile. Pod dva: zato što se ne diže ruka na rđu. Obje tvrdnje, koje čine ovu nepotpunu, ali, ipak, složenu rečenicu, prethodno su već mnogo puta bile izrečene i napisane. N. M. ih preuzima iz kulturne tradicije ili iz društvene povijesti, kao već gotove fraze, a s njima preuzima i sva njihova primarna značenja i konotacije. To je, u književnome stilu, bio on dobar ili loš, pa čak i u svakodnevnom govoru, važan razlog zbog kojega se nešto izriče uz pomoć fraze. Fraza izriče i ono što samo konotira.
Skupe su za njih, ili za njega, granate. Skupi su za njih, ili za njega, meci. Osluhnite malo te riječi. Otkada su one, ovako nanizane, u hrvatskome jeziku? Od 1941. ili 1942. kada su za Srbe, za Židove ili za hrvatsku “rđu” granate i meci bili skupi, pa su, radi štednje i ekonomske krize u kojoj se zatekla NDH, korišteni uže, nož ili malj. Ima u tim riječima onoga specifičnog smisla za humor, koji je jedna od učestalijih posljedica nemoćne imaginacije među pojedinim govornicima i piscima hrvatskoga jezika. Zato je fraza u jeziku i preživjela, prenosila se i pamtila zahvaljujući televizijskim serijama (vidi Nepokoreni grad), filmovima i memoarskim knjigama, i tako neoštećena i cijela došla je do N. M, hrvatskoga književnika.
Čime je autor “Sarajevskog Marlbora” zaslužio da ga se počasti ovom hrvatskom frazom? To se objašnjava sljedećom, epskom, poučnom, skoro pa deseteračkom frazom: “ne diže se ruka na rđu”. Dakle, preživjeli je rđa, i preživio je zato što je rđa, tako da nije do kraja jasno je li on za užeta, noža i malja, jer “granate su skupe”, ili se se ne diže “ruka na rđu”, pa ga treba pustiti na miru ili bi ga trebalo prokinuti nogom ili pljuvati u prolazu. Opet je N. M. u jednoj rečenici nanizao previše riječi, kao da niže samo uvrede i psovke, a ne kao da ispisuje književni tekst u jednome hrvatskom književnom časopisu.
Ne znam, ne zanima me, niti bih poželio zamišljati kako bi se V. V. (60) i N. M. (62) ponašali, kada bi ih, čudom, vremeplov priveo na rodno mjesto fraze za kojom su posegnuli, tamo niz Savu, gdje se 1941. i nekoliko narednih godina moglo ekonomizirati granatama. Ali u njihovim riječima ne vidim, ili ne osjećam, nešto što bi bilo puno veće od uvrede i psovke. Dvije rečenice posvećene mome preživljavanju u Sarajevu napisane su i objavljene, a da istovremeno podrazumijevaju ekstatični užitak i frustraciju svojih autora. Ekstaza, jer nekome smiju reći i to da su granate za njega preskupe. Frustracija, jer ih vlastita imaginacija ograničava i svodi na tu davno čuvenu, otrcanu frazu.
V. V. i N. M. pojave su u hrvatskome društvu kojima se ne bih bavio, koliko god se oni pokušavali baviti mnome. Ako je i za takve nekada bilo vremena, danas ga više nema. Danas me više zanima žena s masnicom ispod oka, koja se već dvadeset godina, tamo u predgrađu, rastavlja od muža. Ali u uredništvu “Književne republike” sjedi još dvoje ljudi. Pjesnikinja i prozaistkinja Sibila Petlevski i pjesnik Tonko Maroević. Oboje su, i Sibila i Tonko, u svome časopisu pročitali:
“Kao što se vidi, nisu ga naciljali, kao što nisu naciljali i mnoge druge mete koje su smaknuli drugi. Skupe su granate, a i ne diže se ruka na rđu.”
Preko ove dvije rečenice oni ne mogu preletjeti, jer nisu ptice i nisu komarci. Oboje su važni i ozbiljni hrvatski pisci, koji su, osim po svojoj književnoj vrsnosti, prepoznati u hrvatskoj književnoj republici, ali i u široj kulturnoj javnosti, kao dobronamjerni, pristojni i profinjeni ljudi. Ako Europe ima u Hrvatskoj, onakve Europe za kojom gledateljstvo čezne gledajući televizijske emisije znanstvenoga ili obrazovnog programa, ako se umijemo diviti oslikanim stropovima talijanske renesanse, ako želimo razumjeti staroga Leara i mladog Hamleta, i ako u svemu tome prepoznajemo nešto što se tiče i nas ovdašnjih, ako Europe, dakle, ima u nama, tada su, sasvim sigurno, Sibila Petlevski i Tonko Maroević među prvim hrvatskim Europljanima i Europejcima.
Sibila Petlevski, autorica “Francuske suite”, danas piše romaneskni ciklus o jednome hrvatskom psihoanalitiku. U jednom širokom novinskom intervjuu, ukrašenom šarenim fotografijama, dobro načinjenim, tako da se i na slikama vidi koliko je pristojna i umna ta žena, Sibila govori da ju je na Viktora Tauska, tako se psihoanalitik zvao, naveo intervju s pokojnim Branimirom Donatom, koji je, kaže, pročitala u jednim hrvatskim novinama. Meni, pak, koji sam taj intervju radio, tad biva drago, jer ako je ona, potaknuta jednim novinskim razgovorom, krenula pisati romane koji su važni hrvatskoj književnosti, tad mora da je bio dobar i taj moj intervju.
Sibila Petlevski je i redovita profesorica na zagrebačkoj kazališnoj akademiji, bila je dugogodišnja predsjednica nacionalnog PEN centra, a svojedobno su uvrede na njezin račun, izrečene na godišnjoj skupštini Društva hrvatskih književnika, navela skupinu pisaca da osnivaju Hrvatsko društvo pisaca. Danas se toga, možda, već slabije sjećam, ali bio sam jedan od njih. I koliko god se čovjek katkad mimoilazio s vlastitim sjećanjima, pa mu se učinilo da već živi nekoliko različitih života, tako da razlozi i sklonosti iz njegove prošlosti više nemaju nikakve veze s njegovim današnjim razlozima i sklonostima, ne bih u toj stvari ni danas drukčije postupio. Istina, nisu tad, na godišnjoj skupštini DHK, Sibili prijetili užetom, kamom, ni maljem, nisu je protjerivali iz Hrvatske, niti su vrijeđali njezine bližnje. Samo su bili nepristojni prema toj dami i prema tom važnom hrvatskom književniku. Samo su iz njezina prezimena javno izlučivali njezino makedonsko podrijetlo. A to je samo po sebi prostakluk, donekle tipičan za jedan soj hrvatskih književnika, prostakluk koji se teško može prečuti, prostakluk koji od slučajnoga, nezainteresiranog promatrača, učini saučesnika. Morao sam tada biti uz Sibilu Petlevski, jer mi je izrazito neugodna bila već i sama pomisao da ću sutra, nakon te skupštine DHK, ići istim ulicama kao i ona, i da ću je sresti, i da će tad iz mene, protiv moje volje, izvirati sve one uvrede koje su joj uputili. Mogao sam to otkloniti samo tako da u novinama napišem članak protiv tih ljudi, a zatim da sudjelujem u osnivanju društva koje će štititi Sibilu Petlevski (i druge koji bi se našli u njezinom položaju).
Tonka Maroevića upoznao sam malo po doseljenju u Zagreb. Ponekad bismo sjedili kod tadašnjega zajedničkog prijatelja i izdavača. Jednom ili dvaput zajedno smo vlakom putovali u Trst, živi se napričali i dobro upoznali. Tonko je već u rukopisu čitao moju knjigu pjesama “Preko zaleđenog mosta”, a mojoj je prevoditeljici na talijanski, još jednoj zajedničkoj prijateljici, pomagao da načini prijevod knjige “Hauzmajstor Šulc”, koja će kasnije, u Italiji, biti vrlo zapažena i nagrađena. Zahvalan sam Tonku Maroeviću na svemu tome, kao i na romanu Gregora von Rezzorija “Hermelin u Černopolu”, koji mi je poklonio, upamtivši da se interesiram za Rezzorija. Dobar je to detalj, jer pokazuje koliko je Tonko Maroević pažljiv u razgovoru i koliko je osjetljiv na druge ljude: samo jednom sam mu spomenuo Rezzorija, a on je zapamtio!
Dobar je pjesnik, vješt versifikator i sjajan zvonjeličar. Tonko sastavlja sonete, kao što drugi ljudi sastavljaju rebuse ili ispunjavaju križaljke. To mu je strast, hobi i stvarna profesija, u ovim nepjesničkim vremenima, kada svaki pjesnik mora imati neko ozbiljno građansko zvanje. Svoje sonete posvećuje bliskim ljudima. Tako im ukazuje počast i čini veselje, ali što je puno važnije: tako on pokazuje da misli na njih. Lijepo je imati Tonka Maroevića za prijatelja, jer čovjek tada, pretpostavljam, osjeća da prijatelj na njega misli, da se brine, po bibliotekama i antikvarijatima traži knjige kojim će ga darivati. Kada mu je teško, kada ga nešto boli, kada je zabrinut ili se plaši, dobro mu je znati da Tonka Maroevića ima za prijatelja. Da sam mogao birati, ili da umijem prijateljevati s takvima, Tonka bih jednom davno odabrao za prijatelja.
Sibila Petlevski i Tonko Maroević s darom, strašću i vještinom interpretiraju tuđe tekstove. To dolazi s obrazovanjem, a njihovo je obrazovanje golemo. Interpretacija tekstova je i važan dio njihovoga posla. Ovo bi oni, vjerujem, interpretirali bolje od mene, jer ja sam, ipak, pomalo subjektivan:
“Kao što se vidi, nisu ga naciljali, kao što nisu naciljali i mnoge druge mete koje su smaknuli drugi. Skupe su granate, a i ne diže se ruka na rđu.”
Za razliku od N. M. (62) i V. V. (60) Sibili i Tonku ne trebaju vremeplovi da bi se suočili s frazom koju su urednički potpisali, jer njihova šutnja i pristajanje jednako zvone kao da smo u 1941. ili u bilo kojoj drugoj godini. S prethodnom dvojicom, njih veže vječito isti društveni oportunitet, koji je shvatljiv i zajednički svima koji ne žive sami kao psi. Istina, u Hrvatskoj je taj oportunitet, možda, malo žešći i tvrđi nego drugdje, jer zaboga, pojavi nam se katkad pred očima uže, nađu nam se u rukama kama, malj, i onda se granice našeg oportuniteta pomiču mimo granice društvenoga kontakta, probijaju ljudsku kožu, prosipaju po cesti utrobu. U nas, u Hrvatskoj, kao i u našim balkanskim susjedstvima, uostalom, valja voditi računa o tome da se katkad treba ponašati i mimo naloga društvenosti. Ali ne sumnjam da su Sibila i Tonko dobro razmislili i procijenili prije nego što su potpisali trobroj “Književne republike”, i u njemu dvije rečenice. Ne vjerujem da im je bilo ugodno kad su im se prsti našli među mojim crijevima. Ali eto, moralo se!
Zbog to mi se dvoje hrvatskih književnika učinilo, dok sam izlazio na parkiralište ispred policijske stanice, da se ovdje, možda, radi o rastavi. Ako je tako, ili ako tako mora biti: meni mrtva, a njima živa hrvatska književnost! Šalim se, naravno da se šalim, a šala mi je tako neuspjela zbog osjećaja nelagode koji me sasvim ispuni kada pomislim da prolazim istim ulicama kao Sibila i Tonko, i da bi se moglo dogoditi da ih sretnem.
Ne razumijem zašto mi je toliko neugodno i zašto, zamišljajući naše mimoilaženje, njihove dvije rečenice doživljavam kao svoje vlastite, a njih doživljavam kao sebe, premda mojih prstiju nikada nije bilo, niti će biti, u njihovim utrobama. Draga Sibila, dobri Tonko… Oni su za takvo što previše pristojni.
Ne skidam sunčane naočale ni kada je oblačno. Sunčane naočale čovjeku pružaju iluziju da ne vidi ni ono što vidi i da ne sreće one koje je već stotinu puta sreo. Sunčane naočale su naočale slijepca.